Na 21. Međunarodni književni natječaj za kratku priču Lapis Histriae, koji organizira Forum Tomizza, na temu ORIENT EXPRESS pristigla je ove godine 151 priča na hrvatskom, slovenskom, talijanskom, bosanskom, srpskom i crnogorskom jeziku. Radovi su stizali iz Hrvatske, Slovenije, Italije, Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Austrije, Njemačke, Velike Britanije i iz Sjedinjenih Američkih Država.

Stručni žiri književnog natječaja Lapis Histriae 2026 čine spisateljice Laura Marchig i Tea Tulić te pisac Goran Vojnović.

Rezultati natječaja Lapis Histriae 2026 bit će objavljeni 29. 5. na Forumu Tomizza u Umagu, odnosno na našoj mrežnoj stranici.

Hvala svim spisateljicama i piscima koji su nam poslali svoju priču!

Tea Tulić (Rijeka, 1978.), spisateljica. Od 2008. aktivna u udruzi Katapult kao projektna voditeljica, organizatorica književnih večeri i selektorica rukopisa za objavu. Prozu je objavljivala u raznim domaćim i inozemnim književnim časopisima, a kratke priče prevođene su joj na engleski, francuski, slovenski i poljski jezik. Godine 2011. osvojila je nagradu Prozak za najbolji rukopis autora do 35 godina. U sklopu te nagrade objavila je fragmentarni roman „Kosa posvuda“. Bila je prva stipendistica književne rezidencije KROKODIL u Beogradu gdje joj je također objavljena knjiga. Članica je neformalne riječke književne skupine RiLit i jedna od autorica njihove zajedničke zbirke kratkih priča. Drugi roman „Maksimum jata“ objavila je 2017., a treći “Strvinari starog svijeta” 2023. godine. Roman „Strvinari starog svijeta“  dobio je nagradu Kamov Hrvatskog društva pisaca za najbolju knjigu godine i tportalovu nagradu za najbolji hrvatski roman, koja uključuje i realizaciju audioknjige u izdanju platforme book&zvook – interpretatorica romana poznata je hrvatska glumica Lucija Šerbedžija.

Goran Vojnović (Ljubljana, 1980.), pisac, filmski i TV redatelj i scenarist. Vojnović je objavio tri romana; svaki od njih dobio je godišnju književnu nagradu Kresnik za najbolji slovenski roman. U regiji je poznat kao autor romana „Čefuri raus!“ (2008.), koji je u Sloveniji privukao veliku pozornost čitatelja, kritičara i policije, doživio kazališnu adaptaciju, a zatim i ekranizaciju u režiji samog autora. Godine 2012. izašao je Vojnovićev drugi roman „Jugoslavija, moja domovina“, čija je prva naklada rasprodana u svega nekoliko dana. Treći roman “Smokva” objavio je 2016. godine, a četvrti 2021. pod nazivom „Đorđić se vraća“. Sva četiri romana prevedena su i na hrvatski jezik. Goran Vojnović kolumnist je slovenskog časopisa Dnevnik, a izbor svojih kolumni objavio je u knjizi „Kada Jimmy Choo sretne Fidela Castra“ (2010.). Godine 2022. objavio je zbirku autobiografskih eseja „Zbiralec strahov“ te svoju prvu knjigu za djecu „Sinica in taščica“. Vojnović je snimio već broj kratkih i tri dugometražna filma: „Piran – Pirano“ (2010.), spomenuti „Čefuri raus!“ (2013.) i „Nekoč so bili ljudje“ (2021., Nekada su bili ljudi).

Ove godine dodjeljuju se tri nagrade. Žiri je odlučio da PRVU NAGRADU dobije Pavle Aleksić (Beograd, Aljaska) za priču „Island“. Prva nagrada Lapis Histriae 2025 iznosi 1.000,00 eura. Artefakt prve nagrade Lapis Histriae 2025 rad je kipara Ljube de Karine. DRUGU NAGRADU (600,00 eura) dobila je Estella Veronica Grubač (Ivanec, Varaždin) za priču „Jedan dan van tijela radnice“. TREĆU NAGRADU (400,00 eura) dobila je Marijana Čanak (Novi Žednik, Subotica) za priču „Pisma drugoj“.

Priče izabrane za knjigu Lapis Histriae 2025

U finalu natječaja 20. Lapisa Histriae bilo je 13 priča. Uz nagrađene priče, za knjigu Lapis Histriae 2025, koja će iz tiska izaći do kraja godine u nakladi Gradske knjižnice Umag, izabrane su još i sljedeće priče: „Princes krofna“ Tamare Stojanović (Beograd), „Šta sve pada“ Jadranke Milenković (Niš), „Ritual točke“ Davorina Lenka (Solčava), „Panin z jabukama“ Dalena Belića (Pazin), „Mjesec je nedužan“ Lejle Kalamujić (Sarajevo), „Reciklažni centar“ Viktorije Majačić (Županja), „Gluho bilo“ Aide Šečić Nezirević (Sarajevo), „Drvo spoznaje gospođe H.“ Dragana Radovančevića (Sremska Mitrovica), „Sipe“ Jelene Benčić (Varaždin, Berlin) i „La bestia“ Lorelle Franco (Ronchi dei Legionari (GO)).

