Hrvatski (HR)Italiano (ITA)Slovensko (Slovenija)

MEĐUNARODNI POGRANIČNI SUSRETI
MEDNARODNA OBMEJNA SREČANJA
INCONTRI INTERNAZIONALI DI FRONTIERA

Forum Tomizza početna >> Tekstovi sudionika >> Mandić, Davor: Svi smo mi Farid (2014)

Mandić, Davor: Svi smo mi Farid (2014) PDF Ispis E-mail
Autor Neven   
21. lipanj 2014.

 

 

Moja priča s ovogodišnjim Forumom Tomizza počinje negdje od objave natječaja Lapis Histriae. Smatrao sam da imam jednu savršenu priču za natječaj pod egidom „Hod po rampi“. Još je u to trebalo samo žiri uvjeriti i otići kući s 8.000 kuna. Lijepa svotica za super plaćenog, da ne kažem preplaćenog, novinara u kulturi. Ali bila je tu i jedna caka: propozicije su nalagale da priča bude neobjavljena, pa iako je ona to bila u vrijeme raspisivanja i zaključivanja natječaja, njen se izlazak očekivao u svibnju. To se i obistinilo, pa je ta priča objavljena zajedno s još 14 u knjizi „Valjalo bi me zamisliti sretnim“, u izdanju Naklade Ljevak.

Dakle Lapis Histriae mi je izmakao iz ruku, ali je zato došao poziv na Forum, dapače, poziv na izlaganje. „Hod po rampi“, kaže se, „Budi osoban, slobodno“, kaže Neven Ušumović. Pa dobro onda.

U toj mojoj priči za Lapis, „Sloboda“ se zove, jedan iranski mladić, Farid, pokušava učiniti sve da ostvari svoje snove o boljem sutra. Ponukan pričom Mehdija Safavija, Iranca koji je prvi u Britaniji dobio pasoš jer je gej i jer bi ga u Iranu mogla čekati odmazda, on odlazi na zapad i nada se najboljem. Treba samo Britance uvjeriti da je gej i to je to. Na ruku mu ide to što u Iranu dan danas i gejeve ubijaju, zar ne?

Mehdi Safavi je malo drugačiji od stvarnoga Mehdija Kazemija, dečka koji je doista dobio azil u Britaniji 2008. godine zato što je nakon njegova odlaska na studij u Britaniju njegov dečko u Iranu uhićen, optužen za sodomiju i – obješen. Mislite da je bilo lako uvjeriti britanski birokratski aparat da i njemu prijeti smrt ako se vrati u Iran, budući da je u odsustvu i on optužen za sodomiju? Nije naravno. Tko mu je kriv kad ne igra nogomet. Da vidiš nacionalnog interesa kad znaš gurnuti loptu u mrežu. Vize samo pljušte.

Ali priča je to i o tome što smo sve spremni učiniti za mrvu slobode. Što smo mi svi u Hrvatskoj učinili za mrvu slobode i pod koju cijenu? Eto, dobili smo EU-pasoš, i što sad s njim? Svojedobno su se i kritičari i apologeti EU-a i nakon žestokih rasprava nalazili na strani ideje kako u ekonomskom smislu EU za nas nije dobitak na lotu. Kriza nam je permanentno stanje, a u dog eat dog svijetu mi smo jedan jako mali dog. Hot dog s kečapom i majonezom, slastan zalogaj za velike ribe. Ali onda bi apologeti počeli govoriti o civilizacijskim dosezima. „Neka nam dođu i nek nas srede!“ mantralo se s uglavnom liberalnih pozicija. Bogme su nas sredili: evo kako smo glasali na referendumu koji nas je u ljudskim pravima vratio stoljeće unazad, evo kako nam klinci na norijadama izvikuju domovnu spremnost, pankerski vjerujući u to kao što smo mi vjerovali u anarhiju i Pistolse dok smo bili klinci. Pa čak i ja, koji nisam imao iluzija o svemu tome, još neko vrijeme neću dobiti ni onaj minimum željenog: svijet u kojem mi se neće tresti gaće pred rampama i carinicima, jer su me svi dosadašnji sistemi odgojili tako da sam uvijek nešto kriv, jer mi uvijek nešto mogu naći ako baš budu željeli i jer me uvijek mogu, ako ništa drugo, silovati u slobodu pitanjima poput: Kamo idete? Koliko ćete tamo biti?

Ali zato nam je kod kuće fino. Živimo svoje snove. Evo ja, na primjer. Iz novinarske sam obitelji. Majka mi radi na Radiju Rijeka, već valjda 100 godina. Uskoro će u penziju iz kuće koja je u javnom interesu zadnji put radila kad si je generalni komesar Goran Radman odobrio 50.000 kuna mjesečno na tvrtkinoj kartici. Nek mu se nađe.

Iz te iste firme protjerali su mi sada već pokojnog strica, jer nije bio prave boje. U naponu snage završio je novinarsku karijeru, pod prisilom.

Otac je, pak, gledao kako mu firma u kojoj je skoro ostavio kosti, a da ne govorim o radnom vijeku, postaje Mordor. Čeka se još samo neki Frodo koji će odnijeti prsten u Glas Istre, novinu koja je nekoć nešto značila.

