Hrvatski (HR)Italiano (ITA)Slovensko (Slovenija)

MEĐUNARODNI POGRANIČNI SUSRETI
MEDNARODNA OBMEJNA SREČANJA
INCONTRI INTERNAZIONALI DI FRONTIERA

Forum Tomizza početna >> Tekstovi sudionika >> Lužina, Jelena: Tomizzina "Posjetiteljica" - dramaturško čitanje (2009)

Lužina, Jelena: Tomizzina "Posjetiteljica" - dramaturško čitanje (2009) PDF Ispis E-mail
Autor Neven   
15. lipanj 2009.

    Svoj reski, opori, iznimno precizno ispisani roman „Posjetiteljica“ Tomizza, izgleda,  za života nije želio objaviti. Napisao ga je još 1994. godine. Potom je napisao i objavio čak nekoliko knjiga (ako dobro brojim, ukupno četiri), ali je upravo ovu, po svemu sudeći, namjerio čuvati (samo za sebe?) među svojim papirima do samoga  kraja. Umro je 1999., s nepune 64 godine, nesumnjivo prerano (rekli bi konvencionalni nekrologičari), k tomu i, ako je suditi po intonaciji „Posjetiteljice“, silno umoran i silno, silno rezigniran. Roman, koji se danas smatra njegovim testamentarnim djelom, objavljen je, dakle, posthumno. I to pod egidom milanskog Mondadorija, najvećeg i najmoćnijeg talijanskog izdavača, koji je trenutno u posjedu holdinga Fininvest. Holdig pripada Silviju  Berlusconiju, trenutnome premijeru Republike Italije.
    Eto, ispada kako se puste kockice ljudskih života uglavnom slažu i preslaguju neočekivano i vrlo bizarno. Valjda zato jer je i sam život ljudski zapravo prilično bizaran i posve nepredvidljiv fenomen, te je njime uistinu teško upravljati čak i onima koji se kunu kako im to polazi za rukom. Uostalom, André Malraux je o toj zaludnosti i nepredvidljivosti napisao onaj profetski i mračni roman signifikantnoga naslova „Život ljudski“ (La condition humaine, Paris, 1933.), anticipirajući njime ne samo cjelokupni književni egzistencijalizam, no i poetiku pa i filozofiju apsurda koja se iz toga egzistencijalističkog zmijskog jajeta potom izmigoljila.

