U petak, 24. 5. 2024., stručni žiri književnog natječaja Lapis Histriae 2024, koji čine spisateljice Laura Marchig i Tea Tulić te pisac Goran Vojnović, proglasio je rezultate natječaja na Forumu Tomizza u Umagu.

Utvrdili su da su na 19. Međunarodni književni natječaj za kratku priču Lapis Histriae, koji organizira Forum Tomizza, ove godine pristigla 223 teksta na hrvatskom, slovenskom, talijanskom, bosanskom, srpskom i crnogorskom jeziku.

Ove godine dodjeljuju se tri nagrade. Žiri je odlučio da PRVU NAGRADU dobije Zvjezdana Jembrih (Zagreb) za priču „Cvita“. Prva nagrada Lapis Histriae 2024 iznosi 1.000,00 eura. Artefakt prve nagrade Lapis Histriae 2024 rad je kipara Ljube de Karine. DRUGU NAGRADU (600,00 eura) dobila je Alja Gudžević (Berlin, Atena) za priču „Mir je kad se drugdje puca“. TREĆU NAGRADU (400,00 eura) dobio je Pavle Aleksić (Beograd, Aljaska) za priču „I pas me više neće voleti“.

Priče izabrane za knjigu Lapis Histriae 2024

U finalu natječaja 19. Lapisa Histriae bilo je 12 priča. Uz nagrađene priče, za knjigu Lapis Histriae 2024, koja će iz tiska izaći do kraja godine u nakladi Gradske knjižnice Umag, izabrane su još i sljedeće priče: „Ćakula“ Antonije Jolić (Šibenik), „Startna pozicija“ Žarka Jovanovskog (Zagreb), „Prejedanje mušmulama“ Branke Selaković (Beograd), „Sto minuta samoce“ Marija Glavaša (Split), „Spaseni pomorci“ Danila Lučića (Beograd), „In če vsi pozabijo“ Selme Skenderović (Ljubljana), „Bivši“ Jelene Benčić (Zagreb), „Dimentica, guarisci, ricorda“ Benedette Barbetti (Osimo) i „Čistilište“ Kristine Gavran (Birmingham).

Obrazloženje nagrada

PRVA NAGRADA

U priči „Cvita“ Zvjezdane Jembrih pripovjedačica istražuje obiteljsku tajnu: razloge samoubojstva rođakinje, mlade djevojke Cvite, koje se dogodilo šezdesetih godina prošlog stoljeća u ruralnoj sredini dalmatinskog zaleđa. Pripovjedačica se pri tome suočava s različitim oblicima šutnje i hotimičnog zaborava – tradicionalna seoska zajednica ne želi da se pamćenje čuva o toj „sramoti“. Pripovijedanje je zbog svih prepreka izrazito fragmentarno, svaki odsječak je krhotina, novi pokušaj sastavljanja priče o zaboravljenoj Cviti. Pisanje je poput probijanja kroz lokalni guštik, spoticanje po dalmatinskom kamenjaru u potrazi za neoznačenim Cvitinim grobom. Priča „Cvita“ raste na samoj granici šutnje i govora, umjetnost pisanja uzdiže se ovdje do razine neumorne borbe za dostojanstvo sjećanja na žensku egzistenciju i ljubav. Žiri dodjeljuje prvu nagradu Zvjezdani Jembrih jer nas ona svojom pričom upozorava koliko jedna rubna sudbina, čak i kad je prešućena i zatomljena, može govoriti o zajednici i vremenu u kome se ugasila, ali i o nama danas.

