ZAJEDNICA TALIJANA “FULVIO TOMIZZA” UMAG

Marija Andrijašević

“Žena započinje putovanje”

Slobodni, svereferencijalni, luckasti esej o kretanju, klasnoj mobilnosti i epistemologiji lutanja

Da bismo uopće zamislili svjetsku putnicu, prvo u svoju maštu (sjećanje!) moramo prizvati svjetskog putnika. To je u kulturi simbola i službene nam historiografije po kojoj se ravnamo, jednostavno. Svjetski putnici su, kroz povijest, ratnici (što drugo radi Odisej, jedan od prvih velikih moreplovaca u jednom od temeljnih djela zapadne svjetske književnosti, nego putuje, prvo kao ratnik – što ga odvaja od kuće, a potom kao pustolov – što ga pokušava vratiti kući). Kad zamišljamo svjetsku putnicu, moramo se napregnuti da bismo iz općih ideja o antičkim putovanjima, koja prva zapisana govore o konkretnim ljudima (iako, pazite, muze su pjevale, rapsodi su pjevali, u ritmu koji je mogao ponijeti na tisuće heksametara i ostati u glavi, prije svega – putuje priča, njezin ritam, kadenca, jezik, a onda u njemu i povijest), te donekle spominju i žene koje putuju.

Žena putuje s Odisejom, ali ona putuje kao služavka, ropkinja, kao remedije zapakirane uz zalihe, kao odbjegla žena zbog koje se kreće u ratni pohod. Žena u ovom slučaju čeka, i to nije samo Penelopa, čekaju i Nausikaja i Kirka i Kalipso a da ni ne znaju da čekaju. Ne tražim token-ženu kreiranu iz naknadnog sjećanja i reimaginiranja ženske povijesti i pokušaja da se upiše(mo) u službenu historiografiju, nego onu koja je stasala u njoj. Ne tražim ženu koja nije postojala, pa joj je povijest naknadno dala prostor i značaj, nego onu koja je za prostor i vrijeme značila kao što je značio i spomenuti moreplovac.

Kad Helena putuje u Troju, a u nekom klasnom sustavu govorimo o najvišem sloju aristokracije – kraljevskom i božanskom, njoj iznad glave bdiju samo bogovi iz mitova, među kojima je i njezin otac Zeus – ona putuje jer je muškarac odlučio da je njezina ljepota motiv za (njegovo) putovanje. Paris, trojanski princ, kao što je to isto godinama prije odlučio njezin suprug Menelaj, ali ne samo on, nego i drugi slavni prosci među kojima su: Odisej, Menest, Ajant, Patroklo, Idomen… Motiv za putovanje, u staroj Grčkoj, nazovimo je tako (između Sparte i Atene), bio je rat, ali i lijepa žena, a u pozadini – ekonomija, kako državna, tako i ona nacionalna, na kojoj su se kreirali mitovi i stvarale naracije o našem postanku. Žena je stala i čekala, i to ne govorim o njezinoj svakodnevici, nego o njezinu značaju u kontekstu povijesne priče i što ona konstruira (žena zbog koje se ratovi pokreću, žena koja je izdala ratnika, žena koja je, povijest je bila i blaga prema njoj pa je nije baš toliko izložila, ali i žena koja je ostavila svoju devetogodišnju kćer i otišla za mladim Parisom). Helena odlazi samovoljno, a rat dolazi za njom. Ona kreće na putovanje, između ostalog, jer je i malo luda, ali muškarci kreću na put jer su totalni luđaci. Suptilne distinkcije u jeziku.

Što nas, zgodno, dovodi do sljedećeg ženina putovanja: seoba naroda. Žena putuje, barem u nama poznatima slavenskim mitovima (pričama?) o velikim seobama naroda (mogu se sjetiti ukrajinske koja je slična našoj) u kojoj braća Klukas, Lobel, Mukhlo, Kosenc i Hrvat, uz dvije sestre Tugu i Bugu, dovode Hrvate iz Bijele Hrvatske na područje koje danas poznajemo kao Hrvatska. Narativ toliko eksploatiran kod uspostavljanja nacionalnog identiteta devedesetih, da sam vjerovala da je Papa Ivan Pavao II, koji je u tom trenutku Hrvatima u nacionalnom kontekstu poslužio za kakvo-takvo pozicioniranje unutar zapadne Europe, bio Hrvat. Bijela Hrvatska bila je na području današnje Poljske. Tako, naime, radi konstruiranje mita, koje onda poseže u povijest i postaje (gotovo) znanost.

O Tugi i Bugi ne znamo puno, ali da su došle do Jadranskog mora s Karpata, na ovaj ili onaj način, ipak – znamo. Tuga: prema predaji, mjesto Tugare dobilo je ime po njoj jer je u tome mjestu stolovala i dala izgraditi Tugine dvore. Također, u livanjskom kraju postoji predaja da je planina Tušnica nazvana po Tugi, koja je tamo dolazila u posjete svojoj sestri Bugi. Buga: povjesničari su na različite načine objašnjavali podrijetlo imena „Buga”, promatrajući ga u vezi s imenima Bugojna i Bužima te u vezi s imenom hrvatskoga plemena Bužana, koje je za vladavine narodnih vladarā živjelo na području oko današnjega Smiljana u Lici. Putovanje toga doba nije pjesma, i mi ne znamo u kakvim oni uvjetima putuju. Kad se mit kreira, naime, on ne rekreira i žensko iskustvo putovanja tog doba (budimo fer, ni muško), nego ostavlja nama da zamišljamo da veselo klipsaju niz planinu i kreću na Jadransko more. To se ni danas, u najelaboriranijim uvjetima, ne događa. Žensko je putovanje ovdje u službi nacionalnog mita, i ona nije bilo koja žena, ona je poštena žena, ona je sestra, i na jednu poštenu sestru ide petorica braće koja brane njezinu čast. Koliko je mjeseci trajao taj put, što je nosila, kako je palila vatru, je li je tko palio za nju, u čemu je nosila svoju odjeću, je li krpala postole, je li ubijala, je li lovila, je li gledala u zvijezde i noktima strugala u kožnato tkivo da bi štogod zapisala, ne znamo. Mit je zgodan, sažet, njemu takvi detalji ne trebaju, pa čak ni kad ga zapisuje Konstantin VII. Porfirogenet, bizantski car, u svojem 30. poglavlju slavne knjige „O upravljanju carstvom“, toliko važne da je pročitamo još samo mi koji pripremamo neka izlaganja, pa pomislimo: Evo, još jedan historijski otac. Pa i sestre Buga i Tuga postaju nevidljivije. Plošni likovi nacionalnog mita. Ali neka smo njega poslali na putovanje.

Opet malo dalje u povijest, ipak treba tu ženu naći ovako ili onako, a da nije slika žene koja oplovljuje svijet i presvlači se kao bandit, dolazimo do Berthe Mason, fikcionalne žene (kao da prethodne to nisu), kolonijalističke i imperijalističke slike „lude žene na tavanu“. Jane Eyre, tekst koji privremeno nastanjuje i Bertha Mason, iz pera jedne od sestara Brönte, ovaj put Charlotte, žensko putovanje konstruira iznimno politički mračno, i ta je luda žena na tavanu isto funkcija, da bi se ostvarila ljubav u razdoblju viktorijanskog prijelaza, ne čistog viktorijanskog doba, tad još nema kraljice Viktorije, a nema je ni sad – što uopće znamo o njoj?, i to međuklasna ljubav između gospodina zemljoposjednika Rochestera i mlade gospođice guvernante Eyre. Da žena u tom romanu kreće na dva putovanja postalo mi je jasno puno godina poslije, naknadnim čitanjima i djela koja su ih okruživala: danas, u kontekstu klasno stratificiranog društva koje škrto možemo i bez prevelikog pojašnjavanja podijeliti na radnika-srednju-višu srednju klasu-i prljavo bogate, Jane Eyre kreće na klasno putovanje na kakvo su unazad 30 godina krenuli literati iz žanra autofikcije koje svi rado čitamo ovih dana. Eyre je social climber, društvena penjačica, dok druga žena koja stoji u pozadini, a to je Bertha Mason, prva Rochesterova žena, koji je bigamist i preljubnik, a potom i najgore – tamničar u doslovnome smislu sa služavkom Grace Pool koja pazi na vrata tamnice, doživljava socijalni sunovrat. Nema više egzotike potrebne za konstrukciju drugog, samo animalizam za dekonstrukciju tog istog drugog, koji treba izregulirati (eksploatacija Berthina narativa kao metafora za kolonijalnu eksploataciju, sasvim nenamjerno upisan u knjigu, uvjerena sam, i tu se politika teksta razotkriva neovisno o namjerama spisateljice). U romanu opisana kao divlje stvorenje, slika nje kao poludivlje životinje zapadnu kulturu motivira da uzdiše nad oslobodilačkom pričom, ljubavnom pričom, nad muškarcem koji samo želi novu priliku, nad djevojčicom iz siromašne sredine koja želi priču uopće. Mi uzdišemo jer smo se svi sposobni identificirati s najmanje dvije stvari: velika ljubav, želja da imamo pravo na svoju, dobru priču. U klasnu identifikaciju ovdje ne ulazim, ali ima je, itekako. Sve je siromaštvo isto, u konačnici. I govorimo o industrijskoj Engleskoj u kojoj se piketima rovari po dnu i imaginarij sjevera crn je kao ugalj u šaci. Da bi Bertha Mason dobila pravo na svoje putovanje, da bi se njezin put do tavana verbatim opisao, a ne samo malo ispripovjedio da ne smeta ljubavnoj priči, mora se dogoditi Jean Rhys, karipska spisateljica, koja opisuje Berthin odlazak brodom preko širokog Sargaškog mora, te kovitlave utrobe oko nekad Meksičkog, danas Američkog zaljeva, na koji kreće i s drugim imenom – Antoinette Cosway. Kad je Jean Rhys gleda, gleda je kao svoju ženu –  sebe, kao ženu koja dolazi iz kulture koju tek treba ispričati, i daje joj pravo na novu biografiju. Ta biografija poljuđuje Antoinette, i ta biografija na put vodi i spisateljicu koja, puno prije naših baba iz Dalmatinske Zagore, kreće na putovanje preko Atlantika da bi završila u Engleskoj i kasnije Francuskoj, da bi nam poslala važnu vijest o, pokazat će se, i politički i geografski i literarno – važnoj ženi. Koju je jedna stoput ekranizirana ljubavna priča kao prop zatvorila na tavan. Eksploatacija se nastavlja.

Kako su se kretale moje i vaše babe? Ovdje, recimo, na ovom potezu od Istre do Dubrovnika? Ako nisu bile pripadnice višeg društvenog sloja, a pretpostavimo s dobrim razlogom da su se kao njegove pripadnice kretale kao supruge i ljubavnice, pa i pridružene višem sloju kao sluškinje, pralje, i spremačice, u ljetnikovce i slične vikendice za đite i vijađe, prvo su se kretale kao radnice. Radile su da bi stvorile nešto od vlastitih okokućnih i kućnih zadataka, da bi onda to prodale. Ta se kultura od prodaje, recimo, sira i lavande na kantunu prvoga većega raskrižja koje bi selo umalo pretvorilo u grad – mjesto robne i novčane zamjene – trampe, širila prema pravome gradu. I svi znamo za Reru, vlak koji je povezivao podmosorska sela iznad Splita i more, rad i razmjenu, hranu. Nitko se nije bunio kad su seljanke, vlajine, dolazile vlakom obavljati trgovinu. Kad su se zadržavale, to je stvaralo lom. Negdje ozbiljan, negdje karikaturalan. Imaginarij i referentno polje koje omasovljuje tu pojavu: Anđa Vlajina iz Malog mista. Ženu je, onu koju poznajem kulturološki, lokalno i mentalitetno, na put slala potreba: siromaštvo, rat, posttranzicijske politike. Kad razmišljam o tranziciji, razmišljam i o putovanju, a to je i u korijenu riječi koju od devedesetih naovamo eksploatiramo kao što eksploatiramo i društveno vlasništvo koje polako postaje privatno. Tranzicija koja nastupa četrdesetih, iz jednog divljeg u pitomije društvo, svi smo na kolektivnom putovanju u neko solidarno društvo. Tranzicija od devedesetih naovamo, svi smo isto na kolektivnom putovanju, ali duboko i klasno i ekonomski i socijalno drugačijem, individualiziranom, u kojem riječ solidarnost ima drugačije implikacije.

Da ne širim dalje postavljene priče koje kreiraju imaginarij o ženi koja putuje, paradoksalno, žena koja putuje, putuje tek u trenutku tranzicije. Kapitalizam daje ženi alat – kapital –  da se oslobodi od putovanja kodificiranoga u muškome smislu: pohodi, osvajanja, otkrivanje svijeta, ratovi, i da svijet promatra na drugačiji način. Ta se slika svijeta, mimo ove koju poznajemo historijski, još uvijek obračunava sama sa sobom. Kad žena gleda svijet, s kakvim ga unaprijed impregniranim imaginarijem gleda? Tko nam ga je, koja kultura, i kako stvarala? Da to ne bi bilo jedino pitanje, evo i neki zaključci, podložni pregovaranju, implementirani iz feminističkog čitanja priloženih slika i ženskoga iskustva, ne samo putovanja. Također, slika koju gledam dok putujem još je uvijek u pregovorima oko vlastitog pripadanja – ja je opisujem, ali tko u nju upisuje? I hoće li moje značenje ikad u njoj prevladati? Živi bili pa vidili! 

Žena započinje putovanje u kontekstu povijesne nevidljivosti. Iako je povijest putovanja tradicionalno vezana uz muške figure istraživača, kolonizatora, hodočasnika i trgovaca – od Marka Pola do Jamesa Cooka – ženska putovanja ostaju slabije dokumentirana, često percipirana kao devijacija ili iznimka. Žensko kretanje kroz prostor povijesno je bilo nadzirano, ograničeno, klasno kodirano i često kriminalizirano. Putovala je, čak i u klasno stratificiranom sustavu, samo ako je bila malo – luda.

