Hrvatski (HR)Italiano (ITA)Slovensko (Slovenija)

MEĐUNARODNI POGRANIČNI SUSRETI
MEDNARODNA OBMEJNA SREČANJA
INCONTRI INTERNAZIONALI DI FRONTIERA

Forum Tomizza početna >> Tekstovi sudionika >> Drndić, Daša: Dvosmjerni hod (ne)tolerancije (2004)

Drndić, Daša: Dvosmjerni hod (ne)tolerancije (2004) PDF Ispis E-mail
Autor Neven   
05. svibanj 2009.

 

Umberto Eco u knjizi Spisi o moralu argumentira tezu da će Evropa u ovom mileniju postati “velika mješavina kultura”  i da nijedan rasist, nijedan reakcionarni nostalgičar to neće moći spriječiti. Eco također povlači razliku između imigracije i migracije; imigraciju vidi kao pojavu pri kojoj imigranti, primljeni na osnovu političkih odluka, u velikoj mjeri prihvaćaju običaje zemlje u koju imigriraju, dok kad se radi o migracijama, migranti radikalno mijenjaju kulturu teritorija na koji migriraju. Sve dok su u pitanju imigracije, domicilni narodi moći će se nadati da će zadržati imigrante u getu kako se ne bi miješali sa starosjediocima. Kad dođe do migracija, više nema geta. Imigracije se mogu politički kontrolirati; mogu biti ograničene, poticane, programirane, prihvaćane ili ne. Migracije, bile one nasilne ili mirne, nalik su na prirodne pojave, dogode se i nitko ih ne može kontrolirati.
Treći svijet užurbano ulazi u Evropu. Što doslovno - dolaze ljudi, kao radna snaga, obrazovana ili ne, što preko globaliziranog tržišta, koje također modelira i transformira navike, ukuse, potrebe, prioritete, pa čak i moral i kulturu Evropljana. Eco je uvjeren da će u tom procesu pretvaranja Evrope u mnogorasni kontinent istovremeno proliferirati netolerancija prema drukčijem i nepoznatom, tvrdeći da je netolerancija najopasnija kad nije utemeljena ni na kakvoj doktrini, nego je proizvod prirodnih nagona (teritorijalnih) koji se pretapaju u rasističku doktrinu. Stoga, paradoksalno, u svijetu u kojem bi trebalo biti sve manje netolerancije, raste opsesija ugroženosti njome.
Najstrašnija netolerancija je netolerancija  siromašnih, koji su prve žrtve različitosti. Nema rasizma među bogatima. “Bogati su,” kaže Eco, “proizveli doktrinu rasizma; ali siromašni ju sprovode u djelo, što je daleko opasnije.”
Cvetan Todorov, pak, u knjizi Mi i drugi portretira putnike i definira ih kao, asimilatore, proftere, turiste, impresioniste, asimilirane, egzote, izgnanike, alegoriste, razočarane i filozofe. Riječ-dvije samo o nekim od spomenutih “putnika”.
Asimilator je onaj koji bi htio izmijeniti druge kako bi oni sličili na njega. Asimilator je često osvajač i kao takav ima moć nametati vlastita pravila igre. Ako nije dovoljno politički i ekonomski jak, asimilatora će asimilirati sredina u koju dolazi i on će s vremenom izgubiti odlike asimilatora.
Profiter je poslovni čovjek, primjerice trgovac ili industrijalac. Njegov stav prema drugima ovisi o tome hoće li mu taj drugi pomoći da se okoristi. On spekulira drugošću drugog kako bi ga što bolje izrabio. Za razliku od asimilatora, profiter se dobro prilagođuje svakoj sredini, a nije mu potrebno da se oslanja na bilo kakvu ideologiju. On je za druge zainteresiran samo u onoj mjeri u kojoj mu oni  omogućavaju da uživa izvjesne privilegije – veću zaradu, bolji posao, veći ugled, jeftinu radnu snagu, sve što je karakteristično za siromašne zemlje. Zato profiteri uglavnom nisu nacionalisti, odnosno ako jesu, svoj nacionalizam potiskuju, za njihove poslove, on je nebitan, čak i štetan. Isto tako, profiteri nisu opasni za nacionaliste, pa ih, autoritrani, nacionalistički i ksenofobni režimi trpe, štoviše, potrebni su im kao kvazi-demokratska maska za njihove isključivosti. S profiterima rijetko se javljaju problemi netolerancije. Oni ne ugrožavaju bilo kakav ni bilo čiji identitet. Osmoza tolerancije funkcionira skladno, jer se kao problem ona, tolerancija uopće ne postavlja.
