Hrvatski (HR)Italiano (ITA)Slovensko (Slovenija)

MEĐUNARODNI POGRANIČNI SUSRETI
MEDNARODNA OBMEJNA SREČANJA
INCONTRI INTERNAZIONALI DI FRONTIERA

Forum Tomizza početna >> Tekstovi sudionika >> Šišović, Davor: Jules Verne kao žrtva stoljetne hrvatsko-talijanske gluposti istarske (2004)

Šišović, Davor: Jules Verne kao žrtva stoljetne hrvatsko-talijanske gluposti istarske (2004) PDF Ispis E-mail
Autor Neven   
05. svibanj 2009.


    Hrvatsko-talijanski odnosi u Istri u minulih su se stotinu godina prelamali oko mnogih i raznovrsnih napetosti i netrpeljivosti. Jedan takav prijelom, koji se dogodio na rekli bismo neutralnom terenu, na sudbini književnog djela pisca iz trećeg jezika, me sa svakim novootkrivenim detaljem nastavlja zaprepašćivati. Stotinu i trideset godina nakon nastanka tog književnog djela, umjesto da ga držimo već duboko usađenim u temelje našega nasljeđa, još uvijek moramo otkrivati okolnosti njegova nastanka, i njegove neobične sudbine među publikom dvaju naroda, čiji zajednički zavičaj to književno djelo opisuje.
    Riječ je o romanu francuskog romanopisca Julesa Vernea, naslovljenom "Mathias Sandorf", prvi put objavljenom 1885. godine. U tom romanu, radnjom smještenom u 1867. godinu, trojica ugarskih plemića u Trstu pripremaju urotu za odcjepljenje Mađarske od Austro-Ugarske. Izdajnici međutim otkrivaju urotu policiji, trojica urotnika bivaju uhićena, i sprovedena u Pazin, gdje ih se osuđuje na smrt strijeljanjem, i zatvoreni iza debelih zidova čekaju pogubljenje u zoru. Politički triler sad prerasta u fantastiku: uslijed fizikalne pojave prijenosa zvuka između dva žarišta elipse kamenog svoda pazinskog Kaštela, a kroz pregradne zidove kojima su ćelije bile odvojene, zatvoreni urotnici dotad nesvjesni izdaje čuju razgovor izdajnika, i umjesto prepuštanja sudbini i mučeničkoj smrti odlučuju pobjeći da bi se osvetili. Razvaljuju željeznu rešetku na prozoru ćelije, spuštaju se gromobranom niz zidine pazinskog Kaštela i niz litice Pazinske jame, no udar groma odbacuje ih u nabujalu Pazinčicu iliti Fojbu, koja ih ponese u istarsko podzemlje. Nakon šest sati plutanja podzemnim tokovima, na svjetlo dana izlaze u Limskom kanalu, i dolaze do Rovinja gdje se sakrivaju u kući jednog ribara. Pohlepa za nagradom raspisanom za bjeguncima opet dovodi do izdaje, žandari hvataju sve bjegunce osim glavnog junaka Mathiasa Sandorfa, koji se spašava skokom u more s rovinjske litice, i nestaje iz tog prostor-vremena. Nakon 15 godina pod novim se identitetom pojavljuje u Dubrovniku, odakle širom Mediterana započinje osvetnički lov na izdajnike krive za smrt njegovih najbližih prijatelja.
    Iz sačuvane prepiske Julesa Vernea i njegova izdavača Julesa Hetzela, čita se nakana da roman "Mathias Sandorf" bude svojevrsna književna razglednica Mediterana, i doista, ovaj opsežni roman nakon početnih avantura u Trstu, Pazinu, Limskom kanalu i Rovinju, čitatelja vodi do Dubrovnika, Monte Carla, Malte, Sicilije, Gibraltara, Ceute, sjevernoafričke odnosno libijske obale, sve do izmišljenog otoka Antekirtte na kojem Mathias Sandorf pod novim identitetom dr. Antekirtta gradi utopijsku zajednicu. Kako su se Pazin i Istra našli na itineraru tih avantura? Na ovo bi pitanje, u zemlji normalne kulturne povijesti, bilo lako odgovoriti jer bi svaki kulturni narod našao razloga pohvaliti se što je akter u djelu trenutačno najslavnijeg i najpoznatijeg svjetskog pisca, i našao bi načina istražiti kako je do toga došlo dok su svjedoci još živi, a dokumenti još dostupni. Zamislimo, primjerice, da danas Steven Spielberg odluči snimiti film čija se radnja događa u Pazinu. Bili bismo doista glupi kad tu činjenicu ne bismo nastojali istražiti do posljednjih uzročno-posljedičnih slojeva, makar na razini trača, i kad se zatim ne bismo doista potrsili da tu činjenicu do krajnosti iskoristimo u svakom obliku samopropagande. Međutim, dobrih stotinu godina nakon objavljivanja Verneovog romana o Pazinu, neobjašnjivi muk prekriva velom tajnovitosti svaki pouzdani podatak o piščevim izvorima i motivaciji za uključenje Pazina u svoju priču, kroz to vrijeme Pazinci, kojega god jezika bili, nemaju pojma da o njihovom gradu čitaju klinci iz čitavog svijeta, a kulturni i književni gurui oba matična naroda tu temu potpuno ignoriraju. Situacija je, blago rečeno, bedasta, a nakon faze čuđenja kako su sve te stvari promicale ljudima koji su se tim temama trebali baviti, dolazi faza ljutnje, pa možda i pomalo bezobrazne odvažnosti da nekim našim precima zamjerimo što su bili tako kratkovidni i, da prostite, glupi.
