Hrvatski (HR)Italiano (ITA)Slovensko (Slovenija)

MEĐUNARODNI POGRANIČNI SUSRETI
MEDNARODNA OBMEJNA SREČANJA
INCONTRI INTERNAZIONALI DI FRONTIERA

Forum Tomizza početna >> Tekstovi sudionika >> Drndić, Daša: Laž (2017.)

Drndić, Daša: Laž (2017.) PDF Ispis E-mail
Autor Neven   
23. svibanj 2017.

Tema ovog Susreta – "Laž" – toliko je sveobuhvatna i kratkim izlaganjem "neobradiva" da preostaje odabrati jednu kategoriju, jedan vid tog zavodljivog i neizbježnog pojma koji prožima naše živote i pokušati ga osvijetliti. Jer, sve može biti laž, i mnogo toga jest – laž. Od male, benigne, bijele laži, do one morbidne, opasne i ubitačne. Od one personalne, od one koje prožima svakodnevne međuljudske odnose, preko književne, kazališne, ekonomske, političke, znanstvene, društvene, vjerske i tako dalje, do one povijesne. Pa i ja, sada, ovdje, pred vama, sam – laž.


Što se događa u našoj svijesti (ili podsvijesti), što se zbiva s našim emocijama kada kao istinu prihvaćamo laž, odnosno kada odbijamo suočiti se s informacijom, s činjenicama koje otkrivaju  istinu?


Prema istraživanjima psihologa i sociologa, ukoliko nam tema "na tapetu" nije naročito bitna, ukoliko smo okupirani drugim problemima, lakše prihvaćamo dezinformacije, odnosno lažne činjenice, jer odbijanje lažnih podataka i tvrdnji zahtijeva veći kognitivni napor – provjeravanje vjerodostojnosti izvora iznesenih podataka – nego li kad ih nepromišljeno prihvaćamo kao istinite. Ali, pokušaji ispravljanja "alternativnih činjenica" često se pokazuju kao kontraproduktivni, jer pojačavaju utjecaj lažnih uvjerenja.  “Ovakvo insistiranje na dezinformacijama, odnosno na lažima," tvrdi australijski psiholog Stephan Lewandowsky, "postaje opasno u koliko-toliko demokratskim sistemima, jer građani donose odluke utemeljene na informacijama za koje su, u određenom stupnju svjesni da su lažne."


Postoje razrađene, i korisne, strategije (neću sad o njima), uz pomoć kojih je moguće destabilizirati laži, ali njihov se učinak pokazao kao dubiozan, odnosno – ograničen. Jedna od njih je jednostavnost u iznošenju fakata i njihovih provjerenih izvora, odnosno, permanentno ponavljanje kako se u potrazi za istinom treba prikloniti autoritetu činjenica, a ne autoritetu moći.


Međutim, u ovoj kompliciranoj strateškoj "igri" nadmetanja postoje i skriveni faktori, a oni su vezani za emocije i individualni svjetonazor.  Strahovi, želje i predrasude uvelike podsvjesno upravljaju našim ponašanjem i vrlo su otporne na informaciju koja ih uznemirava, odnosno koja ugrožava njihovu takozvanu stabilnost.


Prema tome, nisu samo kognitivni faktori ti koji nas čine prijemčivim na laži, to jest  otpornima na istinu, već čitav sklop naših psiholoških osobina. Mnoge emocionalne potrebe ili razni unutarnji konflikti u stanju su pokrenuti ili razotkriti naša kognitivna, svjesna vjerovanja i stavove.   A ta vjerovanja, taj svjetonazor, često postaje utoliko "tvrđi", nepokolebljiviji, što ga se više napada, što ga se više stavlja na kušnju. (Primjera u novijoj hrvatskoj zbilji ima na pretek, od takozvanog protesta šatoraša, čekićanja ćiriličnih ploča, klerikalizacije države, marša razularene mase Ilicom prema Agenciji za elektroničke medije, komemoracije u Bleiburgu, Jasenovcu, masovna i crkvena nekrofilija – procesija Svetog Leopolda Mandića koja će se, kako čitam, ponoviti, itd., itd.)