*

    Naime, „Posjetiteljica“ se i razlikuje od ostalih romana svoga autora upravo po, recimo tako, ezoteričnosti svoje takozvane „priče“, ezoteričnosti (iliti „nestvarnosti“, „nevjerodostojnosti“) njezine nominalne  protagonistice, te ezoteriji sižejnog postupka kojim se i „priča“ i protagonistica („posjetiteljica“) formalno postvaruju. Za razliku od fabule, kojom se „opisuje“ mogući stvarni raspored književne građe (odnosno događaja kojima se neko književno djelo bavi), siže tu građu, te famozne događaje koji se u djelu literariziraju, organizira i raspoređuje isključivo prema namjerama pisca koji se njome odlučio baviti. Siže, dakle, osim na originalnost i autonomiju autorskog postupka, upućuje i na intencionalnost autorova djela. Na njegove „zadnje namjere“. Naime, na neke „tajne razloge“ zarad kojih je djelo zapravo  napisano.
    Je li baš zarad tih-nekih „razloga“ i „namjera“, za koje je procijenio kako su mu tijekom pisanja izmakli kontroli, te se u tekstu otkrili više nego što je htio (po)kazati, Tomizza ovaj svoj roman, „Posjetiteljicu“, odlučio ne tiskati za života? Je li baš zarad toga u njegovu zaglavlju napisao kako se radi o „djelu potpuno izmišljenom“, te „svako pozivanje na stvarne događaje ili osobe treba shvatiti posve slučajnim“ (Tomizza, 2001:6)?
    Uostalom, o čemu se u tome  romanu uopće radi?
    Bizarno bi bilo reći: ni o čemu! Odnosno, ni o čemu „konkretnom“. Već o predsmrtnome haluciniranju jednog podostarjelog, usamljenog, rezigniranog i teško bolesnog čovjeka koji, svjestan kako mu upravo istječu oni posljednji sati,  pokušava misliti o nečemu lijepom. O sunčanijoj strani života, o onoj šačici ljepših trenutaka što ih je doživio. Ili ih, možda, nije doživio uopće, nego ih je samo priželjkivao, nadao im se, sanjario o njima, pomišljajući kako bi mu se (jednom, ipak...) mogli dogoditi. Navodno se u tim sudbonosnim trenucima što ih proživljavaju među javom i med snom (pred stotinjak godina ovako je o njima metaforizirao jedan veliki pjesnik), ljudima znaju događati svakojake stvari: jedni rezimiraju vlastite pobjede i poraze, drugi se kaju zarad propuštenoga, treći kazuju poruke za budućnost...
    Nekim rijetkim sretnicima – a Tomizzin je junak Emilio Cernigoj jedan od njih – na kraju čak polazi za rukom da sami sebe uspavaju nekom lijepom pričom: jednom od onih u kojima se sve puste kockice kompliciranog a tako banalnog života ljudskog najposlije uspiju poslagati točno onako kako bi trebalo, te se sve stvari nađu na svome mjestu. Pa izmučeni čovjek može odahnuti i primiriti se, posve uspokojen. Potom se svjetlo gasi, zavjesa pada a njega nema, i nema, i nema, i nema ga više... Baš kao u nujnoj Cesarićevoj „Baladi iz predgrađa“.
    Valja biti vraški dobar pisac pa priču ovako klizavog „sadržaja“ napisati odmjereno i konzistentno, točno onako kako treba, e da bi se sve stvari našle na pravome mjestu i zadržale u okvirima dobro skrojene i još bolje kontrolirane (melo)drame. Valja, međutim, biti i prilično iskusan čitatelj, pa u ovakvoj „pravocrtnoj“ (melo)dramskoj strukturi prepoznati i one „dublje“ i opakije slojeve – naime, ono golom oku „nevidljivo“ duplo dno, koje „Posjetiteljicu“ ustvari čini vraški dobrim romanom. U teorijskoj se dramaturgiji ovo duplo dno najčešće naziva podtekstom. (Termin je, prije više od stotinu godina, proslavio veliki Konstantin Sergejevič Stanislavski, učinivši ga jednim od temeljnih pojmova  svoga teorijskog sustava).
     Podtekst (engleski: sub-text) jest ono što u nekome tekstu – ne samo dramskom! – nije eksplicitno napisano/izrečeno, nego se mora iščitati iz načina na koji ga je autor napisao/konstruirao, odnosno iz načina na koji ga glumac interpretira. Svako dobro kazalište, čak i ono koje obično nazivamo literarnim, zapravo se ne bavi uprizorenjem nekakvih dramskih tekstova, odnosno priča koje ti tekstovi „prepričavaju“, već ozbiljnim i iznimno napornim teatraliziranjem svakojakih  podtekstâ, koji iza njih stoje. Harold Pinter je, jedanput, podtekst opisao kao „pritisak koji stoji iza riječi“. Dobra priča, dobar film ili dobro kazalište u stanju su ne samo izdržati/preživjeti taj pritisak, već ga i „prenijeti“ na svoje recipijente. Koji ga, dakako, moraju  osjetiti, prepoznati i – pročitati još jednom.

