Hrvatski (HR)Italiano (ITA)Slovensko (Slovenija)

MEĐUNARODNI POGRANIČNI SUSRETI
MEDNARODNA OBMEJNA SREČANJA
INCONTRI INTERNAZIONALI DI FRONTIERA

Forum Tomizza početna >> Tekstovi sudionika >> Perica, Vjekoslav: Casino Croatia ili Balkanizacija do daske (2017.)

Perica, Vjekoslav: Casino Croatia ili Balkanizacija do daske (2017.) PDF Ispis E-mail
Autor Neven   
23. svibanj 2017.


„Work in progress“, prikaz duljeg rada i skica izlaganja na međunarodnom simpoziju Forum Tomizza, u Umagu 19. svibnja 2017.


Stvarnost, bilo povijesnu ili sadašnju, na ovim prostorima u zadnje tri dekade interpretiraju nepomirljivi ideološki svjetonazori i perspektive svojstvene religijskim sektama i kultovima.  Umjesto oslobađanja naroda iz multinacionalne države koja je kao takva navodno neprirodna, kroz etnički homogene tvorevine koje su navodno prirodne, kako se to prikazuje, došlo je tek do onog što na Zapadu nazivaju balkanizacijom. Radi se o procesu  raspada većih država na manje, međusobno sukobljene, trajno nestabilne i zaostale u razvoju. Ova balkanizacija je provedena u ime veće nacionalne emancipacije, do koje nije došlo osim na simboličnoj razini. Pokazalo se po tko zna koji put da država stvara i održava naciju a ne obratno i da nacija vrijedi onoliko koliko je jaka nacionalna država, njezina ekonomija, institucije vlasti, sustav obrazovanja, vojska, međunarodni utjecaj, itd. Postjugoslavenske države (u fokusu ovog rada su današnja Hrvatska i Srbija, ali se može odnositi i na većinu ostalih u tzv. Regiji-regionu), su slabe, korumpirane, nacionalnih ekonomija nemaju a preostale kvalitetne ekonomske resurse su stavili na rasprodaju. Radi se o de-industrijaliziranim, pauperiziranim i re-feudaliziranim društvima. Nacionalno se svodi na mitsko, simbolično i ritualno. Na međunarodnoj pozornici ove su nove nacije najvidljivije u sportu. Kao države nemaju ni stvarne težine ni utjecaja niti ugleda koji bi se mogao približiti onom bivše SFRJ u doba Hladnog rata.  Mitske naracije formirane su po obrascima arhetipskih mitova o zlatnom dobu, kolektivnom martiriju naroda i navodnoj požrtvovnosti tih naroda na prvoj crti obrane civilizacijskih granica. Etnokonfesionalni identiteti s monopolističkim religijskim institucijama kompenziraju krhku državnost i kulturnu šizofreniju nudeći iluziju solidnosti i trajnosti. U toj se, kroz ovih poslijeratnih skoro četvrt stoljeća, već dobrano iscrpljenoj pompi i patetici, slave slavni oslobodilački ratovi koji su susjednom narodu agresije, heroji koji su susjednom narodu zločinci i obratno te revidira povijest krivotvorinama i kontramitovima koje države uključuju u školske udžbenike i kurikulume.


Postjugoslavenske nacije u procesu stvaranja, napose Hrvatska zbog analogija turističkog raja, podsjećaju na slučajeve Negare i Havaja. Američki antropolog Clifford Geertz u djelu „Negara: teatar-država na Baliju“, opisuje koloniziranu Indoneziju kojom u stvarnosti vladaju Nizozemci ali domorodačka populacija živi svoju pretkolonijalnu državu po inerciji i kroz puki ritual.   Ta je pompa toliko uvjerljiva i naizgled prihvaćena od većine da se ta država doima legitimnom i funkcionalnom. Geertz zaključuje da je tako bilo i ranije, da stvarne čvrste vlasti i države nikad tu nije ni bilo, naime oduvijek je suština vlasti tu bio simbol i ritual. Pompa nije tek instrument vlasti nego je takva teatar-država bila sama sebi svrhom. Po analogiji, balkanske etnodržavice kakve su danas bile bi nekakva mješavina Negare i Havaja. Danas savezna država SAD, Havaji su po ukidanju kraljevstva 1867, došli pod stvarnu vlast Washingtona, preciznije, preko korporacija koje su zbog vlastitog profita izvele državni udar, srušile havajsku državu i eksploatirale otočje po korporativnim elitama i u dogovoru s Washington.  Na kraju je autohtona populacija izabrala akomodaciju spram kapitalizma ali je oživjela izgubljeno kraljevstvo kroz ritual i za turističke svrhe.