Obrazloženje nagrada

PRVA NAGRADA

U priči „Island“ Pavla Aleksića neimenovani glavni junak, šezdeset i sedam godina star, pripovijeda o zbivanjima u jednom zimskom danu, tri dana prije pravoslavnog Božića, u selu zametenom snijegom, negdje na visoravni u unutrašnjosti Srbije. Najveći dio radnje odvija se u i oko roditeljske kuće u kojoj glavni junak njeguje i brine za gotovo sto godina starog oca, već sedamnaest godina bolesnog. Kroz pripovijedanje glavnog junaka suptilno se ocrtava mijena njegovih emotivnih stanja: od straha, tjeskobe, nade, bijesa do nostalgije i „žala“. Naime, taj dan iskače iz kolotečine svakodnevice: te bi večeri u njihovu kuću po prvi put trebala ući Ljubica, junakova bivša kolegica s posla, s kojom se te jeseni, nakon smrti njezinog supruga, počeo zbližavati i za koju ima spreman božićni poklon: knjigu pjesama. Ljubičina kći živi na Islandu, gdje i ona želi otići: „…koliko god da snega tamo padne, čim dotakne tlo oni čiste, a kako se mi podavismo ovde, čim malo padne ne mrdamo nikuda“. Uznemiren proturječnim osjećajima, a ponajviše mogućnošću započinjanja novog života, glavni junak manijakalno čisti snijeg oko kuće, krči prolaz za svoj automobil i priprema kuću za dugo očekivani dolazak drage gošće. Međutim, kako dolazi večer, očevo se zdravstveno stanje pogoršava, susret se otkazuje, glavni junak priprema stvari za odlazak do Doma zdravlja…

Pavle Aleksić u priči „Island“ gradi nezaboravnu atmosferu jednog zametenog, zaleđenog osobnog života, koji korespondira s aktualnim previranjima u Srbiji, s urušavanjem društvenih struktura, blokadama, ali i utopijskim duhom. No, prije svega, pripovijedanje u „Islandu“ polazi iz unutarnje pokrenutosti glavnog lika koji u svom tom „ludilu“ čuje glas drugog čovjeka i odgovorno prihvata brigu za život svoga bližnjeg. Za današnji „poredak vrijednosti“, čini se, to je ono najluđe.

DRUGA NAGRADA

U priči „Jedan dan van tijela radnice“ Estelle Veronice Grubač pripovjedačica je radnica koja je na  povratku s posla. Dva su mjesta događanja: prenatrpani gradski tramvaj i kupaona s kadom. U tramvaju, Grubač nam hiperbolično predočava kako fizički umor razgrađuje integritet pripovjedačice u jezovitim sinestetičkim prizorima nezaustavljivog procesa disolucije radničinog tijela, u pobuni mesa koja u svojoj figurativnosti objedinjuje industrijske i sakralne konotacije. U svom prelijevanju od prekomjernog umora, tijelo sve prlja, dotiče sve ljude, koji dalje po gradu „nesvjesno cipelama ostavljaju crvene tragove“. Kupaona, s kadom u središtu, postaje mjestom reintegracije, uobličenja i pročišćenja u nježnosti i ljubavi. Priča Estelle Veronice Grubač snažna je i potresna u svojoj sažetosti: glavna junakinja nema vremena za tu pobunu mesa, sutra opet mora raditi.

TREĆA NAGRADA

Priču Marijane Čanak „Pisma drugoj“ pokreće razmjena pisama dviju prijateljica Morane i Romane, sve dok se posljednjoj ne „posreći“ i ona zatrudni sa svojim dugogodišnjim partnerom Jordanom. Prepiska je povjerljiva i otvorena: Romana pokušava svojim mislima o sreći djelovati utješno na prijateljicu Moranu, koja se u svojoj vezi s Dojranom osjeća isfrustrirano na svakom planu, pogotovo na onom intimnom. Kroz niz originalnih, duhovitih obrata, autorica izbavlja svoju junakinju Moranu iz ludila uloge „prinudne kuharice“ i blata egzistencijalne ovisnosti o muškarcu. Uz tehničku pomoć Tindera, Morana postaje samostalna poduzetnica koja zarađuje na muškim fetišima i slabostima. Priča „Pisma drugoj“ virtuozna je orkestracija raznolikih pripovjednih glasova, oslobađajući spektakl izmjena perspektiva na žensku uskraćenost.

