Hrvatski (HR)Italiano (ITA)Slovensko (Slovenija)

MEĐUNARODNI POGRANIČNI SUSRETI
MEDNARODNA OBMEJNA SREČANJA
INCONTRI INTERNAZIONALI DI FRONTIERA

Forum Tomizza početna >> Tekstovi sudionika >> Finci, Predrag: O kolodvoru i putniku* (2013)

Finci, Predrag: O kolodvoru i putniku* (2013) PDF Ispis E-mail
Autor Neven   
03. lipanj 2013.

 

1.

 

Riječ kolodvor mi je oduvijek zvučala svečano. U mom kraju se govorilo stanica, ali je spoj riječi kolo i dvor, dvor i kola za mene imao posebnu snagu, jer sam mislio da je u toj sprezi sadržano putovanje, da je u riječi kolodvor i svečanost odlaska i sreća povratka. Da je u toj riječi skriven smisao putovanja, na koje se zaputio Simbad moreplovac, pa Satko, pa Dorothy („Toto, I've a feeling we're not in Kansas any more“), pa Ethan Edwards, tragač u filmu Johna Forda, tragač koji dolazi niotkud i odlazi nikud...

 

2.

 

Kolodvor: užurbani putnici, piće na brzinu, stvari u pretincu garderobe, klozet od kojih je bar jedan, onaj koji je najbliži, zatvoren, nosači, prodavači novina, ustajali kolači, sumnjiva fast food, peroni, izlazi i ulazi, akustični hodnici, nebrojne stepenice, kolosijeci... Kolodvor: putnici i oni koji putnike iščekuju, informacije koje nikad ne razumiješ, najgora kava i konobari-varalice, „svileni pijanci“, koji sjede s torbama kao da će negdje otputovati a tu su samo da bi u kasne sate pili, trgovački putnici, prodavači s trga na povratku kući, pustolovi, očajnici, sretnici, najgore, jeftine, često odvratne prostitutke, džepari, varalice, prodavači, šverceri... Čak su i „stabilna“ mjesta na stanici prolazna, mjesta koja vidimo na brzinu, u kojima se kratko zadržavamo i u koja samo na putu, a na brzinu svraćamo. Pred stanicom je tramvaj ili autobus, taksi, najbliži hotel bije u oči, galame čistači cipela, gotovo uvijek prazni frizerski salon, a na većim stanicama bude i knjižara i radnje sa skupim satovima, svakojakom hrana, pićima i poklonima koji se kupuju u zadnjem trenutku...

 

Svaki stari grad ima svoju kapiju. Svakoj se granici osoba približava sa strahom i radošću, i u dolasku i u odlasku. Granica je mjesto gdje se mora stati. Kolodvor je suvremena gradska kapija, luka grada, ali tu nitko ne zastaje, nitko se ne zadržava. Žurba onih koji odlaze, umoran korak onih koji dolaze. Kolodvor je uvod u Grad. Došljak na gradsku kapiju u grad ulazi, stanovnik grada na nju izlazi. Gotovo svaki na kolodvoru osjeti sreću povratka i zebnju odlaska. Očekuje to i onog koji dolazi i onog koji odlazi. Samo im je pogled usmjeren u suprotnim pravcima. Na odredištu će im se pokazati što bijaše njihova nada, što postadoše njihovi životi (Nekako mi i sada muka što nisam tako, s kolodvora otputovao, što ne mogoh iz Grada kako onome koji odlazi dolikuje. A u tome je opet riječ o putovanju, povratku i domu. Imao sam najmanje dva života: onaj prije i ovaj poslije rata).

 

3.

 

Ne znam boljeg načina da objasnim značaj doma nego da se pozovem na priču o putovanju, na onaj ep o ratniku i putniku, na pjevanje o odlasku, povratku i nigdini. Priča o putovanju, o svijetu je uvijek i priča o domu. A u takvoj priči svijet teško može biti dom, ali je dom uvijek svijet. Mjesto u čovjeku živi dok bi da se u njega vrati, dok u njega dolazi i dok ga u sebi čuva.

 

Putovanja su neusporediva, jer variraju od turizma do izgona (U snu idem prugom, umorio se, ali i dalje idem, iako znam da ne mogu stići). U kratkoj povijesti putovanja mogao bih nabrojati mnoge putnike, pričati o nomadima, trgovcima, hodočasnicima, osvajačima, čergarima, bjeguncima, istraživačima, turistima, mogao bih o mudracima i onome što nazvaše tao, a i peripatetičkim šetnjama, o lutanjima kroz vlastiti grad ili o onome koji je lutao kroz Dablin, pa o letačima kakvi bijahu Dedal i Ikar, o putnicima prema utopiji i fantastima, o putovanju kroz svemir, prema Jupiteru, o moreplovcima, avanturistima, najamnicima, graditeljima, zabavljačima, novinarima, izvidnicima, kolonizatorima, prosvjetiteljima, misionarima, mogao bih o svim smrtnicima, jer je svaki život putovanje, jer je svako odlazio od svoga da bi došao do onoga što uistinu jest, jer je svako homo viator..., ali je Odisej bio prvi. Odisej je bio lukav i hrabar, promućurni junak, varalica i lutalica, slobodan čovjek i putnik u rukama sudbine. Putovanje je priča o pravcu i lutanju, o beskraju i granici, o slobodi i njenim preprekama.