U časopisu "Gordogan", broj 33-34, zima-jesen 2016., objavljen je poduži, detaljno argumentiran, tekst Bože Kovačevića, bogato bibliografski opremljen, pod naslovom "Hrvatska crkvena laž". U njemu se govori o ulozi Vatikana i Katoličke, ali ne samo Katoličke crkve u vremenu prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata, s posebnim akcentom na ulogu NDH, Pavelića i Stepinca u vezi s holokaustom i genocidom u Hrvatskoj, te s osvrtom i na današnje vrijeme. Podnaslov teksta, u kojem je sazdana bit Kovačevićevog rada glasi: "Poruka je jasna: pravi Hrvati su nužno katolici, a pravi katolici su nužno sljedbenici kleronacionalističkih  političkih vizija Crkve."


Kovačević citira Antimodernističku prisegu pape Pija X. od 1. rujna 1910. koju moraju položiti cjelokupno svećenstvo, redovničke poglavarice i profesori u sjemeništima. "Svrha je bila", piše Kovačević, "spriječiti prodor protestantskih pristupa proučavanju povijesnog konteksta zbivanja opisanih u Novom zavjetu, ali i zabraniti katolicima da prihvaćaju moderne svjetonazore zasnovane na teoriji evolucije, na liberalizmu, socijalizmu i, općenito, na zasadama prosvjetiteljstva, racionalizma i materijalizma. Povjesničarima katoličke provenijencije tim je dokumentom faktički propisano  da spoznaje do kojih mogu doći moraju biti u skladu s crkvenim dogmama. Tu su prisegu sve do 1967. godine polagali đakoni prije svećeničkog  ređenja. Posljednjih nekoliko godina (na ovo bih stavila Kovačevićev akcent), osobito u pontifikatu pape Benedikta XVI., osnažuju unutar Crkve shvaćanja da je potrebno vratiti se s puta koji je zacrtao Drugi vatikanski koncil, na smjer koji je najpregnantnije izražen u toj prisezi i prethodnim antimodernističkim enciklikama pape Pia IX., Lava XIII., i Pia X."

Eto možda odgovora na klerofašizaciju tog dominantno katoličkog hrvatskog društva koje je iznjedrilo Hrastove, Grozdove i slične U ime obiteljske udruge.

Kada je krenula histerija oko proglašavanja kardinala Stepinca svecem, nakratko sam boravila u Parizu gdje su me zaskočile asocijacije koje sam zapisala, pa evo:


Tada, u Parizu gotovo redovito posjećujem Café Tournon. Tu sjedim zbog Josepha Rotha. U to vrijeme iščitavam knjige Josepha Rotha, one o pijanstvu, doslovnom, alkoholnom, i one o deliriju jednog umrlog vremena jedne umrle imperije (Austro-Ugarske), osluškujući kako se iz Rothovih tekstova izvija turoban lelek koji upozorava na katastrofu na pomolu. Sjedim u Caféu Tournon i zbog Rothovog sjebanog života, zbog njegove bezdomnosti, pokušavajući shvatiti kako se i zašto sveopća civilizacijska mučnina kao kakav sluzavi trag vuče za nama ili nam utire put. Kako i zašto vrstan novinar – "Crveni Roth", "Crveni Joseph" – pišući vrhunske tekstove iz Austrije, Njemačke i Francuske, iz Nizozemske, Sovjetskog Saveza, Poljske, Albanije i Italije, završava u kutu male pariške krčme u kojoj, s konjakom u jednoj ruci i s perom u drugoj, radeći po osam sati na dan, stvara neka od svojih najboljih djela. Roth i Zweig bili su prijatelji, možda zato u Parizu po knjižarama tražim Zweiga. S Hitlerovim dolaskom na vlast i nešto prije njegove aneksije Austrije Njemačkoj, Roth u veljači 1933. napušta Berlin i odlazi u Pariz, odakle piše Zweigu u Beč:


Sad ti je već jasno da plutamo prema katastrofi. Osim osobne, uništena je i naša književna i financijska egzistencija; sve to vodi u novi rat. Ne bih se kladio na naše živote. Uspjeli su zavesti dominaciju barbarstva. Ne zavaravaj se. Pakao vlada.

