Alessandra Locatelli, Fulvio Tomizza de l'exode à l'exil, Presses universitaires de Provence, Aix-en-Provence 2021., (210 str.)

Evropska recepcija Fulvija Tomizze dogodila se nedavno u Francuskoj, gdje je mlada istraživačica Alessandra Locatelli objavila monografiju pod naslovom: Fulvio Tomizza od izbjeglištva do egzila. Locatelli predaje talijanski jezik i kulturu na Sveučilištu Haute Alsace u francuskom Mulhousu. Poznat nam je jedan njen rad objavljen na talijanskom jeziku o Tomizzinoj oniričkoj prozi, „La cifra dell'esilio nei racconti onirici di Fulvio Tomizza“ (Slika egzila u oniričkim pripovijetkama Fulvija Tomizze) u zborniku radova u kojem su sudjelovali i naši istraživači Nižić, Scotti-Jurić i Roić, koji je uredila Marianna Deganutti (Rileggendo Fulvio Tomizza, Aracne, Rim 2014, 199-216.).

Nova studija Alessandre Locatelli temelji se na njezinoj doktorskoj disertaciji koju je obranila na Sveučilištu u Provansi u Aix-en-Provence u prosincu 2014. pod mentorstvom profesora Perlea Abbrugiatija. Predgovor je napisao Fulvio Senardi iz Julijskog instituta za povijest, kulturu i dokumentaciju iz Trsta, višegodišnji talijanski lektor na Sveučilištu u Zagrebu. Senardi navodi još jednu studiju o Tomizzi objavljenu na francuskom jeziku. Autor je Maurice Actis-Grosso, a naslov: Fulvio Tomizza et l'anabase de la „Trilogia istriana“ (Fulvio Tomizza i razvoj „Istarske trilogije“), u izdanju Giorgio Pozzi, Ravenna 2014.

Locatelli je, nakon Uvoda, svoju studiju artikulirala u sljedeća poglavlja: Fikcionalna proza svjedočenja. Romani istarskog mikrokozmosa; Autobiografska fikcionalna proza. Identitetska kriza egzila i Povijesno-dokumentarna fikcionalna proza. Istraživanje o ponavljanju egzila. Nakon njih slijede Zaključak, Bibliografija i Kronološki i kartografski pregled područja na kojima je živio Tomizza.   

Uvidi u opus istarsko-tršćanskog autora doveli su autoricu do zaključka o postojanju objedinjujućeg načela njegovog pripovjedačkog identiteta. Identitetarna problematika je, po njenom mišljenju, sveprisutna u njegovom djelu zbog njegove izbjegličke sudbine, što ga je najprije navelo da istraži uzroke izbjeglištva, zatim bolni proces integracije u novu sredinu i, konačno, propitivanje te problematike na širem geografskom području i u sveobuhvatnijem povijesnom pregledu. Tomizzini autobiografski romani, smatra Locatelli, mogu se čitati kao svojevrstan makrotekst, ali i kao proces u kojem se prožimaju pisanje i život, što ga uvrštava u „antiliterarnost“ tršćanskih autora kojima je pisanje značilo ponajprije potragu za istinom i stjecanje specifičnog tršćanskog identiteta. Ističemo još da su u bibliografiju uvršteni zbornici sa Susreta uz granicu, kao i zbornik radova sa skupa u Ljubljani 2018, posvećeni Tomizzi i njegovom opusu.

Locatelli s pravom ističe da je Tomizzino književno djelo izraz humanizma koji promiče toleranciju i obranu prava na pluralni, višestruki identitet koji je on zagovarao na jadranskom prostoru. Na tom su se prostoru, podsjeća ona, u 20.stoljeću očitovali agresivni nacionalizmi, protiv kojih danas djelotvorno djeluje Evropska Unija. Kao primjer promocije takve prijateljske suradnje Locatelli naposljetku, što nas posebno raduje, navodi Forum Tomizza koji godinama okuplja tri grada iz tri zemlje, Trst, Kopar i Umag.

