Hrvatski (HR)Italiano (ITA)Slovensko (Slovenija)

MEĐUNARODNI POGRANIČNI SUSRETI
MEDNARODNA OBMEJNA SREČANJA
INCONTRI INTERNAZIONALI DI FRONTIERA

Forum Tomizza početna >> Tekstovi sudionika >> Pužar, Aljoša: Susjed susjedu čisti vrt ili kako okopavati međuzemlje (2004)

Pužar, Aljoša: Susjed susjedu čisti vrt ili kako okopavati međuzemlje (2004) PDF Ispis E-mail
Autor Neven   
05. svibanj 2009.

 

Doktor istarskih znanosti Milan Rakovac mobitelom me nedavno zapitao o temi ovogodišnjeg govora. Kako sam u tom odlučnom trenutku šetao Dubrovnikom u oko i mozak upala mi je krilatica «Susjed susjedu čisti vrt» pod kojom u tom gradu pred turističku sezonu distribuiraju sadnice i vrećice za otpatke. Naslov se jednoj mladoj kolegici iz Beograda/Banjaluke učinio kao stvorenim za ono što je ovaj skup, poput mnogih sličnih, pokušavao i pokušava poduzeti: za kreativan zahvat u polje Drugog i ovladavanje vlastitim ubilačkim nagonima u hrabrom pokušaju da se Drugog i njegovo mentalno raslinje shvati i prihvati.  
    U međuvremenu, u internetskim raspravama o netom održanom natjecanju za pjesmu «Eurovizije» na kojem su balkanski narodi bivše Jugoslavije jedni drugima u telefonskom glasovanju podijelili najviše bodova, netko je upotrijebio sintagmu «susjed susjedu pomaže zalijevati vrt». Bio mi je to dokaz da je metafora vrta itakako živa, a da susjedi u okolne vrtove rado pogledavaju.
    Ipak, kada danas promišljam to naše dobrosusjedsko shvaćanje i prihvaćanje, naročito ono u sklopu velike vrtne zabave sa šarenim suncobranima zvane «euroatlantske integracije», ne mogu se oteti dojmu da je načelnog prihvaćanja čak i više no međusobnog shvaćanja. Prihvaćati drugog moralni je, regbi, imperativ, kojeg mislećim stvorenjima nastanjenima uz teritorijalno-mentalnu Granicu nalaže dobar literarni ukus - prihvaćanje Drugog diktira im njihov ekstrinzični habitus, ulašteni oklop za često nacionalističku ili patetično patriotsku jezgru. Retorika trećeg, multikulturalnog mita, koji na ovim prostorima supostoji s onim nacionalističkim, traži, dakako, zanemarivanje razlika u interesu bratstva - retoričko razaranje prepreka, barijera i međusobnih mikrognušanja. Ipak, takvo je prihvaćanje bez dubinskog shvaćanja tek jalov put  u ponor besmisla, pa bio on gdjekad popločen i dobrim namjerama. Kažem to zato jer mi JESMO različiti. Mi smo nepopravljivo različiti, baš kao što smo i nepopravljivo isti i jedino intelektualno jasan i čist odabir poznavanja susjedova vrta može dovesti do prihvaćanja mjesta razlike kao mjesta obogaćivanja i emocionalne naslade.
    Biti Hrvatom kojeg šikaniraju hrvatski nacionalisti jer se zanima Talijanima, iz perspektive je politike multikulturalnog mita nešto što se po sebi razumije, to je isplativo, lukrativno disidentsvo, pozicija vještica iz Ria i miraz malih čarobnjaka iz Revolucionarno-isplative akcije (RIA). Biti, s druge strane, Hrvatom kojeg vrijeđaju Talijani jer se usudio izraziti kritički o predmetu svoga bavljenja, tj. stanju njihovih lokalnih kulturnih pogona i uzeti učešća u tim pogonima, mnogo je manje slikovito i manje samorazumljivo. Barem za Hrvata. Jer predstavnicima je talijanske lokalne kulture koji su se desetljećima trsili da u multikulti socijalističkom loncu izgrade mostove slavenskih kultura prema svojoj matičnoj igra već odavno postala jasna. Gorčinu postinformbiroovskih kazni za talijanske ljevičare ili internih potresa oko slučaja Borme, tog «talijanskog proljeća» sedamdesetih godina, već je prikrila prašina penzionerske rezignacije i ravnodušnosti. Pravila su jednostavna: prihvaćanje Drugog obično je samo načelno, razgovor se prečesto vodi s figom u džepu, a multikulturalni mit počesto je holivudski banalno bipolaran, spreman da iz smješka krene u ratni poklič. Slučaj Jugoslavenske protonacije, koju s velikim dozama neke vlastite unutarnje logike privatno oplakuju mnogi predstavnici multikulturalnog mita, govori o toj preslatkoj multikulti bebi s pelenama punim nacionalizma. I internacionalizam je, metodološki gledano, dijete nacionalizma, a sovjetska praksa to je uspješno i dokazala, nastavljajući ruski imperijalni projekt sravnjivanja srednjoazijskih autohtonih zajednica.