Pokušala sam shvatiti kako Roth, i ne samo Roth, već 1933. vidi što se događa, što se sprema, iako se za mnoge naizgled ne događa ništa, a evo opet se oglašavaju trube Jerihona dok mi blaženo otaljavamo svoje sitne jalove dane. Mislila sam na Josepha Rotha i zato što se Hrvatska danas baškari u kaljuži povijesnog revizionizma, što se fašizira i ustašizira, što odasvud iskaču mračne spodobe, rabijatne i neartikulirane, bezumne, mentalni invalidi zaluđeni apstrakcijama koje kriju pogubnu misao uništenja ovosvjetskih radosti i sloboda, opčinjeni apstrakcijama poput domovine i Crkve, apstrakcijama suviše velikim da bi se ugnijezdile u moje malo srce. Mislila sam na Rotha jer, osim u vezi s kukastim križem koji na onom hrvatskom nogometnom stadionu tajanstveno izranja iz dubine hrvatske zemlje, a koji vidim kao subverziju iznerviranog, nemoćnog libertina koji kaže, Evo vam, pogledajte se, to ste vi, sad se još mala Hrvatska uskopistila u histeričnoj obrani jednog blaženog nadbiskupa i kardinala u patetičnoj kampanji za proglašavanje njegove svetosti. Neshvatljivo je autistično sljepilo koje po pitanju vjersko-političko-moralnih aktivnosti tog nadbiskupa i kardinala vlada, degutantne su laži koje se proglašavaju istinama, to odbijanje da se vidi kako u mraku, u katakombama Katoličke crkve pojedini njeni dostojanstvenici, u vremenima rata i u vremenima mira, koračaju na prstima, uplašeni, kukavni, uronjeni u ustajale vode imaginarne moći; zastrašujuće je njihovo nedjelovanje koje, kao u filmovima užasa, metamorfozira u čudovišno nedjelo, patetični pokušaj da se istovremeno služi dvjema oprečnim idejama, onoj slobode i onoj pokornosti i sluganstva, da se život svede na "i – i", na "ali", kad "i" znači zatiranje ljudskog roda pred kojim bi svako "ali", tako i ono Božje, trebalo ustuknuti. Jer, nema te vjere koja je veća od života jednog nedužnog čovjeka.


Vratit ću se nakratko na tekst Bože Kovačevića u kojemu on navodi nekoliko intervencija koje Stepinac poduzima kod ustaških vlasti za pomoć Židovima, kao i njegove brojne konkretne akcije. Primjerice: nešto više od mjesec dana nakon stvaranja NDH on Paveliću upućuje prosvjed zbog ubojstva 260 Srba u Glini, ubrzo potom intervenira kod ministra unutarnjih poslova s prijedlogom da se ukine obaveza Židova da na odjeći nose žutu zvijezdu; u svojim propovijedima nekoliko puta osuđuje primjenu rasnih zakona, suprotstavlja se nacističkoj diskriminaciji prema rasi kao i ustaškom obogaćenju kriterija  za diskriminaciju temeljem pravoslavne vjere i srpske nacionalne pripadnosti. Iako uz prilično kritično "ali", Kovačević spominje i neke Stepinčeve dubiozne korake u obrani Crkve i ljudskog dostojanstva,  zaključuje da je "u usporedbi s papom Pijem XII. zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac bio pravi junak."  .


Međutim, upravo tu, zbog tog kritičkog "ali", postavlja se pitanje može li se sva strahota zločina počinjenih tokom Drugoga svjetskog rata bilo kako relativizirati. Ne može.  Ne smije. Zbog nedužnih žrtava.