Žena započinje putovanje kao oblik epistemološke disrupcije. U razlici između putopisa kao diskurzivne forme i fizičkog kretanja kao svakodnevice, žensko tijelo u prostoru funkcionira kao nositelj drugačijeg znanja. Putovanje, u feminističkom ključu, postaje način razgradnje normativnih narativa o stabilnosti doma, privatnosti i ženskog mjesta. Kretanje proizvodi znanje. Kako piše Dean Duda u svojoj analizi putopisa, kretanje nije samo premještanje u prostoru, nego i način artikulacije vlastitog položaja. No, dok kod muškaraca putopis često nosi status autoriteta, kod žena je iskustvo putovanja podložno sumnji – etičkoj, moralnoj, pa i znanstvenoj.

Žena započinje putovanje u širem civilizacijskom okviru koji Erazmo Roterdamski u Pohvali ludosti označava kao prostor između razuma i afektivnog impulsa. Ako je ludost, kako Erazmo piše, preduvjet za stvaranje i odstupanje od normi, tada je i žensko putovanje oblik „ludosti“ – ne u patološkom, nego u političkom i ontološkom smislu. Putovati unatoč zabranama, unatoč očekivanjima, unatoč nevidljivosti – zahtijeva prijelaz granica razuma, reda i prihvatljivog. Drugim riječima, žensko putovanje počinje tamo gdje društvo ne predviđa žensko prisustvo.

Žena započinje putovanje već u 18. stoljeću u Dalmaciji, gdje se u putopisima poput Fortisova opisuju žene koje se kreću – ne kao turistkinje ili intelektualke, već kao seljanke, nosačice, putujuće pjevačice. One nisu imenovane, ali su prisutne. Njihova mobilnost nije autonomna, nego funkcionalna – one putuju radi preživljavanja, posla, razmjene, brige. Upravo ta vrsta svakodnevnog, radnog, često prešućenog ženskog kretanja čini najveći korpus ženskih putovanja kroz povijest.

Žena započinje putovanje i u 20. stoljeću, no još uvijek bez pristupa simboličkom kapitalu. Radnice koje sezonski odlaze na rad u Italiju, žene koje napuštaju Dalmatinsku zagoru zbog rada u Njemačkoj, brodarice koje prelaze jadranske rute – one nisu subjekti putopisa, nego objekti ekonomskih modela. Njihova mobilnost nije slavna, ali je ključna. Putovanje postaje klasna nužnost, ne izraz slobode.

Žena započinje putovanje i danas, no globalna neoliberalna ekonomija ženama nudi dvije vrlo različite paradigme kretanja. Prva je ona digitalne nomatkinje i turistkinje – uglavnom bijele, obrazovane žene iz srednje klase ili radničke koja si to može priuštiti kao oblik potrebnog luksuza, koje putuju radi osobnog razvoja, rada na daljinu i kulturne razmjene. Druga je ona migrantkinja, izbjeglica, sezonska radnica, njegovateljica – žena čije se kretanje odvija pod kontrolom tržišta rada, viznih režima i patrijarhalnih odnosa moći.

Žena započinje putovanje i u kontekstu suvremenih migracija. Feminističke teorije migracija ukazuju na rodnu dinamiku kretanja: žene čine gotovo polovicu svjetske migrantske populacije, no njihova iskustva migracije često su drugačija – jer uključuju skrb, seksualizirano nasilje, reproduktivni rad i institucionalnu diskriminaciju. Migrantkinje nisu samo izbjeglice iz kriznih zona, već i domaće pomoćnice, njegovateljice, čistačice. Njihovo kretanje jest proizvod ekonomskih nejednakosti, ali i rodnih struktura.

Žena započinje putovanje u točki gdje se klasni i rodni aspekti sijeku. Feministička kritika putovanja mora stoga uključivati više od pitanja slobode kretanja – mora se pitati: tko si može priuštiti kretanje? Tko ga kontrolira? Tko ga zapisuje? Pisanje o putovanjima – čak i danas – dominantno je bijelo, srednjeklasno, zapadno. Putovanje je diskurzivno strukturirano kao sloboda, ali za većinu žena ono je povijesno bilo pitanje rada, migracije, izgnanstva ili brige.

Žena započinje putovanje i kao političku gestu. Kad se žene kolektivno kreću – kao u marševima, migracijama, protestima – tada se narušava simbolički poredak koji ih vezuje za dom, privatno i statično. U tom smislu, žensko putovanje ima subverzivni potencijal: ono razotkriva rodnu konstrukciju prostora. Parafrazirajući Dudu, kretanje je uvijek povezano s pripadanjem. Ako žene putuju, redefiniraju prostor pripadanja.

Žena započinje putovanje u vremenu koje istodobno fetišizira žensku mobilnost (kao „slobodu“) i ograničava je (putem granica, zakona, rodno uvjetovanog nasilja). Feministička analiza mora zadržati kompleksnost tog proturječja. Ne postoji jedno „žensko putovanje“. Postoji čitav spektar kretanja, koji je istodobno rezultat nejednakosti i alat za otpor.

Žena započinje putovanje ne da bi pobjegla, nego da bi se izmjestila – iz nametnutih pozicija, očekivanja i mjesta. U tom kretanju, njezino tijelo, govor, granice i znanje postaju politički. Putovanje, za nju, nije bijeg od svijeta, nego radikalni čin njegove transformacije.

Žena započinje putovanje imajući na umu sve ove spoznaje o svijetu. I umjesto da se skrije, ona ide. Možda jer je radoznala, možda jer je potreba gola nužnost, možda i jer je na putovanju da zamislimo ženu kao svjetsku putnicu koja nije ni ratnica, ni osvajačica ni bonvivanka, nego je jednostavno, malo luda. Uspostavljen imaginarij historijski ionako razbija samo to. Nezamislivo. Ludo.

FORUM TOMIZZA 2025

SIMPOZIJ POHVALA LUDOSTI

PRETORSKA PALAČA, KOPAR

Ahmed Burić

“Pohvala, ali čemu?”

22. maja 1985. godine bila je srijeda, do završetka gimnazije ostala su bila još dva dana škole, pripremalo se matursko slavlje. U San Franciscu održana je premijera filma Pogled na ubojstvo (A View to a kill) posljednja epizoda sa Rogerom Mooreom u kojoj su nastupili još i kultni glumac Christopher Walken i mamba soul reagaea i glazbena zvijezda Grace Jones. Pripadnik američke mornarice Michael L. Walker uhapšen je zbog optužbi da špijunira za Sovjetski savez, na top listama je vodio duet iz engleske Wham, njegovi članovi Andy i George Michael su pjevali Everything she wants, a madridski je Real u revanšu finala Kupa UEFA pred skoro 100.000 gledatelja na svom stadionu Santiago Bernabeu izgubio od mađarskog Videotona 0-1, ali mu je to ipak bilo dovoljno da osvoji trofej. Jer, prvu utakmicu su dobili 3-1 u Sekeszfehervaru. Videoton je te godine u dramatičnom polufinalu izbacio sarajevski Željezničar, golom Joszefa Csuhaija dva minuta prije isteka regularnog vremena na stadionu Grbavica.

Naša je generacija nevoljko računala kako nakon ljeta treba ići u Jugoslovensku narodnu armiju. Da je neko tada iznio tezu da će za svega deset godina na tom prostoru izrasti sedam nezavisnih država sa svojim administracijama, vladama, predsjednicima i korupcijskim hobotnicama, sasvim sigurno bi ga proglasili ludim. Odveli bi ga negdje, u Polje ili u Jagomir, tamo bi ga posjetila grupa studenata u okviru vježbi iz psihijatrije, kojima bi bilo objašnjeno kako nastaju deluzije. Nije isključeno da bi se na vježbama našao i mladi psihijatar Radovan Karadžić, nada tadašnje scene.

Gospođica Melanija Knavs završavala je prvi razred gimnazije u Novom mestu, a Michelangelo Antonioni je objavio svof film La notte.

Sasvim dovoljno za jedan „običan“ dan, zar ne?

U trenutku dok živimo neki momenat, ili epohu, ne možemo biti svjesni njezine historijske „težine“ ili važnosti. Prije nekoliko mjeseci, u pariškom Louvreu sam obišao zaista fascinantnu izložbu nazvanu – „Lik lude u srednjem vijeku.“ Naravno da je filozofsko  srce fundusa te minuciozne tvorevine bio jedan od najvažnijih eseja u povijesti zapadne civilizacije, tekst Erazma Roterdamskog Pohvala ludosti,  o kojem ovdje govorimo – a glavni citat koji sam odmah „pokupio“, stajao je odmah iznad jednog od eksponata, blizu ulaza. Pisalo je:

„Najgore ludilo je htjeti biti mudar u svijetu budala.“

Nemojte da ovo govorim zbog toga što hoću da se razmećem svojim darom, kao što čini većina govornika. Tako se oni, kao što znate, iako su cijelih trideset godina sastavljali jedan govor, koji je često samo kompilacija, ipak zaklinju da su ga napisali za tri dana, tako reći od šale, ili su ga kazivali u pero. A meni je, naprotiv, uvijek bilo najdraže što mogu da govorim ono što mi trenutno padne na pamet. Zato neka nitko ne očekuje da ću, po ugledu na svakidašnje govornike, dati definiciju same sebe, a još manje podjelu. Ni jedno ni drugo se ne bi slagalo s mojim bićem: jer kako će netko da me okuje u granice kad se moja moć proteže tako daleko po svijetu, kako će netko da me podijeli kad me čitav ljudski rod poštuje kao božanstvo? I onda, kakva smisla ima predstavljati definicijom tako reći moju sjenku i osobu, kad sam osobno pred vama i kad se gledamo oči u oči? Ja sam, kao što vidite, ona prava darovateljica dobara koju Latini zovu Stultitia a Grci Moria.

Slučaj, ili zakonitost je htio da se istoga dana, niti dva kilometra odatle dogodi i to – a bio je 7. decembar – ponovno otvori bazilika civilizacije, crkva Notre dame u kojoj su se našli, valjda svi oni koji nisu trebali – Trump, Musk, Zelenskiy i Macron – a nije bilo Pape Franje, čije je pojavljivanje na proslavi pučke vjere na Korzici bilo jedno od njegovih posljednjih krepkih pojavljivanja u kojem se pozivao za zdravlje, na zdravu ličnost.

Nedugo potom je oboliio i zauvijek nas je ostavio.

Mir njegovoj blagoj duši.

Pomalo je čudno da bi onaj što ovo priča, zakleti bezbožnik i agnostik, od svih pobrojanih likova u ovoj priči, prijatelja najprije potražio i našao u njemu. Svećeniku, koji je volio nogomet i skromne aute, i koji se nije dao zavarati „latinskim tekstovima prošaranim s nekoliko grčkih fraza“, kako to bilježi Erazmo Roterdamski. I ko zna kako će na portretima za stotinjak godina očima nekih posmatrača koji dođu izgledati papa Franjo. Kao nama Erazmo sa slika Hansa Holbeina. Kao anđeo? Kao svetac? Kao političar?

Ono što u ovom trenutku i na ovom mjestu valja reći jeste da se čini da je svijet ostao bez tajne. Nije više ni važno je li to tajna postojanja, ili tajna poslovanja, tajna ljubavi ili tajna vođenja diplomacije, važno je da je glupost, izgleda, definitivno podignuta na nivo božanstva. Jer, niko od nas ne može predvidjeti budućnost, baš kao što niko nije mogao znati da li bi tok svjetske povijesti bio radikalno izmijenjen da pisac ovih redaka, te 1985. godine nije, umjesto u Ilirsku Bistricu, poslan u Novo Mesto, gdje bi sreo ljubav svog života, buduću dizajnericu nakita i manekenku, čiji je spomenik nedavno ukraden u njezinoj rodnoj Sevnici.

Možda joj ne bi ukrali srce, kad već nema sreće sa spomenicima.  

Šalu na stranu, ludost je svakako tu. Aristotel nas je, prije Erazma, naučio da ako društvo dovedete u to stanje nedemokratske svijesti postoje samo dva izlaza – tiranija i revolucija. Ljevica i desnica u klasičnom smislu više ne postoje – to je sukob između korporativista i oligarhije. Koji se suštinski razlikuju u tome što korporativisti traže stabilnost, a oligarhisti – haos. U kojem je moguće privatizirati  sve segmente javnog sektora koji se ljudima mogu naplatiti. Za to vam nije potrebno mnogo, samo glupost zastrta banalnom dozom lažnog patriotizma. Učinite mi ovu zemlju opet velikom!? Zar sama po sebi nije dovoljno velika? Šta još treba učiniti.

Treba pohvaliti pravu ludost. I odvojiti je od gluposti. Izgleda da samo tako nastaju velike stvari.

Pod uvjetom da Glupost trajno ne ukine ludost.

Samoljubivošću. I pohlepom.   

SIMPOZIJ POHVALA LUDOSTI

ZAJEDNICA TALIJANA “FULVIO TOMIZZA” UMAG

Igor Grbić

“Luđački triptih”

Višestruko osuđivani pedofil postavljen na čelo međunarodne humanitarne organizacije. Uopće, sve glasniji glasovi s vrha koji traže da se pedofilija, kao, naposljetku, tek jedan od osobnih stilova života, ozakoni. Muški studenti ‒ što, naravno, uključuje, i to prvenstveno, one koji se takvima osjećaju ‒ zahtijevaju da se i u muške zahode na sveučilištu osiguraju tamponi. Ta dosta je više bilo kakve diskriminacije!  Učitelj po treći put u zatvoru jer je po treći put odbio za djevojčicu u svom razredu upotrijebiti zamjenicu ono, kakvim se djevojčica osjeća.Grupica putnika zahtijevala na aerodromu da se osiguraju primjerena hrana i sanitarije za njih, pse. Žena privedena jer se pred bolnicom u kojoj je svojedobno pobacila sada molila i time uznemirila javni red i mir. Sud presuđuje da građani sad imaju pravo tužiti liječnike opće prakse koji su svojim pacijentima sugerirali takozvano cijepljenje protiv COVID-a 19 ili ga i izveli ‒ one iste liječnike kojima je ta ista zajednica najsretnijih naroda u povijesti čovječanstva samo koju godine ranije prijetila gubitkom posla ako upravo to ne učine. Svim građanima koji se ne mogu nositi sa svojim fizičkim ili mentalnim problemima država nudi rješenje: eutanazirajte se (maloljetnici ne moraju ni pitati tatu i mamu). Robovi u tzv. Novom svijetu nisu podvrgavani genitalnom sakaćenju, nego “obliku rodne tranzicije”. Roditelje se upozorava da ne dopuštaju svojoj dječici da bacaju kamenčiće u more jer, kao da nas kataklizmične klimatske promjene već dovoljno ne tamane, time ova sudjeluju u podizanju vodostaja svjetskih mora. Odsad će se obradive površine gnojiti i ljudskim tijelima. Zasad samo mrtvim.