Turist je posjetilac kojem se žuri i koji ljudskim bićima pretpostavlja spomenike. On više voli neživo od živog. Izostanak susreta s raznoraznim subjektima osigurava mu veći mir jer nikada ne dovodi u pitanje naš identitet; on ne traži više nego što mu uložen novac pruža. Manje je opasno i za turista i za domicilnog nacionalista njegovo promatranje lipicanera, Briona, Arene, katedrala, negoli ljudi. Zato nacionalisti i ksenofobi ili autoritarni, nedemokratski režimi nemaju ništa protiv turista, štoviše, i oni su dobrodošli kao maska, pokriće za nacionalne, vjerske, etničke, rasne, spolne i ostale isključivosti. Kuba bez problema razvija svoj turizam. Kao i Hrvatska.
Turista zanimaju utisci koje zemlja ili ljudi ostavljaju na njega, a ne sama zemlja ili ljudi.  On je zainteresiran za druge samo u onoj mjeri u kojoj oni učestvuju u nekom njemu bliskom projektu. Drugi – domicilno stanovništvo, zainteresirani su za turista također – samo u onoj mjeri u kojoj on učestvuje u nekom projektu koji je blizak domicilnom stanovništvu. Turist ne ugrožava status quo. On ga čak i ne primjećuje. Njega stvarnost ne zanima. Turist je slijep za suštinu, kao što je vlast slijepa za turista kao pojedinca. Tolerancija nije ugrožena jer ne ugrožava. Ona je nebitna.
Asimilirani  putuje samo u jednom pravcu – u odlasku,  i najčešće je imigrant. Njegovo ponašanje suprotno je ponašanju asimilatora. On ne odlazi drugima da bi ih učinio sličnima sebi, nego da bi postao onakav kakvi su oni. Varijanta ovog procesa je ona pri kojoj asimilacija ne zahvaća čitav život nego samo njegov profesionalni dio. Stranac pokušava razumjeti one kojima dolazi onako kako oni jedni druge ili sami sebe shvaćaju, odnosno vide. Tako, tu novu zemlju takav asimilirani stranac vidi kao reprodukciju onoga što ljudi te zemlje sami o sebi znaju. Kao rezultat takvog stava može doći do etnocentričnog izopačenja lokalnim stereotipima.    
Egzot bi bio onaj koji u svakodnevnom životu često podliježe raznim vrstama automatizma koje prihvaća; smatra prirodnim ono što je konvencionalno. Stranac takvim stavom nije hendikepiran. On ne dijeli s nama naše navike, ne podčinjava im se, ali ih uočava. On neprestano uspoređuje novu zemlju s vlastitom i to mu daje prednost u otkrivanju mana onih u čijoj se sredini zatekao.  S vremenom, pridošlica ništa bolje ne upoznaje novu sredinu, koja za njega sve više postaje stara. On se toj nekada novoj sredini prilagođuje, prelazi preko razlika, ili ih više ne primjećuje. Počinje se s tim razlikama slagati, prihvaća ih, ali zato istovremeno gubi sebe. U životu egzota uspostavlja se krhka, čak i shizoidna ravnoteža između iznenađenosti i prisnosti, između distanciranja i identifikacije. Ukoliko ne poznaje dovoljno druge, on ih ne razumije, ukoliko ih previše poznaje, on ih više ne vidi. U odnosu između egzota i domicilnog stanovništva, stoga, često nastupaju plime i oseke tolerancije i netolerancije.
Izgnanik  je po nekim osobinama sličan imigrantu, a po nekim osobinama nalik je na egzota. Kao imigrant, on se nastanjuje u zemlji koja nije njegova, ali kao i egzot, on izbjegava asimilaciju. No, za razliku od egzota,  izgnanik ne teži izrazitoj neobičnosti, a za razliku od imigranta – stručnjaka ne interesira se posebno za narod u čijoj sredini živi. Izgnanik je osoba koja svoj život u inozemstvu tumači kao nepripadanje sredini i koji tu sredinu upravo zbog toga – voli.  Izgnanika zanima njegov život pa čak i njegov vlastiti narod, on nije privremeno, nego definitivno stranac. Izgnanik doslovno unaprijed odbija čvrste veze s drugima među kojima živi. On ne otkriva druge . Prema tome, za druge, on je bezopasan. Konflikti netolerancije nisu česti.
