Hrvatski (HR)Italiano (ITA)Slovensko (Slovenija)

MEĐUNARODNI POGRANIČNI SUSRETI
MEDNARODNA OBMEJNA SREČANJA
INCONTRI INTERNAZIONALI DI FRONTIERA

Forum Tomizza početna >> Tekstovi sudionika >> Finci, Predrag: Riječ o imaginarnom i stvarnom (2012)

Finci, Predrag: Riječ o imaginarnom i stvarnom (2012) PDF Ispis E-mail
Autor Neven   
01. lipanj 2012.

Tema našeg skupa je Pravda: iluzija ili utopija. Ja bih, međutim, da nešto kažem o nečemu što naizgled nema suviše veze s najavljenom temom, da kažem nekoliko riječi o dvije moje knjige, od kojih se jedna zove Imaginacija (2009.), a druga Osobno kao tekst (2011.).

Ukratko: U knjizi Imaginacija kroz spoj osobne drame i drame mišljenja kazujem o različitim manifestiranjima imaginacije, jer imaginacije ima u sjećanju, oblikovanju, zamišljanju, motrenju i razumijevanju. Imaginacije ima u izgradnji vlastitog i otvaranju Drugom. Ima je u uzmicanju u nutrinu i susretanju djela/svijeta. Imaginacija je himera i istina, slika i privid, slika privida i privid slike. Sve je to imaginacija. U kazivanju o imaginaciji može biti riječi o njenom gnoseološkom i epistemološkom karakteru, o njenoj društvenoj i odgojnoj ulozi, o njenim etičkim svojstvima i ontološkoj zasnovanosti... Svaki od ovih aspekata određuje prirodu imaginacije i pojavljuje se ili bar implicite nagovještava u svakom raspravljanju o njenim svojstvima. U knjizi Imaginacija riječ je dakle o svoj složenosti problema imaginacije, a ponajviše o njenoj estetskoj prirodi, o estetičnosti imaginacije i o onoj "politici duše", o onoj (individualnoj) osjetilnosti koja kroz imaginarno razumijeva zbilju vlastitog, shvaća Drugog i kazuje o umjetničkom djelu.

U drugoj knjizi, knjizi Osobno kao tekst raspravljam o tome što je dnevnik, ispovijest, osobna fotografija, biografski film, autobiografija i biografija. Pišem o različitim oblicima intimnog kazivanja i pitam kada je osobni tekst uistinu tekst o osobi koja ga potpisuje. Je li takav tekst istinski iskaz svog pisca ili je svaki tekst, poput „javnog Ja“ iza kojeg se skriva intimno, maska svoga pisca? I ako jest, možemo li u biografiji takve osobe saznati što se krije iza njene maske?

Govorim o knjigama koje su mi relativno nedavno objavljene, ali ne samo zato što je piscu, pa i filozofskom, najlakše govoriti o onome čime se trenutno bavi, nego i zato što se teme mojih knjiga s lakoćom mogu dovesti u vezu s onim o čemu bi ovdje trebala biti riječ. Prije svega zato što je u ovim knjigama riječ o Rousseau, koji nam je podario prvu veliku raspravu o nejednakosti i porijeklu nepravde, kao i o drugim misliocima koji su se bavili pitanjima etike i ljudskog digniteta, a potom zato što mislim da je pravednost vezana za osobni osjećaj stvari i da je najčešće smještena u područje imaginacije, da je daleko od svake političke prakse i ustoličenih pravnih zakona. Ona je bila za Platona ostvarena u Atlantidi, za Tommasa Campanellu u Gradu sunca, a za Thomasa Mora u Utopiji. Za svakog od ovih umnih ljudi u imaginaciji. Volio bih, kada bih mogao, da ništa ne kažem o političkoj vlasti, jer ta nigdje i nikada nije izmakla onoj tvrdnji koju izgovara Isus u Majstoru i Margariti Mihaila Bulgakova, onoj oporoj riječi koja kaže da je svaka vlast nasilje nad čovjekom.