 

Kažu da sve knjige od početka govore samo o dvije teme, o ratu i putovanju. Knjiga putovanja je knjiga života. Ona druga, o ratu, samo je naizgled životu suprotna, jer u ratu – nikad te ne zadesio! – potpuno naučiš što je život. O tome je riječ i u prvoj velikoj knjizi, u Homerovom pjevanju, koje i samo bijaše stoljećima uništavano i proganjano. Rat je u Ilijadi, putovanje u Odiseji. Sve druge knjige, pa i ovaj tekst, samo su komentari. Neke od njih su to bile i u bukvalnom smislu: Joyceovo djelo o Odiseju je bilo parodija, Poundovo poezija, a Clarcovo fantazija, a svako od njih moguća stvarnost.

 

U početku je sve napisano, a do kraja neće biti... Sve knjige koje govore o putovanju ujedno su i knjige sjećanja i povratak u san, a ona zadnja je knjiga o odlasku. Zato ona ostane nedovršena, ostane takva i kada pisac misli da je baš sve svoje rekao, jer nije na njemu, ni na jednom nije da sve kaže. Na kraju svakoga jezik iskaže, na kraju ga pokaže onakvima kakav je onima koji ga razumijevaju. Kakav je sebi samo je za sebe.

 

Homer govori o dva grada, o onom iz koga je Odisej i u koji se naumio vratiti, i o onom koga su ljuti ratnici, a među njima i Odisej, napali i razorili. Njegov spjev je kronologija uništenja i dnevnik putovanja. Od svih junaka Homer je s najviše poštovanja kazivao o Hektoru, branitelju Troje, a najviše se identificira s Odisejom. Ovaj mudrac i lutalica je najcjelovitija ličnost u cijelom epu i vjerojatno najbolji pripovjedač, jer je u njemu bard sam. U liku Odiseja razabiremo neke od iskonskih metafora: u njemu je povratak kući (vječnom raju), lutanje kao sudbina, ljubav kao konstanta, a nadasve nesreća heroja.

 

Pričao je Odisej o osvajanju Ilija i o tome što mu se poslije na putu dogodilo. Ne reče što se dogodilo s onima čiji grad razori. Svuda je nekakvu kuću nalazio, a za svaku znao da nije za dugo. U središtu priče o putovanju je misao o povratku. Kada priča o mjestu u putniku zanijemi, za njega više mjesta nema. Odisej je ratovao, dugo putovao, na putu svašta iskusio, ali se vraćao. Itaka je uvijek bila u njemu. Svijest o postojanju njegovog odredišta ga čini putnikom, a ne beznadnom lutalicom. A onaj koji vjeruje u svrhu svog putovanja već je odredištu blizu. I u sebi je već sa svojim ciljem. To je razlog što pišem ovu napomenu poslije kraja, što govorim o Odiseju, o „junaku...prometnom“, koji se „mnogo naluto razorivši presvetu Troju“, o junaku što „Gradove ljúdi mnogih on vidje ? ćud im spozna,/I mnoge n? moru jade pretrpje ? srcu svojem/Za dušu svoju se boreć i povratak svojih drugóva...“ (Odiseja, I, 5), o Odiseju „Koji se umom od ljudi odvojio!“ (I, 65), Odiseju koji dugo brođaše „Da se iz zamke bijede izvuče koja ga snašla“, jer mu je boginja prorekla da će „na pučini trpiti jade“ (V, 289-301) prije nego dođe u očinsku zemlju, tolike jade da i sam požali što pod Trojom nije poginuo, jer je on, pribjegar, često „u duši vidio propast“ (V, 389), a „Tuga velika...obuhvaća njegovu dušu!“ (VIII, 541) i priča „o nesretnom povratku svome“ (IX, 37), sve dok jednom nije ovaj divni stradalac domu „Na lađi došao tuđoj i u kući našao tugu!“ (IX, 535), ali svoju Penelopu i sve svoje nađe „kad zala mnogo pretrpjev/Iza dvadeset ljeta na postojbinu...dođe“ (XXIII, 170).1

 

Odisej je bio prvi „intelektualac“, arogantan, ponosan i domišljat, znalac lukavstva, ratnik koji se borio, lagao, varao, podvaljivao. Smislio je prvo „angažirano“ umjetničko djelo, Trojanskog konja, dar koji je darovane mnogo, kobno koštao, i zato ono lijepo učinio moralno sumnjivim. Odisej je rekao kiklopu Polifemu, umoran od putovanja i bez mnogo nade, da je Nitko (gr. outis), da mu je to čak ime, jer se baš tako i osjećao. A time reče Kiklopu, koji je „samotan zlo uvježbavao“ (IX, 189) da ga može uništiti ništarija, da je njegova snaga i moć laž. Ali se Odisej ni u jednoj od svojih pobjeda nije udomio. Zato ga pamtimo kao najboljeg od svih putnika. Što je dalje odlazio, sve ga više obuzimala misao o povratku, a kada se vratio bljesnu mu da je zauvijek otišao. Kada se Odisej poslije silnih izbivanja napokon vratio tamo odakle je krenuo, na svoj snivani otok, na Itaku, nitko ga ne prepozna, čak ni njegova Penelopa, pa bi neki maštovit čovjek mogao tvrditi da to možda više nije ni bio Odisej, nego neki od prosaca, koji je primijenio njegovu školu varanja, ili neki od zakašnjelih putnika, koji poslije silnih lutanja više nije znao ni gdje je ni kome je došao.