DRUGA NAGRADA

Alja Gudžević u priči „Mir je kad se drugdje puca“ smješta radnju u berlinsku vojnu bolnicu, u četiri dana: od 16. do 19. 5. 2021. U to kratko vrijeme upoznaju se junaci ove priče Mahsa i Walid na odjelu za hitne slučajeve. Walid, smrtno obolio od raka pluća, arapskog je porijekla i zaposlenik je na javnoj televiziji, dok je Mahsa, aktivistkinja iranskog porijekla, u bolnici jer joj je berlinska policija doslovno „polomila kosti“ na nedavnim prosvjedima. U priči se na fascinantan način izmjenjuju gledišta junaka, fragmenti njihove prošlosti i aktualne vijesti te stravični snimci prizora nemilosrdnih sukoba izraelske vojske s palestinskim življem, koji su se i te 2021. godine bili rasplamsali. Kratko i bolno suzdržano upoznavanje ovih dvaju berlinskih stranaca s islamskog Istoka – uz cigarete, a bez zagrljaja – završava Walidovom smrću i novim policijskim isljeđivanjem, koje Mahsi otkriva političku stranu Walidovog djelovanja u medijima. Polizei, berlinska policija, te iranska „moralna policija“ glavnoj junakinji neprestano su za petama: ona živi u strahu i samoći bez zaštite, kao u noćnoj mori. Mahsa pokušava zaboraviti zemlju koju je napustila, ali ona ne (na)pušta nju. Alja Gudžević je na književno suveren način spojila angažman s empatijom prema imigrantima iz islamskog svijeta u zapadnom velegradu.

TREĆA NAGRADA

Glavni junak i pripovjedač u priči „I pas me više neće voleti“ Pavla Aleksića skrbi za dementnog oca na selu, u ljetnoj kući njihove, inače, beogradske obitelji. Radnja se odvija u jednom danu, u kome glavni junak, nakon jedne „loše godine“ provedene u kanadskom Vancouveru, obavlja poslove u i oko kuće. Aleksić je majstor elipse, povišene atmosfere neizrečenosti. Naracija suptilno naglašava, ritmizira protok vremena i produbljuje melankoliju glavnog junaka. U „ogromnoj daljini“, daleko od užurbanog svijeta današnjice, otac i sin iskušavaju vlastitu udaljenost, „potpunu i savršenu“ samoću.

Kratke biografije dobitnika nagrada

Zvjezdana Jembrih rođena je 1965. u Zagrebu. Diplomirala je 1990. na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti i magistrirala 2000. na MKU u Budimpešti, restauriranje drvene skulpture. Od 1993. radi kao konzervatorica-restauratorica, a od 2020. redovita je profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, na Odsjeku za konzerviranje i restauriranje umjetnina. Do sada je izlagala na tridesetak samostalnih i na brojnim skupnim izložbama, te izvela trideset i tri land art rada. Piše i objavljuje stručne radove, poeziju i prozu. Objavila je tri knjige poezije: „Ljubavnici Kraljica Glad“ (2007.), „Sve jedno“ (2014.) i „Oko Ogorja“ (2023.); zbirku kratkih priča „Janusove kćeri sestre nevjeste“ (2001.); knjigu putopisa „Ljetopisi“ (2008.) i grafičko-pjesničku mapu „Tragovi“ (s Jurom Kokezom, 2014.). Dobitnica je nekoliko nagrada za svoj likovni (1. nagrada za slikarstvo Ex tempore Opatija – Mandrać 1994.), književni (nagrada stručnog suda Franjo Horvat Kiš za hrvatski književni putopis 2008., 2016. i 2017.; 3. nagrada za kratku priču na Festivalu europske kratke priče 2017.) i stručni rad (godišnja nagrada Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske za zaštitu kulturne baštine u 2022.).

Alja Gudžević rođena je 1992. u Berlinu. Odrastala je u Berlinu, Napulju, Zagrebu. Diplomirala strane jezike i književnosti, etnologiju i kulturnu antropologiju, društvene znanosti i filmsko pripovijedanje. Radi na području književnog prevođenja i audiovizualnih umjetnosti. Živi i radi u Berlinu i Ateni.

Pavle Aleksić rođen je 1993. u Beogradu, gdje je i završio srednju školu i započeo studije. Sa devetnaest godina odlazi u Ameriku, gdje i danas živi bez stalne adrese i radi u barovima, od mjesta do mjesta. Laureat je nagrade Đura Đukanov sa zbirkom „Tamo je more“; izabrane priče iz te zbirke objavio je u knjizi „Hartvorm“ (2021.). Godine 2022. osvojio je prvu nagradu na natječaju 21. Festivala  europske kratke priče u Zagrebu.

Zastao sam, okrenuo se, čekao ga dok je silazio niz brdo – zasenjen naspram sutonskog neba, silazio je sa štapom niz tamnu stranu brda, a onda purpurni trag aviona iza njegovih leđa što se diže iz daleka, dok je on zalazio sve dublje pod senku a avion nastavljao da se diže, diže, diže u nebo.

Tog jutra ću da ustanem i ubiću psa – i pas me više neće voleti.