Što je moćnik svjesniji kratkovjekosti svoje moći, to je grčevitije prigrabljuje. Mnogo toga pokazuje da u samoj sili ima nešto nestvarno, nebitno, nešto lažno i prividno. Ona je stvarna samo dok se s njom kuburi, samo dok traje njena uvijek kratkodaha snaga. Ovim ne želim tvrditi da svako od nas trajno ne osjeća posljedice, u miru prikrivenog a u ratu ogoljelog političkog nasilja. Što veća kriza, to gora vlast; što autoritativnija vlast, to dugoročnije posljedice. A ipak je gotovo začuđujuće kako se naskoro nećemo bez napora moći prisjetiti ni imena mnogih koji sada barataju našim sudbinama, dok sve ono što se proglašava za privid i slabotinju - kao što je nježnost, ljubav, pjesma; kao što je nježnost ljubavne pjesme... - ostaje trajno upisano u naše biće jer daje smisao postojanju. Ali i pored svih uvida o manjkavosti i zaludnosti svake vlasti, nije manjkalo ni filozofa koji su uz nju pristajali...

Nije mi do istraživanja zapretanih motiva onih mislilaca koji su bivali poneseni dnevnom politikom. Spomenuo bih tek da nije bilo malo onih koji su doslovno razumjeli Baconovu maksimu o istovjetnosti težnje ka znanju i moći. Filozof, naravno, ne želi da vlada ljudima, već da ovlada pojmovima. Na metaforičnom planu je i u takvim nastojanjima moguće razabrati težnju ka totalitarizmu i svojevrsnom despotizmu, što je veoma primjetno u imperativnom govoru svake filozofije apsoluta i svakom apsolutiziranju vladajućeg. No, ako ovakvim stajalištem posežem za tvrdnjom da je svaki filozofski tekst moguće čitati i kao osobito političko štivo (pod uvjetom da se time takav tekst ne želi diskvalificirati kao "dnevna laž"), onda ne mogu pobjeći ni od dokazivanja da je svaka ljudska gesta istovremeno i politička. Pojednostavljivanje je očito i u jednom i u drugom slučaju, što ovakav način "čitanja" ipak ne čini do kraja nelegitimnim. Karl Jaspers čak tvrdi da se "ono što neka filozofija jest pokazuje... u njenoj političkoj pojavnosti" (Psychologie der Weltanschauungen, str. 365 i d.). U tom smislu bi se dalje moglo dokazivati da ono što nosi filozofsku prevagu, od Platona naovamo, jest takozvano "životno stajalište", odnosno težnja filozofskog mišljenja da i samo postane stvarno ili bar bude shvaćeno kao mišljenje stvarnog. Otuda nije slučajno da je mnogi filozof pokazivao interes za "dnevne poslove", među kojima je politika zauzimala privilegirano mjesto. Oprez skeptika i odstojanje mislioca su ga najčešće izbavljali od prevelike upletenosti u klupko političke djelatnosti. Dok političar računa sa stanjem njemu dostupnih fakata, intelektualac hoće da misli o mogućnostima realiteta. Ovaj drugi zna da je svako mišljenje slobode zahtjev za slobodom i da je i to razlog što on (ili ona) mora stajati na odlučnoj poziciji "filozofiranja zaista", a ne mišljenja u službi dnevne koristi. On (ili ona) ne teži moći da bi orobio svijet u vlastitom interesu, već nastoji unutar područja političkog djelovanja ukazati na šanse preobraženja svijeta. Politički angažman za intelektualca nije i ne može biti stvar izbora (kao što se bira između dva zla ili - što je tipično za političke oportuniste - između dvije koristi), nego pitanje savjesti: ono je moralna odluka, proistekla iz unutarnjeg imperativa u kome nema uzmicanja. U čuvenom intervju u Spiegelu (1976.) Heidegger veli da se zauzeo za nacional-socijalističku doktrinu, jer u trenutku njenog rađanja nije "vidio druge alternative", pri čemu je u potpunosti zanemario da i u „olovna vremena“ jedina "alternativa" ostaje vlastiti moralni stav, koji, ako ništa drugo, autonomnoj ličnosti ne dozvoljava da bude zavedena dnevnom političkom manipulacijom.