Kratke biografije dobitnika nagrada

Pavle Aleksić rođen je 1993. u Beogradu, gdje je i završio srednju školu i započeo studije. S devetnaest godina odlazi u Ameriku, gdje i danas živi bez stalne adrese i radi u barovima, od mjesta do mjesta, većinom na Aljasci. Laureat je nagrade „Đura Đukanov“ sa zbirkom „Tamo je more“; izabrane priče iz te zbirke objavio je u knjizi „Hartvorm“ (2021.). Godine 2022. osvojio je prvu nagradu na natječaju 21. Festivala europske kratke priče u Zagrebu, a 2024. godine treću nagradu na natječaju Lapis Histriae.

Estella Veronica Grubač rođena je 2004. godine u Zagrebu. Živi u Ivancu, gradiću u blizini Varaždina, gdje je pohađala osnovnu školu i opću gimnaziju. Danas studira germanistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prozu i poeziju piše od svoje desete godine, ostvarila je rezultate na raznim natječajima (LiDraNo, Poezitiva, Tipka) i svojim radom doprinijela časopisima Libromanija (Srednja škola Ivanec) i Germanist (Odsjek za germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu).

Marijana Čanak rođena je u Subotici 1982. godine. Završila je studije književnosti u Novom Sadu. Piše prozu. Dvostruka je dobitnica književne nagrade „Laza K. Lazarević“ za najbolju neobjavljenu suvremenu pripovijetku i prva laureatkinja nagrade „Voja Čolanović“ za najbolju pripovjedačku knjigu (2023.). Pojedinačne priče prevedene su joj na engleski, njemački, makedonski i albanski jezik. Objavila je knjigu proze „Ulični prodavci ulica“ (2002.), zbirku priča „Pramatere“ (2019. prvo izdanje, 2023. prošireno izdanje), roman „Klara, Klarisa“ (2022.), koji se našao u finalu NIN-ove i Vitalove nagrade, zbirku priča „Put od crvene cigle“ (2023.) i roman „Svetlo trojstvo“ (2024.). Živi kao samostalna umjetnica u Novom Žedniku.

U petak, 24. 5. 2024., stručni žiri književnog natječaja Lapis Histriae 2024, koji čine spisateljice Laura Marchig i Tea Tulić te pisac Goran Vojnović, proglasio je rezultate natječaja na Forumu Tomizza u Umagu.

Utvrdili su da su na 19. Međunarodni književni natječaj za kratku priču Lapis Histriae, koji organizira Forum Tomizza, ove godine pristigla 223 teksta na hrvatskom, slovenskom, talijanskom, bosanskom, srpskom i crnogorskom jeziku.

Ove godine dodjeljuju se tri nagrade. Žiri je odlučio da PRVU NAGRADU dobije Zvjezdana Jembrih (Zagreb) za priču „Cvita“. Prva nagrada Lapis Histriae 2024 iznosi 1.000,00 eura. Artefakt prve nagrade Lapis Histriae 2024 rad je kipara Ljube de Karine. DRUGU NAGRADU (600,00 eura) dobila je Alja Gudžević (Berlin, Atena) za priču „Mir je kad se drugdje puca“. TREĆU NAGRADU (400,00 eura) dobio je Pavle Aleksić (Beograd, Aljaska) za priču „I pas me više neće voleti“.

Priče izabrane za knjigu Lapis Histriae 2024

U finalu natječaja 19. Lapisa Histriae bilo je 12 priča. Uz nagrađene priče, za knjigu Lapis Histriae 2024, koja će iz tiska izaći do kraja godine u nakladi Gradske knjižnice Umag, izabrane su još i sljedeće priče: „Ćakula“ Antonije Jolić (Šibenik), „Startna linija“ Žarka Jovanovskog (Zagreb), „Prejedanje mušmulama“ Branke Selaković (Beograd), „Sto minuta samoce“ Marija Glavaša (Split), „Spaseni pomorci“ Danila Lučića (Beograd), „In če vsi pozabijo“ Selme Skenderović (Ljubljana), „Bivši“ Jelene Benčić (Zagreb), „Dimentica, guarisci, ricorda“ Benedette Barbetti (Osimo) i „Čistilište“ Kristine Gavran (Birmingham).