Vratiću se i ići po dvorištu, pre nego što operem ruke popiću rakiju, tražiću upaljač po kuhinji pa ću šetati sa upaljačem bos po još mokroj jutarnjoj travi i setiću se da sam ostavio lopatu tamo gore na brdu – a onda ću da upalim cigaru što sve vreme žvaćem u ustima i sešću na stepenice zagledan u linije blata u linijama života u rukama – onda ću da odem i da operem ruke, i da bacim netaknutu cigaru u đubre, i žar će sagorevati kroz kesu – i sve to pre doručka:

sada spremam doručak.

Gledam vodu dok ne provri. I sa vrata njegove sobe – gledam ga dok još uvek spava. Pokriven do vrha spava, kao usred zime, tupo mrda ustima, a ja uđem i širim zavese po sobi, otvaram prozore, slažem mu stvari i šta će da obuče; on se budi, zakašlje:

„Kol’ko je to sati, kasnim?”

„Ustaj ajde da jedemo.”

Uzima naočare, gleda na sat.

„Jel mi stiglo iz suda nešto, treba da mi stigne…”

„Nema šta da ti stigne, ajde ustaj.”

Ostavljam ga dok se polako pridiže. Postavljam mu sto u kuhinji. Onda sedim za stolom dok je on još u kupatilu. Voda teče, stavlja zube, kašlje, doručak mu propada. Gledam na sat više zbog sebe no zbog njega, ustajem i stojim kraj otvorenih vrata u dvorište i gledam kako vetar smenjuje vreme. Na kraju mili kad se pojavi, seda za sto.

„Jedi sad, propade ti sve dok se ti spremiš.”

Stavljam mu džemper oko ramena, i opet vodu za čaj da provri, pre no što kaže bilo šta. A onda uzimam i sebi i jedem sa nogu nad sudoperom. Između zalogaja, govori: „Zato te i boli stomak. Sedi lepo…”

„Ajde ćale jedi samo molim te.”

On žvaće staro i mrljavo i u pauzama nastavlja da govori. Skupljam sudove i perem i trljam da operem ruke i blato u tankim pukotinama u šakama. Puštam vrelu vodu niz prste zamišljen nad svime što se u poslednje vreme dogodilo, a on opet o pošti i o sudu, kao da ga još uvek to drži i i dalje čeka nešto.

„Ama šta da ti stigne, nije ništa stiglo – jedi samo!”

Voda vri i nastavi da vri. Puštam ga da pomene nešto ali ne govori više ništa. Skuplja mrve oko tanjira salvetom. Vraćam mu nazad čaj za sto, on žvaće, gleda napolje. Kažem da ću da idem da kosim uskoro. Pitam šta da mu donesem iz prodavnice. Kažem da treba da se očisti boks i da držimo od sada drva u boksu. Stojim nad njim, gledam u njega.

„Nemoj samo da rintaš puno.”

Jede.

A kroz otvorena vrata u dvorište, gde zavesa oko ivica vrata vuče i vijori napolje, i gde na stolu ispred u dvorištu, sva u jutarnjem vetru i u pozno-letnjem suncu poluzatvorenih očiju sedi jedna siva mačka, rep joj visi sa stola, sedi i sklapa oči sporo, i oči gledaju ka nama. Uvija rep niz sto, svaki delić dlake pojedinačno njiše se, povija suncu, kako se i dugo nekošene travke povijaju u ogromnom polju iza nje u koje ni ne gleda, iz kojeg kao da izvire, a preko kojeg neumoljivo sporo a vidno prelaze samalački oblaci, i trava podrhtava od vetra, i kuća stoji preko i sa druge strane tog polja, i stoji pod oblakom što preko kuće prelazi, a ja stojim sa krpom u rukama nakon što sam krenuo da brišem sudoperu, a u stvari ne znam kuda sam krenuo tog jutra, i gledam tupo u tu mačku i to polje i tu kuću i tu senku oblaka nad kućom što se kao čaršav povlači, i povlači preko polja i ostavlja kuću obasjanu pod suncem, sa cvećem na terasi i sa nekim što otvara prozore na spratu kuće. Zakoračim, krenem – mačka raširi oči, ukruti, pa za sledećim korakom već skače sa stola i za vratima nestaje. Oblak se kao talas preko mladog polja približava, sto je sada prazan, zavesa – sve se menja. Menja se.