U Rijeci rođeni su mnogi poznati ljudi, János Kádár na primjer. Samo, o Jánosu Kádáru danas u ovoj zemlji uopće ne govori se jer on više nije važan, ali ni o Ödönu von Horváthu, koji također rođen je u tom gradu, ne govori se često, ni približno onoliko često i glasno koliko se govori o, recimo, Ivanu Zajcu za kojeg svaki put napomenu kako je plemenit, Ivan pl. Zajc vele, naprosto obožavaju govoriti i pisati Ivan plemeniti Zajc, što kad se prevede postaje neviđena bedastoća – Ivan the noble Zajc, Johann adelig Zaitz, Giovanni nobile Zajc, ukoliko naravno ne misle reći Johann von Zaitz, odnosno Giovanni de Zaitz, premda o Zajčevom plemstvu, pa ni o njegovom stopostotnom hrvatstvu, nema zapisanih podataka jer Zajc po ocu bio je Čeh i čim mu se pružila prilika šmugnuo je iz toga grada, stoga nejasno je zašto ga s tolikim žarom svojataju. Velika i neiscrpna ljubav prema Ivanu pl. Zajcu koji, uzgred, i nije baš veliki glazbenik, kao i prema Janku Poliću Kamovu, koji, hvala bogu, i danas je dobar pisac, ta velika ljubav dolazi otuda što Zajc i Kamov, iako odavde rano su zbrisali, ipak su nekako njihovi pa, prirodno, za njih značajniji od stranaca. Osim toga, onaj Horváth izrekao je stvari s kojima mnogi ovdje još uvijek ne mogu se tek tako složiti. Zato im taj Ödön von Horváth, premda odavno mrtav, ustvari malo ide na živce, zato ga valjda ne spominju često.   A Ödön von Horváth kaže:
Ja sam tipična mješavina blaženopočivše Austrougarske monarhije: istovremeno Mađar, Hrvat, Slovak, Nijemac, Čeh, a kad bih počeo čeprkati po svojim precima i pod analizu stavljati svoju krv – što znanost je danas vrlo u modi među nacionalnostima – našao bih tu, kao u riječnom koritu, tragove cincarske, armenske, a možda i ciganske i židovske krvi. No ja ne priznajem tu znanost spektralne analize krvi, znanost uostalom sasvim sumnjive vrijednosti, opasnu i nehumanu, pogotovo za ovo vrijeme i za ove naše krajeve – gdje ta opasna teorija tla i krvi stvara samo sumnjičavost i mržnju i gdje se ta “spektralna analiza krvi i podrijetla” vrši  najradije vrlo spektakularno i primitivno – nožem i revolverom. Ja sam bilingvalan od rođenja, i pisao sam na mađarskom i na njemačkom do svoje osamnaeste godine, kada sam se, prepjevavši zbirku jednog mađarskog pjesnika, opredijelio za njemački jezik, pošto mi je najbliži. Ja sam, gospodo, njemački pisac; svijet je moja domovina.   

U suvremenom političkom folkloru tolerancija je dobila rang blizak svetinji. Ona je postala osnovna vrijednost novovjekovne pluralističke demokracije. U Voltaireovom traktatu o toleranciji nalazimo ilustraciju o toleranciji u anegdoti o dominikancu i jezuitu koji su se toliko svađali da su se na koncu počupali za kosu. Mandarin, obaviješten o toj javnoj nepodopštini, obojicu je poslao u zatvor. Onda je neki podmandarin rekao sucu: "Ekscelencijo, koliko ih dugo kanite zadržati u zatvoru?”  “Dok se ne pomire” - odgovorio je sudac. “O!,” rekao je podmandarin, onda će tamo sjediti do kraja života.” “Pa, možda”, nastavio je sudac, “dotle dok jedan drugome ne oproste.” Na to će onaj drugi: “Neće oprostiti nikada, ja ih poznajem.” “Onda”, reče sudac, “možda dotle dok ne stvore privid da su jedan drugome oprostili."
Poslije pada autoritarnih režima i u novoj demokratskoj stvarnosti u kojoj glavno oruđe postaje riječ, borba za toleranciju po prirodi stvari postaje borba za riječ, a njen teren su filozofija, jezik, prosvjeta i mišljenje.
    Dok se negativna tolerancija može shvatiti kao poniženje, uvreda i protekcionizam, u što bi se mogla uvrstiti i ideja o multikulturalnosti, takozvana pozitivna tolerancija obilježava stav definiran kao "dobronamjerna otvorenost". Suvremeni liberalni britanski filozof Hare, smatra da je tolerantan čovjek onaj koji je spreman poštivati ideale drugih kao vlastite. Takva tolerancija podrazumijeva sprečavanje nastanka bilo kakve dominantne strukture vlasti-istine, pri čemu je riječ "struktura" shvaćena vrlo široko; ona obuhvaća sve - od institucija do filozofskih sistema, običaja, jezika, navika i mišljenja. Tolerancija je forma ponašanja.