I na kolonijalnom Baliju, i na Havajima, kao i na postjugoslavenskom Balkanu, folklor, mit i fantazija su vjerojatno jedina stvarnost a ne tek odjeci i reminiscencije nečega što je nekad bilo. Naime, ničeg sličnog današnjim, u balkanskim ratovima devedesetih godina 20 vijeka etnički homogeniziranim državama nikad u povijesti tu nije bilo. Bilo je tu doduše nekih, manje ili više suverenih država od kojih su neke danas prezentirane kao ekskluzivno etničke, ali sve su bile multietničke. Temeljito etničko čišćenje i etno-konfesionalne homogenizacije na očišćenim teritorijima, dogodilo se devedesetih godina 20. stoljeća. Ovi nedovršeni projekti modernizacije i ove nedovršene nacije, traže sebe rastrgane između novog etno sektaštva i obnovljenog plemenskog karaktera proto-nacija iz kojih su nastale.


I autohtono stanovništvo Sjeverne Amerike i Balkana naziva se nacijama iako se u stvarnosti radi o plemenima.  Na prostoru današnjeg SAD-a i Kanade, nekada je bilo, „500 Nations“. I danas se ostaci toga etno materijala politički korektno nazivaju nacijama a kolokvijalno plemenima što u zbilji jesu. Na tim je prostorima nastala samo jedna nacija, odnosno nacionalna država – SAD, stvorena i potvrđena po kriterijima  nacionalizma u zapadnoj Evropi i Sjevernoj Americi od otprilike sredine sedamnaestog do kraja devetnaestog stoljeća. Na Balkanu je postojao samo jedan pokušaj, neuspjeli eksperiment izgradnje takve moderne, sekularne, održive nacionalnosti koji je trajao otprilike od 1950-1980. Od 1990ih, stvari su ponovo došle na svoje proto-nacionalno mjesto. Nacionalnih država zapadnih standarda tu nema, ali ima oblije folklora, simbolike, pompe, mitova i rituala. Fantazije su naizgled ostvarene, ali dok simbole i rituale prakticiraju svi pa i najveće i najjače nacije, u povijesti su se nacionalni pokreti izdiferencirali po uspješnosti ovisno o tome koliko su im u svjetskom kontekstu jake i održive države i nacionalne ekonomije.


Proturječje nacionalističkih fantazija spram stvarnosti, u nacionalističkim pokretima i ideologijama, napose u periodima ekstremnog emocionalnog naboja i konflikta, spada u ključne značajke nacionalizma. Tako u godini svršetka Drugog svjetskog rata, opaža George Orwell: „nacionalist je opsjednut svojim fantazijama, indiferentan spram stvarnosti, nacionalist ne samo da ne osuđuje zvjerstva koje počini njegova strana, već i posjeduje zavidnu sposobnost da za njih uopće i ne čuje, neka poznata činjenica može mu biti tako nepodnošljiva, da je se obično gurne ustranu i ne dopusti joj se da uđe u logički proces, ili obratno, može ući u sve kalkulacije, a da je se nikad ne prizna kao činjenicu, čak ni u vlastitim mislima. Svakog nacionalistu progoni vjerovanje da se prošlost može mijenjati. On provodi jedan dio svog vremena u nekom svijetu fantazije, u kojem se stvari događaju onako kako bi trebalo, i on će prenijeti djeliće tog svijeta u historijske knjige kad god je to moguće. Dobar dio propagandističkih napisa u današnje vrijeme se svodi na čisto krivotvorenje. Ključne činjenice se potiskuju, datumi mijenjaju, citati se vade iz konteksta i prepravljaju tako da im se promijeni značenje. Događaji za koje se drži da se nisu trebali dogoditi se ne spominju, i na kraju poriču . . . Zbog sveopće nesigurnosti u vezi s tim šta se zapravo dešava, lakše je držati se luđačkih vjerovanja. Pošto se nikad ništa u potpunosti ne dokaže ili ospori, najneospornija činjenica se može drsko poricati. Nadalje, iako neprestano razbija glavu pobjedom, moći, porazom, osvetom, nacionalist je često pomalo nezainteresiran za ono što se događa u stvarnom svijetu. . .