*

    Tomizzina „Posjetiteljica“ svoju „običnu“ i mnogo-puta-prepričanu priču o raseljenim osobama, granicama, esulima, identitetima, ratovima, politikama, ideologijama, državama, ljubavima, brakovima, dobicima i gubicima... priča na osobit, konkretan, prepoznatljiv, jasno određen način. Usuđujem se reći kako se taj osobit način prepoznaje u svakom od onih pet-šest Tomizzinih romana što sam ih predhodno čitala – riječ je, uostalom, o onome „nečemu“ što književna  teorija imenuje autorskim rukopisom/pismom/stilom jednoga pisca! – ali se on u „Posjetiteljici“ iskazuje ili doživljava za nijansu markantnijim nego u ostalim knjigama. Zašto je tome tako?  Dali zarad drugačijeg, za nijansu-dvije markatnijeg sižejnog postupka primijenjenog u ovome romanu? Ili, možda, zarad nešto intenzivnijeg „pritiska koji stoji iza riječi“ kojima je ovaj roman napisan? Ili, osobito, zarad njegovog dobrog, iznimno dobro odabranog, dramaturški iznimno moćnog početka? U klasičnoj se dramaturgiji ovakav visoko pozicionirani početak naziva,  doslovno, točkom napada (point of attack).
    Tomizza, dakle, „Posjetiteljicu“ započinje izravnim napadom na svoga čitatelja. Na razini priče/fabule, taj se izravni/frontalni napad aktivira u trenutku u kojemu u svijet romana iznenadno stupa Ona: nepoznata, neočekivana, u svakom smislu fatalna posjetiteljica (la visitatrice), koja se – dakako! – odaziva na signifikantno ime Patrizia. Njezin mogući otac Emilio Cernigoj (u jednom će joj času samoga sebe definirati kao obična čovjeka „sa svojim krivnjama, s pokojom zaslugom i mnogim proturječjima“; Tomizza, ibid., 33), formalni je bipatrid. Što znači: čovjek s podijeljenim ili „udvojenim“ patriotskim statusom. Zacijelo i s podijeljenim domoljubnim osjećajima. Sve u svemu: osoba dvojbene, „neprilagođene“, zamalo rekoh „sumnjive“ domovinske i patriotske pripadnosti. A sad ga, evo, „napada“ žena koja bi mu možda mogla biti kći (jedna od dviju kćeri), ali i domovina (jedna od onih dviju-triju s kojima je nešto imao).
     Podrijetlom Slaven, rođen i odrastao u Italiji (u tršćanskom predgrađu San Giacomo, siromašnoj „crvenoj gradskoj četvrti koju su znatno naseljavali Slovenci“; Tomizza, ibid., 22), k tomu i sin paloga partizana „koji je priželjkivao sedmu jugoslavensku republiku u Trstu i okolnom području“ (Tomizza, ibid.), Cernigoj je dvije važne godine svoje burne poratne mladosti (1953. i 1954.) proveo u Ljubljani. Studirajući povijest i radeći na radio-postaji koja je svoj program emitirala na talijanskom jeziku. Za slušatelje s druge strane granice. Međutim, nakon što se problem jugoslavensko-talijanskih granica razriješio tako što je „Londonskim memorandumom iz 1954. godine, Zona B pripala Jugoslaviji, a Trst se definitivno službeno vratio Italiji“  (Tomizza, ibid., 64), Cernigoju je u Ljubljani postalo tjeskobno, te se vratio u rodni Trst. Pa se oženio bogatom Židovkom, okućio, postao uspješnim trgovcem, zatvorio se u svoj dobrostojeći i naizgled posve udobni malograđanski svijet, ukratko: „čitav jedan revan i vjeran život uložio da bi mu bila oproštena neuredna mladost“ (Tomizza, ibid., 64). Ušavši u šezdesete, ozbiljno se razbolio i – posve svjestan bezličja i apsurdnosti vlastite egzistencije, suočen s ništavilom i smrću – shvatio kako mu se valja definitivno prepustiti sudbini, te „odraditi“ još samo  dvije obveze koje su mu preostale: skoro vjenčanje svoje legitimne kćeri Livije (uspije li ga doživjeti) i vlastiti odlazak, također skori (kojemu ne može uteći čak i kad bi htio, a ne htio zasigurno ne bi).
      Posve nenadano, ovu će naizgled posve beznačajnu/trivijalnu  priču o Emiliju Cernigoju iznenadno i frontalno napasti Ona: nepoznata, neočekivana, u svakom smislu fatalna posjetiteljica. Njegova navodna (moguća, hipotetička, izmaštana, odsanjana...) kći: začeta posve nenamjerno/“uzgredno“, u Ljubljani, s jedva poznatom djevojkom,  godine 1953., tijekom jedne nejasne noći, pod nejasnim okolnostima, u dijaboličkoj atmosferi i u prilično suspektom prisustvu još jednog muškarca, postarijeg, ali aktivnog  sudionika u samome događaju. Ne samo u dramski krucijalnu,  fatalnu, čak i prilično bestijalnu scenu kopulacije i (eventualnog, hipotetičkog, halucinantnog...) začeća kojom je okončana, no i u integralni tekst Tomizzina romana, ovaj je suspektni muškarac (imenom Cesare Bardocchia) uveden zato jer upravo on mora ispuniti/odraditi/izvršiti dvije iznimno važne, ali i ambigvitetne dramaturške funkcije. Prva je funkcija klasičnog svodnika – lika bez kojega bi priča ostala bez dobrog zapleta; druga je funkcija još klasičnijeg advocatusa diaboli – (para)lika bez kojega bi „Posjetiteljica“ bila lišena svoga moćnog i zastrašujućeg podteksta. Ne samo važnog, no i presudnog „pritiska koji stoji iza riječi“, o kojemu je govorio Harold Pinter.
     Advocatus diaboli je, znamo, osoba koja zastupa ono drugo gledište, suprotstavljeno i nepopularno, u svemu protivno općemu mišljenju i utvrđenim normama, građanskim, ideološkim, političkim, etičkim... Fikcionalna osoba (ergo: književni lik!) koja je nositelj/izvršitelj ovako radikalne dramaturške funkcije, nije samo unaprijed stigmatizirana, već je i predodređena za  konačno i cjelosno žrtvovanje. S njenom se glavom, naime, unaprijed računa, znajući kako ona bezuvjetno  mora pasti. Uvodeći u svoju priču fikcionalnu osobu Cesara Bardocchija – naime, posižući za likom kojemu je predodredio mitotvornu funkciju palog anđela, Antikrista komunizma koji naprosto mora proći niz uznički inferno Golog otoka (kako bi se radnja privela katarzi) – Tomizza je „Posjetiteljici“  osigurao  i onaj drugi, iznimno važni uvjet što ga svaka visokonaponska naracija mora ispuniti. Pisac je – upravo time! – svome romanu izgradio „svijet“ (teoretičari bi rekli: kontekst) u kojemu je svaka stvar precizna, konkretna i jasno određena. Naime, „svijet“/kontekst u kojemu su „stvari postavljene upravo na taj jedan određeni način, a ne drugačije, makar to bile i sasvim obične stvari prema kojima smo u životu ravnodušni“ (Calvino, ibid.).