Evo književnog odlomka iz fikcionalne situacije u kojoj dvosmjerna jezična netolerancija između egzota koji sa starosjediocima ne dijeli njihove navike ali ih uočava, pa mu to s jedne strane omogućava permanentno uspoređivanje “njihovog” i “našeg”, dok ga s druge strane iritira, jer ga ostavlja “izvan”.  Netolerancija starosjedilaca, pak, tokom razgovora raste, otkrivajući njihovo etnocentrično izopačenje lokalnim stereotipima:
Jezični nesporazum prvi:
Ulazim u malu trgovinu jer treba mi jeftin novčanik, zapravo trebaju mi tri jeftina novčanika za jednokratnu upotrebu za maturanta koji autobusom odlazi na maturalno putovanje u Pariz, a na putu do Francuske autobus se zaustavlja u Austriji, a na povratku zaustavlja se u Njemačkoj, pa poznajući tog maturanta koji uopće ne zna s novcem, zamišljam nek’ u jednom novčaniku drži šilinge, u drugom francuske franke, a u trećem njemačke marke jer tada te valute još uvijek postoje.   
Taman da pitam imate li male novčanike za zapadnoevropsku valutu kad za vratom zapuše mi debela žena u plavoj haljini od cica, imate li mišćafle? kaže.  Prodavačica se trgne i pita što je to. Onda nastupi tajac. Onda ja kažem to je škovacera, a debela pita što vam je to, pa ja kažem to vam je mišćafl. Prodavačica se razveseli pa usklikne imamo, imamo, škovacere imamo.
U malom dućanu vrti se i treća žena. S nervozom u glasu, treća žena kaže to su strane riječi, mišćafl i škovacera strane su riječi, imamo li mi našu, hrvatsku riječ za taj predmet? Kažem joj da se mišćafl i škovacera zovu još i đubrovnik, a debela veli, đubrovnik zvuči srpski. Onda se opet uključi prodavačica s konstatacijom kako se kaže đubre jedno, zar ne, na što debela reče da je smeće ljepša, baš hrvatska riječ a da đubre zvuči prosto, a prodavačica veli, nekako nije snažno kad se kaže smeće jedno, nije uvredljivo, a kad se kaže đubre jedno, to je baš pogrdno i uvredljivo, s čim smo se sve četiri složile. Onda ja velim kako je na hrvatskom najbolje reći lopatica za smeće ako se na umu imaju škovacera, mišćafl i đubrovnik, a debela upita zar ne postoji jedna riječ, kao mišćafl, a prodavačica upita zar ne postoji jedna riječ, kao škovacera, a treća žena upita zar ne postoji jedna riječ, kao đubrovnik? Kažem da mislim kako ne postoji, premda nisam nikakav stručnjak za jezik i riječi. Kažem da mislim kako službeno, književno i patriotski postoji samo lopatica za smeće, kao što službeno i književno, po standardu, postoji samo lonac za cvijeće, a pitar i nedajbože saksija uopće nisu registrirani. Prodavačica me pogleda s vidljivim gnušanjem, onako ratoborno i, tako da sve žene čuju, reče kako ne kaže se lopatica nego lopática, na što debela odmah živne i doda, da, kao  pepeljâra. Treća žena onda reče, nije pepeljâra nego pepeljara, a ja sam izašla iz dućana ne kupivši male novčanike jer nisam znala kako pravilno da pitam, imate li novčanike, novčaníke, novčarke, lisnice, geldtašne, portafoglije ili torbice s pregracima, pregradicama u kojima nosi se novac.
To s tim ženama dogodilo mi se jednog srpnja, dok još nije došao euro kojeg u Srbiji zovu evro, u Engleskoj juro, a u Njemačkoj ojro.

Jezični nesporazum drugi:
Želim kupiti poklon. Obilazim za moj poklon specijalizirane trgovine. Ovdje ima i finih dućana, ne samo onih malih i prostih, ima skupih dućana u koje ne zalazim često ali ponekad ipak zađem pa me prodavačice gledaju sumnjivo jer nisam skupo odjevena, u stvari grozno sam odjevena, sve same stare krpe, a elegancija ovdje pali, ovdje ima mnogo elegantno odjevenih ljudi jer elegancija je vele ovdje tradicionalna, uvriježena, seže unatrag do Austrougarske. Idem tako od dućana do dućana i pitam: Imate li ešarpe?