Obrazloženje nagrada

PRVA NAGRADA

U priči „Cvita“ Zvjezdane Jembrih pripovjedačica istražuje obiteljsku tajnu: razloge samoubojstva rođakinje, mlade djevojke Cvite, koje se dogodilo šezdesetih godina prošlog stoljeća u ruralnoj sredini dalmatinskog zaleđa. Pripovjedačica se pri tome suočava s različitim oblicima šutnje i hotimičnog zaborava – tradicionalna seoska zajednica ne želi da se pamćenje čuva o toj „sramoti“. Pripovijedanje je zbog svih prepreka izrazito fragmentarno, svaki odsječak je krhotina, novi pokušaj sastavljanja priče o zaboravljenoj Cviti. Pisanje je poput probijanja kroz lokalni guštik, spoticanje po dalmatinskom kamenjaru u potrazi za neoznačenim Cvitinim grobom. Priča „Cvita“ raste na samoj granici šutnje i govora, umjetnost pisanja uzdiže se ovdje do razine neumorne borbe za dostojanstvo sjećanja na žensku egzistenciju i ljubav. Žiri dodjeljuje prvu nagradu Zvjezdani Jembrih jer nas ona svojom pričom upozorava koliko jedna rubna sudbina, čak i kad je prešućena i zatomljena, može govoriti o zajednici i vremenu u kome se ugasila, ali i o nama danas.

DRUGA NAGRADA

Alja Gudžević u priči „Mir je kad se drugdje puca“ smješta radnju u berlinsku vojnu bolnicu, u četiri dana: od 16. do 19. 5. 2021. U to kratko vrijeme upoznaju se junaci ove priče Mahsa i Walid na odjelu za hitne slučajeve. Walid, smrtno obolio od raka pluća, arapskog je porijekla i zaposlenik je na javnoj televiziji, dok je Mahsa, aktivistkinja iranskog porijekla, u bolnici jer joj je berlinska policija doslovno „polomila kosti“ na nedavnim prosvjedima. U priči se na fascinantan način izmjenjuju gledišta junaka, fragmenti njihove prošlosti i aktualne vijesti te stravični snimci prizora nemilosrdnih sukoba izraelske vojske s palestinskim življem, koji su se i te 2021. godine bili rasplamsali. Kratko i bolno suzdržano upoznavanje ovih dvaju berlinskih stranaca s islamskog Istoka – uz cigarete, a bez zagrljaja – završava Walidovom smrću i novim policijskim isljeđivanjem, koje Mahsi otkriva političku stranu Walidovog djelovanja u medijima. Polizei, berlinska policija, te iranska „moralna policija“ glavnoj junakinji neprestano su za petama: ona živi u strahu i samoći bez zaštite, kao u noćnoj mori. Mahsa pokušava zaboraviti zemlju koju je napustila, ali ona ne (na)pušta nju. Alja Gudžević je na književno suveren način spojila angažman s empatijom prema imigrantima iz islamskog svijeta u zapadnom velegradu.

TREĆA NAGRADA

Glavni junak i pripovjedač u priči „I pas me više neće voleti“ Pavla Aleksića skrbi za dementnog oca na selu, u ljetnoj kući njihove, inače, beogradske obitelji. Radnja se odvija u jednom danu, u kome glavni junak, nakon jedne „loše godine“ provedene u kanadskom Vancouveru, obavlja poslove u i oko kuće. Aleksić je majstor elipse, povišene atmosfere neizrečenosti. Naracija suptilno naglašava, ritmizira protok vremena i produbljuje melankoliju glavnog junaka. U „ogromnoj daljini“, daleko od užurbanog svijeta današnjice, otac i sin iskušavaju vlastitu udaljenost, „potpunu i savršenu“ samoću.

Kratke biografije dobitnika nagrada

Zvjezdana Jembrih rođena je 1965. u Zagrebu. Diplomirala je 1990. na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti i magistrirala 2000. na MKU u Budimpešti, restauriranje drvene skulpture. Od 1993. radi kao konzervatorica-restauratorica, a od 2020. redovita je profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, na Odsjeku za konzerviranje i restauriranje umjetnina. Do sada je izlagala na tridesetak samostalnih i na brojnim skupnim izložbama, te izvela trideset i tri land art rada. Piše i objavljuje stručne radove, poeziju i prozu. Objavila je tri knjige poezije: „Ljubavnici Kraljica Glad“ (2007.), „Sve jedno“ (2014.) i „Oko Ogorja“ (2023.); zbirku kratkih priča „Janusove kćeri sestre nevjeste“ (2001.); knjigu putopisa „Ljetopisi“ (2008.) i grafičko-pjesničku mapu „Tragovi“ (s Jurom Kokezom, 2014.). Dobitnica je nekoliko nagrada za svoj likovni (1. nagrada za slikarstvo Ex tempore Opatija – Mandrać 1994.), književni (nagrada stručnog suda Franjo Horvat Kiš za hrvatski književni putopis 2008., 2016. i 2017.; 3. nagrada za kratku priču na Festivalu europske kratke priče 2017.) i stručni rad (godišnja nagrada Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske za zaštitu kulturne baštine u 2022.).

Alja Gudžević rođena je 1992. u Berlinu. Odrastala je u Berlinu, Napulju, Zagrebu. Diplomirala strane jezike i književnosti, etnologiju i kulturnu antropologiju, društvene znanosti i filmsko pripovijedanje. Radi na području književnog prevođenja i audiovizualnih umjetnosti. Živi i radi u Berlinu i Ateni.