Ovim ne želim tvrditi da je za umnu osobu jedini spas u potpunom uzmicanju pred političkim aktivnošću. Hoću samo reći da mislilac ne smije misliti kroz prizmu političkog, iako mora misliti ideologiju, jer je u njoj čim spram nje zauzme bilo kakav odnos. Pritom filozof i u obraćanju ideološkom zastupa određene filozofske ideje. Kada, Heideggerovim jezikom, mislim bitak ja ga mislim s obzirom na njegovu obuhvatnost i kao političko biće, mislim ga iz političke situacije, pošto nikada nisam "slobodan" u odnosu na svoju stvarnost. Jaspers kaže da je tek s njegovom zaokupljenošću politikom njegova "filozofija dospjela do pune svijesti sve do temelja same metafizike" i da otada ispituje "svakog filozofa prema njegovom političkom mišljenju i činjenju" (Psychologie der Weltanschauungen, str. 366.). Prema istom autoru, samo onaj tko svoj život i svoju ličnost uključi u odvažnost javnosti, može život "dostići". Ne bih rekao da su ove Jaspersove tvrdnje bliske Sartreovom pojmu angažiranog intelektualca. Angažirani intelektualac? To je onaj što hoće da ostane samostalan u odnosu na ono od čega je u potpunosti zavisan! Jaspers sam potvrđuje da mu je nedostajala ona legitimacija koja dokazuje da se u politici "radi o ozbiljnosti moći, koja se osniva na zalaganju života" (Op. cit., str. 35o.), te mu dakle i nije bilo do neposrednog političkog aktivizma, što mu je otvaralo još potpuniji uvid u bit političkog, pošto i takav uvid zahtijeva posredovanje refleksije a ne neposredno učestvovanje. Takva briga se u osnovi može razumjeti kao briga za "svijet", odnosno za egzistenciju čija punina ne smije biti okrnjena osionom političkom voljom. Pozicija mislioca je ovdje jasna: on je onaj koji ukazuje. Političar je čovjek čvrste odluke. On ima upornost dogmatika, upornost tvrdoglavca uvjerenog u ispravnost svoje političke projekcije. Jasna opredjeljenja pripadaju obnevidjeloj idealizaciji. Moć ne trpi kritičko mišljenje, jer je zasnovana na poslušnosti. Mislilac, naprotiv, mora oklijevati, jer se uvijek suočava sa brojnim mogućnostima. Da bi iskazao presudno svoga mišljenja, on mora, za razliku od političareve heteronomnosti, sačuvati svoju autonomnost. Ako ne može sačuvati svoju autonomnost, onda smo ga uzalud oslovljavali intelektualcem. On, dakle, najprije pred samog sebe mora postaviti one zadatke od čijeg ispunjenja očekuje boljitak za sve ljude. Ako ne želi da bezumlje ovlada drugim, najprije ga u sebi mora obuzdati. Što pri tome katkada i u sred meteža ostaje u prikrajku, ne smije biti protumačeno kao kukavičluk i nebriga. On nije nijem ni kada šuti. U gesti njegove šutnje već ima otpora, a u djelu - koje je sred kaosa uvijek herojski čin - i nemira i vapaja zbog onoga što doživljava ulica. Kada, pak, odluči da i sam stane na barikade, mislilac to ne čini da bi udovoljio nekoj kolektivnoj dužnosti, već prije svega iz sada ujedinjenih moralnih i intelektualnih razloga. Ukoliko je takav angažman rjeđi i kraći, utoliko bolje za sve. Uostalom, ne misli se slučajno da politikant može biti svako, državnik rijetko tko, a filozof samo neko.

Svako je za sebe mogućnost i svako svoja mogućnost. Svako za sebe odgovoran za Druge. U tome se iskazuje osobnost, u tome na najbolji način kazuje što je priroda naše imaginacije, jer svako u sebi začinje ideju pravednosti i realnost Utopije. Možda je sve što rekoh tek sanjarija, ali ja ne mogu drugačije no da vjerujem da, nasuprot realistima koji su uništavali sve što je život, život postaje lijepi, pravedni život zahvaljujući onima koji su znali živjeti za svoje snove, u kojima je pravednost već postajala stvarnost iluzornog i ostvarena utopija. I zato sam, eto, sve započeo riječju o osobnom i o imaginaciji, jer u njima već prebiva „pjesnička pravda“ i zahtjev onih realista koji s golemom nadom „zahtijevaju nemoguće“. Na manje ne treba pristajati.