U takvoj situaciji smiješno zvuče česti javni pozivi da se povijest prepusti profesionalnim povjesničarima kako bi se izbjegle iscrpljujuće kontraverze koje u dnevnopolitičkom diskursu traju neprekidno od početka 1980tih. Ne samo zbog toga što su mnogi profesionalni povjesničari, skupa s medijskim huškačima, nacionalističkim književnicima, generalima, popovima i povratnicima iz ekstremnih krugova političke emigracije, gurnuli narode u genocidne ratove i kaos iz kojeg još do danas nije niknuo nikakav novi red i poredak. Nego i stoga jer povijesna istraživanja u takvoj situaciji nemaju nikakve svrhe. O tome je u glasovitom predavanju „Što je nacija?“ održanom 1882. na Sorboni govorio Ernest Renan: „zaborav, otići ću toliko daleko da kažem čak - povijesna pogreška ključni je čimbenik u stvaranju nacije, i zato napredak u povijesnim istraživanjima često predstavlja opasnost za (princip) nacionalnost(i). Zaista, povijesno propitivanje baca svjetlo na nasilne događaje koji su se zbivali na početku svih političkih formacija, pa čak i onih čije su posljedice bile blagotvorne. Jedinstvo se uvijek postiže pomoću nasilja . . .“   Kasnije su studije pokazale, na primjer, Charles Tilly i suradnici koji su 1975. objavili komparativnu studiju o formiranju nacija u zapadnoj Evropi, da bez rata i nasilja nije nastala ni jedna nacionalna država utoliko što je rat glavni prerogativ države koja sebe ostvaruje ratom.  U poznatoj debati o nacionalizmu iz 80ih i 90ih godina prevladava konstruktivizam -- nacionalizam je naime društveni i kulturni inženjering, nacije to su mitovi, manipulacije simbolikom, izmišljene tradicije itd. Ukratko, rat, nasilje i laž kao ključne komponente prate nacionalizam i nacije čiji se uspjeh u konačnici mjeri statusom i utjecajem države u toj svjetskoj utakmici.


Postjugoslavenske nacionalne države u postojećem obliku su novost u povijesti. Današnja Srbije i Hrvatska nastale su otprilike od 1970s gopdina 20. s. do prvog desetljeća 21. stoljeća (ostale još kasnije) i još su u procesu konstrukcije – ne treba ih uzimati zdravo za gotovo kao nacije. Nikad ničeg takvog u povijesti prije tu nije bilo, nikakav kontinuitet ne postoji između ovih novotarija i analognih povijesnih presedana. Sve je to posve novo i recentno, izmišljeno zbrda-zdola krajem osamdesetih i kroz devedesete smjesom međuetničkih provokacija i invektiva, usponom komunističkih konvertita na nacionalizam, novih klerikalnih diskursa i mitova uvezenih iz inače opskurne hladnoratovske političke emigracije.  Svaki postjugoslavenski etnički nacionalni pokret vidio je kroz tih nekih dvjestotinjak godina povijesti nacionalizma ovom dijelu Evrope, razne pristupe nacionalnoj emancipaciji, a i bolje dane i bolje ideje, dakako i mračnije momente. Bilo je etničkih i multietničkih pristupa. Što se tiče socijalističke federativne Jugoslavije, ona nije bila gušenje i negacija nacija i nacionalizma, nego jedan učinkovitiji nacionalizam od onog što je došlo poslije. Njezina varijanta antifašističkog nacionalizma, kako ga naziva Eric Hobsbawm, bila je zapaženi i priznati dio svjetskog pokreta koji spada u povijest nacionalizma.  Iz toga je proizišlo ono što se naziva u zapadnoj literaturi, titoizmom, a taj je koncept opisan kao „nacionalni komunizam“ de fakto nacionalizam, sustav neprihvatljiv za liberalnu demokraciju ali učinkovitiji po kriterijima nacionalističke ideologije, nego ijedan sličan pokret na ovim prostorima prije ili poslije titoističke ere.