Pavle Aleksić rođen je 1993. u Beogradu, gdje je i završio srednju školu i započeo studije. Sa devetnaest godina odlazi u Ameriku, gdje i danas živi bez stalne adrese i radi u barovima, od mjesta do mjesta. Laureat je nagrade Đura Đukanov sa zbirkom „Tamo je more“; izabrane priče iz te zbirke objavio je u knjizi „Hartvorm“ (2021.). Godine 2022. osvojio je prvu nagradu na natječaju 21. Festivala  europske kratke priče u Zagrebu.

KARNEVAL BEZ GRANICA.

U petak, 19. 5. 2023., stručni žiri književnog natječaja Lapis Histriae 2023 koji čine spisateljice Laura Marchig i Tea Tulić te pisac Goran Vojnović proglasio je rezultate natječaja na Forumu Tomizza u Umagu.

Utvrdili su da je na 18. Međunarodni književni natječaj za kratku priču Lapis Histriae, koji organizira Forum Tomizza, na temu KARNEVAL BEZ GRANICA ove godine pristiglo 239 tekstova na hrvatskom, talijanskom, slovenskom, bosanskom, srpskom i crnogorskom jeziku.

Žiri je odlučio da ove godine nagradu dobije Alena Begić (Ljubljana) za priču „Neočekivana smrt“. Nagrada Lapis Histriae 2023 iznosi 1.400,00 eura. Artefakt Lapis Histriae 2023 rad je kipara Ljube de Karine.

Izabrane priče

U užem izboru za nagradu bile su priče: „Metamorfoze“ Ane Kutleša (Zagreb), „Sva lica ubice“ Emine Đelilović-Kevrić (Sarajevo), „Sebi za života“ Marije Ratković (Beograd), „O čemu šutim kad govorim o drkanju“ Maje Urban i „Najnpipl“ Pavla Lazarevića (Beograd).

Za knjigu Lapis Histriae 2023, koja će iz tiska izaći do kraja godine u nakladi Gradske knjižnice Umag, izabrane su još i sljedeće priče: „Ovo mesto, zimi“ Pavla Aleksića (Aljaska, Beograd), „S prave strane žice“ Slađana Lipovca (Čazma), „Vrtoglavica“ Dušana Šarotara (Ljubljana), „Plavi paun“ Marije Rakić Mimica (Split), „Povratak i spovid Valentina Boškovića“ Nemanje Carevića (Beograd), „Dolinci/Dolinzi – podaljšana sekunda“ Manke Kremenšek Križman (Ljubljana), „Piše mi se kad sam s tobom“ Jelene Benčić (Zagreb) i „La tournée“ Erike Šporčić Calabrò (Umag).

Obrazloženje nagrade

Pripovjedačica priče Alene Begić „Neočekivana smrt“ temu „Karneval bez granica“ u početku razrađuje na vrlo apstraktnoj, spekulativnoj, gnoseološkoj, dakle, „filozofskoj“ razini. Pripovjedačicu „živcira stvarnost“ u kojoj ljudi oko nje žive, ta „kvazi-istina“ koju oni dijele. To svima njima, naime, onemogućava razumijevanje sudbine glavnog junaka njezine priče: njezinog supruga. Dvadeset godina sjedi njezin muž pred televizijom i šuti. I pri tome još nema ni pojma što gleda, samo troši svoju životnu energiju „na praćenje slika koje se mijenjaju na ekranu“. Kako nam tumači pripovjedačica, taj „konstantni biljni život“ u prirodi je njezinog supruga od samog rođenja, a problem je u „svijetu, kao što je ovaj“, koji od njega stalno nešto zahtijeva i prisiljava ga na bezgranično preuzimanje novih i novih uloga. Do „kobnog“ obrata u ovoj priči dolazi u trenutku kada pripovjedačica odluči iz temelja promijeniti svoj odnos prema suprugu jer ona zna njegovu „tajnu“, te ga otvoreno potiče da bude ono što jest: „čovjek-biljka“.

Pripovjedno vrijeme u priči „Neočekivana smrt“ određuje anticipacija događaja koji je istaknut već u naslovu. Pripovjedačica nam daje niz argumenata za „hipotezu“ kako je takav kraj upravo „prirodan“ za njezinog supruga. Na početku priče pripovjedačica se jada kako je ljudi često optužuju „da stalno nešto priziva unaprijed“ – kao da je nekakva „vračara“. Na kraju priče nas, pak, upozorava kako ona ima „dar koji nemaju drugi“, naime „ona može unaprijed naslutiti za koga je prirodno da živi, a za koga je prirodno da umre“. Kako priča napreduje, čitatelj s osmijehom i sve većom nevjericom prati pripovijedanje ove pripovjedačice, koja već više godina posjećuje psihologa, preventivno, „prije nego što poludi“.