*

    Posvetimo koju riječ i Njoj, naslovnoj junakinji, fikcionalnoj/halucinantnoj/ezoteričnoj  posjetiteljici, netipičnoj personi dramatis koja u smrtopis Emilija Cernigoja ulijeće nenadano i niotkud, ta zato i mora uletjeti toliko silno, dojmljivo i efikasno. Ona je, najprije, „savršena“ – što hoće reći: predobro konstruirana a da bi mogla biti „stvarna“. Ona, potom, a sve zarad vlastite joj markantne pojavnosti, već u prvome trenu uspijeva uzurpirati sveukupni knjiški/dramaturški kontekst koji joj stoji na dispoziciji. Čak i onaj koji joj ne pripada. Ona, najposlije, odjednom privlači  punu pozornost svih potencijalnih recipijenata, koji – to bar znamo! – uvijek funkcioniraju  sukladno pavlovljevskom refleksu cherchez la femme; žena iliti ženska pritom ne mora, baš uvijek, biti isključivo mlada i lijepa.   
    Ovakav „privilegirani“ dramaturški status Tomizzinoj posjetiteljici pripada „prirodnim pravom“ ili „pravom jačega“: naime, zato jer u priču ulazi/ulijeće u najtočnijem mogućem trenutku, trenutku kojega je pisac (sjajan pisac!) odabrao snajperskom preciznošću. Radi se o samom predsmrtnom času Emilija Cernigoja, dakle o mitskome trenutku u kojemu sudbina mora, ali zaista mora pokucati na njegova vrata. U Beethovenovoj Petoj simfoniji taj je sudbinski trenutak markiran samo dvjema notama, raspoređenim u četiri osnovna tona – mi-mi-mi-do – koji, povrh toga,  moraju biti  odsvirani u iznimno zahtjevnome tempu allegro con brio. (Danas je to, valjda, najpoznatiji i najcitiraniji glazbeni motiv na svijetu, koji se ponekad oglašava i kao ringtone čak i na nekim mobilnim telefonima. Najvjerojatnije zato jer njihovi lakovjerni vlasnici misle kako bi im svaki primljeni poziv imao biti – sudbinski.)  
    Nastupajući upravo tako – naime: osvajački, kako i dolikuje ženi koja sebe najavljuje dramatičnim/sudbinskim  kucanjem na vrata u tempu  allegro con brio! – fatalna je Tomizzina posjetiteljica ujedno i vlasnica najmanje triju identiteta: Žene, Kćeri i Domovine. Otud je, u dramaturškome ali i u scenskom smislu, Ona zapravo leitmotiv ili idea fix ovoga romana, a ne njegov „pravi“ književni. Naime, Ona funkcionira kao slika koja proizvodi emotivni signal. Taj se signal  aktivira u svim dramaturški važnim/iznimnim momentima, ključnim za razvoj Tomizzine priče, vraški dobro ispričane.
    Ili, ipak, samo vraški dobro konstruirane iliti izmišljene? Jer, valja priznati, „Posjetiteljica“ je uistinu toliko dobro napisana (ili konstruirana) knjiga, da ju je zaista vrijedilo i trebalo izmisliti!   


Konzultirana literatura:

Calvino, Italo, 2000, Ako jedne zimske noći neki putnik. Prev. Pavao Pavličić, Zagreb:Znanje
Tomizza, Fulvio, 2001, Posjetiteljica. Umag: Pučko otvoreno učilište „Ante Babić“