Oblaci kao sante leda. U suvoj, visokoj travi, među šipražjem. Vodi staza. Zov insekata i nagli daleki lavež, i vezane krave u polju. Odlazim u prodavnicu preko polja i vraćam se znojav i sa lubenicom. Sečem je da stane u frižider i pijem hladne vode i kašiku kiselog mleka. Navire vrućina preko dana, preko suve zemlje, kao da navire niz brdo. Po životinjama i po ljudima. On u sobi, iza zatvorenih vrata, verovatno spava.

Posle doručka i posle prodavnice, kosim donju polovinu dvorišta da završim pre velike vrućine, oko prilaza i kanala i ispred ograde. Gledam samo par koraka ispred sebe. Visi radio o kosilici. Dižem pogled i vidim ga u gaćama i u majici, stoji kraj stola u dvorištu bez ideje o mestu, saginje glavu koliko može i po žbunju traži nešto. Gasim kosilicu i čuje se muzika u podne dok jurim prema njemu:

„Pa što si go sada šta radiš?!”

Diže ruke ispred grudi, zove me Peđinim imenom. „Tražim…”, kaže, pa smišlja, „Pantalone tražim.” U crnim je čarapama na betonu, tako na suncu noge su mu bele, pretanke, stoji kao da stoji na ledu. „Gde si mi stavio pantalone?”

Vodim ga unutra, prostirem pantalone na patos, stavljam ga da sedne na krevet, dižem mu jednu po jednu nogu. Promukao dok ga oblačim, viče: „Pa šta jao bože, šta ja da radim!”

„Čekaj, drži se za mene. Čekaj ćale, čekaj!”

„Ne mogu samo da ležim po ceo božiji dan.”

„Hoćeš napolje il’ ćeš unutra, odluči se?”

Gleda po sobi kao da gleda u mraku. U stranu pa dole po podu: „Ti se samo dereš”, kaže. „Kao da sam ja lud.”

„Ne derem se nego ne čuješ.”

„Stalno si ljut nešto… Sve vreme. Šta, šta ja da radim više…”

„Ne ljutim se, pitam te – ako hoćeš napolje daj da te obučemo i sedi u dvorištu.”

Masira, gura prste u oči.

„Ima lubenice. Kupio sam ti lubenicu. Dođi sedi u dvorište, taman dok ja kosim da se o’ladi malo u frižideru. Ajde.”

Oblačim mu košulju, uzimam ga za ruke da ustane.

„Ajde, lepo je vreme, toplo je napolju.”

Vodim ga za sto napolju gde seda i sledećih sat vremena sedi za stolom, čita novine, sklapa oči polako i diže oči u nebo. Sav u suncu, gleda niz dvorište u mene kako kosim.

Ovo je kuća koju je izgradio. „Ovo je sve naše”, govori – kao da smo u Sokobanji. Ali naša je zemlja samo uzani pojas na pola brda, nekoliko desetina ari. Među svom tom tuđom zemljom. Na tom je mestu pre četrdeset godina iznedrio letnju kuću u kojoj sada on i ja živimo, u proleće, i u leto, u jesen, zimu. I tako od zimus. Kuća pod brdom i za brdom zaseok – govorio sam: „Tu sam sada”, kad po selu pitaju koliko ostajem.

Posle podneva, šeta oko kuće po betonskoj stazi gde je još hladovina. Gledajući od kuće uz brdo, visoka trava – krzno na vetru. Sve što je u selu je na drugoj strani i svakoga jutra idem preko brda. Kasnije sedimo za stolom u dvorištu, iseckana mu lubenica uz krišku hleba – jede s’ hlebom kao što jede grožđe.

„Šta ćeš da jedeš sutra?”

Sleže ramenima. Iz dana u dan izvlačim stvari iz njega.

Srče sok, crveno mu niz bradu, među belim dlačicama što treba da mu obrijem – klima glavom.

„Šta?”

Sleću mu muve, rasterujem mu sa tanjira, on briše usta: „Šta god ima”, kaže.

Sedimo i mirišem travu, tek pokošenu. Kad sam bio mali, kad je kosio, govorio je to trava zove upomoć. Sad kaže to je poslednji trzaj žive biljke. Kao kad muva sleće na prste.

