Svoj bogati književni opus započeo je s dvije romaneskne trilogije: istarskom i autobiografskom. Prvu čine romani „Materada“ (1960.), „Djevojka iz Petrovije“ (1963.) i „Bagremova šuma“ (1966.).   Drugu autobiografsku trilogiju čine: „Peto godišnje doba“ (1965.), „Stablo snova“ (1969.) i „Miriamin grad“ (1972.).

U središte talijanske i regionalne književne javnosti Tomizza dospijeva romanom „Bolji život“, 1977. godine. Roman pruža široku panoramu povijesti župe Materada u XX. stoljeću kroz pripovijedanje crkvenjaka Martina Kružića. Iako suptilno ocrtava i političke obrate, autor je prije svega usmjeren na etičku dimenziju međuljudskih odnosa.

Od niza djela koja su kasnije uslijedila spomenimo romane: „Zlo dolazi sa sjevera“ (1984.), „Mladenci iz ulice Rossetti“ (1986.), „Kad je Bog napustio crkvu“ (1987.), „Mletačka nasljednica“ (1989.) „Ukriženi bjegovi“ (1990.), „Franciska“ (1997.) i posthumno objavljeni Posjetiteljica (2000.) i Dalmatinski san (2001.).

Fulvio Tomizza ostavio je iza sebe i nekoliko vrijednih zbirki priča, a osim toga pisao je i dramske tekstove koji su svojevremeno bile izvođeni po cijeloj Jugoslaviji. Najpoznatija je „Vera Verk“ (1963.), s karakterističnom mitskom, mračnom simbolikom.

Dobitnik je značajnog broja književnih nagrada, među kojima je i Premio Strega, najpoznatija talijanska književna nagrada koju je dobio za roman Bolji život 1977. godine. Prevođen je na dvadesetak jezika, najviše na hrvatski i slovenski jezik. Nakon njegove smrti, 2000. godine pokrenuta je književna manifestacija Forum Tomizza, koja se sve do danas odvija svake godine u Trstu, Kopru i Umagu. Od 2010. godine Gradska knjižnica Umag svake druge godine objavljuje novi hrvatski prijevod Fulvija Tomizze.