Hrvatski (HR)Italiano (ITA)Slovensko (Slovenija)

MEĐUNARODNI POGRANIČNI SUSRETI
MEDNARODNA OBMEJNA SREČANJA
INCONTRI INTERNAZIONALI DI FRONTIERA

Forum Tomizza početna >> Tekstovi sudionika >> Bojić, Drago: Laž zarobljava – istina oslobađa (2017.)

Bojić, Drago: Laž zarobljava – istina oslobađa (2017.) PDF Ispis E-mail
Autor Neven   
23. svibanj 2017.

Laž je svjesno izrečena neistina ili obmana s ciljem da se nekoga zavara i dovede u zabludu. Ova pojednostavljena leksikonska definicija laži ni izbliza ne otkriva kompleksnost fenomena laži, njezinih mehanizama i metamorfoza, a pogotovo ne posljedica koje iz nje proizlaze. Znamo iz svakodnevnog iskustva, a potvrđuju to i psihološka istraživanja, da svi ljudi lažu, iako na različite načine, iz različitih motiva i s različitim ciljevima. Nepregledno je mnoštvo klasifikacija laži i gotovo bi se moglo konstatirati da je svaka laž predmet odnosno slučaj za sebe.


Nisu sve laži iste, ni po svojim motivima a pogotovo ne po svojim posljedicama. Neki psiholozi pojednostavljuju tu klasifikaciju i govore o takozvanim „bijelim lažima“, svakodnevnim bezazlenim lažima, primjerice kad se daju lažni komplimenti, prešućuju neke sitnice, izmišljaju priče ili smišljaju benigne šale koje unatoč tome što su lažne nemaju velike posljedice na međuljudske odnose ni na društvo u cjelini. Uz bijele, postoje i takozvane „plave laži“ koje su po svojim motivima i ciljevima plemenite i idu u korist drugoj osobi ili drugim osobama, primjerice kad se želi spasiti nečiji život, zaštititi nečija intima, kad se želi spasiti nekoga od nevolje, kad se na različite načine laže ili prešućuje istina da bi se drugima pomoglo ili ih se zaštitilo. Postoje, međutim, i „crne laži“ koje svjesno žele našteti drugima, kojima lažljivac manipulira drugom osobom, želi ju difamirati, zavesti, prevariti ili joj na neki drugi način nauditi i tako stvoriti prednost za sebe.


Laž je prisutna posvuda, uvukla se u srce života, u sve naše odnose. Ljudi lažu iz straha, da prikriju svoje nedostatke, da sakriju loš karakter, da uljepšaju (izbijele) biografiju, da se prikažu drugačijima i boljima, da opravdaju svoja zla, da prebace odgovornost na druge, da izmame i izvuku korist za sebe. Ljudi lažu da se drugima dodvore, da laskaju drugima i podržavaju ih u njihovom zlu kako bi sami od toga imali koristi. Ljudi lažima podrivaju dobre ideje, inicijative i projekte, demonskim podvalama blate i difamiraju druge ljude. Lažljivci se suprotstavljaju svakom dobru i sve čine da ga bar malo okrnje i dovedu u pitanje i da druge ljude pritom zavedu na krivi put – manipulacijama, dezinformacijama, lažnim svjedočenjem i krivotvorenjem dokumenata. Zbog laži propadaju ljubavni, bračni, obiteljski, rodbinski, prijateljski, poslovni i svi drugi čovjekovi odnosi. Kad god bježimo od istine, kad god se ne želimo suočiti s njom, ostajemo zarobljenici laži.