    Tko je, dakle, spreman uništiti konstrukt nacije i time stati na glavu prljavom smradu nacionalizma? Nitko, do li prigodničarska šačica salonskoanarhoidnih filozofa i kulturologa, udobno rastegnutih u ligeštule ili šezlonge svojih sveučilišnih ili medijskih sinekura. I to samo retorički, i samo povremeno. Nema te manjine i nema te većine, koja će pukoj pripadnosti naciji ili nekoj srodnoj, npr. regionalističkoj, izmišljotini pretpostaviti pokušaj dubinskog shvaćanja susjedova vrta. Da, pojedinaca se kadikad nađe, no mnogo ih je manje od statistike kojom se diče naši multikulturalni seminari i konferencije. Na tim se elitnim mjestima, na tartufatama i rožatama, rižotima i merlotima susreću elitne njuške, a tim su njuškama puške retoričke a ne etičke. I sam se ponosno u taj pogon brojim, barem po tartufati, dok namjesto dobrim vinom zgražavam bonkuloviće i bongustaie gutljajima coca-cole u pauzi rasprave o korporacijama koje guše raznolikost slobodnog svijeta. I tko je tu licemjeran, nižepotpisani ili proizvođači digestivno blagotvornog otrova?
    Elitni kišobran, čak i kada je šaren, svakako teži održavanju moći, njegovo je platno napeto preko istih žica i poklekne li multikulturalčevo polje, urušava se i ono monokulturalca, krahira li nacionalistovo polje, gubi se uporište za polje internacionalista. Suprotnosti se ne samo privlače, nego i međusobno hrane, opće i uspavljuju u igri prividnih sukoba. To je šah a ne rat. Mi biramo biti bijelima, a ne crnima, no ploča je uvijek ista, a dopušteni potezi unaprijed zadati. Dokle god se sumanuto pretpostavlja da je istarski Hrvat iz okolice Žminja po koječemu bliži Hrvatu iz Vukovara, nego li isti taj Hrvat iz Vukovara Srbinu iz Vinkovaca, dok se podrazumijeva da je Talijan iz Trsta u koječemu bliži Talijanu iz Napulja nego Slovencu iz Gorice, dokle god ta nakazna i poremećena logika postoji i opstaje, dok se na temelju nje ispisuju zakoni i deklaracije, međunarodni sporazumi i mape svijeta, dotle se mi igramo na predestiniranoj i unaprijed determiniranoj nacionalističkoj ploči, a oni uporni dobrohotnici koji granice nacija povlače po fiktivnim linijama jezika, zaboravljaju hibride i simetrizme, bilingvalna tepanja pograničnih beba, zaboravljaju koridore smisla vieciostare kako su govorili stari Ruvigniesi, zaboravljaju moju Bagi, kojoj su standardni jezici svih raspoloživih profesora naših krajeva, tek sredstvo hegemonizacije njenog lingvističkog, kulturološkog i etičkog sebstva, tog pučkog JA, koje kolonizirano i prividno privedeno pameti, opstaje samo u iskompleksiranoj potrebi da se zašuti pred jačim. Kada čujem riječ kultura hvatam se za pištolj, rekao je jedan grozan tip, kada čujem riječ standardologija i purizam, hvatam se za glavu njušeći razaranje kulture. Put nacije put je podrezivanja i zamagljivanja margina, put multikulti mita s druge strane, put je stidljivog osvjetljavanja tih margina. Istina je, pak, odviše bolna za oba puta, margine smisla veće su od središta, mnogo veće. Ne daju se osvijetliti našim metodološkim krampovima i lopatama, nisu predmetom oficijelne arheologije - margine su svijet sam, svi mi koji vodimo introspektivnu raspravu: ispustiti vjetar na kazališnoj premijeri ili izdržati kulturalno korektnu trbuhobolju, svi mi koji smo stidljivo pohotni kada ugledamo zgodnu zboristicu na polnoćki, svi mi koji mrzimo brokule, moja prijateljica Nives koja voli brokule, svi mi homo sapiensi i homo ludensi, svi smo s obje noge margina svijeta, a tek jednim prstom njegov ovjereni i pravovjerni centar.