                        (od francuskog écharpe)
Prodavačice gledaju me bijelo a ja za inat neću opisno da im kažem što je to ešarpa. Neke prodavačice susretljive su, neke nisu baš susretljive, iako ovdje ljudi uglavnom su pristojni, na distanci su, zato su pristojni, drže odstojanje, jer kad se u međuljudskim odnosima drži odstojanje teško je te međuljudske odnose pokvariti, jer tada, kad su na odstojanju, to su uglavnom  mlohavi odnosi, blijedi i neinventivni. Jedna prodavačica stisne usne u  “o” i tako stisnutih usana veli Sigurno ste pravoslavka. Ja kažem ovako:  ???!!!  s podignutim obrvama, ne vidim vezu između ešarpe i pravoslavlja koje ovdje je eufemizam za Srpstvo. Prodavačica onda kaže kako kod njih ta moja ešarpa zove se padela i kako u pogrešnoj sam trgovini, na što joj ja velim da uopće nisam u pogrešnoj trgovini nego u pogrešnom gradu a možda i u pogrešnoj zemlji i da se ta njena padela zove šerpa a ne ešarpa. Tako sam ešarpu kupila u Helsinkiju, onomad, i uopće nije bilo problema, u Helsinkiju prodavačice odmah su prepoznale riječ ešarpa iako helsinške prodavačice vjerojatno nisu ništa svestranije od ovih ovdje.  
Moji normalni znanci i malobrojni prijatelji pitaju me što se čudim i kažu mi da u Hrvatskoj oduvijek govori se “šal” dok se tamo istočno govori “ešarpa”. Tvrde da to znaju svi oni koji gledali su televizijsku seriju “Bolji život”, a oni koji nisu gledali “Bolji život” to ne bi baš mogli znati, a njih je danas sve više jer i oni koji gledali su “Bolji život” zaboravljaju da su ga ikada vidjeli. Uvjeravaju me kako im “šal” dolazi iz Njemačke, šal nam dolazi iz Njemačke, kažu, kao da samo njima dolazi, a ne dolazi, dolazi iz Perzije. (šal)
Dolazi iz Perzije ili neizravno preko Engleske, svejedno. Možda zato šal većini Hrvata bliži je od ešarpe jer Perzija većini Hrvata  bliža je od Francuske, tako neki povjesničari tvrde. Neki misle da šal i ešarpa su isto, a nisu. Ešarpa ne može biti vunena a šal može. Na engleskom šal se kaže “shawl” a ešarpa  “scarf”, što bilo bi marama, koja dolazi iz turskog (mahrama), a možda iz arapskog (miqrämä) .
Znači, to je rubac, za koji u rječniku piše da je marama ili peča koja također stiže iz turskog,  samo što peča nije ešarpa nego crna koprena na licu muslimanke ili - rubac. Znači, u onoj trgovini galanterije trebala sam tražiti rubac, pa bi me prodavačica pitala: Je l’ za glavu il’ za nos?   

Primjer treći – netolerancija prema drukčijem, utemeljena ni na kakvoj doktrini, nego je proizvod prirodnih nagona (teritorijalnih) koji se pretapaju u rasističku doktrinu.
