Hrvatski (HR)Italiano (ITA)Slovensko (Slovenija)

MEĐUNARODNI POGRANIČNI SUSRETI
MEDNARODNA OBMEJNA SREČANJA
INCONTRI INTERNAZIONALI DI FRONTIERA

Forum Tomizza početna >> Tekstovi sudionika >> Roić, Sanja: Fulvio Tomizza, radijski urednik između fikcije i nelijepe zbilje (2015)

Roić, Sanja: Fulvio Tomizza, radijski urednik između fikcije i nelijepe zbilje (2015) PDF Ispis E-mail
Autor Neven   
08. lipanj 2015.

1. Prvi „grješni odnosi“ što ih Tomizza opisuje u svom, za brojne čitatelje i kritičare šokantnom romanu I rapporti colpevoli (Grješni odnosi), koji je u prvom izdanju tiskan 1992. godine,  jesu odnosi na „radnom mjestu“ (Il posto di lavoro). No, varate se ako ste pomislili da će biti riječi o takozvanim „pikantnim“, muško-ženskim odnosima. 
Protagonist romana, za kojeg ćemo na samom početku doznati da je počinio samoubojstvo, ali tek pri kraju da je imenjak i prezimenjak autora Fulvija Tomizze, već čitavo desetljeće ne radi u tršćanskoj redakciji regionalne radio-televizije RAI, ali mu se ona često vraća u snovima: „Tako mi se u snovima vraća zgrada Talijanske radiotelevizije, RAI“,  veli još neimenovani protagonist, pa se odjednom u snu nađe na otvorenom, kamo su već premjestili manjinsku slovensku redakciju. No, koji je razlog povratka na radno mjesto u snovima datiranim u proljeće 1990., kad ga je on u stvarnosti već bio napustio davne 1980.?
„Grješan“ je bio prijateljski, u dobroj mjeri konkurentski odnos s kolegom Giuliom Ornerijem koji ga je čak pokušavao i oponašati (i sam se bavio pisanjem, imao uspjeha kod žena, povukao se u život na osami). Upravo ga je on, Orneri, ¬nagovorio da u sjedište tvrtke, u Rim, pošalje pisani zahtjev za prekidom radnog odnosa, jer je na taj način, navodno, mogao prijeći na bolje radno mjesto u skladu s njegovim intelektualnim sposobnostima. Tako ga šef, kako dalje navodi, „i jest i nije otpustio“,  jer se on, praktično, nakon toga dopisa našao na ulici. Srećom, književni su uspjesi i nagrade pomogli da se obitelj ne nađe u financijskim problemima. Još neimenovani protagonist dodaje s gorčinom i ovo: „Premda sam 1980. zahtjev za umirovljenjem potpisao tako bijednim i prozirnim pseudonimom, Flavio Tomazzi, sve do danas to nitko nije primijetio“. 
Kad sam o toj epizodi iz ovog kompleksnog romana prošloga tjedna govorila u svečanoj dvorani Srednjoevropske inicijative (CEI) u Trstu, gdje je pod naslovom Varcare la frontiera (Prijeći granicu) održan susret posvećen Tomizzinim romanima, nisam ni slutila da će mi nakon izlaganja prići postariji, elegantni sjedokosi gospodin, njegovane bradice i s naočalama na uzici oko vrata, i predstaviti se: „Znate, ja sam onaj kojeg je Tomizza onako ocrnio u svom romanu, zovem se Guido Botteri!“ Ni riječi o „grješnim odnosima“!
Ne iskaču baš svakoga dana likovi sa stranica knjiga i predstavljaju nam se glavom i bradom, no u vezi s njegovom stvarnom ulogom u Tomizzinom radnom okruženju, radije se priklanjam verziji koju sam čula od piscu najbliže osobe!     