I to je razina na kojoj se događa drugi tip obrata u ovoj priči: čitatelj otkriva da je pripovjedačica zapravo glavna junakinja svoje priče, a ne njezin suprug. Ona, koja nam kroz svoju logoreičnu spekulativnu naraciju izlaže cijeli svoj svjetonazor, neprikosnoveno i bespogovorno, ona koja nema živaca za pravi razgovor ni sa svojim psihologom, ni sa suprugom, ni s ljudima oko sebe. Osnovno pitanje nije više suprugova tajna, nego tajna njegove raspričane supruge. Gorko smo se smijali dok smo čitali kako njezin suprug polagano umire. Sada se suočavamo s licem pripovjedačice, ne bez osjećaja sudioništva i odgovornosti za smrt jednog čovjeka, pa bio on i „čovjek-biljka“.

Zavodljiva „vračarina“ priča maska je koju nam spisateljica Alena Begić stavlja pred oči kao narativni dragulj, ali i u ruke – kao vrući kesten.

O dobitnici nagrade

Alena Begić rođena je 1997. u Njemačkoj. Odrastala je u Bosni i Hercegovini, živi u Sloveniji. Završava magisterij iz filozofije i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Poeziju i prozu objavilo joj je nekoliko regionalnih portala, časopisa i zbornika. Godine 2020. bila je u finalu Lapisa Histriae, a na 19. Festivalu europske kratke priče u Zagrebu osvojila je drugo mjesto. Objavila je zbirku priča „Dan za ispravljanje“ (Durieux, Zagreb, 2022.).

Stručni žiri književnog natječaja Lapis Histriae 2025 čine spisateljice Laura Marchig i Tea Tulić te pisac Goran Vojnović.

Rezultati natječaja Lapis Histriae 2025 bit će objavljeni 23. 5. na Forumu Tomizza u Umagu, odnosno na mrežnoj stranici http://www.forumtomizza.com

Hvala svim spisateljicama i piscima koji su nam poslali svoju priču!

ČLANOVI ŽIRIJA:

2021. – 20__.: Laura Marchig, Tea Tulić, Goran Vojnović

2015. – 2020.: Laura Marchig, Marko Sosič, Tea Tulić

2012. – 2014.: Elis Deghenghi Olujić, Daša Drndić, Marcello Potocco

2008. – 2011.: Elis Deghenghi Olujić, Nataša Petrinjak, Marcello Potocco

2007.: Silvio Forza, Gašpar Malej, Aljoša Pužar

2006.: Loredana Bogliun, Miran Košuta, Gašpar Malej, Laura Marchig, Tonko Maroević, Milorad Stojević

KAOSKAIROS

U petak, 20. 5. 2022., stručni žiri književnog natječaja Lapis Histriae 2022 koji čine spisateljice Laura Marchig i Tea Tulić te pisac Goran Vojnović, proglasio je rezultate natječaja na Forumu Tomizza u Umagu.

Utvrdili su da je na 17. Međunarodni književni natječaj za kratku priču Lapis Histriae, koji organizira Forum Tomizza, na temu KAOSKAIROS ove godine pristigao 201 tekst na hrvatskom, talijanskom, slovenskom, bosanskom, srpskom i crnogorskom jeziku.

Žiri je odlučio da ove godine nagradu dobije Lea Čorak (Zagreb) za priču „Odbrojavanje“. Nagrada Lapis Histriae 2022 iznosi 8.000,00 kuna. Artefakt Lapis Histriae 2022 rad je kipara Ljube de Karine.
 

Izabrane priče

Posebno priznanje žirija Lapis Histriae 2022, koje se sastoji od diplome i trojezičnog izdanja knjige Marka Sosiča, dobivaju sljedeće tri priče: „Prepoznavanje“ Ive Bezinović-Haydon (Zagreb), „Sivilom na sivom“ Maje Solar (Novi Sad) i „Potovanje k drugemu“ Manke Kremenšek Križman (Ljubljana).

U užem izboru za nagradu bile su i priče: „Drvo“ Irene Skopljak Barić (Vrbovec) i „Sloboda!“ Koraljke Meštrović (Zagreb).

Za knjigu Lapis Histriae 2022, koja će iz tiska izaći do kraja godine u nakladi Gradske knjižnice Umag, izabrane su još i sljedeće priče: „Poštovana ljubavi, bit ću u redu“ Jelene Benčić (Zagreb), „Raskršće“ Almira Alića (Tuzla), „Udah“ Mateje Posedi (Nedelišće), „Rafaelo“ Olivere Mitić (Beograd), „Za Emer, s poštovanjem“ Nade Dušanić (Sombor), „Vampa e Regina“ Rosarija Vitalea (Selvazzano Dentro) i „La vita rifiorita“ Marije Francesce Giovelli (Caorso).