    Evo najprije malo faktografije. Najprije, usred Pazina stoji Pazinska jama, prirodni spomenik, kategoriziran kao zaštićeni krajolik, doduše zapušten i zagađen, no u davnija vremena kad Jama nije bila ni zapuštena ni zagađena, njezin je utjecaj na društveni i duhovni život bio dvojak. Shvatljivo strahopoštovanje ljudi prema ogromnoj i pomalo mističnoj rupi u zemlji urodilo je ispredanjem legendi, koje objašnjavaju njen postanak uslijed udarca nogom diva Bana Dragonje, ili pak pokušavaju tumačiti prirodne pojave vezane uz Jamu, locirajući mjesta gdje poniruća voda opet izlazi, kao što je slučaj s legendom o raškom pastiru koji je svojoj siromašnoj obitelji kroz Jamu slao ovce iz stada što ga je čuvao u službi gospodara pazinskog Kaštela. Prvo poduzetno suočavanje ljudskog duha s tajnom Pazinske jame zabilježeno je sredinom 19. stoljeća kada je izvjesni grof Essdorf, službenik Pazinskog kapetanata, čamcem uplovio u unutrašnjost Jame želeći ga istražiti, no morao se vratiti kad je naišao na svod koji se spušta u vodu podzemnog jezera. Pazinci su zapamtili taj događaj, i ispričali ga francuskom putopiscu Charlesu Yriarteu, koji je 1875. godine posjetio Pazin, i opisao Kaštel i Jamu u svojoj tri godine kasnije objavljenoj knjizi "Obale Jadranskoga mora".
    Sad na scenu stupa Jules Verne, pisac serije avanturističkih i fantastičnih romana naslovljene "Čudesna putovanja", vrlo popularan još od svog prvog romana, "Pet tjedana u balonu" objavljenog 1863. godine, romana koji mu je kod izdavača Hetzela osigurao dugogodišnji ugovor i odlične honorare, uz obvezu da piše dva romana godišnje. Programski cilj te serije, ovjenčane i nagradom Francuske akademije, bio je popularizirati znanstvena i zemljopisna otkrića, posebice kod mladog čitateljstva, iako je Verne imao i dosta odrasle publike. Kroz dvadesetak godina, serija "Čudesna putovanja" narasla je na dvadeset i šest naslova, a "Mathias Sandorf" bio je dvadeset i sedmi u nizu. Do samog kraja, uključujući i naslovne obavljene posthumno sve do 1919. godine, "Čudesna putovanja" dostigla su šezdeset i četiri naslova i postala jedna od najslavnijih edicija u povijesti izdavaštva.