Je li ovih desetak recentnijih i nešto manje recentnih vijesti iz dijela svijeta koji je dospio do vrhunca ljudskog razvoja ludost? Ne, to je naprosto zlo, na djelu, izraz jedne anticivilizacije koja se u posljednoj fazi svog samrtnoga hropca izražava i takvim podivljalim simptomima. Ukoliko se ipak radi i o nekakvoj ludosti, to je onda svakako ludost odozdo, infernalna, ludost upravo demonska.

Postoji zatim ludost ovozemaljska. Ludost vodoravna. To su svi oni nesretnici ruke uvučene između dva dugmeta i zatelebani u golemost svog poslanja čije obrise tek naziru s druge strane prozora s rešetkama. Ili bez rešetaka.

Konačno, postoji ludost nebeska. Jedina relevantna ludost. Ludost kao ozarenost duha. Odozgo. Ludost kao ona pavlovska sablazan za svijet, jer iz svijeta iskoračuje i odriče ga se. A ima luđaka i iz perspektive takvih luđaka. Takvu ludost mislio sam isprva ilustrirati primjerima svetih luđaka ‒ ili ludih svetaca ‒ iz svih religijskih tradicija svijeta. Svetaca koji su svojim svakodnevnim životom sablažnjavali i svece. Na kraju sam se ipak odlučio za nešto skromnije, manje enciklopedijsko, a više osobno, dijelom i da pružim protutežu početku ovog izlaganja. Slijedi tako jedno sitno svjedočenje o sitnoj, i ne sasvim namjernoj, mogućnosti da se, trajući unutar ovog svijeta, živi izvan njega, svjedočenje naslovljeno

Od zahoda do ishoda moje nevidljivosti

Ja sam nevidljiv čovjek. Ne samo da, kad me nema, nitko ne primjećuje da me nema, nego nitko ne primjećuje ni da me ima, kad me ima. Kad sam to tek počeo primjećivati, bio sam, naravno, ranjen. Moj je ponos bio pozlijeđen, dostojanstvo i mog postojanja zgaženo i zanijekano. Da ne govorim o, za adolescenta, još daleko presudnijim, praktičnijim problemima kao što je osujećeno samodokazivanje u krugu svojih vršnjaka, među kojima, razumije se, osobito valja izdvojiti vršnjakinje. Kako da te djevojka primijeti kad si neprimjetljiv? Ne znam, nisam bio ni ružan ni kržljav ni sitan ni proziran, a bogme nisam postojao ni u nekakvom infracrvenom spektru svjetla. A opet, iz nekog meni i dalje ne sasvim jasnog razloga, moja se prisutnost – ili neprisutnost – jednostavno nije zapažala.

Ubrzo se, međutim, stala otkrivati i dobra strana moje nevidljivosti. Od prve polovice vojnog roka – a to će reći od šestomjesečne obuke, tog daleko napornijeg i mučnijeg dijela – otprilike desetinu proveo sam u zahodu. Tek povremeno radi pražnjenja organa koji se u njemu već prazne, a uglavnom ne bih li izbjegao jutarnju gimnastiku, raspremanje i ponovno pospremanje kreveta ili ormarića i razne druge oblike iživljavanja koje se službeno vodilo kao jačanje kolektivnog duha i čeličenje svijesti i samosvijesti. Taktika je bila priprosta: odem i ja s ostalima na zahod, samo što ja iz svog više ne izađem. To jest, izađem nakon dvadeset, trideset, možda i pedeset minuta, kad već procijenim da bi sve moglo biti gotovo. A za sve to vrijeme, nitko da primijeti da me nema. Volio bih danas vidjeti snimak, makar i fotografiju tadašnjeg i takvog sebe. Izbrijani mladac u sivo-maslinastoj nošnji, ustreptao za staklima naočala čija ga dioptrija izbacuje u neki drugi svijet dok iz opasača vadi knjigu s umetnutom olovčicom veličine pola palca, u nezagrijanoj kabini s čije je vanjske strane, u dvorištu, temperatura nerijetko bila ispod nule, i sve to nad kakvim čučavcem kroz čije bi se boje tek iznimno probila i bijela. Olovčicom nisam samo označavao i dopisivao dijelove u knjizi, već i nesigurno, a onda sve odrješitije i neminovnije, ispisivao i prve vlastite u riječi izažete misli, ideje, osjećaje. Moji prvi stihovi nastali su tako na wc-papiru. I svaki je od njih, avaj, u međuvremenu odnijela neka druga voda.

Ti intervali milosti za kojih bih bio istrgnut iz one kaljuže besmisla i uznesen – sred zahodske kabine – na prag punine koja me gnječila i privlačila svojom neopisivom, neodoljivom, nemilosrdnom, zadivljujućom ogromnošću – među najpotresnijim su sjećanjima mog života. Ne čudi stoga što sve odonda ja prema zahodu i gajim neko naročito strahopoštovanje. Mislim, razumijem ja sve one ljude koji u nj ulaze jednostavno da obave svoju potrebu, pjevušeći i automatski grabeći već izlizani časopis kraj školjke, ne opažajući ni novo oštećenje na zidu ili vratima, a kamoli blagu orošenost treće pločice slijeva dolje ili prve dvije i pol niti paučine u nastajanju (između ormarića s ogledalom i zida prema hodniku), ali ja s tim ljudima ni u tome nemam ništa. Ja u zahod – u svaki zahod! – ulazim s pijetetom koji se vjerojatno može mjeriti jedino s onim što ga kokoš osjeti nad netom snesenim jajetom. Zato mi ni čišćenje zahoda ne pada teško: to je kao da održavam hram. Samo što se, u mom slučaju, o hramu doista i radi. Laštim pod nad kojim klize bogovi i boginje, stružem gljivice rođene iz njihova daha, uklanjam kojekakve prljavštine koje su tu samo da me podsjete na prljavštine vlastite mi duše pa kružim spužvicom oko školjke kao oko kakve drugima očitije svetinje nad svetinjama i oprezno uvlačim u nju ruku, da u tom sanctumu sanctorum ne povrijedim nedostupnost vrhovnog božanstva žutoj, gumenoj rukavici.

Sada, u zrelim godinama, kad svoj identitet više ne tražim kroz tuđe, bili oni muški, ženski, ili koji već, moja nevidljivost otkriva sve više svojih pozitivnih strana. Istina, u redovima pred šalterima i dalje me preskaču, na pješačkom mi prijelazu ne staju, uzlajalu štenad koja je osjetila moju prisutnost ne udaljavaju od mene, a za kafanskim stolom konobara mogu čekati i satima.

Ali zato danas mogu otići na službeno putovanje, produžiti ga u hodočasničko, makar i turističko, a da me po povratku nitko ne prozove zbog nedopuštenog izbivanja s radnog mjesta. I obratno, ako se od mene očekivalo da odem nekamo, a ja sam zaključio da trebam ostati jer imam dragocjenija posla, ne trebam se skrivati i ulicama svoga grada šuljati se samo noću: na tržnici me u pol bijela dana uočiti neće nitko. A ako me netko čudom i uoči, ja ne paničarim: nema teorije da činjenicu moje prisutnosti na tržnici on poveže s činjenicom da ja u tom trenutku na njoj ne bih smio biti prisutan. Ponavljam, meni to ni dandanas nije najjasnije, ali ispada da se ja krećem kroz nekakav poseban prostor − kao neku plazmu − i u zasebnom vremenu – kao nekom iskrivljenom ogledalu – pa me ima tako da me nema, a nema tako da me ima. Ne mogu to bolje objasniti.

Kako god, ostaje činjenica da sam danas, kao odrastao i samostalan čovjek, ja slobodniji no ikad, da radim što hoću, da ne radim što neću. A nikad nisam tako dobro znao što je ono prvo, što ono drugo! Slobodan sam da živim svoj život, kad to drugi odobravaju, kao i kad to ne odobravaju. Mogu čak – ne radi se o umišljenosti ili zaključku na osnovi tek jednog-dva slučaja – ne biti gdje sam trebao biti, a onda naknadno kazati da sam bio. I sve bude u redu. Odmah povjeruju. Svi znaju da se ne mogu sjetiti da sam bio negdje i kad je sigurno da sam ondje bio. Ako me negdje, nekad, ima, uvijek je moguće poslije tvrditi da sam bio. Ali ako me negdje i nekad nema, tko da stavi ruku u vatru da me doista nije bilo? Znaju da me vide, ali, kad me ne vide, ne znaju da me ne vide. I poslije ih je lako uvjeriti da me nisu vidjeli zato što me jednostavno nisu uočili, među svim onim ljudima, ili onako zabavljeni razgovorom, ili hranom, ili nastojanjem da oni sami budu uočeni. Nisu me dakle vidjeli samo zato što me bilo teško vidjeti. Toliko teško da je bilo nemoguće.

Jasno je dakle da je moja nevidljivost u konačnici jedna od mojih najvećih vrlina. Moj blagoslov. I beskonačno me raduje što moje tijelo ispada nevidljivo baš koliko i moj duh. Taj zahod moga bića, ma koliko bio njegovo najgrublje, najnapadnije okrupnjenje, ne da se uočiti, upravo kao što je nemoguće uočiti – u najdoslovnijem smislu u-oč-enja – i njegov najtanahniji ishod. Drevni ideal suobraženosti duha i tijela. Tijelo kao izraz duha, toliko precizan da mu je već i odraz pa ljušti sa sebe i svoje glavno svojstvo: pristupačnost najcjenjenijem osjetu. Vidjeti, a ne biti viđen, i to bez ogrezlosti u magiju, bez napornog vježbanja i rada na stjecanju čudesnih moći.

S bar jednom od njih ja sam, eto, rođen. I dat ću sve od sebe da s njom i umrem.

Da nitko nikad ne ugleda moj zahod, i mene u njemu.

SIMPOZIJ POHVALA LUDOSTI

PRETORSKA PALAČA, KOPAR

Mirjana Đurđević:

“Rat ludaka i budala”

Budući da se već skoro pola godine osećam kao u onom vicu o Muji i Roršahovom testu – pokazuj ti meni šta god hoćeš, ja samo na jedno mislim – na ovogodišnju temu Foruma Tomizza,  Pohvala ludosti, mogu ga da odgovorim jedino razmišljanjem o pobuni u Srbiji. Dakle, onim što me mesecima okupira noć i dan, bez prestanka. I ima i nema veze sa Erazmom, ali dovoljno je ludo da pokušam.

Nadstrešnica netom rekonstruisane Železničke stanice u Novom Sadu, što je inače tek jedan od mnogobrojnih visoko koruptivnih poduhvata srpskih vlasti, srušila se 1. novembra 2024. i u trenutku ubila četrnaest, mahom mladih, ljudi i dece, kasnije se broj povećao na šesnaest. Preživela je samo jedna devojka, majka je dvogodišnjeg deteta, i za nju je tek pre par nedelja potvrđeno da više nije u životnoj opasnosti. Bez obe noge, i bez polovine karlice.

Prvi protesti, u Novom Sadu, počeli su već sutradan. Više kao komemorativni skupovi građana, još uvek šokiranih nesrećom. Usledio je Beograd, dan kasnije. Pojavio se motiv crvene šake i slogan Ruke su vam krvave! Ljudi su u narednim danima počeli da izlaze na ulice u 11:52, čas kada je nadstrešnica pala, zaustavljajući saobraćaj na četrnaest minuta za (tada) četrnaest poginulih. Ti protesti, koji kao da su pre sto godina bili, zvali su se prosto Zastani, Srbijo!, i Srbija je zastala. Ne mogu više da se setim kada su se Studenti pojavili da zastanu grupno ispred svojih fakulteta, svakako već tih prvih dana. Delovalo je spontano, ne nešto posebno organizovano.

I vlast je bila efikasna – u vidu podmetnutih „razjarenih vozača“ koji su pokušavali da prođu kroz masu, ako nekog i dokače, pesnicom ili automobilom, utoliko valjda bolje, zastrašiće ljude. Đavola su ih zastrašili, bilo ih je sve više i više iz dana u dan. A onda su u jednom takvom „spontanom“ napadu na studente Fakulteta dramskih umetnosti, u kojem je bilo i ozbiljno povređenih, prepoznati i snimljeni funkcioneri vladajuće stranke, ne baš prvi ešalon, ali dovoljno visoko postavljeni. Vlasti su se pravile mrtve – za njih se ništa nije dogodilo. Studenti Fakulteta dramskih umetnosti, podržani brojnim profesorima, reagovali su na ovo blokadom svog fakulteta tražeći pravdu za sebe i istinu o krivcima za pogibiju šesnaest ljudi. Odatle je krenula lavina blokada u prosveti – delatnosti kojoj su, činilo se dotle, i Bog i Država, davno rekli laku noć.

Danas, pola godine kasnije, gotovo sve srpske visokoškolske ustanove su u blokadi. Pridružili su se i srednjoškolci sa profesorima. Osnovci su redovni na protestima, s roditeljima ili sami. Klinci se igraju protesta po dvorištima obdaništa i duvaju u pištaljke kada ih vaspitači teraju na spavanje posle ručka.