Penjem se na brdo po lopatu i kad se vratim pale latice ruža su pseći jezici u raskopanoj zemlji. Naprežem sebe da ne vidim. On unutra leži i u hladovini spava. Novine mu preko stomaka, gledam ga kroz prozor. Čitav dan da ne kaže ništa. Kasnije, dok grabuljam košenu travu na gomile, komšija prilazi putem, naginje se preko ograde, govori teško je to, selo nije prijalo psu, ovo je najbolje što sam mogao i da je šteta što je baš na mene palo tako nešto. Pita kako je sudija.

Kada ode stavim kafu, sedim za stolom napolju, čitam novine. Vrućina jenjava, oseća se na letnji kraj. Na ulici jure deca, šutiraju loptu o ogradu, za njima jure psi – sa kapije baba viče da se sklone sa sunca. On se pojavljuje sav usnuo, u stranom, kao da i nije tu, stoji na dovratku bos još uvek naspram dvorišta. „Šta je ćale?”

Drži se za stomak, gleda napolje: „A gde je Rada?”

Još čekam veče da zahladi, da uhvati vetar, da nakupim svu travu na gomilu. Da upalim vatru.

Osamdeset i šest godina ima. Do pre deset godina je radio. Rada je šezdeset godina jurcala oko njega. Na njegov imendan, pre šest godina, prešli su zauvek ovde, u praznu kuću, iz Beograda. Ostavili stan tamo Peđi, i njegovoj deci. Za mene to su bile poslednje godine Vankuvera. Stvari su onda još neko kratko vreme bile dovoljno dobre.

Sada: psi laju pred kapijom, on stoji nad kapijom – zviždi:

„Što ih gnjaviš, pusti ih.”

Prilazim s kolicima da izađem, da iznesem travu kraj kanala na gomilu – ali zastanem pred kapijom, hvata me sada strah pred tim psima, sav u trenutku odjednom. Naginje se, smeje, psuje ih, oni laju uz kapiju, njih dvojica:

„Ajde ćale, ajde da jedeš. Ajde sad će i vesti.”

Kasnije stojim ispred dvorišta uz kanal uz vatru, grabuljam travu u plamen, ne dam vatri da se prospe dalje. Ubrzo priđu deca, okruže i zapitkuju, sve su bliža vatri a ja vičem: „Izgorećeš, beži, sklanjaj se odatle.” Psi što su bili i lajali više nisu, u travi su kraj puta, leže u daljini, čekaju. Udaljeni glas žene viče sa prozora deci, govori da se sklone od vatre, da uđu u kuću i to traje. Za njima odu i psi. Dve ptice prelete nisko nad ulicom i nestanu duž ivice šume. Potom nestaju glasovi dece što ulaze u kuću. I lavež negde daleko u dolini, što se jedva drži, skoro da ga i nema, nestaje. I što je skoro vetar, što huče dolinom kao reka, slabi. I na kraju, skoro a onda skroz i odjednom – sve mi se vrati: osećaj da mi je život u plamenu i da sve gori, a mi smo predaleko od vode, bez vatrogasca na vidiku – potpuno smo i savršeno sami. Sitni plamičci što se cepe od plamena i u vazduhu se gase i u travi nestaju – a on sedi kroz vatru gore, sa slamenim šeširom što sam mu malopre našao u ormanu, sedi kao brdo, kao dolina, kao poslednja stalna stvar koja to nije.

Okrenem se, pogledam gde i on gleda, preko ulice – oblaci kao rumeni obrazi nad vrhovima brda, u drveću, nad dolinom:

tiho, tiho pada dan.

To je predvečerje.

Po gašenju vatre odem i pobacam sve cigare u đubre. Uzmem iz frižidera belo vino, kiselu vodu, sednem pored njega za stolom u dvorištu, govori kako su se očerupale ruže duž staze. Govori kako nije mogao da me odvoji od tih ruža kad sam bio mali, da sam šutirao loptu u njih.

„To je Peđa”, kažem, „Nisam to bio ja.”

Spušta mi ruku na koleno pa je tu drži, mljacka ustima kao da razmišlja. Pita gde je Rada. „Još je nema”, kaže.

„Nema, sutra će ona.”

„Šta će sutra, što sutra?”

„Ne znam ćale, pusti me…”

Vraća ruku, ja ćutim, da ne govorim, kao da će da zaboravi. Ali nedostajanje mu ne ide nikuda.

