Hrvatski (HR)Italiano (ITA)Slovensko (Slovenija)

MEĐUNARODNI POGRANIČNI SUSRETI
MEDNARODNA OBMEJNA SREČANJA
INCONTRI INTERNAZIONALI DI FRONTIERA

Forum Tomizza početna >> Tekstovi sudionika >> Matošević, Andrea: Osjeti granicu - poveži prebivališta: dijalektika studentskog identiteta (između Istre i Veneta) (2009)

Matošević, Andrea: Osjeti granicu - poveži prebivališta: dijalektika studentskog identiteta (između Istre i Veneta) (2009) PDF Ispis E-mail
Autor Neven   
08. srpanj 2009.

Sredinom se devedesetih za studente iz Istre i Hrvatske kao alternativa studiranju pri domaćim, posebno onim najvećim – zagrebačkom i riječkom, sve više otvara mogućnost upisa na talijanska sveučilišta. Iako je praksa upisa još uvijek živa, iskustva o kojima ću ovdje pisati odnose se na razdoblje od 1998. godine do 2004., kada sam i sam kao student s brojnim kolegama živio na razmeđu Padove i Pule, Veneta i Istre. Za spajanje dvije geografske polutke jednog studentskog života iznimno je bitna  jedina direktna autobusna linija  Pula – Padova – Pula. Iskustvo vožnje tom linijom trajalo je najmanje šest sati u jednome smjeru i bilo je gotovo uvijek protkano heterogenošću i „nasumičnošću“ članova male tranzitne zajednice unaprijed određenog trajanja. Ta je heterogenost bivala uzrokom mnogih situacija koje odskaču od svakodnevnog života, ali je i generirala tom putu svojstvene obrasce ponašanja, pa i specifične osjećaje izazvane upravo u tom omeđenom prostoru u pokretu. Jer, koliko je, primjerice, autobusnih linija koje u „samo“ šest sati svog putovanja u jednom smjeru moraju preći čak četiri granice i na taj način riskirati birokratsku avanturu u kojoj putnik neće uvijek izaći kao „pobjednik“ te bezbolno prijeći granicu.

Smatram da ovaj rad ulazi u domenu istraživanja transnacionalnih procesa gdje je etnografski pristup centralna značajka u nadilaženju „osnovne pretpostavke dominantne u socijalnim i humanističkim naukama kako je država-nacija prirodna jedinica analize“. Studenti kazivači, čija su svjedočanstva baza ovog teksta, mnogim su primjerima potkrijepili tezu da se ne mora nužno identificirati isključivo s jednim prebivalištem, koje bi svoj idealni izraz poprimilo potpunom asimilacijom, već kako kontinuirano prelaženje državnih granica utječe na poimanje vlastitog transnacionalnog prostora koji povezuje dva, ili više, prebivališta. Stoga se slažem sa Ninom Glick Schiller kada tvrdi da su dominantne istraživačke paradigme odražavale kratkovidni „metodološki nacionalizam, utoliko što su učinile opskurnim kontinuirane transnacionalne migrantske veze, kao što su onemogućile izlazak na vidjelo činjenice da mnogi migranti simultano bivaju inkorporirani u novo društvo dok zadržavaju transnacionalnu povezanost s mjestom dolaska“. No, za takvu vrstu povezanosti put je esencijalan – jer „put“, pišu Barry Curtis i Claire Pajaczkowska „predstavlja odmak od regularnog ritma svjetovnog postojanja. Taj pokret implicira inverziju svakodnevnog ritma i putniku nudi užitke povezane s višim statusom, ekskluzivnim prostorima i privilegiranim uslugama“. Prvo što, u vezi s takvim statusom, moramo istaknuti je hrana. Obitelji dan prije polaska kuhale su ili pak kupovale špežu koju će student, često prinudno, ponijeti sa sobom i na taj način riješiti, barem na nekoliko dana, pitanje prehrane. Riječju kazivača:  

Već deset godina ne želim uzeti tu hranu, nikada je ne želim nositi sa sobom i na kraju završi da je uzmem. Da, uvijek ju uzmem, zato ti i kažem da je to kao neka kolotečina koja traje već deset godina. Istina je, da (…) te polpete i kruh mi sprema baka – masu toga, kaže napravila sam ti malo, a ono trideset polpeta i onda ima cijela ekipa.

Ono što se ističe kao imanentno je nepromjenjivost gastronomskog repertoara koji su studenti bili „dužni“ ponijeti sa sobom. Pošto smo živjeli u studentskom domu s mnogobrojnim Talijanima iz regije Puglia, koji su također donosili vlastitu hranu, još jedna ne manje važna činjenica bila je obostrano upoznavanje gastronomije. No, važno je napomenuti da se tu nije radilo o „etničkoj“ kuhinji  u smislu multikulturnog približavanja različitosti i vezivnom tkivu među „različitima“, već o gastronomskom užitku u domaćoj, obiteljskoj kuhinji koju bi se samo in extremis i pragmatičnosti radi moglo nazivati regionalnom.