Ludnica u najlepšem erazmovskom smislu je u toku, sve živo što je nosilo zrnce ludosti u sebi se probudilo iz letargije i pridružilo se studentima. Poludela, ili da kažem proludela, Srbija šeta sa studentima – između gradova, između sela, u cik-cak, po dijagonali, napred-nazad, mi sada dotrčimo 300 km do vas, samo da vas pozovemo u  goste, pa onda vi sednete na bicikle i drugim putem, onim kojim niko ne ide, dođete kod nas, da idemo zajedno u ono treće mesto. Neko u kome se u poslednjih trideset godina desila jedna jedina promena – na zid nikad omalterisane kuće je pored slike Slobodana Miloševića ukucana i slika Aleksandra Vučića. Jer tako kaže državna televizija, a druge nema. Hajde da se prebrojimo pred Novu godinu, na trgu Slavija – očas se okupi preko 100.000 ljudi. Sledeće prebrojavanje, u martu, preko 300.000 mirnih demonstranata, protiv kojih je upotrebljen zvučni top. Ili, pustimo prebrojavanje, hajdemo sad negde gde misle da se ne volimo pošto smo druge vere, što je bezveze jer se i ne poznajemo, kako možeš da ne voliš nekog s kim se ne poznaješ? Pa i tamo ima nekih studenata koji misle da je to bezveze. Hajde da se upoznamo i da ih zovemo u goste. Pri tom se zavolimo. A Evropa? Šta ona zna o nama osim onoga što joj je servirano ili joj je zgodno da zna? Idemo da se upoznamo i sa njom. U treningu smo, što nam je teško, biciklom, trčeći, kakogod.

Poludela Srbija nije oslobodila institucije, to će još potrajati, ali je učinila mnogo veću stvar – oslobodila je i oslobađa sebe, ljude, jer zemlja su valjda ljudi, a ne narod, kakva glupa reč. Ta kritička i kreativna sloboda Ludaka, njihova izvorna nevinost, zapravo je neosvešćena mudrost koja ironijom i sarkazmom razotkriva apsurde društva u kome živimo čak i onima kojima je do juče glava „služila samo za podšišivanje“, tako se kod nas kaže, pod uslovom da su uopšte imali para da svrate u berbernicu.

Danas, posle od pola godine, može se čista srca reći da je većinska Srbija – Srbija Ludaka. I više nego dovoljno Ludaka pa da nam svane. Ništa spektakularno nećemo, samo da počnemo da živimo kao sav normalan svet u zemljama u kojima se državne institucije „drže Zakona ko pijan plota“, kako su podsmešljivo umeli da govore neki srpski političari. Pa ako se neko i ogreši o zakone, onda lepo ide u zatvor, i zatvor je za ljude – po Krivičnom zakonu.

Deluje vrlo optimistično, ali avaj, Srbija je i zemlja Budala. To su one osobe koje su nesvesne svoje nesposobnosti da prepoznaju stvarnost, koje ne razmišljaju racionalno i deluju iz čistog neznanja ili nepromišljenosti. Ako i imaju nekakve diplome, često su ih kupili od nekih drugih Budala koje su se prvi setile da je sve na prodaju. Budala je, prema tradicionalnim vrednostima, neko ko ne uči, ne raste, često uzrokujući štetu drugima ili sebi. Budala ne dovodi u pitanje norme, niti razmišlja o tome šta je ispravno a šta pogrešno. Budala nije ni kritična ni kreativna. Ona je pasivna u svom neznanju i ne prepoznaje sopstvene greške. Budala misli da zna sve, sigurna da sve što govori još veća Budala mora biti istina. Samim tim nije sposobna da postavlja pitanja. A i zašto bi, lakše je biti budala nego lud.

Dakle, koliko Ludost može biti poželjna jer omogućava kritiku i duhovnu slobodu, Budale rigidno ignorišu osnovna pravila razuma i stoga su veoma negativne po društvo. Čak i ako su nominalno u manjini. „Budali ne vredi govoriti“, poznata je uzrečica. I tačna. U njihovim glavama, stvarnost je statična i jednostavna, jer je to mnogo lakše nego razumeti dublje slojeve postojanja. I, naravno, one su ti koji stvaraju haos – ne zato što su obavezno zli, već zato što se uporno drže svoje neuke zone komfora.

Hajde da pokušamo da sistematizujemo zašto su Budale opasna po društvo:

1. Ne prepoznaju posledice svojih postupaka

Budale su, često, nesvesne dugoročnih posledica svojih postupaka. One mogu delovati impulsivno i doneti odluke koje se u trenutku čine nevažnim, ali koje dugoročno mogu srušiti temelje sistema. Kada jedna Budala upravlja ekonomijom, politikom, ili čak malim društvenim skupinama, ne uzima u obzir kako će njene odluke uticati na druge, i to je prvi korak ka povećanju haosa.

2. Nedostatak kritičkog mišljenja

Budala je nesposobna da analizira stvarnost ili da sagleda stvari iz više uglova. Zato je najopasnija jer nije sposobna da se suoči sa kompleksnostima. U svetu u kojem je sve povezano, jednostavna rešenja i površna uverenja mogu doneti velike štete. Budale se obično drže svojih stavova bez spremnosti za dijaloge ili sagledavanje novih perspektiva.

3. Održavaju status quo

Budale, u svojoj suštini, održavaju status quo, čak i kad on očigledno ne funkcioniše. One često biraju jednostavnost umesto složenosti, i to je ono što ih čini toliko opasnim u političkom i društvenom kontekstu. U društvima koja se razvijaju ili traže promene, Budale će uvek biti na strani onih koji govore da sve treba da ostane isto. A kad društvo stagnira, onda se suočava sa političkom, ekonomskom i društvenom apatijom.

4. Manipulacija i verovanje u autoritete

Budale lako postaju žrtve manipulacije. Zbog svog neznanja ili površnih stavova, one su spremne da slepo veruju autoritetima i medijima, što ih čini lakim metama za razne vrste propagande. U društvu u kojem mediji i političari oblikuju stvarnost, Budale će lako prihvatiti ono što im se servira, ne postavljajući pitanja i ne tražeći istinu. Ove manipulacije mogu oblikovati celokupnu politiku, ekonomske odluke, pa čak i vrednosti u društvu.

5. Podstiču polarizaciju

Zbog toga što Budale ne priznaju nijednu perspektivu osim svoje, one često postaju pokretači polarizacije. Budala je sklona da stvari vidi crno-belo, bez nijansi sive, što je najopasniji način da se razdvoje ljudi i stvori polarizovano društvo. Takve podele često dovode do nasilja, netrpeljivosti i opasnih društvenih razdora.

6. Nepoznavanje vlastite nesvesnosti

Možda najopasnija stvar kod Budala je da one ne prepoznaju da su Budale. Ovo stvara problem jer one nikada neće imati želju da se koriguju, da postanu bolje ili da se obrazuju. One nisu ni svesne svoje nesvesnosti, što ih čini izuzetno stabilnim faktorima propasti. Samozadovoljstvo je njihova najopasnija karakteristika – one nisu ni svesne koliko su njihovi postupci destruktivni.

Budale su, dakle, opasne ne zato što su obavezno aktivno zle, već zato što ne prepoznaju ili ignorišu stvarnost, nemaju jasnu svest o posledicama svojih delovanja, i često su ti koji usmeravaju tok događaja u pogrešnom pravcu. Ironično, Budale mogu biti i najubedljivije jer su uverene u svoje tačne stavove, dok Ludaci oko njih pokušavaju da postave kritičku distancu.

Nekoliko puta sam pomenula „ne obavezno zle“ iz nekakve bolećivosti, šta li, budući da primećujem  da je u ovom  događajima u  Srbiji i priličan broj Budala s prave strane istorije.  Kakva će do kraja njihova uloga biti, ne umem da predvidim. Ne verujem da će menjati stranu, mada već tu i tamo naprave poneku manju štetu – iz karaktera, a posle im je nemoguće objasniti zašto više to ne treba da rade. Ali ima i ubačenih Budala, one su lakše prepoznatljive.

Mnogo me više brinu aktivno zle Budale, na vlasti, manjoj ili većoj. Jer opasnost od njih nije samo u nesvesnosti i nepoznavanju realnosti, već u svesnoj manipulaciji i zloupotrebi moći. Istini za volju, neki od njih svojim intelektualnim i/ili obrazovnim kapacitetima značajno prevazilaze one obične Budale, sve je njima mnogo jasnije, ali se svesno prave da su Budale iz čisto lukrativnih razloga. Ma obični pokvarenjaci – stoga ipak zle Budale, mnogo je glupo biti pokvaren, džaba ti visok IQ. U tom kontekstu, Budale postaju oružje, ne samo za svoje lične pohlepne interese, već i za dugoročno podrivanje temelja društva.  Evo nekoliko ključnih razloga zašto su ove Budale posebno opasne:

1. Manipulacija realnošću i informacija

Zle Budale na vlasti često svesno kreiraju lažne narative i koriste medije da manipulišu percepcijama običnih Budala. Na taj način stvaraju alternativnu stvarnost, u kojoj je laž postala istina, a istorija se revidira prema potrebama trenutne političke agende. To nisu Budale koje veruju u svoje neznanje. One koriste to neznanje kao alat za kontrolu mase. U Srbiji, kao i u mnogim drugim zemljama, takve Budale na vlasti koriste nacionalizam, strah i neinformisanost kao gorivo za svoje političke mašine.

2. Podsticanje podele i mržnje

Zle Budale na vlasti često traže krivce za sve neuspehe u društvu – bilo da je to unutrašnji neprijatelj (društvene grupe, opozicija, manjine) ili spoljne sile, često i oboje. Kroz ovu polarizaciju one podstiču mržnju i netrpeljivost, ne zbog nesvesnosti, već svesne potrebe da se održe na vlasti. Takve Budale će podsticati konflikte, razdore i mržnju jer im to daje moć i kontrolu. Dobar primer može biti politika koju često viđamo u autoritarnim režimima, gde vlast koristi strah od drugih da bi održala svoju dominaciju.

3. Zloupotreba demokratije

Zle Budale na vlasti često koriste demokratske procese da bi došle do svojih ciljeva. One mogu manipulisati izborima, pravima građana, pa čak i pravnim sistemom da bi ušle u vlast i ostale tamo, bez obzira na štetu koju nanose društvu. Njihova manipulacija nije slučajna – oni namerno koriste demokratske alate da bi ugušili demokratiju. Na primer, raspisivanje izbora u situaciji kada su već uspostavljeni autoritarni mehanizmi, ili zatvaranje usta medijima pod izgovorom nacionalne bezbednosti.

4. Neumerena pohlepa i korupcija

Zle Budale nisu samo neinformisane – one aktivno eksploatišu sistem za svoje lične ili partijske interese. Korupcija je njihov glavni alat. Manipulišu javnim resursima za svoje privatne projekte, a sve pod izgovorom da rade u interesu naroda. Ove Budale znaju da je narod obespravljen i nezadovoljan, ali ne biraju sredstva da nastave svoj pohod na finansijsku i političku dominaciju.

5. Politička i moralna amnezija

Zle Budale na vlasti imaju sposobnost da ignorišu prošlost i ponovo prave iste greške koje su već dovele do propasti. One „zaboravljaju“ istorijske nepravde i traže novog neprijatelja, pri tom zaboravljajući sopstvene greške. Kroz amneziju o vlastitim postupcima, one lakše kreiraju nove mitove i legende koje služe za opravdavanje autoritarnih poteza. I tako, sve dok su na vlasti, istorija se ponavlja u obliku novih grešaka.

6. Opasnost od porasta autoritarizma

Aktivno zle Budale kreiraju autoritarne režime – ne prezaju od toga da ignorišu sve demokratske vrednosti kako bi došli do svojih ciljeva. Takve vlasti koriste zakonodavstvo, pa i policiju, da pretnjama, nasiljem, ili zakonskim merama slome sve oblike opozicionog delovanja i/ili proteste. Zle Budale ne teže ka balansu ili harmoniji, već potpunoj dominaciji. U tom procesu, sve što im se ne sviđa je ili proglašeno za „opasno“, „nelojalno“ ili „antidržavno“, čime se sloboda govora i ljudska prava vrlo brzo marginalizuju.

Dakle, aktivno zle Budale na vlasti nisu samo neobrazovane ili nesvesne – one su svesno opasne jer koriste svoje pozicije da bi izmanipulisale, kontrolisale i uništile. One ne žele samo da veruju u laži, već žele da ih nametnu svima. A kada takve Budale dođu na vlast, a u Srbiji su odavno zasele, one ne samo da štete sadašnjoj generaciji, nego stvaraju kulturološke, političke i ekonomske ruševine koje se teško popravljaju.

Hvata me beznađe, a još nisam stigla do kraja. Do Vrhovne Budale, i to sa, pretpostavimo, izraženim narcističkim osobinama – za društvo i sistem posebno pogubna kombinacija. Narcisizam u kombinaciji sa zlom i vlašću stvara eksplozivnu smesu, jer takva osoba ne samo da ima neuračunljive stavove, već je njeno ponašanje izuzetno destruktivno po sve oko nje. Hajde da se malo igram bosonogog psihologa, jer bolje da se igram nego da sednem i plačem, na šta bi to moglo ličiti:

1. Nepodnošljiva potreba za obožavanjem

Vrhovna Budala narcisoidnog tipa zahteva bespogovorno obožavanje i divljenje. Svaka kritika, ma kako bila konstruktivna, doživljava se kao napad. Ovaj nedostatak samokritičnosti postaje fatalan jer ta osoba nije sposobna da uoči svoje greške ili da shvati ozbiljnost svojih postupaka. U politici, to često vodi ka pogrešnim odlukama koje nisu zasnovane na realnim potrebama naroda, već na njenom egocentrizmu i potrebama da bude voljena ili poštovana. Takva osoba će se držati vlasti po svaku cenu, čak i ako to znači da uništi sistem koji bi trebalo da je kontroliše.