    U svojoj dugačkoj karijeri, svaki pisac ima uspone i padove. Stjecajem sudbine, ili pak svježine nadahnuća, Verneovi najslavniji i najpoznatiji romani nastali su u samom početku njegove spisateljske karijere, prvih deset objavljenih naslova ujedno su i najuspješnija, najprevođenija i najcjenjenija njegova djela. 1880-tih godina Verne pomalo posustaje, tada objavljeni naslovi se slabije prodaju, pad nadahnuća prati i pad popularnosti, i iz prepiske Vernea i Hetzela proizlazi žudnja za naslovom koji će publici vratiti "starog Vernea", obnoviti posustalu popularnost i popuniti nakladnikovu blagajnu. Taj planirani veliki "come back" trebao je biti upravo kroz roman "Mathias Sandorf", dugo i studiozno pripreman tekst, na čiji su sadržaj neposredno utjecali i Verneovi doživljaji tijekom dva krstarenja Mediteranom na njegovoj jahti Saint Michel III, krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina 19. stoljeća. Suprotno nagađanjima nekih naših autora iz minulih desetljeća, Verne tada nije uplovio u Jadransko more, niti je vidio našu obalu i gradove o kojima je u "Sandorfu" pisao. Naprotiv, poslužio se knjigom svog prijatelja Yriartea, čak je od njega skoro doslovce prepisao opis putovanja kočijom od Trsta do Pazina. No, kako je pazinska scena dramatski bila previše važna, Verne je zaželio više podataka o Jami i Kaštelu, pa se pismom obratio gradonačelniku Pazina. Na toj je funkciji tada bio Giuseppe Cech, koji je na pismo najslavnijeg, tada i u Pazinu poznatog pisca, spremno odgovorio, i osim traženih podataka poslao Verneu čak i fotografije litica Pazinske jame s Kaštelom na njihovom rubu. Za jednu od 111 ilustracija u "Mathiasu Sandorfu", koja prikazuje i danas prepoznatljiv prizor Pazinske jame, možemo biti potpuno sigurni da je nastala prema fotografiji, čak se može pronaći i mjesto s kojeg je ta fotografija snimljena. Ta se prepiska između Cecha i Vernea odvijala 1883. godine, a dvije godine kasnije, Cechu u Pazin stiže prvo francusko izdanje "Mathiasa Sandorfa" s vlastoručnom posvetom i potpisom slavnoga pisca.
    Pametni i kulturni ljudi pretpostavili bi da je tog trenutka počelo nešto veliko za Pazin i Istru. Na neki način i je: dvije godine kasnije, "Mathias Sandorf" doživljava kazališnu adaptaciju, i ime grada Pazina izgovara se s francuskih, njemačkih i američkih pozornica. Osam godina kasnije, u Pazin dolazi francuski speleolog Edouard Alfred Martel, i istražuje Pazinsku jamu, pišući u svojim izvještajima da su ga u Istru doveli upravo opisi Jame iz Verneova romana. Moguća je i još jedna spona u razlozima Martelova dolaska u Pazin: osoba austrijskog nadvojvode Ludwiga Salvatora, pustolova, istraživača i putopisca. Naime, Jules Verne i Edouard Alfred Martel se nisu poznavali, međutim obojica su dobro poznavali Ludwiga Salvatora. Verne je s njime plovio i družio se, a zapisano je i svjedočenje da je naslovnog junaka romana "Mathias Sandorf" Verne karakterno oblikovao upravo prema Salvatoru, a Martel je sa Salvatorom istraživao spilje širom Evrope.
    Po romanu "Mathias Sandorf" snimaju se tri filma, nažalost nijedan na izvornim lokacijama u Istri. Prvome, iz 1920. godine, uvodne su sekvence snimane u Trstu, no Pazinsku jamu u tom je filmu "glumila" Verdunska jama u južnoj Francuskoj (a tu je jamu, spomenimo uzgred, Martel prvi istražio i predložio kako da se ona uredi za turističke obilaske).
    Iste godine kad i u Francuskoj, "Mathias Sandorf" objavljen je i u Italiji, Njemačkoj, Velikoj Britaniji. U Pazinu i Istri, međutim, o svemu tome dobrih pola stoljeća vlada muk. Zašto? Zbog poslovične gluposti i osvetoljubivosti istarske, zbog tradicionalne nezainteresiranosti za kulturne plodove koji ne podupiru aktualnu političku poziciju, zbog dnevnopolitičke kratkovidnosti. Na romanu "Mathias Sandorf" je možda prvi put na našim prostorima primijenjena tek mnogo kasnije nastala maksima "zaustavite Reuters".
    Iako je pazinski gradonačelnik Giuseppe Cech najviše pridonio uvrštenju pazinskih prizora u Verneov roman, taj se pazinski Talijan nikad nigdje ničim nije pohvalio da je za to zaslužan. Sačuvana građa: zapisnici pazinske općine, notarske knjige Giusepea Cecha, novine i godišnjaci iz toga doba, primjerice godišnjaci društva "Societa di Archeologia e Storia Patria" kojoj je Cech bio na popisu članova, dakle sva ta građa nije sačuvala ni najmanji trag ni spomen da je u to doba objavljena knjiga u kojoj je grad Pazin jedno od najvažnijih mjesta radnje. U godišnjaku talijanske gimnazije u Pazinu spominje se da je za školsku knjižnicu, zajedno s nizom drugih naslova, nabavljeno francusko izdanje "Mathiasa Sandorfa", ali od talijanskog izdanja, izišlog iste godine, ni traga. Zašto se "talijanski" Pazin odrekao "Mathiasa Sandorfa"? Što je doista bilo u glavama tadašnjih ljudi od kulture, teško da ćemo ikada rekonstruirati, ali od indicija možemo složiti neku više-manje vjerojatnu priču. Jedan od najvažnijih razloga talijanskog odricanja od "Mathiasa Sandorfa" je u tome što, po mišljenju talijanskih (ne istarskih, oni o tome uopće nisu pisali) kritičara u ovom romanu Istra nije prikazana dovoljno talijanskom. Štoviše, čak nijedan od epizodnih likova koje glavni junaci u Istri susreću, nije Talijan. To se čak ni Julesu Verneu nije moglo oprostiti.