Obrazloženje žirija

U priči „Odbrojavanje“ Lee Čorak čitatelj u deset kratkih poglavlja odbrojava zajedno s glavnom junakinjom, seoskom učiteljicom, bitne trenutke dolaska njezinog djeteta, djevojčice Nade, na svijet. Pripovjedačica nam opisuje: kako je silovana od strane neprijateljskih vojnika, kako je svekrva optužuje da je izdala domovinu i da u trbuhu hrani neprijateljsko dijete, kako je suprug na povratku iz rata premlati, svaljujući svu krivnju na nju i, na kraju, kako joj je rođenje djevojčice donijelo „onozemaljski mir“ i odlučnost da nastavi živjeti kao samohrana majka. Priča Lee Čorak virtuozan je, oštrouman i duhovit slalom kroz stereotipna uprizorenja patrijarhalne provincijalne sredine. Njezinu književnu vrijednost nosi upečatljivi glas glavne junakinje, pripovjedačice koja zadržava svoj stav u krajnje nepovoljnim okolnostima i koja ratne događaje prihvata sa žestokim crnim humorom i razornom ironijom. Od Boga, domovine i muškog svijeta ona brani potencijalnost života i mogućnost novog početka, onog koji kaos pretvara u kozmos. Usred fatalno ograničenog svijeta malih ljudi, glavna junakinja Lee Čorak uzdiže veličinu humanosti i dostojanstvo ženske egzistencije nasuprot svim oblicima njenog podčinjavanja i zlorabljenja.

O dobitnici nagrade

Lea Čorak rođena je 1997. u Zagrebu. Studira međunarodne odnose i diplomaciju na Sveučilištu Libertas u Zagrebu. Tijekom studija radila je kao predstavnica UNICEF-ovog programa „Čuvari djetinjstva“. Piše pjesme i kratku prozu. Godine 2021. pobijedila je na natječaju za najbolju kratku priču metaFORA 2021., koji su raspisale Knjižnice grada Zagreba., dobila je književnu nagradu „Milivoj Cvetnić“ za zbirku pjesama „Šetnja šarenilom“, a na regionalnom natječaju Kluba putnika nagrađena je za svoj putopis.

SOLIDARITÉ

U današnjoj situaciji epidemije i potresa poziv na solidarnost izdiže se iz najdubljih osjećaja i mnogi političari računaju s tim emocijama u procesu konsolidacije „svoga“ naroda. I zato taj pojam navodimo samo na francuskom: solidarité. Podsjećamo time na povijest suvremene Europe, na integracijske procese koji u solidarnosti traže mogućnost nadnacionalnog zajedništva jednakopravnih građana. Umjesto afirmacije kolektiva putem žrtve pojedinca, solidarnost čuva individualnost, insistira na kulturi različitosti i strukturira se u uzajamnosti. U vrijeme sve većih socijalnih razlika solidarnost se uspostavlja uz pitanje odgovornosti za one ugrožene, stradale, bolesne i prezrene.

U utorak, 25. 5. 2021., stručni žiri književnog natječaja Lapis Histriae 2021 koji čine spisateljice Laura Marchig i Tea Tulić te pisac Goran Vojnović, proglasio je rezultate natječaja na otvaranju izložbe vizualnih identiteta Foruma Tomizza i Lapisa Histriae u Kopru.

Utvrdili su da su na 16. Međunarodni književni natječaj za kratku priču Lapis Histriae, koji organizira Forum Tomizza, na temu SOLIDARITÉ  ove godine pristigla 154 teksta na hrvatskom, talijanskom, slovenskom, bosanskom, srpskom i crnogorskom jeziku.

Zbog otežanog prelaska državne granice uslijed pandemije, svibanjski program Foruma Tomizza, koji se tradicionalno odvija u Trstu, Kopru i Umagu, odgađa se za početak listopada. Nagrada će dobitniku biti uručena na jesen, 8. 10. 2021., na početku umaškog dijela programa.

Žiri je odlučio da ove godine nagradu dobije Bojan Krivokapić (Novi Sad) za priču „Die andere Seite der Welt“. Nagrada Lapis Histriae 2021 iznosi 8.000,00 kuna. Artefakt Lapis Histriae 2021 rad je kipara Ljube de Karine.

U užem izboru za nagradu bile su sljedeće priče:  „Skalpel“  Roberta Raucha (Pula), „Dnevnik mikrosvemira“ Hrvoja Perice (Split), „Revolucija i ja“ Darka Tuševljakovića (Beograd), „Drevesa v Berlinu“ Veronike Simoniti (Ljubljana) i „Obiteljski album“ Tomislava Ribića (Varaždin).