Uspjeh nacionalnog pokreta ovisi o uspješnosti države. Na ovim prostorima bilo je centraliziranih i federaliziranih država, uglavnom multietničkih, etnički homogene etnokonfesionalne nacije su recentna pojava i produkt etničkog čišćenja. Od prve jugoslavenske države nastale prije stotinu godina do danas, isprobani su modeli centraliziranih i decentraliziranih država, monarhija i republika, unitarnih i federativnih. Prije stotinu godina, na kraju Prvog svjetskog rata, aktualne su bile u zapadnoj Evropi intelektualne debate o preuređenju jugoistočne Europe nakon sloma carstava. Habsburzi i Osmanlije, su naime prethodnim stoljećima Zapadu skidale dio briga s glave kontrolom svih tih šarolikih etnosa i konfesija, ratova, ustanaka i lokalnih aspiracija pa se nekima na Zapadu, poput konkretno Britanije, nije nikad odveć žurilo da ih se riješi. Iz Britanije poslije Velikog rata, stižu opet, ovaj put uz podršku SAD, ideje o nekakvoj većoj nacionalno-državnoj strukturi kao instrumentu za management Balkana. Nezamijećen na margini ovih debata ostao je J.A.R. Mariott, oksfordski povjesničar međunarodne politike i diplomacije. U monografiji iz povijesti takozvanog „Istočnog pitanja“, objavljenoj 1918, Marriott izražava sumnju da je na Balkanu, zbog spleta faktora uključujući i povijest i geografiju, etnologiju i geopolitiku, uopće moguće izgraditi i održati bilo kakvu veću centraliziranu državu. Čak ni nešto poput Švicarske konfederacije, ne vrijedi pokušavati na europskom jugoistoku, smatra tada Marriott. Zaključuje da je na tom dijelu Europe najidealniji oblik političke organizacije već odavno uspješno testiran: radi se o grčkom polisu, gradu-državi, u najvećem opsegu nekakvoj autonomnoj regiji ili provinciji. Stabilnu budućnost i razvoj jugoistoka Evrope Marriott vidi u takvoj lokalnoj demokraciji i u pluralizmu. Ta bi ideja iznjedrila jedan network od možda nekoliko desetaka ili više gradova-država poput antičkih polisa, Dubrovačke Republike ili verzija europskih mini-država poput  Monaka, San Marina, Luksemburga, Lihtenštajna, Andorre i Malte, koji bi se najprije pomirili međusobno a potom živjeli od prijateljstva s cijelim svijetom jer drukčiji ne bi opstali. Dva su glavna razloga što Marriottov model nije isproban. Prvo, jer su velikim zapadnim silama pobjednicama u Velikom ratu trebale veće slavenske države s velikim vojskama (Poljska, Čehoslovačka, Kraljevina SHS) kao barijera prodoru boljševizma iz Rusije da bi se Slaveni međusobno istrjebljivali a Zapad ostao u zavjetrini. Drugo, jer bi onaj za Balkan pogubni genocidni model teritorijalno što veće etno-konfesionalne homogene nacionalne države, vjerojatno kad-tad kontaminirao i potkopao i najkvalitetnije demokratske polise i povijesne autonomne regije.