    Zatim, Giuseppe Cech, Verneov pazinski korespondent, posljednji je talijanski gradonačelnik Pazina. Godinu dana nakon izlaska "Mathiasa Sandorfa", dakle 1886. godine, u Pazinu na lokalnim izborima pobjeđuje hrvatska stranka, i ostaje na vlasti do raspada Austro-Ugarske. Cech i njegovi sunarodnjaci više nisu na vlasti, pa se Verneov "Sandorf" u narednim godinama ima još manje razloga spominjati, dok hrvatska strana, ako je uopće i znala za "Sandorfa" i za okolnosti njegova nastanka, sasvim moguće nije htjela imati posla s knjigom oko koje su nešto zapetljali njihovi politički suparnici. Tako je u samom startu svjetska uspješnica svjetski poznatog pisca, u malom gradiću austrijske provincije dirigirano zaboravljena, a taj je zaborav potrajao punih stotinu godina.
    O "Sandorfu" u Pazin nisu stizali odjeci ni s talijanske, ali ni s hrvatske strane. Nitko nije primijetio da je u Zagrebu, u dnevnom listu na njemačkom jeziku "Agramer Tagblatt" u stotinu i pedeset nastavaka te iste 1885, godine objavljen Verneov "Mathias Sandorf", a izgleda da je još manje primijećeno da je u čuvenom zagrebačkom dnevniku "Obzor", taj isti "Mathias Sandorf" u dvjestotinjak nastavaka objavljivan tijekom 1908. i 1909. godine, prvi put na hrvatskom jeziku. Taj podatak izgleda da uopće nije bio poznat priređivačima prvog hrvatskog izdanja romana "Mathias Sandorf" objavljenog u knjizi, u izdanju Grafičkog zavoda Hrvatske, 1988. godine, stotinu i tri godine nakon objave originala. To nisu znali ni priređivači publikacija u kojima su prvi put na hrvatskom jeziku objavljivani odlomci iz "Sandorfa" u kojima se govori o našim krajevima, a dva su takva slučaja: 1968. godine u broju časopisa "Turizam" posvećenom Istri, objavljen je prijevod odlomka rovinjskog dijela radnje (taj je odlomak sa slovačkog! Preveo Geno Senečić), dok je pazinska epizoda objavljena u "Istarskoj Danici" za 1983. godinu.
    Desetljećima su o mogućim Verneovim izvorima za opise istarskih mjesta u Sandorfu pisane svakojake gluposti, od špekulacija je li Verne ikada bio u Pazinu, do nevjerojatnih konstrukcija o Napoleonovim vojnicima koji su po povratku iz rata slavnom piscu opisivali krajeve koje su osvajali. U raznim naklapanja i prepisivanjima, dezinformacije su se umnožavale, pa se čak i jednom Andreu Mohorovičiću omaklo da desetak puta u raznim publikacijama navede pogrešno ime romana, pišući ga "Matija Sandore" ili čak "Matija Salvatore". Cijelo to vrijeme ni u Hrvatskoj ni u Italiji ne objavljuju se nikakve studije o Verneovom "Sandorfu" i o njegovim izvorima. U Italiji se doduše "Mathias Sandorf" redovito objavljuje u edicijama sabranih djela Julesa Vernea kod velikih izdavačkih kuća, ali istarski Talijani, emigranti, o tome i dalje šute. Tek se nedavno, kad su zamijećene Internet-stranice tek osnovanog pazinskog "Jules Verne Kluba", u glasilu pazinskih esula "Famiglia Pisinota" izlazi osvrt u kojem se kaže kako je nekoć pazinska talijanska mladež s guštom i ponosom čitala Verneov roman – "Michele Strogoff"!
    Tkogod se iz bijelog svijeta zanimao za ovo što posljednjih godina radi pazinski "Jules Verne Klub", s oduševljenjem primjećuje da je ta značajna kulturno-povijesna veza grada u srcu Istre s jednim od dandanas u svijetu najprevođenijih i najobjavljivanijih pisaca, veliki resurs i veliki potencijal, ne samo za kulturu, nego i za turizam. Međutim, u svega nekoliko godina nadoknaditi sve ono što nije učinjeno u proteklih stotinu, i pri tom se susretati s duhom koji se u stotinu godina i nije bitno promijenio, može biti dosta frustrirajuće.