2. „Perfidna majka RAI“ – tako je glasio naslov članka objavljenog 30. ožujka 1993. u rimskom dnevniku La Repubblica. Novinarka Simonetta Fiori podsjetila je na brojne talijanske pisce koji su bili u radnom odnosu kod moćne nacionalne radio-televizijske kuće, redom velika imena talijanske književnosti: Carlo Emilio Gadda, Raffaele La Capria, Domenico Rea… a među njima je, dakako, bio i Fulvio Tomizza. 
Sve su navedene autore – premda su istodobno u modernoj i suvremenoj talijanskoj književnosti zauzimali visoka ili čak najviša mjesta – nadređeni ignorirali kada se radilo o njihovu stvaralačkom, umjetničkom radu i tretirali ih najčešće s prezirom, kao najobičnije službenike koji ne zaslužuju baš nikakvu pažnju. No, čini se da je Tomizzin slučaj ipak bio najteži. Od 1961. godine bio je zaposlen kao urednik u tršćanskom sjedištu RAI-ja Venezia Giulia, što je za njega kao Istranina i povratnika nakon boravka u Jugoslaviji bio važan preduvjet za ekonomsku samostalnost i odluku da sklopi brak s Tršćankom Laurom Levi. Na tom je radnom mjestu doživio različita iskustva (između ostalog i obavezu da radi u najranijim jutarnjim programima), da bi deset godina kasnije, na nagovor nadređenog, perfidnog kolege i tobožnjeg prijatelja, poslao dopis s ostavkom u centralu u Rim, jer mu je ovaj savjetovao da to učini kako bi mu se, navodno, osiguralo radno mjesto primjereno njegovu položaju pisca i intelektualca. Ali, ne samo da to bolje mjesto nikada nije dobio, nego je ostao i bez onog prijašnjeg i bio otpušten bez ikakvog znaka pažnje ili otpremnine, kako je to inače u toj medijskoj kući bio običaj.
„Što sam ja bio za RAI?“, upitao se jedan od poniženih talijanskih pisaca, i ustvrdio: „baš ništa, bio sam nepostojeća činjenica“. U Tomizzinom slučaju može biti riječi i o osveti zavidnog kolege (i on je sanjao o književnoj karijeri) koji je u piscu vidio suparnika. I drugi su autori u članku iz rimskog dnevnika svjedočili o profesionalnoj ljubomori svojih pretpostavljenih, redom i samih pisaca-aspiranata koji su bili uvjereni da njihov trenutak slave samo što nije nastupio.
Srećom, Fulvio Tomizza je 80-ih godina prošlog stoljeća već bio poznat i priznat autor, nagrađivan i prevođen na svjetske jezike, pa je mogao živjeti od honorara, kao slobodan pisac. Njegov je Bolji život, kao što je poznato, 1977. godine dobio najveću talijansku književnu nagradu Strega, što je napokon omogućilo da se njegova djela, zahvaljujući ponajprije Milanu Rakovcu, počnu prevoditi i na hrvatski.
No, kao što smo vidjeli, dobar pisac ne bi bio to što jest kad učinjenu nepravdu ne bi iskoristio kao fikcionalnu građu, pa je i Tomizza tako uradio u romanu I rapporti colpevoli.   S tršćanskom ispostavom radijske kulturne redakcije počeo je surađivati nakon što je 1957. dobio svoju prvu, skromnu književnu nagradu (o tome piše u romanu Prijateljstvo iz 1980.). Nakon uspjeha njegova prvog romana Materada iz 1960., ta se suradnja intenzivirala, tako da je od 1961. postao njihov zaposlenik. O tome kako je nastao njegov drugi roman Djevojka iz Petrovije objavljen 1963., pisao je u jednom od eseja u zbirci Moja književna ljeta:
„Da bih napisao [taj roman, S.R.] žrtvovao sam cijeli odmor koji sam produžio slobodnim danima na račun blagdana za vrijeme kojih sam radio. Smjestio sam se u kraškom selu Gropada, nedaleko Padriciana i iznajmio sobu…“  U blizini se nalazio izbjeglički kamp u kojem su bili smješteni suseljani iz Materade i okolice s kojima je u živom razgovoru mogao crpsti građu za svoj roman o tragičnoj sudbini djevojke Giustine i prenositi je na papir uz otvoren prozor u toj skromnoj sobici na Krasu.
Rad na sljedećem romanu Istarske trilogije, Bagremova šuma, razlikovao se – kako je Tomizza posvjedočio – od svih prethodnih i budućih: pisao ga je svakodnevno u predahu između prve jutarnje kave i odlaska u redakciju, svakoga dana po dvadesetak redaka. 
No, jedan od konkretnih tragova dvadesetogodišnjeg rada za RAI (pored spomenutih „grješnih“ odnosa koji su književno elaborirani u istoimenom romanu, ali i spomena na radne dane u drugim djelima) nalazi se u zbirci priča Kuća s bademom,  u priči Glasnik i u kasnijoj zbirci putopisa, koje je nakon piščeve smrti prikupila i uredila Marta Moretto, Jadran i druge rute.  Priča Glasnik tematizira tragični događaj koji se zbio 6. svibnja 1976., kada je u Furlaniji popustila brana Vajont, a vodena stihija odnijela brojne živote i uništila svaki trag ljudskog boravka u okolici. Tomizza je s ekipom bio upućen kao izvještač na mjesto nesreće. Susret s čovjekom koji napušta to zlosretno mjesto na biciklu i koji radijskoj ekipi veli da ne idu onamo, jer „ondje je Smrt“,  značio je izravan susret s glasnikom onostranog, vjesnikom goleme ljudske tragedije, što je ostalo zabilježeno u istoimenoj priči.
Putopisi u zbirci Jadran i druge rute, od kojih su neki nastali kao svojevrsna „službena putovanja“ za RAI, okupljaju različita iskustva, susrete i zapažanja u kojima naš Autor svjedoči o svom spisateljskom umijeću izvan univerzuma Istre i Trsta, prelijeće oceane i svojim prepoznatljivim pripovjedačkim stilom dočarava daleke svjetove kako ih je osjetio, doživio i prenio u priču u kojoj je Jadran ili, što nam je znano, njegova neposredna blizina, polazna i, naravno, dolazna točka.