Taj vojni vikar u vrijeme NDH mogao je ne pružati utjehu budućim koljačima, mogao je reći da NDH nije nikakvo Božje djelo, nego pakao, esencija ljudskog zla, tvorevina morbidnih snova, zatrte pameti, pomračenog uma, kao što to još 1934. grmi Lav iz Münstera, biskup Clemens August von Galen, kad javno napada nacističku ideologiju krvi i tla, kad govori da se bezuvjetna lojalnost Trećemu Reichu pretvara u ropstvo, kad predvodi protestne skupove protiv nacističke eutanazijske razularenosti, posve opravdano proglašen blaženim. Što se otvorene, beskompromisne konkretne antinacističke borbe tiče, tu je i berlinski biskup i kardinal Konrad von Preysing, njemački prelat Rimokatoličke crkve. Koliko znam, Konrad von Preysing nije beatificiran (umro je 1950.), a o njegovom proglašavanju svetim nikada nije bilo govora.


Taj hrvatski nadbiskup i kardinal mogao je ne prihvatiti, odnosno odbiti Poglavnikovo odlikovanje "Redom za zasluge – Velereda sa zviezdom", taj nadbiskup i kardinal, umjesto što je upućivao anemične apele za poboljšanje uvjeta života, odnosno umiranja, u Jasenovcu, mogao je otići do tog živahnog logora, pa ne bi, o ironije, o sarkazma, čuo s više strana da se tu i tamo nečovječno i okrutno postupa s nearijevcima prigodom deportiranja u sabirne logore, a i u samim tim logorima; što više, da od takva postupka nijesu izuzeta ni djeca, ni starci, ni bolesnici, nego bi možda to o čemu sluša i vidio, premda ostaje upitno da li bi i tada bilo što poduzeo. Znači, deportacije nearijevaca – o, kako nadbiskup zorno prihvaća nacističku terminologiju – u redu su, po propisu, jedino što bi dostava paketa s hranom i čistim rubljem mogla biti efikasnija i bolje organizirana (ukoliko je još ostalo rodbine da te pakete pripremi i otpremi).


"Družila" sam se, onomad u Parizu, s Josephom Rothom i zato što, dok je on očajavao nad sudbinom Evrope, njegov privatni život raslojavao se u kaos i bol. Nakon pet-šest godina relativno skladnog braka njegovoj ženi Friederike Reichler Roth, zvanoj Friedl, dijagnosticirana je shizofrenija, te je krajem 1920-ih smještena u čuveni bečki sanatorij Steinhof, tada najsuvremeniju evropsku psihijatrijsku bolnicu. Dolaskom Hitlera na vlast Steinhof postaje jazbina oholih i nečasnih glava koje eksperimentima eksterminiraju one za Reich nepodobne, među kojima je i mnogo djece. Dok 1930-ih, pa sve do završetka rata, "stručnjaci" za mozak kopaju i rovare po cerebralnoj masi svojih pacijenata, park bolnice Steinhof, krasan prostrani park kojim dominira čuvena bijela crkva sa zlatnom kupolom, remek-djelo arhitekta Otta Wagnera, ostaje netaknut; štoviše, armija školovanih hortikulturnih radnika brine o očuvanju njegove raskošne ljepote. Inače, što je posve morbidno, psihijatrijske bolnice po defaultu okružene su zamamnim rajskim parkovima, kao i većina nekadašnjih koncentracijskih logora.


Ali sredinom 1940. Rothovu Friedl nacistički eksperimentatori-eksterminatori prebacuju u velebni renesansni dvorac nedaleko od Linza, u Schloss Hartheim, ekspresno pretvoren u nacistički eutanazijski centar koji funkcionira po napucima programa Aktion T4. Početkom dvadesetog stoljeća dvorac je već preuređen u psihijatrijsku bolnicu znanu kao Psychiatrische Anstalt, u narodu okrutno preimenovanu u Idioten-Anstalt.