Poljski filozof Leszek Kolakowski (u zbirci eseja Male rasprave o velikim stvarima) smatra također da treba praviti razliku među lažima s obzirom na njihove motive i posljedice, jer nisu sve laži negativne i destruktivne, postoje i one koje se moralno mogu opravdati. Zato se, tvrdi on, ne može zastupati „ekstrema i stroga zabrana laži“ kao što su to činili neki filozofi, primjerice Augustin ili Kant koji je smatrao „da su društveni odnosi i razgovori bezvrijedni ako su lišeni istine, da laž uvijek drugome šteti, pa ako i ne šteti nekom određenom čovjeku, još uvijek šteti čovječanstvu u cjelini“ (navedeno prema filozofu H. G. Frankfurtu). Ako negdje skrivamo Židova i dolaze njemački vojnici, zar ćemo se držati načela koja zahtijevaju da ne lažemo i predati tog čovjeka krvnicima i sigurnoj smrti, pita se Kolakowski!? Slično kao i Kolakowski razmišlja i spomenuti američki filozof H. G. Frankfurt u svojoj raspravi O istini, jer smatra da postoje laži koje nas ne mogu povrijediti, ne mogu nam naštetiti i nisu društveno štetne, a postoje i one koje se mogu opravdati višim razlozima.


I.


Ljudi su se oduvijek služili lažima o čemu svjedoče i najstariji pisani tragovi. Laž je velika tema svih mitologija, a ona je česta tema i u religijskim spisima. Tako je primjerice i biblijska priča o stvaranju i čovjekovom grijehu bitno obilježena lažima kojima se služe prvi ljudi Adam i Eva kako bi izbjegli odgovornost i prebacili je na drugoga. Laž, obmane, prevare, zablude su česte teme Starog Zavjeta i u međuljudskim odnosima i u odnosu izabranog naroda prema Bogu, pa psalmist konsternirano konstatira „da je svaki čovjek lažac“ (Ps 116). Lažju se služi Kain kada pokušava sakriti svoj zločin. Lažju se služi Abraham kad u Egiptu kaže da mu je Sara sestra, a zapravo je žena. Lažju se služe Jakov i njegova majka da prevare slijepoga oca i muža i da ugrabe prvenstvo starijeg brata. Lažju se služi kralj David kada želi prigrabiti ženu svoga najvećeg vojskovođe. Lažju se služi Estera da oslobodi svoj narod od kazne uništenja. Lažju se služe dvojica staraca (starješine naroda i suci) pred prorokom Danielom kako bi se opravdali da nisu htjeli obeščastiti Suzanu. Lažju se služe mudraci da zavaraju Heroda. Petar laže u obliku zataje da nije Isusov učenik. Isus pred Pilatom šuti o istini…


Protiv laži ustaju starozavjetni proroci, prije svega protiv društvene laži odnosno laži religijskih i političkih vođa naroda. Isus iz Nazareta, čija je tragična sudbina posljedica montiranog procesa koji su zajednički, služeći se lažima, prevarama i obmanom masa, osmislili religijski i politički poglavari, problem laži je posve zaoštrio, žestoko je i beskompromisno kritizirao laž, i često govorio „da će čovjeka samo istina osloboditi“. U Ivanovom evanđelju kaže za sebe da je on „put, istina i život“ što znači da u međuljudskim odnosima istina postaje osoba, a ne samo apstraktna ili nabožna metafizička kategorija. Kad Isus učenicima objašnjava pitanje zakletve i kad im kaže da njihove riječi budu da, da – ne, ne čini se da time želi reći da nema suzdržana stava, da se svatko mora izjasniti. U našem vremenu suzdržanih i neutralnih ljudi, prevrtljivaca, oportunista, kompromisera, snažno zvuče ove riječi i vrijede za sve životne odnose i područja neovisno o tome što dolaze iz vjerskog konteksta.


Činjenica da je zabrana laganja dio i Deset Božjih zapovijedi (osma zapovijed: ne reci lažna svjedočanstva!), također govori o tome koliko se u svetim knjigama laž shvaćala ozbiljno kao najveći razaratelj međuljudskih odnosa ali i odnosa čovjeka s Bogom. No, u Svetom Pismu, laž se ne odnosi samo na lažna svjedočenja, na izgovorene laži, nego se tiče i još više čovjekovog ukupnog života, njegovog praktičnog ćudoređa, vjerodostojnosti i svjedočenja istine praktičnim životom. To se na jedinstven način ostvaruje u životu Isusa iz Nazareta, u kojem se riječi i djela sjedinjuju u jedno, a istina se posve uosobljuje.