Nadalje, osjećaj sigurnosti koji pružaju dom i obitelj svoj je produženi oblik dobivao u vidu hrane i zadržavanju „normalnosti“ i povezanosti. Za mnoge je obitelji izrazito bitan čimbenik povezivanja i zadržavanja osjećaja bliskosti i identiteta  upravo  ritual zajedničkog blagovanja pri kojemu su hrana i objed, osim nužni za fiziološko egzistiranje, nužni i za regeneraciju bliskosti među članovima. Riječju francuskog antropologa Claudea Rivièrea „Ogromna je važnost svakodnevnog poštovanja prehrambenih ritmova koje čine hipervalorizirano ponavljanje naših načina i modela postojanja kao i teatralnost razmjene - premise svakog socijalnog života“. Stoga ne čudi inzistiranje starijih članova obitelji na odnošenju uvijek iste hrane s tendencijom da se repertoar proširi, kao da tom gestom žele poručiti: „Nisi prisutan i ne možemo perpetuirati 'normalnu' formu zajedništva, ali putem količine hrane koju poneseš možemo sadržaj i njegovo trajanje“.

Ta su dinamika i inzistiranje imali trostruku društvenu funkciju – osnaživali su osjećaj povezanosti i sigurnosti među članovima obitelji, te svaki puta ponovo definirali društvene uloge unutar  iste - „Hrana je domena u kojoj se pregovara o odnosima između roditelja i djece. Hranjenje podrazumijeva zavisnost i moć“. Transportiranje i konzumiranje hrane ujedno je i jačalo osjećaj zajedništva među studentima koji su živjeli i hranili se zajedno pošto „dijeliti hranu s drugima često znači i upisivati individualan identitet u onaj grupni“. Bio je to važan aspekt identiteta, samopoimanja i poimanja kolega kao studenata, pa često, makar i posprdno, oslovljavanje za stolom – compagno (drug) u ovom kontekstu poprima svoje prvobitno etimološko-semantičko značenje. Naime, riječ compagno dolazi od latinskog „cǔm“, što znači „sa“ i „pǎnis“ – kruh, te znači - onaj koji jede, dijeli isti kruh.

Praksa dijeljenja hrane bila je esencijalna za društvenu i emotivnu konstrukciju novog doma, no ne u smislu suprotstavljenosti onom obiteljskom. Jedna je od važnijih okosnica studentskog života snažan i gust dijalektički odnos između te dvije, tek naoko strogo odvojene sfere života – obiteljskog doma i onog novog, studentskog, u Padovi. Analizu tih različitih sfera života ne treba koncipirati u odnosu „nasuprot“ nego u odnosu povezanosti „ovdje i tamo“, dakle život studenata valja sagledavati kao kontinuum, kao cjelinu čiji su geografski distancirani „dijelovi“ gusto isprepleteni; dva su prebivališta u studentskim refleksijama bili nadopunjujući koncepti pozitivne identifikacije. Upravo je ta isprepletenost bila bazom transmigracije koja se razvija kada osobe „migriraju iz jedne države-nacije u drugu, žive život prelazeći granice, simultano participiraju u socijalnim odnosima putem kojih se uklapaju u više od jedne države-nacije“. No sama kvaliteta tranzicije od polazišta do odredišta malo ovisi o studentu-putniku jer „pristajući biti putnikom u određenom tipu vozila određenog prijevoznika, čovjek stiče odgovarajuća osjetilna iskustva – sjedenje, toplinu/hladnoću, (ne)kondicionirani zrak, nužnik, hranu, glazbu, kao i iskustvo osoblja prema putnicima. Stiče međutim i niz „etiketa„, materijaliziranih na graničnim prijelazima, koje nameću pitanje o tome je li „odljepljivanje“ (ili, doslovno, odvoženje) od propisanih implikacija određenog etničkog ili nacionalnog identiteta lako, ako je uopće moguće“. Stoga je transnacionalno putovanje u samoj aktualizaciji sadržavalo cijeli spektar neizbježnih, fizički izrazito ograničavajućih iskustava, među kojima su prednjačile državne granice koje, osim što su remetile teško osvojen san, uvijek budile i skriven osjećaj latentne i neosnovane krivnje i bojazni. Najbolje se to očitavalo iz povremene prevelike ljubaznosti koju su pojedini putnici iskazivali graničnoj policiji i carinicima, emisarima mjesta koje „proizvode anksioznost“. Autoritetima se na pitanja kamo idete (kam pak grete ili dove sta andando), koliko novaca imate sa sobom, koliko se zadržavate ili imate li što za prijaviti, odgovaralo hinjenom pristojnošću i skrušenošću. Granice su stoga bile mjesta „zgusnutih“, usporednih i ključnih događaja za daljnji put na kojima se, unutar unaprijed poznatih i asimetričnih odnosa moći između policije/carine i putnika, ponekad pokušavalo takvom nesrazmjeru doskočiti i ublažiti ga pokojom šalom ili uljudnom duhovitošću. No, upravo su olako shvaćanje putnikova vremena i raspolaganje istim od strane državnih službenika odavali potpunu nesimetričnost u odnosu. Jezično razumijevanje između carinika i putnika nužno za bržu i efikasniju komunikaciju kao i protočnost često nije bilo sastavnim dijelom „graničnog repertoara“, što je dovodilo do situacija zbog kojih granice i jesu toliko omražena mjesta. Beskorisnost radnji i tupost osjećaja nakon što se granicu prešlo glavna su odlika takvih dinamika. Cijeli niz 'akcija' koje se od putnika na granici traže - izlaženje iz vozila, čekanje u redu, nošenje teških torbi sa sobom, trud da se situacija ne shvati odveć nonšalantno, sastavnim su dijelom tjelesnosti puta koje se u sjećanje upisuje mahom kao prisilna i neugodna a kroz koje se proteže mikrofizika birokratske moći, u foucaultovskom smislu riječi – jer kao što je kazivač posvjedočio:

Mi zapravo nikada nismo prešli granicu bez da ju osjetimo – uvijek su nas drkali naši ovi mangupi – I šta nosite, i jel' imate droge? Priznajte! - sa našom policijom barem su nas 5 puta dobro pretresli. Nikada se nije desilo prijašnjih godina da prođeš lišo da ne osjetiš tog policajca.

Orvar Löfgren piše da ljudi na granicama doživljavaju iskustva „Transgresije nacionalnih, ali također i osobnih granica tijekom tjelesnih pretraga, čeprkanja po osobnom vlasništvu i postavljanja intimnih pitanja od strane nervoznih službenika. U tom komprimiranom prostorno-vremenskom događaju  postavljaju se osnovna pitanja identiteta, pripadanja i ne pripadanja unutar konstruiranja univerzuma tuzemstva i inozemstva“. Režim granica, stoga, predstavlja važnu komponentu u tenziji putovanja – ne dozvoljava putnicima da transnacionalan prostor dožive kao svoj, podsjeća ih da na određenim teritorijima pripadaju kategoriji „Drugosti“ čiji je identitet podložan reviziji, a tjelesnost zabrani daljnjeg putovanja. No, koliko god su odnosi na granicama bili neugodni, ponekad brutalni, socijalan se život nije vodio isključivo unutar prostora koji omeđuju. Transnacionalni su migranti, a među njima i studenti, jedan od najboljih primjera da „država–nacija i njezino poimanje društva koje sadrži na vlastitom teritoriju ne zahvaća, adekvatno ili automatski, kompleksnost međupovezanosti suvremene stvarnosti“.  

Po mnogočemu privilegirana društvena kategorija studenta koja si je odlaskom od obitelji mogla priuštiti „slobodu kretanja u doslovnom smislu, metaforičku transgresiju, odrastanje i promjenu“ nije mogla izbjeći „tamniju“ stranu transnacionalnih iskustava koja započinju ulaskom u autobus, a čija se paleta kreće od benignog manjka prostora i komocije do ozbiljnijeg suočavanja sa zadanim identitetima na državnim granicama. Ono što mi se nameće kao jedan od mogućih zaključaka jest činjenica da je gotovo isključivo samo namjera putovanja, često poimana kao subliman čin „samootkrivanja i osobnog rasta“, u rukama migranta. Sve ostalo je pitanje fortune (i financija) koja, nažalost, posebice na graničnim prijelazima postaje izrazito „pristrana“, stigmatizirajući putnika kao imigranta. Tom se pristranošću čovjek svodi na administrativni objekt u potpunosti lišen subjektivnosti čiju poziciju, identitet i prava, definiraju, ne osobne kvalitete i odabiri već dnevnopolitički odnosi emigrantske, tranzicijske i imigrantske  države - ovdje Hrvatske, Slovenije i Italije. Drugim riječima - „Na granicama u krajnjoj liniji pretpostavljeno posjedovanje zasebne individualnosti ovisi o vrsti kolektivne legitimacije čije utjelovljenje svojata država“. Granične su dinamike baza na kojoj se konstruira negativna kategorija „stranca“, doživljavana kroz vizuru potpune homogenosti i gledana s manjkom povjerenja i poštovanja.

No, svesti put isključivo na paletu aspekata „neugodnih“ iskustava bilo bi jednoobrazno i pogrešno, jer njemu je inherentna, barem, svojevrsna dvojnost – „Putovanje je ujedno forma rada i igre“, što posebno vrijedi za studente sa, mahom, sređenim pitanjima administrativne i materijalne egzistencije kao i živom idejom da njihova imigracija nije „jednosmjerna ulica“. Bi li si, da nije tako, jedan od kazivača mogao dozvoliti „luksuz“ da nakon dužeg pretresa na granici na posprdno policajčevo pitanje „A što pak vi radite u Padovi?“, istome bahato-ludičkim odgovorom pokaže verbalni digitus impudicus – „Učimo da dovedemo u red takve kao što ste vi!“.