Ima jedan profesor ovdje, zaluđen je imenima. Ako mu na ispit dođe studentica ili student s neobičnim imenom on se sav uskopisti. Ime te studentice, tog studenta, zapravo uopće nije neobično, samo je malo kako da kažem - obojeno, nacionalno je indikativno, nacionalno je prepoznatljivo kao na primjer John, jer kad se kaže John ili kad se kaže Mary, odmah se zna da i John i Mary dolaze iz anglosaksonske neke zemlje, premda uopće ne mora biti tako, danas se ljudi muvaju, zuje zuje zuje, ali u ovoj zemlji vrlo malo zuje, u ovoj zemlji stanovništvo prilično je statično, vrlo se malo muva, mnogi ljudi kao da su zacementirani za svoje tlo, za svoje lokalno i domovinsko tlo, pa nikako da se od njega odlijepe, nikako da se otkače, ali to je zato što su siromašni, to je stoga što nemaju para. Tako i ja otkad sam u ovoj domovini uopće nemam para i vrlo sam statična. Ništa se ne muvam. Nekima u mojoj okolini možda se čini da se ja muvam, jer kad mi neka ustanova, neki sponzor, plate da odem, premda odlazim i kad mi nitko ništa ne plati, za mene to je vrlo jadno, bijedno i kratkotrajno  odlaženje, to je zapravo nikakvo odlaženje jer uvijek me čeka dramatičan povratak. Od statičnosti ljudi znaju pobenaviti, od prikovanosti za rodnu grudu polude, ima takvih slučajeva: prilijepe se za domovinu kao za majčinu sisu pa pošize. Otuda možda i dolazi riječ gruda koja označava okruglasti dio nečega, od grud - sisa, jer ako dolazi od riječi grumen, onda je to obična simbolika kad se kaže rodna gruda, to ne može pojmovno obuhvatiti jednu zemlju, na primjer jednu domovinu, gruda je samo šaka zemlje, mali ili veći grumen zemlje, zato je bolje tu grudu zamišljati kao grud, kao sisu, takva slika je snažnija, to je skoro pa mitska slika, ovdje vole mitove. Ali, svaka rodna gruda ili sisa, svaka simbolička domovina uglavnom simbolički hrani svoje čedo, svoju čeljad, a čeljad na tu simboličku ulogu hraniteljice majke domovine nikako da se navikne, sve čeka da ih domovina istinski nahrani. Gruda ne mora biti baš rodna, glavno da je gruda, može biti i adoptivna, adoptivna gruda može se voljeti koliko i ona krvna, genetska gruda, grud, sisa. Dakle, kad tom profesoru dođu ljudi s nekakvim njemu geografski prepoznatljivim imenima, on im kaže, sad ste punoljetni, vrijeme je da se drukčije zovete, vrijeme je da promijenite ime, da uzmete ime prikladno ovoj grudi ovdje, tako im kaže.
Sjedim u kafiću i prisluškujem, kad se prisluškuje svašta se dozna. Jedna djevojka veli kako taj profesor tvrdi da ne kaže se greška, nego pogreška. Greška je, veli profesor, srpski a pogreška  je, veli profesor, hrvatski, i kaže joj kolegice, provjerite u pravoslavnom rječniku, vidjet ćete. Djevojka onda pita drugu djevojku, onu s kojom u tom kafiću sjedi, pita je, Zar pravoslavni rječnici postoje? Druga djevojka kaže da ne zna, kaže da ako postoje pravoslavni rječnici, onda postoje i katolički rječnici, zar ne, a prva djevojka ustvrdi kako katolički rječnici ne postoje i da je to ordinarna glupost. Onda druga djevojka kaže prvoj djevojci da joj se sve to događa zbog njenog imena, odnosno da profesora njezino ime uzrujava, ide mu na živce. Prva djevojka kaže kako njega, profesora, nervira i Aleksandar jer se zove  Aleksandar i kako je Aleksandru taj profesor rekao kolega, vi se zovete bizantski. Onda ona prva djevojka, ona koja je i započela ovu mučnu konverzaciju, kaže kako taj profesor doista jedan je nervozan profesor i kako ta njegova nervoza možda dolazi otuda što je ćelav, jer  ćelavost, pogotovo u muškaraca, ruši čovjekovo samopouzdanje, kao što čovjekovo, odnosno muško samopouzdanje ruše i najblaži simptomi seksualne impotencije, što je, reče, njoj neshvatljivo, i na kraju doda kako je njoj taj ćelavi profesor kazao da se ona zove pravoslavno, kolegice, vi se zovete pravoslavno, rekla je djevojka navodeći profesorove riječi. Misliš li da je moje ime pravoslavno? upitala je potom svoju sugovornicu
Na kraju, nisam izdržala pa sam onu prvu djevojku upitala kako se ona to zove, Kako se vi to zovete?, pitala sam, a ona je rekla da zove se Sidonija. Rekla je Zovem se Sidonija, i ponovila je Zovem se Sidonija s  “j”.
Iz slovenskog rječnika:         
    Sidonija-e ž (zelo redko žensko ime). Sidonija  in Sidonij izjahata iz latinskih imeni Sidonia in Sidonius. Sidon je bilo staro feničansko pristanišče na ozemlju današnjega Libanona in se danes imenuje Saida. Po oblikovni podobnosti, ne pa po pomenu, je za ime Sidonij v češčini veljala rezličica Zdenek, za Sidonijo pa Zdenka. Sidonij oziroma Sidonija sta pri Nemcih Sidonius, Sidonia, Sidonie; pri Francozih Sidaine, tudi Sedaine, Sidonie, po svetniku kraj Saint-Saëns; pri Poljakih Sydoniusz, Sydonia; pri Italijanih in Špancih Sidonio, Sidonia; pri Čehih Sidon, Sid, Sidonek, Don ter Sidonie, Sidka, Sidonka, Dona; pri Madžarih Szidónia, skrajšano Szidi, Szidike.