„A Tanja, gde ti je ona?”

Pale se ulična svetla preko doline. Od daljine, posle tolike žege, trepere svetla kuća sa druge strane niz ogromnu padinu davno okrenutu od sunca, ocrtavaju placeve sa drvoredima i linije zemlje niz brdo.

„Jel se ti sećaš kad ste bili mali kad smo vas dovodili preko leta, pa si video jagnje kod Miše, zaglavilo se u tarabi a ti je vučeš, ono skamuče, Miša viče pusti je, sad će slava za koji dan, a ti plačeš jadan, detence malo?”

Meko otiče dan kao voda. Ponestaje mi šta da radim da ukrotim vreme, da mi bude dan. Spuštam laktove na kolena, glavu u ruke: sunce se spušta i spusti nisko, isuviše nisko da ne može više opet da stane na noge – udaram u zid negde u sebi, na nekom mestu gde dugo nisam bio, negde gde se nikada nisam zadržavao, gde nije ostalo ništa više za čoveka da se uhvati – i nemam kud sa tim; a on žmirka u predvečerju, i zakopčava košulju, i talas raste kao oblak, kao tišina, i raste brdo, na pogrešnoj strani od sunca – i diže se vetar, i raste, raste ogromna udaljenost do sledećeg dana:

„Imao sam baš lošu godinu ćale.”

SIMPOZIJ GRAMATIKA ZABORAVA

ZAJEDNICA TALIJANA “FULVIO TOMIZZA” UMAG

 Sanja Roić

“Tomizza i slavenski svijet u kontekstu gramatike zaborava”

Fulvio Tomizza je gotovo pedeset godina pisao najčešće o ljudima istarskog kraja za koje je u jednom razgovoru rekao da su to ljudi bez predrasuda, ljudi koji su govorili hrvatskim dijalektom prepunim venetskih riječi i jednako venetskim dijalektom prepunim hrvatskih riječi.

On je pripovijedao iz dvostruke perspektive: i onih koji su otišli i onih koji su ostali.

U kontekstu naše današnje teme, gramatike zaborava, mi smo, govorim sada o hrvatskoj i istarskoj kulturnoj i intelektualnoj zbilji od sredine ’50-ih sve do konca ’70-ih njegovo pisanje i djelovanje bili prekrili zaboravom, pa čak i kritikom. Potrajalo je to sve do romana Bolji život i odluke Milana Rakovca i Čakavskog sabora da taj zaborav mora prestati. Knjiga Bolji život u ediciji Istra kroz stoljeća (Drugo kolo, knjiga 11, 1980.) pretvorila je taj nepravedni zaborav u otkriće, tom knjigom je Fulvio Tomizza napokon postao dio našeg slavenskog, hrvatskog, istarskog svijeta. Mi smo otada, od 1980., u dijalogu s njegovim književnim i intelektualnim opusom, sada i četvrt stoljeća nakon piščevog fizičkog odlaska.

Fulvio Tomizza je bio prethodnik migrantske književnosti u Italiji i u Evropi, jer je svojom odlukom da napusti Istru, nakon iskustva na radiju u Kopru, studija u Beogradu, filmskog i teatarskog staža u Ljubljani, došao u Trst 1955. godine obogaćen, ali i opterećen svim svojim iskustvima. U talijansku je književnost unio novum, svjedočenje o ruralnoj Istri, prostoru na kojem se slavenski svijet susretao s onim mletačkim, austrijskim i talijanskim. Njegova književnost je razgovor različitih, on dekolonizira talijansku književnost mnogo prije nastanka svijesti o potrebi dekolonizacije, on spašava sjećanje na jedan starinski svijet na rubu povijesne propasti, jer dio stanovništva odlazi s tih prostora u opravdanom ili nametnutom strahu od nove vlasti uspostavljene nakon sloma talijanskog fašizma.