Laž je utkana u cijelu povijest čovječanstva, u svim kulturama i civilizacijama, prožima sve ljudske odnose na svim razinama, od političke i religijske do ekonomske, ali vjerojatno nikad toliko nije bila prisutna i toliko opasna i pogubna po svojim posljedicama kao što je slučaj u našem suvremenom informatičkom medijskom vremenu u kojem se i laž globalizirala i to u višestrukom smislu – lako se proširi na cijeli svijet zbog neslućenih mogućnosti ponavljanja i kopiranja vijesti u informatičkom dobu, odijeva se u različita odijela i poprima različita lica i naličja, ovisno o ciljevima koji se žele postići.


Uz to, suvremeni čovjek je izložen svakodnevnom teroru mnoštva informacija koje ne uspijeva apsorbirati, koje mu u konačnici nisu ni potrebne, a mnoge od njih su naprosto lažne. U prenatrpanosti informacijama sve je teže razlučivati između istinitog i lažnog, važnog i nevažnog, stvarnog i virtualnog. Virtualne inscenacije se miješaju sa stvarnošću pa je često teško i nemoguće odjeljivati jedno od drugoga. To se posebno odnosi na istine i laži koje medijskim putem dolaze iz udaljenih dijelova svijeta, o čemu najčešće znamo samo ono što utjecajni svjetski mediji izvještavaju prema željama i interesima politike koja ih financira i koja se kontrolom i selektiranjem informacija postavlja iznad istine. Političari se svakodnevno služe spinovanjem kako bi problem s jedne razine transponirali na drugu i na taj način proizvode društveni kaos u kojem je teško razlikovati što je istina, a što laž, što se stvarno dogodilo, a što je politička inscenacija. Paradoksalno, ali istina je često najveći gubitnik globalizacije i medijalizacije svijeta. Istina je u vlasništvu onih koji imaju političku, ekonomsku, medijsku moć.

 

II.


Svijest i iskustvo suvremenog čovjeka o tome da se svakodnevno povećava i nagomilava laž prati zahtjev za istinitošću i traganje za istinom. Suvremeni svijet se nalazi u napetosti između konstantnog zahtjeva za istinitošću na jednoj i nemirne sumnje u postojanje istine na drugoj strani, tvrdi engleski filozof Bernard Williams u svojoj studiji Wahrheit und Wahrhaftigkeit. Ta se napetost s istinom (istinama) i istinitošću prelama kroz sve ljudske odnose, i individualne, a možda i više kroz kolektivne. Što su nam više umovi zbrkani neistinama, zabludama i iluzijama, to smo manje sposobni razlučiti koji su postupci ispravni, koji su ljudi vjerodostojni, u koje istine treba vjerovati i kako se zaštititi od laži.


Naše je poimanje stvarnosti kao zemljopisna karta, kako se ponekad to slikovito izražava, pomoću koje se krećemo kroz život. Ako je zemljopisan karta istinita i točna, znamo kamo idemo i dolazimo do cilja. Ako je lažna i netočna, najčešće ćemo se izgubiti. Živjeti život potpune posvećenosti istini znači stalno, neprestano i rigorozno preispitivanje vlastite životne karte. Mnogi ljudi rigorozno preispituju druge i svijet oko sebe, ali ne i same sebe. Sumnjičavi smo prema drugima, čak i u onim najbližim odnosima i istodobno lakovjerni i podložni svim vrstama manipulacije. To se ponajviše odnosi na kolektivno razumijevanje istine i laži u kojima se nekritički, euforično i fanatično prihvaćaju i brane laži o samima sebi, ili se na perfidan način smišljaju laži o drugima.