 

Pozitivna tolerancija  kao "dobronamjerna otvorenost", teži ka pomirenju dva stava koje je inače teško pomiriti. Pozitivna tolerancija prihvaća da netko može imati vlastito gledište, na primjer, da može biti kršćanin  ili musliman i pretpostavlja da taj netko mora prihvatiti svijet raznovrsnosti, u kojem su sva uvjerenja i pogledi na svijet jednaki (s izuzetkom "fanatizama", koji s obzirom na svoju agresivnost ne zaslužuju da ih se prihvaća). Logično, takav odnos vodi ka stalnim i nerješivim konfliktima. Jer, vlastita točka gledišta podrazumijeva postojanje hijerarhije u kojoj se izvjesne ideje i stavovi smatraju vrijednim; drugi prihvatljivim; treći pogrešnim, opasnim i za odbacivanje. Pristalice dobronamjerne otvorenosti kao da sugeriraju da su takve hijerarhije neosnovane, i da u najmanju ruku subjektu ne daju pravo na donošenje konkretnih vrijednosnih zaključaka. S druge strane, odsustvo efikasnih hijerarhija znači da ne smijemo činiti dvije stvari. Prvo, da praktički ne smijemo izražavati negativne sudove o drugim gledištima, jer bi se takvi sudovi mogli smatrati diskriminatorskim. Postaje bitno odbaciti mogućnost izražavanja negativnih sudova, ne zbog hipokrizije ili u ime zajedničkog života s drugima, nego zbog općih načela etičkog egalitarizma, koji nalaže poštivanje nečega što subjekt poima kao odbojno. Drugo, nepoželjna je pretjerana identifikacija. Prema zahtjevima dobronamjerne otvorenosti ili postmodernistickog antiesencijalizma, autoidentifikacija ne smije postojati bez popisa kvalifikacija i ograda koje pomažu da dobronamjerna otvorenost ne bude uvredljiva za druge, kako bi se isključila sumnja u njenu ekskluzivnost i zatvorenost. Na primer, doista tolerantan kršćanin treba bi reći: "Da, ja sam kršćanin ali, unatoč tome i dalje sam dobronamjerno otvoren prema umjetniku koji stavlja raspelo u mokraću.
Je li simultano postojanje dva stava praktično moguće? Nije. Ne može se, na primer, biti katolik, a istovremeno dobronamjerno se odnositi prema nekom tko raspelo umače u urin. Postoji ipak izvjesna mogućnost pomirenja oba stava i njihovog istovremenog prihvaćanja. To traži određen pogled na svijet, pogled na svet koji će se principijelno razlikovati od tradicionalnih hijerarhijskih sistema kao sto su katolicizam, protestantizam, judaizam, islam, nacionalizam, konzervatizam, socijalizam, itd. Takvu svijest može posjedovati samo homo liberalis, - netko, tko je privatno i javno vjeran poretku raznovrsnosti, a ne nekom partikularnom sistemu uvjerenja, odnosno onaj tko priznavanje općeg poretka raznovrsnosti poistovjećuje sa vlastitim partikularnim pogledom na svet; onaj tko čvrsto vjeruje u jednakost kultura, morala, ideala, zato sto ih smatra autentičnim izrazom ljudske egzistencije; onaj tko odsustvo hijerarhije kompenzira stalnim suprotstavljanjem različitim hijerarhizmima, koje naziva "fanatizmima"  -  Suprotstavljanje fanatizmima – kao što su primjerice rasizam i fašizam,  su sastavni proces pozitivne tolerancije koja brani ideju da ima pojava koje se ne mogu tolerirati, jer pristajanje na ono što se ne može tolerirati dovodi u pitanje naš identitet.  Također, danas ne samo da se ne može tolerirati vršenje genocida, nego ni njegova teoretizacija.  I kako tvrdi Eco, “pred onim što se ne može tolerirati ruši se sve: razlike u namjerama, dobronamjernost, greška: postoji samo objektivna odgovornost”.  