2. Manipulacija i gaslighting

Jedan od najopasnijih aspekata ponašanja svakog narcisa, pa tako i naše Vrhovne Budale, je manipulacija i gaslighting – neprestano stvaranje alternativne stvarnosti u kojoj Vrhovna Budala postaje jedini izvor istine. „Pobogu, zar ti više veruješ svojim očima nego svojoj Vrhovnoj Budali!?“ –  ladno će ti se obratiti iz televizora. Tako Vrhovna Budala stvara svet u kojem su svi njene žrtve, a ona je jedina osoba koja razume šta je najbolje. Ovaj oblik psihološke igre dovodi do skretanja pažnje javnosti sa bitnih tema na senzacionalističke budalaštine, pod čijim naletom kritički glasovi utihnjuju i sele se u drugi plan, pri čemu ljudi gube veru u sopstvenu percepciju stvarnosti.

3. Potreba za apsolutnom kontrolom

Vrhovna Budala narcističkog tipa vidi sebe kao gospodara Univerzuma – svaka osoba, institucija ili situacija treba da se pokorava njenoj volji. Sve što je u njenoj moći zloupotrebljava u svoju korist – ekonomske resurse, medije, pravosuđe, policiju, vojsku su nam na svu sreću već razorili… Sklona je donošenju impulsivnih i iracionalnih odluka, zasnovanih na pukoj potrebi da pokaže superiornost i održi vlast. Ove odluke najčešće nemaju dugoročne koristi po Vrhovnu Budalu, ali ipak privremeno zadržavaju kontrolu u svojim rukama.

4. Neverovatna nesposobnost za empatiju

Naša Vrhovna Budala nije samo nesvesna problema – ona je najčešće i totalno indiferentna prema patnji drugih ljudi. Empatija je za nju strana reč. Mnoge odluke koje donosi, čak i ako imaju ozbiljne društvene posledice, neće izazvati nikakvu osećajnu reakciju. U njenom svetu, jedino što je važno jeste kako će njene odluke izgledati na spolja. To znači da može donositi opasne političke odluke, podstičući konflikte, siromaštvo, ili gubitak slobode, sve dok ona i dalje ima nepobitnu moć.

5. Rizik od političkog izolacionizma

Ovakva osoba, posebno ako je duševno bolesna, sklona je izolaciji – ne samo u privatnom životu, već i u političkom okruženju. Zbog svoje potrebe za superiornošću i odbojnosti prema kritici, ona može da se okruži lojalistima, da stvori izolovane grupe koje nisu sposobne da prepoznaju realnost i koje je podržavaju u svim njenim postupcima. Ovaj tip vlasti postepeno dovodi do društvenih podela, gubitka međunarodnih savezništava i izolacije države na svetskoj sceni. U tom procesu, narod može biti u potpunoj zabludi o spoljnom svetu, jer Vrhovna Budala uspešno kontroliše medije i informacije.

6. Brutalna odmazda i zloupotreba vlasti

Kada je Vrhovna Budala pri tom i narcis, ona ne samo da izbegava odgovornost, već je sklona i brutalnoj odmazdi prema onima koji je kritikuju ili se protive njenoj volji. Ovakve osobe nisu u stanju da podnesu bilo kakvu kritiku ili opoziciju, pa koriste svoje pozicije za osvetu. To može uključivati zatvaranje političkih protivnika, zloupotrebu pravosuđa za lične obračune, ili diskreditaciju svakoga ko bi mogao da ugrozi njihov imidž.

7. Opasnost po duhovno i moralno zdravlje društva

Narcisizam na visokom položaju stvara koruptivnu kulturu i moral društva može biti ozbiljno narušen. Kad ljudi vide da vlast vlada bez ikakvih moralnih principa, često bez obzira na patnju i ljudska prava, društvo gubi temelje na kojima se gradi poverenje i solidarnost. Takav Vrhovnik pokazuje da se nepravednost i nasilje mogu koristiti kao alati za ostvarivanje ličnih ciljeva, što je duboko korozivno za duhovnu i moralnu strukturu zajednice.

Da sumiramo, Vrhovna Budala sa narcističkim osobinama je, dakle, kombinacija opasnog vođe i psihološkog profila koji se ne ograničava na društvene štete – ona je sposobna da napravi dublje i trajnije rane u psihološkom, moralnom i političkom tkivu nacije. Takav vođa je opasan, ne samo zato što donosi loše odluke, već i zato što je sklon samouništenju koje povlači celu naciju za sobom.

Jao, pa ovo je strašno! Ne znam zašto to sebi radim. Od priče o Ludacima koji su Srbiju izvrnuli kao čarapu, na svetliju i čistiju stranu, pokušajem da budem pametna dovela sam sebe u stanje potpunog očaja. Da mi je sad ovde kojim čudom Erazmo upitala bih ga: „Boga ti, čoveče, šta sad da radimo? Propali smo načisto. Nego, šta misliš, hoćeš li da mi pomogneš da kreiramo ovde sad lik Vrhovnog Ludaka? Jedino takav bi mogao da spase Srbiju…“ Onda bismo se malo gledali, on bi mi se samo smejuljo i sitno odmahivao glavom, pa bih i ja počela da se smeškam. Na kraju bismo prasnuli u glasan smeh,  naglo ustali sa stolica, digli ruke u vis, počeli da skačemo i da se deremo: „Ko ne skače on je Ćaci! Ko ne skače on je Ćaci!…“

SIMPOZIJ POHVALA LUDOSTI

PRETORSKA PALAČA, KOPAR

Chris Baldwin

“The Audience in the Era of Post Shame”

Don’t mention the children.

Don’t name the dead children.

The people must not know the names

of the dead children.

The names of the children must be hidden.

The children must be nameless.

The children must leave this world

having no names.

No one must know the names of

the dead children.

No one must say the names of

the dead children.

No one must even think that the children

have names.

People must understand that it would be dangerous

to know the names of the children.

The people must be protected from

knowing the names of the children.

The names of the children could spread

like wildfire.

The people would not be safe if they knew

the names of the children.

Don’t name the dead children.

Don’t remember the dead children.

Don’t think of the dead children.

Don’t say: ‘dead children’.”

(Don’t Mention the Children – By Michael Rosen)

I was struck by two lines in particular in this year’s introductory text for the Forum Tomizza 2025:

We recognize the madness of overestimating one’s own power.

and

Postmodern thought…brings the language of madness closer to the language of literature: the otherness of madness is a means of resistance that artists rely on in opposing contemporary forms of repression.

Well, as a theatre director I had a kind of intellectual and emotional rejection of the thought that it was post-modernism which brings madness closer to literature. And this is what I will try to address today in the following fifteen minutes.

In medieval English theatre there is a figure (a early character type) called the vice. It is a representative of the devil and appears in many plays including the English mysteries. These vices and devils are given the task of trying to lure man away from conversion and from God’s path. And all these vice figures have certain traits in common. They,

· are linguistically dexterous, brilliant and articulate with words,

· employ parody, sarcasm and irony to belittle,

· use anti-religious jabs. These are their stock-in-trade.

· always display some form of physical deformity.

The figure of the vice is also a social satirist hinting at political motives for priestly conduct.

In other words, through the character of the vice, the spirit of carnival, leapt into theatre.

The vice figure as a character in a play possesses that central quality unattainable in carnival: plays explore relationships between individuals and roles – while rituals (like carnival) only deal with roles.

So in theatre, the vice becomes dynamic, able to take us, the audience, on a journey. And the key element in this is always our willingness or not to go on that journey, to be seduced…or not.

The vice is the antecedent to the clown, an improvising marauder whose impulse is to create mayhem.

As important as this is, it means little unless we recognise that the power of the vice/clown lineage is in the fact that he stands much closer to the audience than to the play.

Shakespeare’s working life straddled two epochs. The very late medieval theatre had declined by the time he was producing plays, and public playhouses had been established. Gradually the theatrical conventions of medieval theatre got abandoned too. But one key element never completely died. He incorporated the vice figure into his plays, and very clearly so into his early plays.

I want to talk briefly talk about the play Richard III from 1592 – written some 50 years after the death of Erasmus – a play in which Richard of Gloucester becomes king through a series of grotesque acts of violence.

Who else, apart fro Richard himself, can be considered involved in his upward trajectory? What happens when Richard of Gloucester moves across the stage and declares himself a shape-shifting vice? We will try to answer this in a moment. But first let me suggest the writing of this play marks a critical moment in the history of the English playhouse because the anti-character has taken centre stage. Shakespeare uses the ancient figure of the vice as a voice that counters dominant ideologies. The vice figure allows “the outside” voice onto the stage.

But when we come to consider Richard III something much more radical has also occurred. The vice is seen directing the main plot. The counter ideology is seen to roam about the stage. Richard of Gloucester sets about his criminal rise to power while maintaining, like the traditional vice, and this is the important point, continuous contact with the audience. In fact, that is where the politics are located. It is the audience that enables the rise of Richard of Gloucester to the throne. How?

In the very first action of the play Richard has a soliloquy. Now its really very important to examine a massive mistake that occurred in the 19^th century and into the 20^th century in acting techniques in regard to Shakespeare.

With the rise of the “fourth wall” (that invisible wall between performer and audience), the inner world of the characters and the play, became dominant. Ibsen, Chekhov, Stanislavsky all contribute towards an ever-increasing separation between the world of the play and the world of the audience. In this kind of theatre the audience was invited to watch, observe, remain silent – and in the dark. They were to express their evaluation of the work of the actors (not the characters) after the lights came up – only technically possible as a result of the introduction of electric lighting into the theatre.

But the concept of the fourth wall was used to influence not just the way to direct naturalistic plays, such as those written by Ibsen, but for all plays – even those non naturalistic plays such as those by Shakespeare. As a result, the politics of Shakespeare in at least one utterly fundamental way, got lost for decades. His vice characters had been designed to speak directly to the audience. That was the medieval legacy. Soliloquies were not internal musings or meditations but rather direct addresses, invitations for complicity between the vice and a proactive, moral, immoral, amoral, seducible or repulse-ible audience. This may have changed somewhat by Hamlet – but it is most definitely the case with the earlier Richard III.

By Shakespeare’s time the theatre has achieved a potential to act as a politically and socially destabilising force. And as the most social of all art forms, theatre would thus require strict regulating by state and church alike. And it got exactly that. One innovation over the centuries after Shakespeare was the arrival of the theatre director, someone like me, to control the events and guard the interests of the powerful.

But let’s just take a look briefly at the opening speech of the play Richard III. Richard, alone onstage, reveals his intention to play the villain. He then pretends to console Clarence, the first victim of this villainy. The question we must answer is the following: WHO thus knows everything in advance? Who is told by Richard of his plan? Who can assess his worth or danger within just a few seconds of the start of the play? The answer is clear. You and I. The audience. Listen to how he tells us exactly what he plans to do:

GLOUCESTER:

I am determined to prove a villain

And hate the idle pleasures of these days.

Plots have I laid, inductions dangerous,

By drunken prophecies, libels and dreams,

To set my brother Clarence and the king

In deadly hate the one against the other:

When a 19^th or even 20^th century theatre director approached that scene they would more than likely approach it as an internalised musing. The actor would take to the stage talking aloud of course, but to himself, with an audience effectively only overhearing it, so to say .

But as a result of a series of rethinks in the 20^th century, as much archaeological as political, it was discovered or re-discovered that these musings, monologues, were actually direct addresses to the audience. And this could not be ignored.

How did we rediscover this? Well today is not the time to address this in much detail – except to say:

· archaeologists discovered the shape of the Globe theatre stage and the fact there were no side-wings (the actor had nowhere to hide),

· plays were performed in daytime as they needed the natural light – provided by the roof-less theatre- so the audience was never invisible to actors or to one another, and the audience observed the play from 3 sides.

· The architecture of the space thus facilitated, forced even, “acknowledgement” of the actor playing a character by the spectator.

And the second reason is because we know where Richard III came from. He is a direct descendant of the vice figure and medieval morality plays – someone who came from street carnival and derived their power from a tricky, never broken, connivance with the audience. He was never your friend. But he did take you into his confidence – just like any trickster does today. I invite you to think of Trump.

And here is the key point. Once Richard of Gloucester grabs power, after he murders everyone in his path to power, having shared those plans and ambitions with you, me and all in the audience before he enacts them, we ALL become co-criminals. When Richard no longer needs our silent, delicious acquiescence, or our complicity, guess what happens? Yes, the direct addresses to us stop. He stops addressing or acknowledging us. We become dispensable. We are his next victims.

And perhaps this is the learning the play offers us. If we take pleasure in the act of observing, from the position of privilege, the rise of a monster, if our silence makes us complicit, it will be short-lived. But the politics of that idea, as it is so embedded in dramaturgy and staging, is utterly absent if the play is treated to the ever-present danger of naturalistic staging appropriate to Ibsen or Chekhov.

On the 26th of February 2025 an AI generated video smashed into our brains and settled in our memory-systems rather like a bomb wedging into a concrete apartment block. Lasting only 32 seconds, the video was shared by US President Trump himself on his own social media platform, Truth Social, and Instagram.

Like billions of others across the planet I saw the video within an hour of its ‘dropping’. I guess that many of you saw it too. If you did not see it I won’t describe it frame by frame. Its out there, on Youtube.

It portrays a post-genocidal Gaza – with Trump, Netanyahu and Musk the obvious victors, sipping Pina Coladas in reclining sun lounges in some kind of Las Vagas cum Rafah. It took a few days to discover which artists had produced this video using AI. But I followed their story closely and wrote about it in some detail in a publication at for Clickbait Citizen.

As I watched that video a thought entered my head. The vice is here. He never went away. He moved from carnival to the theatre and then into performative politics and now to the pinnacle of global power.

And let’s be unambiguous. Trump and his Republican Party are a huge danger to the planet – to everything we should be holding close. Our families. Our values, our climate, our future. Our democracies. But it is sickening to hear liberals call him a buffoon. His political strategy is flawless. And he learned it from understanding politics – but also the entertainment industry. Believe me, I recognise his talents and his techniques. For I too come from that same industry.

It is our complicity as audiences, as citizens, in the process of propelling these bewitching monsters to power, which is the element that has remained stable throughout the centuries. And that is what Shakespeare is interested in exploring and bringing to our attention in his play Richard III.