Prije stotinu i više godina kad su se počele stvarati nacionalne države i tražiti rješenja notornog južnoslavenskog nacionalnog pitanja, ovi su prostori doista bili kao pripremljeni za manje države i regionalne autonomije. Bio je to jedan šaroliki splet povijesnih regija, provincija, gradova s identitetom i što manjih što većih varoši, da ne spominjemo brojne etnose i konfesije isprepletenih simboličnih granica, dijalekte, etnonacionalne i vjerske manjine, i lokalne mikro kulture i ostale posebnosti koje će kasnije razni nacionalizmi i nacionalne države mijenjati, ponekad brutalno gušiti. Poneki će nešto mudriji državni projekt lokalne i regionalne posebnosti poticati, kao primjerice SFRJ 1960ih i 1970ih godina kao protutežu nacionalističkim tendencijama i homogenizacijama u republikama. Nakon rušenja SFRJ od strane nacionalističkih pokreta 1990ih, dolazi do novih homogenizacija i centralizacija na etno-konfesionalnoj bazi. Povijesnim regijama je zaprijetila opasnost od nestanka. U novoj Srbiji, primjerice, mijenja se uloga i važnost historijske multietničke i poli konfesionalne de fakto srednjoevropske regije Vojvodine u kojoj je od kraja 18. to početka 20. vijeka stvarana moderna Srbija u centrima poput Sremskih Karlovaca, Novog Sada, St. Andreje, Beograda. Današnja Srbija guši i „preodgaja“ Vojvodinu, državno dirigiranim naseljavanjem, ukidanjem autonomije i na razne druge načine. To je jedna nova Srbija bez presedana u povijesti koja je nastala u hladnoratovskom periodu a napose od 1980ih kroz devedesete pa do danas, ne na sjeveru gravitirajući prema Srednjoj Evropi, nego znatno južnije, prema Balkanu, u eparhiji šabačko-valjevskoj Srpske pravoslavne crkve oko ultrakonzervativnog klerikalno nacionalističkog časopisa „Glas crkve“, import ideologije kanoniziranog vladike Nikolaja Velimirovića iz njegovog egzila u manastiru Sv. Sava, Libertyville, SAD, i kroz masovnu konverziju komunista u etnonacionaliste. Analogni je slučaj današnja Hrvatska, koja je od srednjoevropskog panslavizma Strossmayera i Račkog i Jugoslavenskog Odbora kojim su dominirali Hrvati, postala sektaška i etnoklerikalna poput Srbije. Tuđmanova je Hrvatska temeljito promijenila karakter povijesne regije Dalmacije a slično, na sreću bezuspješno, pokušala učiniti i u povijesnoj regiji Istri. Dalmacija je od Prvog svjetskog rata, pa kroz narednih sto godina, od Ive Tijardovića do Miljenka Smoje koji su artikulirali identitet grada Splita, bila antifašistička i jugoslavenska. Današnja je Dalmacija etno nacionalistička utvrda u kojoj su porušeni antifašistički spomenici i oteti stanovi iseljenih Srba. I dok povijesna regija Dalmacija u kojoj je nastala hrvatska srednjovjekovna kneževina  i neka vrsta narodne crkve, nema nikakvog utjecaja na formiranje nove hrvatske nacije, jedan zapadni dio povijesne regije Hercegovine, oko samostana Široki Brijeg, Ljubuškog, Gruda i Čapljine imao je ogromnog utjecaja na to kako danas izgleda hrvatska nacija i država. Ta je utvrda najekstremnijeg ustaštva iz Drugog svjetskog rata, skupa s emigrantskim centrima u Buenos Airesu (gdje je smišljen Blajburški mit) i Vatikanu gdje je franjevac Aleksa Benigar šezdesetih počeo konstrukciju Mita o kardinalu Stepincu u cilju poricanja genocida nad Srbima u NDH, uz Mit o Domovinskom ratu (koji nipošto nije isto što i stvarna objektivna povijest balkanskih ratova devedesetih godina 20. st.) Franje Tuđmana, odlučivala o tome kakav će biti nacionalni identitet današnje Hrvatske.


U svjetlu koncepta balkanizacije (fragmentacija, konflikt, zaostalost), nova Hrvatska i Srbija su poput dvaju sekti ukopanih u mitsku svijest i zapletenih u kontraverze o zajedničkoj povijesti koju različito interpretiraju. Od ovog bolesno lažljivog stanja pate dva naroda te neizbježno i narodi Bosne i Hercegovine. Ako sve ove državice propadnu to nije najgore što se može dogoditi jer onda se mogu očekivati radikalne promjene dakle na bolje jer teško može biti gore. Najgore bi vjerojatno bilo da se hrvatske i srbijanske vladajuće klerikalne i sekularne elite javno ritualno i simbolično pomire (što inače priželjkuju i EU i SAD) što bi zacementiralo postojeće bolesno stanje i vodilo laganom izumiranju poput onih sjevernoameričkih 500 nacija, s kasinom ili bez njega.