Francesco, Franz Coslovich iz Materade i njegovi ukućani govore po našu, alla nostra, kako pripovjedač odmah pojašnjava, jer se tim hibridnim hrvatsko–talijanskim govorom sporazumijevalo oduvijek kada se radilo o njihovim intimnim, važnim pitanjima. Kad je 1960. objavljen roman Materada i kad su ga prihvatili zahtjevni talijanski čitatelji i kritika, bilo je moguće tek  ukazati na posebnost govora, povijesnog suživota u svjetlu dramatičnog iskušenja, napuštanja rodnoga sela. Poklopilo se to i s transformacijom seoskog svijeta u novi, industrijalizirani, a u ovom je slučaju  politika odijelila grad u zaljevu i ruralni svijet u zaleđu koji su stoljećima gravitirali jedno drugome. „Materadu pripovijeda neki bezimeni čovjek iz moga kraja“, kaže Tomizza.  On je mogao konstruirati vjernu i emotivno snažnu sliku drugog iz vlastitog iskustva: bio je seminarist u Gorici i Kopru, gimnazijalac u koparskoj gimnaziji, suradnik na koparskoj radio-stanici, student u prijestolnici nove države, suradnik na filmu u glavnom gradu najzapadnije republike. Nova vlast, antagonizam  spram talijanskog stanovništva, očev martirij koji završava smrću u vlastitome domu u Juricanima pridonose njegovim traumama koje se transformiraju u spisateljsku energiju u novom okruženju u Trstu. Nešto kasnije, zahvaljujući tršćanskom muzikologu Vitu Leviju, Tomizza otkriva načine  prevladavanja traume egzodusa i približava hibridni istarski svijet talijanskoj kulturi. Materada sadrži dvadesetak hrvatskih riječi od kojih se neke ponavljaju i postaju dio talijanske sintakse, razumijevaju se iz konteksta, a kasnije se to ponavlja i u druga dva romana Istarske trilogije.

Tomizza je čitao Kafku, Rilkea, Musila, Prousta i Krležu i ne smijemo zaboraviti da je upravo on zaslužan za prvi talijanski prijevod Hrvatskog boga Marsa. Čitao je Tršćane Itala Sveva i Scipija Slatapera i svog suvremenika Cesarea Pavesea, a vladao je usto i scenskom i filmskom tehnikom kojom je često čitatelja uvodio u prostore ili plastično prikazivao geste pojedinih likova.

Svijet Tomizzinih romana je i talijanski i slavenski: on spaja regionalni realizam sa srednjoevropskom i tršćanskom književnom tradicijom i praksom francuske école du regard, uz iskustvo rada na filmu i u teatru. Dvostruka sudbina otišlih i ostalih Istrana ispričana je kao narativni tok u koji se slijevaju pritoke svakog lica, glasa, događaja i pojava koji se lome na granici kao tragičnom mjestu sudbine.

U Boljem životu Tomizza je tu atmosferu sažeo u rečenicu crkvenjakova sina koji spoznaje da svaki put, s odlaskom svakog čovjeka, umire i svijet, da nestaje drevni svijet istarskog ruralnog mikrokozmosa sa svojim simbolima: maslinom, lozom, crvenom zemljom. Taj roman pripada i hrvatskoj i talijanskoj književnosti – što je inače gotovo nemoguće. Stari izraz zapisan je u crkvenim kronikama „prešao je u bolji život“ u mjestu radnje, selu fikcionalnog imena Radovani iz župe M., dok  vrijeme teče od konca 19. stoljeća do 23. siječnja 1975. U Radovanima se smjenjuju župnici, a seljani trpe glad, bijedu, nepravde, ratove.

Ipak, u kontekstu gramatike zaborava koju sam spomenula razumjet ćemo zašto postoji razlika na samom početku ova dva izdanja, talijanskog i hrvatskog.

Motto talijanskom izdanju je rečenica glavnoga lika: „Ono što sam vidio i doživio“, a u hrvatskom izdanju se čitateljima obraća sâm autor: „Likovi ovog romana nastali su kao plod stvaralačke mašte, pa je svaka moguća sličnost sa stvarnim osobama posve slučajna. Fulvio Tomizza“.