It is undeniable that billions of people watched that AI post-genocide video and were told what was coming for Gaza. It is all there. Shakespeare warned us, through his use of the vice-figure, of the way we, the public, could enjoy being seduced and become complicit in heinous crimes. Bourgeois naturalism tried to castrate and hide Shakespeare’s political staging and radicalness. And in that way it contributed in some way to the catastrophe of fascism in the Europe of the 1930’s.

But now?

—————-

But is it just too late now?

Are we to live the consequences again? In a post-shame era?

Have we all agreed simply not to mention the children?

—————-

And many too agreed not to mention the children.

Not to name the dead children.

We agreed not to mention the names of dead children.

Chris Baldwin

https://chrisplovdiv.substack.com

www.chrisbaldwin.eu

SIMPOZIJ GRAMATIKA ZABORAVA

ZAJEDNICA TALIJANA “FULVIO TOMIZZA” UMAG

 Sanja Roić

“Tomizza i slavenski svijet u kontekstu gramatike zaborava”

Fulvio Tomizza je gotovo pedeset godina pisao najčešće o ljudima istarskog kraja za koje je u jednom razgovoru rekao da su to ljudi bez predrasuda, ljudi koji su govorili hrvatskim dijalektom prepunim venetskih riječi i jednako venetskim dijalektom prepunim hrvatskih riječi.

On je pripovijedao iz dvostruke perspektive: i onih koji su otišli i onih koji su ostali.

U kontekstu naše današnje teme, gramatike zaborava, mi smo, govorim sada o hrvatskoj i istarskoj kulturnoj i intelektualnoj zbilji od sredine ’50-ih sve do konca ’70-ih njegovo pisanje i djelovanje bili prekrili zaboravom, pa čak i kritikom. Potrajalo je to sve do romana Bolji život i odluke Milana Rakovca i Čakavskog sabora da taj zaborav mora prestati. Knjiga Bolji život u ediciji Istra kroz stoljeća (Drugo kolo, knjiga 11, 1980.) pretvorila je taj nepravedni zaborav u otkriće, tom knjigom je Fulvio Tomizza napokon postao dio našeg slavenskog, hrvatskog, istarskog svijeta. Mi smo otada, od 1980., u dijalogu s njegovim književnim i intelektualnim opusom, sada i četvrt stoljeća nakon piščevog fizičkog odlaska.

Fulvio Tomizza je bio prethodnik migrantske književnosti u Italiji i u Evropi, jer je svojom odlukom da napusti Istru, nakon iskustva na radiju u Kopru, studija u Beogradu, filmskog i teatarskog staža u Ljubljani, došao u Trst 1955. godine obogaćen, ali i opterećen svim svojim iskustvima. U talijansku je književnost unio novum, svjedočenje o ruralnoj Istri, prostoru na kojem se slavenski svijet susretao s onim mletačkim, austrijskim i talijanskim. Njegova književnost je razgovor različitih, on dekolonizira talijansku književnost mnogo prije nastanka svijesti o potrebi dekolonizacije, on spašava sjećanje na jedan starinski svijet na rubu povijesne propasti, jer dio stanovništva odlazi s tih prostora u opravdanom ili nametnutom strahu od nove vlasti uspostavljene nakon sloma talijanskog fašizma.

Francesco, Franz Coslovich iz Materade i njegovi ukućani govore po našu, alla nostra, kako pripovjedač odmah pojašnjava, jer se tim hibridnim hrvatsko–talijanskim govorom sporazumijevalo oduvijek kada se radilo o njihovim intimnim, važnim pitanjima. Kad je 1960. objavljen roman Materada i kad su ga prihvatili zahtjevni talijanski čitatelji i kritika, bilo je moguće tek  ukazati na posebnost govora, povijesnog suživota u svjetlu dramatičnog iskušenja, napuštanja rodnoga sela. Poklopilo se to i s transformacijom seoskog svijeta u novi, industrijalizirani, a u ovom je slučaju  politika odijelila grad u zaljevu i ruralni svijet u zaleđu koji su stoljećima gravitirali jedno drugome. „Materadu pripovijeda neki bezimeni čovjek iz moga kraja“, kaže Tomizza.  On je mogao konstruirati vjernu i emotivno snažnu sliku drugog iz vlastitog iskustva: bio je seminarist u Gorici i Kopru, gimnazijalac u koparskoj gimnaziji, suradnik na koparskoj radio-stanici, student u prijestolnici nove države, suradnik na filmu u glavnom gradu najzapadnije republike. Nova vlast, antagonizam  spram talijanskog stanovništva, očev martirij koji završava smrću u vlastitome domu u Juricanima pridonose njegovim traumama koje se transformiraju u spisateljsku energiju u novom okruženju u Trstu. Nešto kasnije, zahvaljujući tršćanskom muzikologu Vitu Leviju, Tomizza otkriva načine  prevladavanja traume egzodusa i približava hibridni istarski svijet talijanskoj kulturi. Materada sadrži dvadesetak hrvatskih riječi od kojih se neke ponavljaju i postaju dio talijanske sintakse, razumijevaju se iz konteksta, a kasnije se to ponavlja i u druga dva romana Istarske trilogije.

Tomizza je čitao Kafku, Rilkea, Musila, Prousta i Krležu i ne smijemo zaboraviti da je upravo on zaslužan za prvi talijanski prijevod Hrvatskog boga Marsa. Čitao je Tršćane Itala Sveva i Scipija Slatapera i svog suvremenika Cesarea Pavesea, a vladao je usto i scenskom i filmskom tehnikom kojom je često čitatelja uvodio u prostore ili plastično prikazivao geste pojedinih likova.

Svijet Tomizzinih romana je i talijanski i slavenski: on spaja regionalni realizam sa srednjoevropskom i tršćanskom književnom tradicijom i praksom francuske école du regard, uz iskustvo rada na filmu i u teatru. Dvostruka sudbina otišlih i ostalih Istrana ispričana je kao narativni tok u koji se slijevaju pritoke svakog lica, glasa, događaja i pojava koji se lome na granici kao tragičnom mjestu sudbine.

U Boljem životu Tomizza je tu atmosferu sažeo u rečenicu crkvenjakova sina koji spoznaje da svaki put, s odlaskom svakog čovjeka, umire i svijet, da nestaje drevni svijet istarskog ruralnog mikrokozmosa sa svojim simbolima: maslinom, lozom, crvenom zemljom. Taj roman pripada i hrvatskoj i talijanskoj književnosti – što je inače gotovo nemoguće. Stari izraz zapisan je u crkvenim kronikama „prešao je u bolji život“ u mjestu radnje, selu fikcionalnog imena Radovani iz župe M., dok  vrijeme teče od konca 19. stoljeća do 23. siječnja 1975. U Radovanima se smjenjuju župnici, a seljani trpe glad, bijedu, nepravde, ratove.

Ipak, u kontekstu gramatike zaborava koju sam spomenula razumjet ćemo zašto postoji razlika na samom početku ova dva izdanja, talijanskog i hrvatskog.

Motto talijanskom izdanju je rečenica glavnoga lika: „Ono što sam vidio i doživio“, a u hrvatskom izdanju se čitateljima obraća sâm autor: „Likovi ovog romana nastali su kao plod stvaralačke mašte, pa je svaka moguća sličnost sa stvarnim osobama posve slučajna. Fulvio Tomizza“.

Tomizza je, kako svjedoči Milan Rakovac, govorio o „ne-povijesti, nonstoria, jer u tom romanu nema junaka. Mjera povijesti je ljudski život, institucija je crkva sa svojom običajnošću i tradicijom, a protjecanje vremena donosi promjene, civilizacijske, društvene, političke. Mikropovijest istarskog sela  iz vizure crkvenjaka, na središnjoj udaljenosti od župnika i župljana omogućila je autoru uravnoteženu mjeru stvari, mjeru iskaza, mjeru događaja, mjeru osjećaja, i tragičnih i komičnih. Tako je godine 1977. najprestižniju talijansku književnu nagradu mogao i morao dobiti čovjek s granice, talijanska je kultura ponudila svojim čitateljima geografiju koja više nije bila unutar državnih granica, a koja je svojom poviješću pripadala i jednoj i drugoj strani. Tada je talijanska književnost prihvatila kao svoje sintagme i rečenice: „popóska jója“, „huala sine“, „huala judi“, „’i je so a gombe levade“, „venire alla stuor“, „Boh vam doj zdrovlje, barba Martin“ i „Boh doj, sine“, a  lirski ton romana nadvladao je tada svaku moguću nesuglasicu ili prijepor koji su mogli doći s jedne ili druge strane.

Tomizzin Bolji život nije La miglior vita u hrvatskom prijevodu, Bolji život živi u našem jeziku i u našoj kulturi, jer, kako je rekao Milan Rakovac:

Raznorodne, krv i duša ne razdvajaju biće Fulvia Tomizze, kao u mnogih naših ljudi koji su otišli, ne odriče se on ni roda, niti zavičaja, ne želeći birati ili jedno, ili drugo, on odabire i jedno i drugo.

SIMPOZIJ KARNEVAL BEZ GRANICA

PRETORSKA PALAČA, KOPAR

Ahmed Burić

“Reality Karneval”

Karneval. Veselje. Zanimljivo je kako se riječ za radost, i riječ koja označava kosmos u slovenskom, razlikuju u samo jednom slovu. Vesolje. Svemir. 

Ili Odrješenje? 

Ili, u novijem vremenu, dan za konzumaciju? Pancake day, u Britaniji. Shrove Tuesday povezan je s kršćanskim običajem ispovijedi prije početka korizme. Riječ shrove dolazi iz riječi shrive, što se odnosi na dobivanje potpunog oprosta grijeha sakramentom ispovijedi. Stoga se i danas u nekim kršćanskim državama ovaj dan koristi kao prilika za potpuno čišćenje od grijeha prije ulaska u korizmu. Kako većina običaja nađe utemeljenje ili opravdanje u praksi tako su palačinke odabrane kao sjajna prilika da se potroše jaja, mlijeko i mast, namirnice koje se obično ne jedu za vrijeme posta. 

U Bugarskoj su Sirni zagovezni, u Rusiji su Maslenica, u Poljskoj i Češkoj su Ostatki, odnosno, Zapusty, ili Masopust, Fašiangi u Slovačkoj, Fašnik u Sloveniji, u Srbiji i Hrvatskoj Pust ili Poklade. Sedam tjedana prije Uskrsa, i dan prije Čiste srijede. Mardi Gras na francuskom znači Debeli utorak, što je praksa posljednjeg dana jedenja bogate, masne hrane prije ritaulnih velikoposnih žrtava u vrijeme posta. Narodni običaji su uvijek povezani s običajima poklada prije posta koje su povezane s pokorničkom dobom. U mnogim se zemljama početkom godine slavi karneval ili poklade, razdoblje između kršćanskog blagdana Bogojavljenja (6. siječnja) i početka korizme (Pepelnica ili Čista srijeda). S obzirom na to da se dan proslave Uskrsa mijenja svake godine, promjenljiv je i početak korizme, 40-dnevne pripreme za Uskrs, a s time i zadnji dan pokladnih proslava. Giovedi Grasso, u Italiji, pokladni utorak u Hrvatskoj, ali u svakom slučaju zadnji dan proslave i početak uzdržavanja. 

No, najviše ukorijenjen i, kažu, najznamenitiji karneval te vrste – ne računamo, naravno, Rio de Janeiro, koji je svijet za sebe i ne potpada pod našu anglosaksonsko – frankofonu, u osnovi, kolonijalnu sliku svijeta – u kojoj smo mi sami, praktično, manje od kolonija – je u New Orleansu, u Louisiani gdje je stigao kao francuska katolička tradicija. Braća Pierre Le Moyne d’ Iberville i Jean Baptiste Le Moyne de Bienville, krajem 17. stoljeća su, nakon što ih je kralj Louis XIV poslao u odbranu francuskih potraživanja teritorija Louisiane – što danas pripada državama Alabama,  Mississippi, Louisiana i dijelu istočnog Texasa. Povijest kasnije kaže da je ekspedicija koju je vodio Iberville, u ušće rijeke Mississippi ušla 2. marta 1699., u ponedjeljak, i taj dan se naziva Lundi Gras. Ne znajući da je to rijeka koju je za Francusku, šesnaest godina prije, istražio i francuskom proglasio   René-Robert Cavelier, Sieur de La Salle, grupa je nastavila uzvodno do mjesta na istočnoj obali nizvodno od mjesta gdje se danas nalazi New Orleans, i tamo napravila logor. Bilo je to 3. marta 1699., i u čast tog dana Iberville je mjesto nazvao Mardi Gras Point. Godine 1723. prijestolnica francuske Louisiane se iz naselja Mobile seli u New Orleans. Tradicija proslave karnevala traje od 1703., a prva parada u New Orleansu je održana 1837. Ona je u recepciji popularne kulture postala sinonim za grad u kojem će na Congo Squareu nastati jazz. Možda i najvažnija grupna svjetska tradicija u koju će se upisati tisuće umjetnika sa svih strana svijeta. Bivajući nekada isključivo američka stvar, današnji jazz obuhvata dobar dio onoga što poznajemo kao world – music, i većinu žanrova nastalih pod utjecajem američke, zapadne muzike. Što bi rekao slogan proslave Mardi Grasa Laissez les bons temps rouler, odnosno Let the good times roll. Jedan je život malo za proučavanje historije jazza i bluesa, pogotovo kad niste na izvoru, već hiljadama kilometara daleko od njega. Ali, zajedničke crte uvijek postoje: nesretnu okolnost što pisac ovih redova nije istraživač i izvođač podvrste bluesa koju znamo kao – Mardi Gras. U tom žanru su, praktično, svi zvuci toga dijela svijeta koji su s različitih strana svijeta došli tu – rumba, mambo, calypso, gospel i , dakako, blues.  