 

5.

 

Nisam se je oprostio od Grada, ni od prijatelja; od svojih sam se snova oprostio. Svaki koji je iz svog grada otišao mnogo je svoga ostavio. Odavde, iz daljine, sve još jednom vidim i u novu sliku slažem.

 

(Poslije kraja bih opet mogao o tome da je Platon opisao savršeno mjesto koga više nema, otok Atlantidu, a Thomas More prvi opisao savršeno mjesto koga nikad nije bilo, otok Utopiju. Oni su bili njihovi prvi i posljednji kroničari. Kroničari svojih vlastitih zamisli. Idealno mjesto je uvijek Otok, odvojen od svijeta, otok koji je ideja, san, slika sigurnog skloništa, lik neke daleke majke, zemlja do koje se ne može... Filozofi uvijek misle o idealnom, koje je transformirana slika onoga što sami iskusiše. U utopiji je riječ o fantaziji, o raju, o nestvarnom, o idealnom, o onome što je bilo moguće, ali se nije ostvarilo, o onome što je ostalo stvarnost sanjarije o jednoj idealnoj mogućnosti, sanjarije koja je jedina poželjna stvarnost. Ali, ne ostvaruju se snovi i nade, nego strahovi i m?re; mnogi projekt utopije je završavan kao apokalipsa svega ljudskog. Filozof nam je u svojoj priči o Utopiji, možda nehotice, ipak zaviještao nadu. Možda uzaludnu, ali ipak nadu. Svakom njegovu: Oni koji vjeruju da su s neke Atlantide postadoše nostalgične utvare; oni kojima je do Utopije još uvijek čuvaju svoje snove).

 

5.

 

Na kolodvoru me uvijek obuzimala želja da putovanje ne prestane, a svaki put uzimala još veća radost kada bih se vratio. Činilo mi se da svi ti užurbani putnici čine samo putovanje vječnim, da ono ne može nikada prestati. Činilo mi se da samo ponekog od putnika više nije, ali da putovanje neće završiti. A onda, pusti peroni, stanična zgrada sa zaustavljenim kazaljkama i čađavom rupom na fasadi, obijena vrata kroz koja niti netko dolazi, niti odlazi.

 

(Postoje tekstovi u kojima pisac traži izgubljeno, u kojima bi da se skrije, udomi, da kod sebe i svog ponovo bude. Od takvih je sigurno onaj u kome progovara o svom domu, uvijek o onom prvom domu, o kući u kojoj je rastao, jer je slika doma uvijek slika onog u kome je bio i samog sebe u djetinjstvu zadobivao. Ako doma više nije nigdje, znam da je jednom bio, samo se sada pretvorio u riječi, u slike, u grad - opis).

 

A onda: Granica. Granica može biti znak vlasništva, može biti strah od neprijatelja i prepreka došljacima, a može biti i nemoć mišljenja. Granica je uvijek priča o ograničenju, o onome što je iza našeg, a onda o onome što je iza vidljivog, iza spoznajnog. Granica je zabrana, prepreka, kraj. Neprijatelj svake slobode. Neprijatelj života. Gdje nema granice počinjemo lutati pučinom izborene slobode. Počinjemo tražiti sebe i svoje. Zato ja volim Odiseja: jer je sebe izabrao, jer je svojim putem išao, svojim morem plovio. I što je duže putova sve bliže svome i sebi samom bio.

 

Put uvijek vodi negdje. U svakom od putnika bijaše i straha i nade, a svaki je, s mukom ili radošću, svojoj postaji težio. Svaki je svoj put slijedio i svoj put bio. I kada se putnik pravdao bozima, sudbom, hirovitim morem, kada se svime pravdao što ga nema kući, opet je k sebi išao i svoje nalazio. Domovina je i izgnaniku i putniku negdje, a dom uistinu samo tamo gdje može biti ono što uistinu jest. Kažu da se i Odisej na kraju vratio i na Itaci, kažu, živio. Pretresi sve što je o Odiseju zapisano. Nigdje nećeš naći da je umro. Koji kroz Had prođe, Smrt ga više ne dodirne.

 

*Završno poglavlje iz istoimene knjige, objavljene u časopisu "Motrišta" u svibnju 2013. Tekst je po prvi put čitan na 14. Forumu Tomizza, u Trstu 29. svibnja 2013.