Laž se uvijek poziva na istinu, zloupotrebljava istinu, vješto kombinirajući dijelove koji zajedno stvaraju uvjerljiv mozaik laži. Istina prema staroj klasičnoj definicija pretpostavlja slaganje uma sa stvari – adaequatio intellectus et rei. Riječ je dakle o adekvaciji i korespondenciji. Ali istina nije samo neko objektivno verističko izvanosobno stajanje na božanskoj poziciji. Istina je, smatraju mnogi, u dijalogu i toleranciji, nju se ne posjeduje, nju se kritičkim duhom i u otvorenosti traži skupa s drugima. Postoje i utjelovljene i uosobljene istine kad se za istinu daje život, ali ne za neku „apsolutnu istinu“, u ime istinite ideje, ideologije ili vjere, nego za konkretnu osobu, za čovjeka.


Laž nije samo svjesno izricanje neistina, ona je možda i daleko češće poricanje i prešućivanje istine o sebi što opet ima velike posljedice i na individualne i na kolektivne odnose. Kad ljudi jedni drugima prešućuju bitne istine o sebi, istine koje se tiču i druge strane, oni postaju lažne egzistencije, a zagorčavaju život i drugoj strani koja nije svjesna te laži. Američka pjesnikinja Adrienne Rich u svojoj knjizi Lies, Secrets, and Silence kaže „da laž ima zloćudni učinak na onoga koji laže, lažac vodi neizrecivo samotan život, a otkriće da je netko lagao u osobnom odnosu, navodi nas da se osjećamo pomalo ludima“. Kad se u dugim, emocionalno intenzivnim i životno važnim odnosima otkrije laž od drugome, to doista razbolijeva ljude, čini ih dugoročno razočaranima, depresivnima, bijesnima i ostavlja rane koje nikad ne zacijele. Ponekad takva iskustva imaju i strašne epiloge u nasilju, čak do ubojstva ljudi koje su prije voljeli i kojima su vjerovali.


Odluka da prešutimo istinu nikad ne bi smjela biti utemeljena na sebičnosti i na osobnim potrebama, ona je moralno dopuštena samo i isključivo u slučaju kad je u korist drugoga. Prešućivanje istine, sakrivanje istine o sebi, uljepšavanje vlastite prošlosti, maskiranje pred drugima, kurtoazna ponašanja, dodvoravanje, politička korektnost, svjedoče o moralnoj, mentalnoj, psihičkoj, emocionalnoj i životnoj šizofreniji suvremenoga čovjeka i društava u kojem živi. To je svijet u kojem su pojedinci i kolektivi patološki usmjereni na svoju lažnu priču koju žele odaslati u javnost, bez napora da se susretnu sa istinom o samima sebi ili da saslušaju i prihvate kako ih drugi objektivno vide. Živimo u kulturi maski i paralelnih svjetova, u nemogućnosti da se odvoji bitno od nebitnoga, površno od dubinskoga, osjećajno od emocionaliziranoga, ozbiljno od šaljivoga, vrijedno od bezvrijednoga.


III.


Laž u individualnim i intimnim međuljudskim odnosima vjerojatno ima veće posljedice za ljude, od političkih, medijskih, religijskih, ekonomskih i dugih „kolektivnih“ laži, ali ove su dugoročno pogubnije za svijet. Suvremeni svijet je podijeljen u dva tabora: jedan, u manjini, počiva na pismenom (mislećem) svijetu koji se s oprezom i postojanošću zna nositi s kompleksnošću i može odvojiti opsjenu od istine, i drugi, a to je većina koja se svakodnevno povećava, povlači iz realnosti u lažnu sigurnost i čaroliju i u tom drugom taboru, koji žudi za fantastikom, ecstasyjem i ospjenom, ozbiljni filmovi, novine i knjige, kao i smisleni, pametni razgovori, bivaju potisnuti na margine, a na vidjelo izlazi sva bijeda samoopsjene (Chris Hedges, Carstvo opsjena. Kraj pismenosti i trijumf spektakla).