Pristaše pozitivne tolerancije ignoriraju značaj jakih identiteta i decidiranih ideja u funkcioniranju kolektivnog poretka. Oni smatraju da su stabilni identiteti i jaka misao neprijatelji slobode, što - ponekad biva istina. Ali, s druge strane, jaki identiteti važne su ljudske potrebe; oni pružaju osjećanje sigurnosti, pa samim tim predstavljaju nužne komponente odgovornog i predvidljivog kolektivnog ponašanja. Postoji  neka pozitivna korelacija između jakog identiteta kojeg podupire svijest da je moguće osloniti se na norme, i civiliziranog pristupa drugim gledištima; na sličan način, iskorijenjenost, nestabilnost, kriza identiteta često ugrožavaju koegzistenciju grupa i pojedinaca. Pristalice negativne tolerancije bile svjesne su toga i zato zahtijevaju civiliziranu dominaciju jakih identiteta i decidiranih stavova. (To je ono što danas donekle propagira HDZ.) Dok pristalice pozitivne tolerancije zahtijevaju likvidaciju jakih identiteta.
Poljski filozof Rdzszard (Rišard) Legutko smatra da jak identitet nije u suprotnosti s tolerancijom jer, kategorija tolerancije nastala je upravo da bi se savladali problemi koji proizlaze iz sudara jakih identiteta i čvrstih pogleda na svijet. Tolerancija ne predstavlja rješenje problema, nego način življenja u situaciji kada rješenje, ni na teorijskom, ni na strukturnom nivou, nije moguće. Kad ukinemo moćne identitete i moćnu misao, tolerancija više neće biti potrebna, jer problem zbog kojeg je nastala više neće ni postojati. Zdzgmunt (Zigmunt) Bauman tvrdi da je u našem vremenu uobičajeni način egzistencije  - otuđenost, i gotovo utopistički zaključuje da, s obzirom na to da su iskorijenjenost i otuđenost postali do te mjere univerzalni, oni su praktično nestali.  Ako je svatko stranac, onda to nitko nije, ako postoji svačija zemlja – onda je to ničija zemlja. U tom slučaju problem tolerancije postaje bespredmetan. Na čemu se može zasnivati netolerancija, ako svi budemo ne samo iskorijenjeni, bez domovine, otuđeni, nego štoviše - i zadovoljni tim novim egzistencijalnim iskustvom. Gdje će u novom svijetu površnih, provizornih, lako promjenljivih i pluralnih identiteta biti izvor diskriminacije? Danas, međutim, takva budućnost još uvijek se čini dalekom.
Jean Giono (Žiono), 1895-1970, pisac i pacifist, zapisao je: “Da si barem poginuo za časne stvari; da si se barem borio za ljubav ili da pribaviš hranu za svoje mališane. Ali nisi. Najprije su te obmanuli, a onda su te ubili u ratu.
Što hoćeš da učinim s ovom Francuskom kojoj si, kao i ja, čini se, pomogao da preživi? Što da uradimo s njom mi koji smo izgubili sve svoje prijatelje? Ah! Kad bi trebalo braniti rijeke, brda, planine, nebo, vjetrove, kiše, rekao bih: “Dobro, slažem se, to nam je posao. Borimo se! Sva nam je životna sreća u tome što tu živimo.” Ali, branili smo lažno ime svega toga. Kad vidim rijeku, kažem “rijeka”; kad vidim stablo, kažem “stablo”; nikad ne kažem “Francuska”. To ne postoji.

Ipak, bez obzira na to sto će se dogoditi, jedna stvar izgleda sigurna. Uz daljnju borbu za pozitivnu toleranciju koja traga za sve dubljim izvorima diskriminacije u nadi da će doprijeti do njihovih korijena i, ako ne likvidirati ih, ono bar žigosati ih; uz progresivnu homogenizaciju, maskiranu sve glasnijom ideologijom raznovrsnosti -  svijet će možda doista postajati tolerantniji, ali i sve manje zanimljiv.
Završit ću proročanskim riječima Waltera Benjamina:
Sjetite se slike Paula Kleea, “Angelus Novus”.  “Angelus Novus” je anđeo povijesti. Ima ljudsko lice, ali ptičja krila i kandže. Lice mu je okrenuto prošlosti. Ono što mi vidimo kao lanac događaja, on vidi kao jednu jedinu katastrofu koja neprekidno gomila ruševine na ruševinama i baca mu ih pred noge. Rado bi se zaustavio, budio mrtve i sastavljao ono što je razbijeno. Ali iz raja puše tako snažna oluja da mu je razapela krila i anđeo ih više ne može sklopiti. Ta oluja nezadrživo ga goni u budućnost, kojoj okreće leđa dok gomila ruševina pred njim raste do neba. Ono što nazivamo napretkom jest ta oluja.