Društva koja organiziraju parade i maske na njima zovu se – krewes (kruz), a bal Comus je simbolički kraj svečanosti. Za karneval se, u nekom smislu, može reći da je skup običaja koji je želio sačuvati francusko kulturno – historijsko nasljeđe, tamo gdje je matica izgubila borbu za politički i vojni utjecaj i dominaciju. Krvava prošlost je, tako, egzorcizirana feštom, i ta je tradicija nastavljena do današnjih dana. I dobro je da je tako: sve na svijetu zahtijeva alternativu, i historijsku distancu. 

Sa distance od skoro trideset godina od ratova u Jugoslaviji, moglo bi se reći da su, s nivoa izbora ekskluzivnih historijskih događaja – ako samo za ovu priliku, iz razumljivih razloga, izuzmemo genocid u Srebrenici – dvije stvari odredile sudbinu zemlje iz koje dolazim. Prva je „francuska“, a radi se o posjeti tadašnjeg predsjednika Republike Francoisa Mitteranda Sarajevu, 28. juna 1992. godine. Izabran kao lider evropske zemlje čija procjena može imati najveću težinu, on je moguću intervenciju Ujedinjenih nacija prolongirao, odnosno stavio van razmišljanja: sudeći prema svjedočenju njegova pratioca na tom putu Bernarda Kouchnera, i biografa Michaela Winnocka, napravio je diverziju: nije niti spomenuo agresora, otvaranjem humanitarnog koridora dao je Bošnjacima lažnu nadu, a zapravo spriječio vojnu intervenciju, na koju je Zapad, navodno, bio spreman. Dobio je diplomu počasnog građanina Sarajeva (za koju je jedna Susan Sontag trebala provesti u opkoljenom gradu šest mjeseci) i za nekoliko sati izmanipulirao baš sve strane. U letu natrag kući, poučio je svoga ministra Kouchnera kako „povijest pritišće ovu regiju”, te kako je „Europa suočena s njemačkom nestrpljivošću”. I da „nekoliko užarenih intelektualaca” (P. Bruckner, A. Finkelkraut, B.H. Levy) neće promijeniti njegovo mišljenje o tome da Francuska nema nikakvog interesa da intervenira protiv srpskih snaga. U institutu koji čuva dokumentaciju o francuskome predsjednika nema fotografija o susretu s Mladićem i Karadžićem u zračnoj luci u Sarajevu. Touche. Kupivši vrijeme za agresora, ostat će crna mrlja u povijesti Zapadnog Balkana, ali ni to, budimo iskreni, nije potrajalo vječno. Nakon Srebrenice, i maltretiranja francuskih vojnika od strane Karadžićeve i Mladićeve vojske, sljedeći francuski predsjednik Jacques Chirac bio je jedan od najgorljivijih zagovornika NATO udara na srpske položaje. Koji su, ruku na srce, došli prekasno da bi Bosnu i Hercegovinu mogli vratiti u „normalan“ kolosijek. Zlo koje je počinjeno, ostavilo je trajne posljedice, i politike koje su dovele do rata su manje ili više još uvijek na vlasti. 

Druga stvar je „engleska“. A riječ je o imenu „Republika Srpska“.  Richard Hoolbroke, glavni mirovni pregovarač i tvorac Daytonskog sporazuma, u svojim je intervjuima nekoliko puta iskazao dvojbu, skoro i kajanje što je dozvolio da se jedan entitet u okviru Bosne i Hercegovine zove državnom nominacijom – Republika Srpska. I u tome je uvijek spominjao inzistiranje engleskog dijela pregovaračkog tima (Owen, Hill) da se taj dio zemlje zove baš tako, i nikako drugačije. Na „zvučnom“ nivou „radi“ kao Republika Austrija, Republika Slovenija, ili Republika Hrvatska. Ona to u suštinskom smislu – (još) nije, nije država, ali njome vlada Milorad Dodik, čovjek čije namjere niko do kraja ne može prozrijeti, ali on, ohrabren podrškom hrvatskog predsjednika Milanovića, poduprt novcima Viktora Orbana, i otvorenom podrškom Vladimiru Putinu, predstavlja neko biće koje bi se moglo naći na maskama krewsa, čudovište sagrađeno od više komponenti, koje neko ko bi mogao, i iz nekih razloga opet ne želi eliminirati, i staviti iza rešetaka, gdje pripada, nego ga stalno unaprijeđuje, i produžava mu život na vlasti. Sve glasniji tračevi iz Bruxellesa da bi „Evropska unija odmah primila Bosnu i Hercegovinu, da nije Republike Srpske“ su, zapravo, nastavak karnevala Mitterandove posjete Sarajevu, izlika da stvari ostanu nepromijenjene. 

Jer, Engleska, odnosno Velika Britanija je izašla iz Evropske unije, ali je čedo njezinih evropskih izaslanika – Republika Srpska, ostala nesmetano živjeti. I živjet će i dalje. Sa ili bez karnevala. Sa ili bez francuskog, ili engleskog prisustva. Neće se promijeniti ništa, dok se ne promijeni sve: sve glasniji planovi Sjedinjenih država da „uredi“ Zapadni Balkan prema zonama utjecaja na liniji Zagreb- Beograd-Tirana, zapravo, znači vraćanje na „fabričke“ postavke, a to je uređenje nasljeđa nakon mira u Brest- Litovsku, što je bio formalni kraj 1. svjetskog rata. Ali, kako znamo nije donio ni trajan, ni pravedan mir. Dvadeset godina od njega, izbio je Drugi svjetski rat, na sličnim premisama svojega prethodnika. U tom scenariju, i skoro potvrđenoj okupaciji Crne Gore od Srbije koja danas traje, i aspiracijama Albanije na dijelove Makedonije, uz, dakako, Kosovo, države na koje se vrši pritisak – BiH, Crna Gora, i Sjeverna Makedonija – formalno bi, možda, mogle nastaviti postojati, ali ne bi imale suštinsku kontrolu nad svojim teritorijama, već bi se njima vladalo iz tri gore spomenuta centra. Treba li napominjati da ni Slovenija, bez obzira na svoju suverenost i fundiranost u Evropskoj uniji, uopće ne bi bila pošteđena tektonskih promjena koje bi se dogodile nakon takvog „prestrojavanja“: U tom smislu, izgleda da su maske već pripremljene: „Otvoreni Balkan“ je, uglavnom, formalizacija ostatka Velike Srbije, „legitimno predstavljanje Hrvata u BiH“ je pretvaranje dijela Bosne i Hercegovine u Republiku Hrvatsku, a u priču Edija Rame da iza „Otvorenog Balkana“ ne stoje Rusi ili Kinezi – je, naprosto, teško povjerovati. 

Slijedeći Hegelovu misao da se historija prvi put događa kao tragedija, ponavlja kao farsa, valja se prisjetiti da bi treći put mogla biti – groteska. Ali, ne u karnevalskom značenju u kojem bi je trebalo posmatrati kao kulturni fenomen, poput onoga u New Orleansu, nego je to reality karneval, kojeg živimo svaki dan. 

I čiji danak plaćamo, bijednim životom na periferiji. 

I životima svoje djece.                

SIMPOZIJ KARNEVAL BEZ GRANICA

ZAJEDNICA TALIJANA “FULVIO TOMIZZA” UMAG

István Ladányi

“Oduzimanje karnevala”

Prvo što mi pada na pamet kad pomislim na riječ karneval nije Bahtin ili karnevalizacija u srednjovjekovnoj kulturi, nego neka maglovita ideja o maškarama, samozaboravnom veselju, kada se čovjek nema čega stidjeti.

Onda se sjetim da nikad dosad nisam bio na karnevalu. Nikad nisam bio u Rijeci ili Veneciji za vrijeme karnevala, pa čak ni u Mohaču u Mađarskoj, gdje je pohod bušara šokackih Hrvata glavna atrakcija za vrijeme faršanga.

A to me onda podsjeti da bih, da sam ipak bio na karnevalu, onda bio bih samo kao turist, kao konzument turističkog programa, gdje nema ni traga nekom bahtinovskom naopako okrenutom svijetu. Organizatori karnevala su profesionalci, ugostitelji isti kao i obično, s odgovarajućim dozvolama, blagajnom povezanom izravno s poreznom upravom, zabavljači su isti kao na bilo kojem ljetnjem festivalu, a ja kao konzument proizvoda zvanog karneval plaćam doživljaj koji mi se proizvede u tvornicama kreativne industrije.

Autentični karneval određena zajednica doživljava u svojim okvirima, on nije namijenjen drugima, ne promatramo tuđu karnevalsku zabavu, karneval ne zahtijeva publiku nego sudionike, doživljavamo ga sami, u svom okruženju – subvertirajući svoju vlastitu sredinu. Karneval nije obično klauniranje, već svjesno rušenje poretka, njegovo izvrtanje, doživljaj slobode bez svakodnevnih stega.

Kad sam ja doživio takvo nešto? Ne sjećam se jesam li uopće. Rekao bih da se takvo nešto može doživjeti u trenucima pisanja, kada pišemo o svojim najosobnijim temama, kada pišemo o onome o čemu apsolutno želimo pisati, o čemu se ne može šutjeti. Ali moji tekstovi napisani su sa sviješću o umjerenom utjecaju i to na veoma mali krug ljudi, moji stihovi govore glasom rezignacije, i jedva se čuju u stalnoj buci karnevalske industrije.

Rijeka i Venecija su bili samo primjer. Ali nije samo karneval u Rijeci ili Veneciji dobro konstruirana, visoko medijatizirana roba, nego nam je uskraćena mogućnost doživljavanja svog vlastitog karnevala u svakom pogledu. Ima li smisla izabrati kralja karnevala ako se sami čelnici država pojavljuju kao glasni klaunovi, ako se nositelji najviših ovlasti predstavljaju kao buntovnici, ako narodni vođa, koji se inače svom voljenom narodu usudi približiti čak i u pancirnom prsluku samo do sigurne udaljenosti, taj narodni vođa imenuje sebe kao streetfightera, gradi imidž tvrdog momka iz predgrađa? Vlast dakle oduzima od svojih podanika i preostali karnevalski užitak pobune i subverzije – i tu ulogu prisvaja sebi.

Mađarska književna znanstvenica Mónika Dánél razmišljajući o mađarskoj neoavangardnoj književnosti, za subverzivne tendencije neoavangarde služi se izrazom „jezičnog karnevala”, konstatirajući subverzivnu snagu neoavangardnih poetika. Do naših dana kulturna je industrija slomila ili prisvojila buntovne i subverzivne kulturne inicijative i avangarde i neoavangarde i svih drugih pokreta koji su ih slijedili.

Što nam je ostalo? György Petri je u beznađu sedamdesetih godina u Mađarskoj na isto pitanje odgovorio: „Struganje lirskih lopovskih ključeva / (…) / za uski krug prijatelja“.

Nije baš neka perspektiva. Ali isti je Petri istrajao u svom statusu i inzistirao na privilegiji slobodnog pjesničkog govora bez kompromisa, čak i ako je to imalo za posljedicu da njegova djela nisu bila objavljena u Mađarskoj više od desetljeća. Ili kako je napisao srpski prevoditelj Petrijevih pjesama: „Ne čini usluge prinčevima i boljarima. / Ne traži usluge od prinčeva i boljara.”

SIMPOZIJ KARNEVAL BEZ GRANICA

PRETORSKA PALAČA, KOPAR

Saša Ćirić

“Karneval ili Karnevar (utopijske ludorije protiv mesožderske sage)”

Kada sam pre tačno petnaest godina boravio na Forumu Tomizza, 2008. godine, dve su se stvari poklopile: prvi put sam u životu uopšte bio u Hrvatskoj, u 32. godini života, i nisam imao vizu za ulazak u Sloveniju i Italiju, tako da sam festival presedeo u Umagu. Štaviše, već na graničnom prelazu Batrovci hrvatski graničar mi je tražio poziv za Festival, što nisam imao jer nisam bio u obavezi da ga imam i nije bio sasvim zadovoljan količinom novca koje sam poneo, pa me je ostavio pored kolone da promisli hoće li me pustiti da nastavim putovanje. Da parafraziram naslov jednog dokumentarnog romana Damira Karakaša, eto kako sam ušao u Europu, kroz Hrvatsku koja je tada na sebe udarnički preuzela ulogu predziđa Evropske unije.

To deluje kao krajnje benigna anticipacija dešavanja koja će uslediti nakon svega nekoliko godina: žilet žica na granicama Slovenije i Mađarske; plava grobnica Mediterana kao klopka i spas za desetine hiljada uglavnom mlađih potomaka nekadašnjih podanika evropskih imperijalnih sila, od Avganistana preko Iraka do Sirije, koji hrle ka podignutim zidinama tvrđave Evrope; švercerske rute za izbeglice diljem Balkana, kroz Tursku, Grčku, Severnu Makedoniju, Bugarsku i Srbiju, i istinski lov civilnih patrola na ljude koji pokušavaju da ilegalno pređu granicu preko planinskih gudura, o čemu je tako mračno i mučno, iz ugla baš tih švercerskih profitera, pisao turski pisac Hakan Gundaj u romanu Još.

U međuvremenu se Evropa, a i ceo zapadni svet, polako vraćao u tridesete godine dvadesetog veka. Građanske države su reterirale u nacionalne, liberalna je postajala iliberalna demokratija a autoritarni populizam uzimao maha. Mase obmanute bajkovito lažnim obećanjima o gomili para koje će sačuvati od „briselske birokratije“ su bregzitirale, a jedan preispoljni mizogini i rasistički glupan, milijarderov sin koji ne ume da sklopi kišobran, postao je posednik šifri nuklearnog arsenala u „zemlji slobode i mogućnosti“. Arapi su nekako s proleća rušili svoje diktatore postavši listom muslimani, vozdigla su se Muslimanska i Italijanska braća – bez sestara, koje su zabrađene i prekrižene, sa osporenim pravom da raspolažu vlastitim telom, pa čak i da koriste rodno osetljiv jezik, zatvorene u kuhinju i dečju sobu. Na sve to tri godine smo preživljavali istinsku pandemiju, dakle zarazu planetarnih razmera (eto, i virusi su pristalice globalizma), ali nas je sačuvala nauka i zdravstvene službe, razum i solidarnost. Mada smo, gorko zatečeni, otkrili da se skoro svaki drugi stanovnik na Zemlji, dakle naš bližnji, komšija, brat i kolega, autovao kao „antivakserski idiot“, elem kao neko ko ne veruje u savremenu medicinu i elementarne naučne dokaze. Na kraju smo postali nevoljni voajeri novog rata u Evropi i mesijanskog ludila frustriranog moćnika iz Kremlja koji provocira nuklearni rat i dosta nemoćno deluje dok razvaljuje susednu bratsku zemlju.