3. No, tršćanska radiotelevizija nije bila mjesto prvog Tomizzinog susreta s masovnim medijima. Već je u Kopru kao gimnazijalac počeo surađivati s talijanskom redakcijom Radio Kopra. Zanimljivo je svjedočanstvo u knjizi razgovora s Riccardom Ferranteom, gdje pripovijeda kako se družio s Mauriziom Fanellijem (pritom misli na Maria Fanellija, kasnije televizijskog i filmskog redatelja u Zagrebu),  za kojeg navodi da je bio dvojezičan, otac mu je bio Talijan iz mjesta San Benedetto del Tronto, a majka Splićanka. Fanelli je kao osamnaestogodišnjak (rođen 1924. na istočnoj obali Jadrana, upravo u mjestu San Benedetto del Tronto) otišao u partizane, bio je i ranjen. Na Radio Kopru (gdje je bio zaposlen od 1952. do 1955. godine)  adaptirao je za radijsku izvedbu djela američkih pisaca, Caldwella, Dos Passosa, Steinbecka, kao i talijanskih autora, Vittorinija, Pratolinija, Pavesea. Taj izravni susret s modernom talijanskom i američkom prozom u velikoj je mjeri intelektualno obogatio mladog Tomizzu i, mislim, ohrabrio njegove kasnije dramaturške i filmološke aspiracije. Nakon prvih radiofonijskih iskustava, bio je primljen kao stalni suradnik u programu na talijanskom jeziku. Uređivao je emisiju „L'angolo dei ragazzi“ (Kutak za  mlade) i program za školu na talijanskom jeziku. O iskustvima na radu u Kopru, pa i o neugodnom susretu uživo s Titom, o čijem je govoru održanom u tadašnjoj zoni B morao izvijestiti, Tomizza piše u romanu Drvo snova (L'albero dei sogni) iz 1969.
I jedna kratka epizoda rada na filmu dio je Tomizzine radne karijere. Godine 1954. radio je za slovenski Triglav film kao suradnik na snimanju filma partizanske tematike Trenutki odločitve redatelja Františeka Čapa,  nadajući se da bi njegov scenarij Terra rossa (Crvena zemlja)  mogao biti prihvaćen za snimanje, što se međutim nije ostvarilo.     
Do svoje četrdeset pete godine Fulvio Tomizza pisao je svoja književna djela u fragmentima slobodnog vremena, paralelno s uredničkim radom u medijima. Posljednja nepuna dva desetljeća živio je kao slobodan pisac i intelektualac, ali, kao što znamo, distanciran od književne i kulturne scene u Italiji koja je postajala sve frenetičnija i podložnija zakonima tržišta.
Zbog svega što za nas danas znači uspomena na čovjeka i pisca Fulvija Tomizzu iz Materade, čija je intelektualna, humanistička i umjetnička poruka – s punim pravom – dosegla brojne točke na karti svijeta, želimo, umaška Knjižnica, Zajednica Talijana i svi mi koji možemo pomoći u tome, nastaviti rad na posredovanju i recepciji njegova umjetničkog i etičkog nasljeđa.