Za knjigu Lapis Histriae 2021, koja bi iz tiska trebala izaći ove jeseni, izabrane su još sljedeće priče: „Nije u redu da pljuješ“ Saše Guberinić (Beograd), „Marijini križevi“ Roberte Nikšić (Cavtat), „Elvira, vsa si v svojem imenu“ Saše Petejan (Kopar), „Dietro la porta azzurra“ Francesce Santi (Livorno), „Mi žene se moramo držati zajedno“ Vivien Karlović (Rijeka), „Pisma iz samoizolacije, neposlana“ Lee Čorak (Zagreb), „Navigacija sloma“ Slaviše Obradovića (Prijedor), „Sanjaš o Berlinu“ Branke Štraus (Rijeka), „Picciotta“ Benedette Barbetti (Osimo), „Gospa Sajovic gre na oddelek E4“ Manke Kremenšek Križman (Ljubljana), „Qualcuno che mi chiede come sto“ Fulvije Vitale (Trst) i „Una lettera per Claire“ Emanuela Rizzija (Frabosa Sottana).

OBRAZLOŽENJE ŽIRIJA

„U priči „Die andere Seite der Welt“ nezaposleni tridesetpetogodišnji učitelj iz Podunavlja javlja se na oglas za njegovateljicu i odlazi na tri mjeseca u neimenovani južni primorski grad. Brine se tamo za Idu Karminski, devedesetpetogodišnju staricu koja je nekada bila gimnazijska profesorica kemije, a sada tone u demenciju; glavni junak i pripovjedač pomaže joj oko svih osnovnih tjelesnih potreba i radnji. Boravak u kući nekada imućne i utjecajne građanske obitelji te povremeni susreti sa skrbnicima otkrivaju glavnom junaku društveni život koji karakteriziraju klasna i međugeneracijska distanca, umjetni osmijesi i mirisi, licemjerna finoća u ophođenju, a što je sve u velikom kontrastu sa svakodnevnim ritualima koje glavni junak i Ida Karminski, sami u kući, provode. Naime, glavni junak vrlo brzo odbacuje većinu obiteljskih savjeta i regula za postupanje s „podjetinjilom“ i nemoćnom staricom: iz situacije u situaciju, neprestano joj postavljajući pitanja, on se otvara Idinoj osjećajnosti i imaginaciji.

Priču Bojana Krivokapića odlikuje nelinearna naracija, montaža je to kraćih i dužih prizora u čijem je središtu dijalogičnost, nagla izmjena perspektiva i pjesnički osjećaj za ritam i figurativnost jezika. Ova izlomljenost i „iščašenost“ pripovjednog tijeka podupire ulazak u unutarnji svijet Ide Karminski, u kojem nasljeđe prošlosti – koju glavni junak iščitava iz slika, fotografija, predmeta, odjeće i namještaja u kući – više ne postoji. Pokretač Idinog svijeta imaginacija je i projekcija odlaska; nekad melankolična, a nekad očajna žudnja za bijegom iz zatvorenosti iz tog zapuštenog doma i onemoćalog tijela. Veličina i neizmjerna humanost ove priče nalazi se u tome što Idin njegovatelj, glavni junak i pripovjedač, odbacuje kućna „pravila reda“ i prihvaća sve uloge koje mu Ida daje: on je njezin suputnik na imaginarnim putovanjima, njezin učitelj, ispovjednik, on je ljubav iz njezinih snova. Njih dvoje zajedno, u razgovoru, a ne u tišini, grade dom „auf der anderen Seite der Welt“, na drugoj strani svijeta.“

***

Bojan Krivokapić rođen je u Bačkoj Topoli 1985. godine. Diplomirao je na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Urednik je u nakladničkoj kući Treći Trg. Vodi radionice kreativnog pisanja.

Objavio je četiri knjige: „Trči Lilit, zapinju demoni“ (kratke priče, Kikinda, 2013.), „Žoharov let“ (poezija, Stolac, 2014.), „Proleće se na put sprema“ (roman, Beograd, 2017.; Sarajevo-Zagreb, 2017.) i „Gnezdo dečaka“ (poezija, Beograd, 2019.).

Dobitnik je nagrada za prozu: Ulaznica (Zrenjanin, 2011.), Đura Đukanov (Kikinda, 2012.), Edo Budiša (Pazin, 2014.), Biber (Sarajevo, Beograd, 2021.), kao i nagrade Mak Dizdar za zbirku poezije (Stolac, 2013.).

Kuća za pisce u Pazinu za nagradu mu je 2014. godine tiskala dvojezično izdanje knjige „Trči Lilit, zapinju demoni –  Corri Lilit, i demoni inciampano“; prijevod na talijanski: Vanesa Begić.

Za roman „Proleće se na put sprema“ 2018. godine dobiva u Rovinju Nagradu Mirko Kovač za najbolje djelo mladog autora u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Crnoj Gori.

Književni tekstovi prevedeni su mu na talijanski, njemački, mađarski, albanski i engleski jezik.

Živi u Novom Sadu i Dubrovniku.