Laž kao nevjerodostojnost, ignoriranje, prešućivanje ili odbijanje da se prihvati istina, u individualnim međuljudskim odnosima može imati zastrašujuće posljedice, jer uništava povjerenje i bliskost među ljudima i u konačnici razdvaja ljude. Takav odnos prema životu i istini jednako je poguban, ako ne i pogubniji, kad je riječ o kolektivnim lažima koje zahvaćaju veći broj ljudi i koje u konfliktnim i kriznim vremenima mogu imati zastrašujuće posljedice. One proizlaze iz različitih mitova – mitovi o kolektivnim porazima, povijesnim neprijateljima, nedužnim žrtvama, lažnim pobjednicima. Riječ je o političkim ideološkim lažima koje se sustavno proizvode u ime političkih ideologija i koje konstantno stvaraju nered u društvenim odnosima. Kolektivne laži se uvijek predstavljaju kao najveća istina i najviše dobro koje su dužni prihvatiti svi članovi određenog kolektiva kao svoju vlastitu istinu i svoje vlastito dobro. Te se laži predstavljaju i prihvaćaju kao neupitne, jednom zauvijek fiksirane, dogmatizirane. One se često naslanjaju i učvršćuju na naslijeđenim ili produciranim stereotipima i njihovim brojnim varijacijama.


„Vremena velikih istina obično su duboko prožeta sveprisutnom kulturom laži“, zapisala je početkom devedesetih godina u vrijeme rata na području bivše Jugoslavije Dubravka Ugrešić  u eseju Kultura laži. Laž je, kaže ona, kao i smrt, postala prirodnim stanjem, normom ponašanja, lažljivci su dobri građani. Teško da ima preciznije dijagnoze postjugoslavenskih društava i njihovih kolektivnih ideologija od kojih sve bez izuzetka počivaju na mitovima, lažima, kolektivnim samoobmanama, prešućivanju i zamračivanju istine o sebi i o drugima. Sve „velike povijesne i sadašnje istine“ južnoslavenskih naroda umotane su u velike laži koje se za svako vrijeme redizajnirane prenose s generacije na generaciju unatoč i tome što su znanstveno i historijski osporene. Tim lažima treba pribrojiti i povijesne revizionizme, lažne povijesti, ideološke interpretacije povijesti i povijesnih događanja za potrebe sadašnje dnevne politike. Što se više dovode u pitanje te laži i što je više dokaza da su one čisti ideološki produkt, to, čini se, više i duže žive među ljudima.


IV.


Često se u kontekstu političkih laži, prevara i manipulacija navode Nepoleonove riječi, kako je „praveći se katolikom, svršio rat u Vendeeji, čineći se muslimanom, učvrstio u Egiptu, a pretvarajući se da je ultramontanac, predobio talijansko svećenstvo (navedeno prema Ivi Žaniću, Prevarena povijest). Politička prijetvornost i lukavstvo, politička korektnost i alternativne činjenice,  posve su uzurpirale javni prostor. Gotovo svakodnevno se objavljuju i priručnici kojima se ljude uči lukavstvu, u politici, u ekonomiji, u medijima. Sve je u duhu prevare i marketinga. Već i letimičan pogled na suvremenu političku kulturu u najširem smislu te riječi, pokazuje da živimo u vremenu „lažljivih, licemjernih i prijetvornih napoleona“.


Političke laži, prevare, lukavstva imaju dugu povijest u svim kulturama i civilizacijama. No, zahvaljujući medijima (masovnim medijima), suvremene laži i prevare u vrlo kratkom vremenskom roku mogu dostići cijeli svijet i zahvatiti veliki broj ljudi. Čak i kad se te laži razotkriju, razobliče i demantiraju, one i tada preživljavaju što govori i o tome da ljudi vole laž, da im je često draža od istine. Laž ima moć prilagođavanja u svim vremenima i svim društvima i uvijek pronađe put do onih ljudi koji vole laž i kojima nikad dovoljno laži jer se plaše susreta s istinom o samima sebi i drugima.