Naporedo s tim, u zemlji u kojoj imam retku sreću da živim, na vlasti se zapatio narcisoidni autokrata koji sve vreme teži da svojoj psihopatološkoj fizionomiji podredi celo društvo, gradeći Potemkinova sela na vodi i fasadnu demokratiju, uvezujući izvršnu vlast i kriminal, urušavajući slobodu medija i nezavisne institucije, ignorišući i negirajući srpsku odgovornost za raspad zemlje i ratne zločine. Retoričkom siledžiji nasilje je nedavno eksplodiralo u lice, u samo dva dana, u vidu jednog 13-godišnjaka koji je očevim pištoljima pobio svoje uglavnom drugarice iz osnovne škole u centru glavnog grada i 21-godišnjaka koji je u prigradskom naselju kalašnjikovim izrešetao svakog ko mu se zatekao na putu.

Kada je reč o pojmu karnevala, posebno kako ga je razumeo neizbežni Mihail Bahtin baveći se Rableovim delom i srednjovekovnom narodnom kulturom, izdvojio bih dva bitna momenta: radikalno preokretanje sistema i stroga vremenska ograničenost tog naopakog tumbanja. Da prosjak postane plemić a sluga vladar, bogoštovanje posprdna i vesela blasfemija, sumorno i dostojanstveno raskalašno i bezbrižno…, dopušteno je samo na jedan dan u godini – da sve bude kao u snu. A snovi naizgled nemaju uticaja na stvarnost; zaboravimo ih najčešće i pre nego što prilikom buđenja otremo snohvaticu sa očnih kapaka. No, u tom snu, gde nemoguće postaje vidljivo, ostane neki trajni podstrek imaginaciji: šta bi bilo kad bi bilo, kada bi se pomaklo nepomično i stvari složile drugačije. Elem, karnevalski san nagoni na to da se misli nezamislivo.

I eto, petnaest godina od mog prvog dolaska kao da se utopija ostvarila. U Istri nema granica, Istra je ujedinjena u Evropskoj uniji iako svako zna šta je njegovo. Svako pamti svoje traume, ponekad o njima i progovori, bilo preko narativa o „dva totalitarizma“ ili o slavnim prošlostima, o nostra mare, o habzburškoj idili ili o ostvarenoj jugoslovenskoj zajednici čiji su antagonisti u Drugom svetskom i u ratovima devedesetih ispoljavali svoje genocidno lice. Međutim, u ostatku poluostrva zjapi „crna rupa“ birokratski nazvana Zapadni Balkan. U njenom su mraku natiskane nesjedinjene zemlje, ostavljene da sede u magarećoj klupi obustavljenog prijema u EU, neuspešno se noseći sa svojim autokratama, korupcijom i ekonomskom zaostalošću.

Danas se na tzv. Zapadni Balkan može primeniti ona formula Česlava Miloša o „drugoj Evropi“, koja se krajem 80-ih odnosila na Istočnu Evropu kao „ono drugo“ svog zapadnog parnjaka, samo što bi za Zapadni Balkan moglo da se kaže da je „treća Evropa“, pastorče pastorčeta, onaj večiti Geteov homunkulus iz zapadnjačke percepcije, koje pominje Marija Todorova u svojoj studiji Imaginarni Balkan, kao figura trajno zakržljalog i beznadežnog Evropejca. Tome treba pridružiti islamofobiju i evropski strah od balkanizacije kao fenomena usitnjavanja država i građanskih ratova, odnosno uvoza kriminala i nasilja. Kao da je reč o vrsti korone, ali mnogo smrtonosnije, koji Balkanci nose u svojim genima i šire sa vazduhom koji izdišu svuda gde se dosele.

A zapravo reč je o „staroj lošoj“ politici dvostrukih standarda i nedoslednosti kontinuirano slabe evropske politike prema Balkanu. Recimo, većina zemalja je priznala Kosovo, ali su tek nedavno odobrili viznu liberalizaciju za njegove građane, dakle držeći ih više od dve decenije kao u nekom karantinu za leprozne, iako su još odmah, posle NATO intervencije 1999., podigli najveću vojnu bazu u jugoistočnoj Evropi, Bondstil u Uroševcu ili Ferizaiju. S druge strane, prema Srbiji se forsirala pragmatička politika tzv. stabilokratije, pa se žmurilo ili progledavalo kroz prste AVtokrati dok progoni opoziciju, namešta izbore, uzurpira medije, potčinjava sudsku i zakonodavnu vlast, najviše zarad obećanja da će rešiti kosovsko pitanje. U Bosni i Hercegovini, gde jeste (naj)složenije stanje stvari, godinama se toleriše protivustavno ponašanje vlasti jednog entiteta i toleriše dominacija etničkih umesto građanskih principa u izbornom zakonodavstvu i političkom sistemu zemlje, itd.

Ovakva kritička analiza, reći će neko, postavlja velika očekivanja od Evrope, a kao da omalovažava ili minimizira kapacitet i domete delovanja unutrašnjih snaga, bilo opozicionih bilo građanskog društva. To dobrim delom jeste tako, jer su unutrašnje snage inferiorne pred savezom autoritarnog vladanja i prodora netransparentnog kapitala, kineskog i arapskog ili ruskih energenata, ali i poznatih svetskih korporacija kao što je Rio Tinto. Njihovom delovanju na periferiji svetskog kapitalizma koje neretko dovodi do ekološke devastacije vode i tla, branu ne postavljaju zakoni ni volja vlasti nego jedino narodni bunt, kao što je slučaj sa iskopavanjem litijuma ili izgradnjom mini hidro-elektrana.

A političko rešenje nije nepoznato i ne pripada sferi atomske fizike: jednostavno se mora insistirati na striktnoj primeni evropskih standarda u svim oblastima privrednog i političkog života, u nultom stepenu tolerancije za svako antiekološko i nedemokratsko ponašanje, u stalnoj i iskrenoj podršci proevropskim snagama i slobodnim medijima, naporedo sa obnovljenom politikom ubrzanog prijema zemalja Zapadnog Balkana u EU, čime bi se onemogućilo mešetarenje i destabilizacija koju sprovode Rusija i Kina sa lokalnim samodršcima.

Ovo je realna politika, lako zamisliva, možda teže ostvariva i na duži rok, ali koja nema veze sa karnevalskim preokretanjem hijerarhije i implementacijom nezamislivog. Čak ne mora da ima veze ni sa filantropijom, već je stvar čisto racionalne procene. Istinski ujedinjena Evropa, bez zapadnobalkanske rupe na svom tepihu, predstavlja strateški interes i nesporan dobitak Evrope u celini. Svaki drugi odnos EU prema balkanskoj crnoj rupi kratkovid je i kontraproduktivan: mnogo je skuplje sanirati štetu od ulaganja u izvodljivu budućnost. Iz realnosti vlastite psihologije treba maći autizam straha i sebičnost, a iz utopijskog sna uneti prstohvat integracijskog entuzijazma i odlučnost. Tek tako i tek tada Evropa može da bude mati svim Evropljanima a svetionik i podrška svima u svetu koji su željni hleba, pravde i srećnog života.

SIMPOZIJ KARNEVAL BEZ GRANICA

ZAJEDNICA TALIJANA “FULVIO TOMIZZA” UMAG

Dragan Markovina

“Karneval bez granica ili živjeti s obje strane Schengena”

Koliko god naslov i povod ovogodišnjeg Foruma Tomizza bili s pravom optimistični i logično izabrani, kao netko tko dolazi s druge strane medalje ili ogledala, a jednako je podijeljen između tri sredine i konteksta u kojima živi i djeluje, pokušat ću ponuditi taj odraz u ogledalu ovom konačnom povezivanju Istre, odnosno padanju barijera između Hrvatske, Slovenija i Italije ili konkretnije, Umaga, Kopera i Trsta.

Moj život koji se posljednjih godina odvija u ravnomjernom življenju između Mostara, Splita i Korčule omogućio mi je bliskost s granicom u svakom pogledu pa i s karnevalima tih granica.

Prvo ono najočitije. Godinama sam se zabavljao subotama poslijepodne u Mostaru, promatrajući školsku definiciju karnevala granice. Kako su se obično subotom održavale svadbe čovjek je mogao provesti zabavno poslijepodne sjedeći na nekoj od klupa oko gimnazije i pratiti kako se prvo s istočne strane, od Musale, na Bulevar, mjesto koje je u ratu bilo crta razdvajanja, da bi i u poraću nastavljalo razdvajati nominalno i donekle funkcionalno zajednički, a istovremeno podijeljeni grad, popela kolona automobila u svadbenoj povorci, gdje je se iz prvog automobila vijorila muslimanska vjerska zastava. Provezli bi se tako tih par stotina metara i onda se na raskršću preko puta franjevačke crkve vratili u Stari grad.

Nedugo zatim bi se ponovio isti scenarij, s tim da bi druga kolona dolazila iz smjera gradskog parka, skretala kod franjevačke crkve nazad u zapadni dio grada, a iz prvog automobila vijorila se zastava, formalno upokojene, a funkcionalno egzistirajuće, Herceg-Bosne.

Bio je to u punom smislu riječi karneval granice ili karneval na granici, kojeg sam s vremenom počeo doživljavati u zabavnom svjetlu.

Kad čovjek odraste u gradu toliko zamršene, istovremeno traumatične, kao i prekrasne prošlosti, ujedno i gradu koji je metafora granice i koji je granica sam po sebi, k tome u kompletno etnički izmiješano najbližoj porodici, nužno počne razmišljati o granicama i identitetima. I ako netko iz neke druge regije može najbolje razumjeti sve ono što ljude u danas podijeljenoj Hercegovini muči, to su ljudi iz Istre, koji tu granicu žive već desetljećima i koja sada nominalno odlazi, ali i dalje zasigurno egzistira u mnogim projekcijama. Ukidanjem Schnengena između Hrvatske, Slovenije i Italije jeste završio jedan povijesni ciklus, ali to ne može poništiti ni egzoduse, ni traume, ni zajedničko nasljeđe mimo svega toga.

Hrvatska je među postjugoslavenskim državama jedinstvena po tome što je u cjelini zemlja pograničnog svijeta. Odnosno nema nijedne točke, niti grada u Hrvatskoj, uključujući ona četiri najveća, Zagreb-Split-Rijeku i Osijek, od koje je do granice duže od sat vremena autom. Donekle su joj po tome slični Slovenija i Crna Gora, s tom razlikom što je u Crnoj Gori, bez obzira na male geografske udaljenosti, zbog prometne izolacije i konfiguracije terena, granica često dosta daleko, dok je razlika u odnosu na Sloveniju u tome što je uvjerljivo najveći broj građana današnje Hrvatske u tu zemlju došao progonjen ratom u statusu izbjeglica ili egzilanata. Bilo da se to desilo prije par stoljeća ili prije tridesetak godina. Hrvatsko društvo je dakle u globalu pogranično društvo, sa svim dobrim i lošim stranama te činjenice, a nitko nikad od onih koji su tom zemljom upravljali ili je u intelektualnom smislu određivali, nije tu činjenicu konceptualizirao i ponudio na njoj utemeljen neki zajednički identitet tom društvu, koji bi nadišao međunacionalne i regionalne podjele.

Druga dakle strana medalje padu čvrste fizičke granice između Hrvatske i ostatka Europske unije, jeste uspostavljenje te čvrste granice između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, dviju zemalja nužno, logikom geografije, demografije i povijesti povezanih, kako lijepim, tako i ružnim stvarima. I odmah da kažem, promjena se osjetila još i prije nego je do tog pomjeranja Schengena došlo. Kako sam godinama, možda i desetak puta mjesečno, u jednom ili drugom smjeru, prelazio tu granicu između Hercegovine i Dalmacije bezbrižno, dodatno potpomognut time što me dobar dio carinika svakako prepoznavao, otkad su počele pripreme za Schengen, postalo je učestalo duže zaustavljanje, detaljan pretres automobila, razna pitanja kamo idem i zbog čega i općenito stvaranje jednog osjećaja nelagode koji je valjda trebao poslati poruku da granicu nije uputno prečesto prelaziti. I to bez obzira što imam oba državljanstva. Kad je prošlo neko vrijeme i graničari su usvojili nove navike, stega je donekle popustila, ali i dalje je prisutna.

O tome sam uostalom često pričao vozeći se za vrijeme pandemije i karantene kada sam ostao na duže vrijeme u Mostaru, između Mostara i Neuma, onom uskom, neuvjetnom i tada još uvijek nedovršenom cestom između ta dva grada, u potrazi za morem i zahvaljujući se Dubrovačkoj Republici što Hercegovina ima taj izlaz na more u Neumskom zaljevu.

Komunicirajući tada s graničnim policajcima koji su na molu ispod nekadašnje ribarske zadruge lovili ribu u pustom Neumu i kontrolirali morski ulaz u zaljev, kojim skoro nitko nikad nije uplovio pa promatrajući kako magistralom u tranzitu i na putu prema Korčuli ili Dubrovniku s jedne te prema Splitu s druge glatko prolaze građani Hrvatske, u to doba prije otvaranja Pelješkog mosta, neopterećeni opcijom karantene, oni su mi sami rekli kako smo dosad normalno funkcionirali, a sad ni oni sami ne znaju kako ćemo kad Hrvatska uđe u Schengen. Bile su to riječi policajaca, ljudi koji svakako žive uz granicu stoljećima i koji su k tome mahom Hrvati po nacionalnoj pripadnosti, koje su mi potvrđivale ulogu granice u svakodnevnim životima ljudi.