Tomizza je, kako svjedoči Milan Rakovac, govorio o „ne-povijesti, nonstoria, jer u tom romanu nema junaka. Mjera povijesti je ljudski život, institucija je crkva sa svojom običajnošću i tradicijom, a protjecanje vremena donosi promjene, civilizacijske, društvene, političke. Mikropovijest istarskog sela  iz vizure crkvenjaka, na središnjoj udaljenosti od župnika i župljana omogućila je autoru uravnoteženu mjeru stvari, mjeru iskaza, mjeru događaja, mjeru osjećaja, i tragičnih i komičnih. Tako je godine 1977. najprestižniju talijansku književnu nagradu mogao i morao dobiti čovjek s granice, talijanska je kultura ponudila svojim čitateljima geografiju koja više nije bila unutar državnih granica, a koja je svojom poviješću pripadala i jednoj i drugoj strani. Tada je talijanska književnost prihvatila kao svoje sintagme i rečenice: „popóska jója“, „huala sine“, „huala judi“, „’i je so a gombe levade“, „venire alla stuor“, „Boh vam doj zdrovlje, barba Martin“ i „Boh doj, sine“, a  lirski ton romana nadvladao je tada svaku moguću nesuglasicu ili prijepor koji su mogli doći s jedne ili druge strane.

Tomizzin Bolji život nije La miglior vita u hrvatskom prijevodu, Bolji život živi u našem jeziku i u našoj kulturi, jer, kako je rekao Milan Rakovac:

Raznorodne, krv i duša ne razdvajaju biće Fulvia Tomizze, kao u mnogih naših ljudi koji su otišli, ne odriče se on ni roda, niti zavičaja, ne želeći birati ili jedno, ili drugo, on odabire i jedno i drugo.

Koncept: Irena Urbič & Jasna Čebron

Direktor fotografije, montažer: Radovan Čok
Snemalec: Izidor Čok
Vizualna podoba: Maja Briski & Zaneto Paulin 
Glasba: Tamara Obrovac
Izdavač knjige Lapis Histriae 2020: Gradska knjižnica Umag za Forum Tomizza

Najprej smo nameravali posneti le kratek promocijski klip. Potem smo stvari dali v roke profesionalcem in nastal je pravi kratki film. Znak živosti Foruma Tomizza in vabilo k pisanju ter branju najboljših kratkih zgodb natečaja LAPIS HISTRIAE, ki se je lani iztekel pod geslom Domovina d. d., letos  pa je še do 4. 4. 2021 odprt pod naslovom Solidarité. Filmski zapis posvečamo spominu na dragega Marka Sosiča, člana strokovne žirije Lapis Histriae. Vabljeni k ogledu!   

Namjeravali smo isprva snimiti tek kratak promidžbeni spot. No onda smo stvar dali u ruke profesionalcima i nastao je pravi kratki film. Znak je to živosti Foruma Tomizza i poziv na pisanje i čitanje najboljih kratkih priča natječaja LAPIS HISTRIAE, koji je lani protekao pod motom Domovina d.d., a ove godine još je otvoren (do 4. 4. 2021.) s temom Solidarité. Filmski zapis posvećen je uspomeni na dragog Marka Sosiča, člana stručnog žirija Lapis Histriae. Pogledajte!

All’inizio pensavamo di girare una breve spot promozionale, poi il tutto è finito in mano di professionisti con la conseguente realizzazione di un vero e proprio cortometraggio. Si tratta di un segno di vitalità  del Forum Tomizza e esortazione alla scrittura e alla lettura di racconti brevi del concorso LAPIS HISTRIAE, realizzato l’anno scorso sotto il motto Patria s.p.a.. Quest’anno il bando è aperto fino al 4 aprile e porta il titolo Solidarité. Il film è omaggio alla memoria del carissimo  Marko Sosič, membro della giuria del Lapis Histriae. Buona visione!   

GOVORCI: 

Irena Urbič, skrbnica Foruma Tomizza Koper
Neven Ušumović, pisac, urednik, Forum Tomizza Umag
Jasna Čebron, slovenistka, Forum Tomizza Koper
Mario Steffè, presidente Comunità degli Italiani Santorio Santorio Capodistria

BRALCI:  
Rok Matek
Miriam Monica
Sabaheta Hadžiavdić
SLO: odlomek iz kratke zgodbe MLADI LOSOSI Fuada Hrustića, zmagovalca literarnega natečaja Lapis Histriae 2020 na temo DOMOVINA D. D.
HRV: odlomak kratke priče MLADI LOSOSI Fuada Hrustića, pobjednika književnog natječaja Lapis Histriae 2020 na temu DOMOVINA D. D.
IT: estratto dal racconto GIOVANI SALMONI di Fuad Hrustić, vincitore del concorso letterario  Lapis Histriae 2020 sul tema PATRIA S. P. A.