Između svibnja 1940. i prosinca 1944. u Hartheimu je ugljičnim monoksidom i letalnim injekcijama usmrćeno 18.269 fizički i psihički hendikepiranih osoba, plus više od 10.000 radom i glađu iscrpljenih, bolesnih i tuberkuloznih logoraša i logorašica dovezenih iz Dachaua, Mauthausena i Ravensbrücka. Hartheim je bio jedino stratište u Drugome svjetskom ratu iz kojeg nijedan čovjek nije izašao živ.


U glavnom suđenju za ubojstva u Hartheimu optužena je 61 osoba, uključujući liječnike voditelje programa Georga Renna i Rudolfa Lonauera.


Protiv trinaest osoba optužbe su povučene, a za dvadeset i dvije osobe suđenje je odgođeno, jer im se izgubio trag. Za sedam osoba optužbe su odbačene, jer su optuženi umrli. Dvjema optuženim osobama izrečena je zatvorska kazna, a suđenje trinaestorici optuženih prebačeno je na kasnije suđenje. Sudbina triju optuženih ostala je nepoznata.


Presude su izrečene 7. srpnja 1947. Državno odvjetništvo traži smrtnu kaznu za devetoro optuženih, ali samo su dvije izvršene. Presude za medicinske sestre bile su blaže od zatraženih. Smrtne kazne izvršene su u Dresdenu u ožujku 1948. Oni kojima su određene dugogodišnje zatvorske kazne, 1956. amnestirani su i pušteni na slobodu.


U Hartheimu nestaje Friederike Reichler Roth, ali to Joseph Roth nikada neće saznati. Na vijest da mu se prijatelj, dramski pisac i pjesnik Ernst Toller u svibnju 1939. samoubija u nekom newyorškom hotelu, Rothu eksplodira stegnuto srce i rastače se njegova cirozom izrešetana jetra, pa četiri dana nakon Tollerove smrti, uz upalu pluća u delirium tremensu uplovljava u sjećanje.


Dakle, sjetila sam se Josepha Rotha i zbog Friedl, jer zajedno s Friedl Reichler Roth u Hartheimu bili su i nestali:


Jan Maria Michał Kowalski
(1871.–1942.), poljski svećenik i prvi Minister Generalis mariavitskog reda;


Bernhard Heinzmann (1903.–1942.), njemački svećenik Rimokatoličke crkve, proglašen mučenikom. Javno se suprotstavlja Hitlerovom frenetičnom lupetanju o superiornosti arijevske rase. Godine 1941. hapsi ga Gestapo i transportira u Dachau.

Zatvorenik broj 24433. Ubijen u Hartheimu ugljičnim monoksidom, potom spaljen;


Friedrich Karas (1895.–1942.), austrijski rimokatolički svećenik. Godine 1941. i 1942. hapsi ga Gestapo i liferuje u Dachau. Ubijen u Hartheimu;


Werner Sylten
(1893.–1942.), evangelički teolog. Uhapšen u veljači 1941. i otpremljen u Dachau. Ozbiljno bolestan, 1942. u "kontingentu invalida" prebačen u Hartheim.


U Hartheim je iz Dachaua i još nekih konclogora prebačeno (i usmrćeno) tri stotine i deset (310) poljskih, sedam njemačkih, šest čeških, četiri luksemburška, tri nizozemska i dva belgijska svećenika. Prema Michaelu Phayeru (The Catholic Church and the Holocaust, 1930 -1965), oko 2600, ili 20 posto poljskih svećenika umrlo je u rukama nacista, a znatno veći postotak je onih koji su bili zatvarani. Onda, tu su istarski svećenici, narodnjaci, koji su se s partizanskom kapom na glavi priključili NOP-u i borili protiv fašizma i ginuli. Otuda, blago rečeno, moja uzrujanost zbog sve te histerične propagande u ime kanonizacije jednog davno umrlog biskupa i kardinala koji je još prije dvadeset godina proglašen blaženim, zbog tolike besmislene zagriženosti, tolike zadrtosti, bolesne opsesije da se jedna ovozemaljska kontroverzna ličnost postavi na postolje svetih. Nema svetaca i dobro je što ih nema. Kome je dano u amanet da sudi o bezgrešnosti nekih i o grešnosti ostalih?