    No, kome se nudi prst, taj hoće cijelu ruku, a mitovi i diskurzi čupaju se kao ludi za te naše bolne i artritične prste, gurajući naše balansirajuće identitete uvijek u preuske kalupe. Za tomicijansko-rakovčevske mitove, tu staklenu cipelicu Istre, što su je Hrvati zvali «siroticom», Talijani «nobilissimom», a svi zajedno «magičnom», ergo, all together, Pepeljugom, tu dakle tomicijansko-rakovčevsku staklenu cipelicu teško je navući. Bez obzira na retoriku, u intimi vlastitih razočaranja počinjemo suosjećati s Pepeljuginim polusestrama, tim ružnim glupačama, koje nisu otkrile put do prinčeva srca, mada su u verziji braće Grimm (nastaloj uz preostalih oko 350 verzija te priče zabilježene u Kini još u IX. st.) imale lijepa stopala, a potom su u žaru ljubavnih ambicija odrezale nožem jedna palac, a druga petu i dobrano zakrvavile premalu cipelicu.
    Poput Pepeljuginih polusestara i nacionalisti su proste i glupe ljudske životinje koje s frustracijom gledaju otmjene i kozmopolitske multikulturalce koji grabe cestama od žutih cigala, na čijem ih kraju raskriljenih ruku čekaju čarobnjaci nove Europe. Znače li raskriljene ruke i izostanak fige u džepu? Može li se u Ozu živjeti i bez ozona?  Teško.
    Zato se moramo pitati, postoji li snaga, postoji li neko fizičko ili metafizičko biće ili kolektiv kadar očitavati stare smislove zapakirane u nove mitove? Za sada ne, premda se vojske međuzemlja koje je zapravo svijet sam, polako skupljaju i kreću na Mordor: čupavi gutači vatre i njihovi psi puni buha, studentice književnosti s romatičnom vizijom Che Guevare i etičkim dvojbama oko sudbine Bambijeve mame. Njihove prabake, koje se ne odriču Franza Josepha koji u simboličnim zubima namjesto spužvastog Big Maca nosi sočnu vineršniclu, ni njegove ljubljene Sissy koja nosi lice Romi Schneider. Vojska se malenih okuplja u virtualnim plemenima, zaposjeda elektronske i stvarne granice, hakira sustave moći, partizanski i piratski pristupa mreži malih ustanaka, dok se mirno na trgovima suprotstavlja velikim ratovima. Vojska inficiranih newagerskim relativizmom, u žrvanj ubacuje i naciju kao iznošeni opanak, kao ideološku acnu vulgaris. I ovih dana, dok  svijetom divljaju stari i novi nacionalizmi i korporativni fašizmi koji te nacionalne boje rado i često rabe za vlastitu mimikriju moći, postoje omladinci koji goloruki opsjedaju vojne baze, kapilarno šireći istinu o naličju globalnog poretka, nudeći globalizacijsku viziju s onu stranu zrcala, etičku preobrazbu, pa makar i na brzopotezni način. Due salti in padella Marx, due salti in padella Ghandi. Dobar je to početak i moralna je dužnost akademskih pogona da osluhnu i odgovore na izazove tog nespretnog početka.
    Dok mi raspravljamo o pograničnoj kulturi, hrabri omladinci organiziraju no-border kampove, u pokušaju anuliranja graničnih crta. Dok seljak u Hrvatskom zagorju urla u kameru Hrvatske televizije da ne želi centar za azilante u svome selu, ali ne zato što ga smeta da se nekriminlaci trpaju u kaveze, već zato što ne želi Kineze i «njima slične» u svome selu, skupine hrabrih omladinaca provaljuju u azile i organiziraju skrovišta i tajne rute za ljude koji traže pukotinu, mišju rupu i crvotočinu u nepravednom sustavu svjetske raspodjele dobara i moći.  Kako mi, društvo koje svoju etiku gradi na stidljivom osvjetljavanju margine, na promoviranju bijelih figura na šahovskoj ploči, na multikulti bratstvu, koje ne nosi i jednakost, a uništava slobodu, kako da se, u pauzi svojih važnih povijesnih dilema, postavimo prema novim izazovima?  Imamo li snage prometnuti, u ime morala i etike, border studies u no-border studies? Pristati na taj mali salto mortale i pritom ne slomiti svoje diskurzne kičme? Svakako, no o tome možemo i kasnije, možda uz gutljaj coca-cole!