U svojoj knjizi Kišobran patrijarha Pavla, Mirko Đorđević donosi sljedeću anegdotu. U vrijeme Napoleona I. državne poslove je vodio beskrupulozni kardinal i ministar Talleyrand. U državi su sve znali samo on i njegov osobni tajnik koji je između ostalog pratio i što se o kardinalu i državničkim poslovima piše u štampi, pa je na kardinalovu zapovijed demantirao ili potvrđivao ono o čemu je štampa pisala. Jednom prilikom, kada se tajnik čudio što kardinal želi da se demantira ono što je očita istina, ovaj mu je na to kazao: „Shvatite mladiću, pametna vlada demantira samo točne vijesti, a ne gluposti.“ Upravo se ovom logikom služe mnogi suvremeni političari, konstantnim produciranjem laži, konstruiranjem nepostojećih problema i kriza, demantiranjem istine, kako bi se osigurali vrijeme za provođenje svojih ciljeva. To je pogotovo slučaj u totalitarnim sistemima, u kojima se laži tako dugo ponavljaju dok one ne postanu općeprihvaćena i općevažeća istina.


Nije često drugačije ni u demokratskim društvima u kojima se mnogi politički narativi održavaju na laži i zastrašivanju drugih da se laž ne propituje i ne dovodi u pitanje. Govoreći o domovinskom ratu u Hrvatskoj i nemogućnosti da se hrvatsko društvo suoči i s tamnim stranama toga rata, Viktor Ivančić je jednom prilikom ustvrdio kako je „jedina istina o domovinskom ratu ta da se o njemu istina ne smije kazati“. Vrijedi to i za druga društva i u našoj regiji ali i diljem svijeta. Medijska sveprisutnost političkog, svakodnevna izvještavanja o njihovim nastupima i postupcima, neizmjernost, nepreglednost i nepodudarnost informacija kojima nas bombardiraju i teroriziraju mediji, dovela nas je u situaciju da ništa sa sigurnošću ne znamo i da u sve moramo sumnjati.


V.


Laž proizlazi iz sebičnosti, usmjerenosti na sebi i želje da se našteti drugima. Ako se i složimo s tim da postoje situacije u kojima se smije koristiti laž i tada treba biti svjestan njezinih posljedica. Zajedno s Leszekom Kolakowskim možemo zaključiti da se treba čuvati da se ne laže samom sebi (ako se to i čini, da je čovjek svjestan toga); ako se laže radi dobre stvari da ta stvar ne služi privatnoj koristi već drugima, radi zaštite života, dobrog glasa, čuvanja tajni; da laž često šteti drugima, ali još češće šteti onome koji laže jer ga pustoši iznutra.


S lažima, dakle treba biti oprezan, jer mogu postati čovjekova druga narav. Postoje okorjeli, patološki lašci koji su toliko ogrezli u laži da ne mogu izgovoriti a ni podnijeti ni jednu istinu. A „bez istine ne možemo zbiljski živjeti“, kaže filozof Frankfurt, jer nam je istina potrebna ne samo zato da bismo razumjeli kako živjeti dobro, nego i zato da bismo znali kako uopće preživjeti. I nastavlja, „svi smo svjesni da naše društvo trajno prima velike doze – neke namjerno, a neke slučajno – magle, laži i drugih oblika pogrešnog prikaza i prijevare“ što nužno komplicira i otežava međuljudske odnose. Dugoročno gledano, odsutnost istine, neznanje i zablude nas ostavljaju u mraku, ne dopuštaju nam da objektivno sagledamo stvarnost, navode nas na pogrešne zaključke i u konačnici i na pogrešno djelovanje. Zato je govor o istini i razotkrivanje neistine u našem lažima isprepletenom svijetu najvažniji zahtjev koji se stavlja pred suvremenog čovjeka. Laž dugoročno zarobljava ljude i ima smisla još jedanput ponoviti riječi Isusa iz Nazareta „da će nas samo istina osloboditi“. Osloboditi zatvora i začaranih krugova laži, licemjerja, obmana, prevara, lukavstava.