Ali zato je meni super. Radim u Novom listu, gdje i uprava i gazda znaju što rade. Ne, nije na djelu tajkunski model privatizacije 90-ih, kada se prelijevalo iz firme u firmu, perpetuiralo gubitke i od zdravih firmi radilo terminalno bolesne pacijente. Novi list nije što je bio, nedostaje mu vizije, nedostaje mu muda, ali nije toliko nezdrav da zaslužuje propast. Sam za sebe on bi se još i mogao pregrupirati, a ovako mu prijeti potpuna propast. Stečaj uopće nije nemoguć scenarij. Pretakanja, jamstva i sudužništva za kredite, poslovni potezi čiji se smisao ne nazire ni s najdobronamjernijih pozicija, potpuni izostanak bilo kakve vizije ili naznake poslovne politike koja bi se hvatala u koštac s brojnim izazovima novinarstva 2.0 – to je naša stvarnost. A onda gazda kaže: „Vidite da se može bez tih 100 radnika, vidite da novina izlazi.“ Ima li veće demagogije? Izlazi, da, ali kakva? I pod koju cijenu? Pod cijenu da sam ja, s 37 godina, jedan od mlađih u redakciji, jer smo se svih ostalih riješili? Sjajna politika.

Ima jedna priča koja je mala sinegdoha stanja u Novom listu. Svojedobno smo, u vrijeme Roberta Ježića, imali dvojicu krasnih mladih novinara: Hrvoja Krešića i Jerka Bakotina. Njihova novolistovska priča okrunjena je nagradom HND-a za seriju sjajnih reportaža iz pojasa Gaze. Ali je okrunjena i tako što je Krešiću otkazano jer je bio u Registru poreznih obveznika, a Bakotinu jer je radio na studentske ugovore. Ne zato što su nekome stali na žulj, nego zato što ih se moglo riješiti, jer ih nije štitio Kolektivni ugovor. Tko je tada mislio na budućnost Novog lista? Kome je bilo bitno odgajati novinarsku sjajnost? Upravi sigurno ne. Da stvar bude najsmješnija, ovaj je novinarski dvojac firmu mjesečno koštao negdje oko 10 posto mjesečnih primanja tadašnje direktorice. Jedinu pravdu u toj cijeloj priči doživjeli su novinari: Krešić je mjerljivo podigao razinu RTL-ovog Informativnog programa, a Bakotin je, na nematerinjem jeziku, počeo pisati tekstove koji u Njemačkoj dovode do zabrane nastupanja Marku Perkoviću Pušci.

Novi list? Relikviae relikviarum.

 

Zaključimo jednom, moguće, alegorijom. Vratimo se trenutak na priču s početka, „Slobodu“.

Ulazimo u trenutku u kojem je glavni lik, Farid, inače heteroseksualac, u težnji da dobije tu britansku vizu, upao u vrtlog dokazivanja svoje homoseksualnosti pred strogom komisijom Home Officea. U tu je svrhu upravo izvršio fellatio nad jednim subjektom. Jadan, da si poveća šanse, priznao je čak da je i pasivni i aktivni gej, dakle i giver i taker, rekli bismo na domaćem.

 

– Tome, dođi. Vidite, gospodine Asadi, Tom je kao i vi. Sad ćete na njemu izvršiti analni seks. Tome, jesi li se pripremio?

– Jesam.

Tom je nosio ručnik i pružio ga je Faridu da se obriše.

– Malo ću mu pomoći – rekao je Tom glasno, a onda tiše dodao Faridu: – Zatvori oči i opusti se. Misli na što god hoćeš. Ja ću ti staviti kondom.

Farid je zatvorio oči. Mošusna ljepotica bila je pred njim na koljenima i gledala ga svojim prekrasnim očima. Bila je potpuno gola. Obuhvatila je njegov penis ustima i uzela ga do kraja. Nikad ni jedna djevojka to nije napravila. Bila je vješta, znala je ustima čvrsto obuhvatiti njegov penis, bez pomoći ruku, i usisavati ga do kraja, toliko da je svaki i najmanji dio njegove površine bio nadražen. A onda se ustala i okrenula. Ušao je u njenu vlažnu vaginu. Bila je jako uska, ali vremenom se raširila. Farid je ubrzavao ritam, mošusna ljepotica je bila u ekstazi i taman kad je počela svršavati počeo je svršavati i on.

Otvorio je oči. Tom mu se smješkao i pružio mu ručnik i vlažne maramice. To je valjda sad to. Imao je penis u ustima i upravo je ševio muško dupe. Nije bio siguran da će se ikad od toga oporaviti.

– Dobro, gospodine Asadi, budući da ste rekli da ste i pasivan i aktivan homoseksualac, kao naš dragi Tom ovdje, molim vas da pripremite vaš anus za analni seks. Tom će vam pomoći. Nadam se da ste se klistirali. Tome!

– Naravno. Izvoli – rekao je Tom i pružio mu lubrikant, diskretno mu pokazavši da ga stavi na prst i gurne u anus.

Farid je bio kao u transu. Potpuno blijed nije gotovo više ništa čuo. Oblici su mu izmicali, gubio je snagu u nogama. Stavio je lubrikant na ruku i gurnuo prst u anus. Tako je stajao neko vrijeme, jedva se održavajući na nogama. Izvadio je prst i naslonio se rukama na stol. Gledao je u obrise tročlane komisije koja je gledala njega. Nije im vidio lica. Nešto su govorili, nije ih čuo. Osjetio je dlan na leđima, pa pokrete nekog stranog tijela između guzova, gore-dolje. Kad je Tom penetrirao, Farid je pomislio: „Slobodan. Svoj.“

 

Pitam se koliko smo svi mi Farid? Imali smo snove, znamo kako izgleda svijet koji priželjkujemo, za njega smo bili spremni i žrtvovati se – pristankom na smanjenje plaće zbog nesposobne uprave i „kontroverznog“ gazde, pristankom na gušenje naših sloboda radi višeg cilja, pristankom na ponižavanje jer smo pametniji, a pametniji popušta, pristankom na nove granice, jer će nam one donijeti nove slobode... – ali na kraju smo završili kako? S kitom u guzici.

 

Dakle, svi smo mi većinom Farid, i to smo puno više nego što smo, recimo, Ante Gotovina.