Tri narativne linije mi se, rekreativno gledano, seku pred očima u Dalmatinskom snu: storija o neuzvraćenoj ljubavi kao motor zapleta, evokacija porodične povesti u koju spada i autorova analiza odnosa prema svom rodnom mestu koje je nakon Drugog svetskog rata pripalo drugoj državi. Treća linija bi mogla biti prikupljanje građe za istorijski roman koji se odvija na Visu i u drugim mestima na dalmatinskoj obali u 18. veku a koji narator, italijanski pisac, neće napisati.

Prva pripovedna linija sobom nosi tu osobenost što je reč o iznenadnoj privrženosti (ljubav na prvi pogled) koja se javila kod pisca u zrelim godinama prema studentkinji iz Zadra. Ovaj erotski impuls nerazmrsivo je povezan sa afekcijom pisca prema sredinama u kojima ne živi, ali ciklično boravi. To je Istra, poluostrvo njegovog rođenja i rane mladosti, i posebno Dalmacija, region odakle potiču njegovi preci koji su se pred Turcima doselili u Istru u ranijim vekovima. Dakle, narator Tomičinog romana deli     sudbinu i status samog pisca, istarskog Italijana koji je emigrirao u Trst, ali je ostao vezan za zemlje svog i porodičnog porekla. On u njima povremeno boravi ne više samo kao turista, već i kao prevođeni i uvažavani pisac, gost novostečenih privrženih prijatelja, dalmatinskih sveučilišta i kulturnih ustanova. U tom tropletu, izvija se dalmatinski san starog pisca i emigranta, odnosno čoveka dvostrukog ili podeljenog identiteta.

Isprva me je najviše zanimalo kako istarski Italijan vidi Jugoslaviju, zemlju koja mu je „otela“ rodno mesto, zajedno sa poluostrvom koje je u međuratnom periodu pripadalo fašističkoj Italiji, pre toga Austrijskog carevini, te nekoliko vekova pre toga Mletačkoj Republici. Kao što sam očekivao, taj pogled je ispao složen, ali, što nisam očekivao, ne naročito povoljan po predstavu Jugoslavije.

Najpre o složenosti intimnog doživljaja naratora. Narator romana Dalmatinski san je sin lokalnog (relativno) imućnog oca i potomak čuvenog Jurija Jurcana (Zorzija Giurizzana), izbeglice iz južne Dalmacije, koji je praktično osnovao mesto, bio prihvaćen kao predvodnik zajednice i podigao lokalnu crkvu. U isto vreme, kao dečak i mladić, narator je deo italijanske zajednice, ide u školu sa svojim italijanskim vršnjacima i zaljubljuje se, polu-uspešno, u italijanske devojčice. Narator nam prenosi atmosferu distance pa antagonizma koja ja vladala u odnosima između dve zajednice, s tim da je distanca, ali i convivenza, suživot, karakteristična za mirnodopski period a antagonizam za ratni i posebno poratni period, posebno ako imamo u vidu perspektivu istarskih Italijana.

Ipak, narator se ne tuđi od slovenskih vršnjaka, jedan je od najboljih na časovima hrvatskog jezika, tako da mu Gracijela, devojka u koju je zaljubljen „s mješavinom zabrinutosti i prijekora“ kaže da se o njemu govori „da si jedan od njih, da si i ti ’drug’“. Ovaj citat je važan jer približava mišljenje većine u italijanskoj zajednici. Ono ilustruje pomenutu distancu i uspostavljeni antagonizam između slovenskog i italijanskog stanovništva Istre. Važan je zapravo dvostruko jer otkriva dvojaku osnovu distance i antagonizma. Jedna je etnička: Italijani naspram Slovena, koje Italijani nisu dodatno etnički diferencirali na Hrvate, Slovence i ostale, niti su ih imenovali Jugoslovenima. Druga osnova antagonizma je ideološka: Italijani sebe vide kao pristalice postojećeg poretka kao uobičajenog naspram „drugova“ kao imena za novouspostavljene odnose u jugoslovenskom socijalizmu, koji Italijanima izgledaju pomereni.

Dakle, Italijani su sebe videli, što i narator eksplicira na drugom mestu, kao legitimne političke gospodare poluostrva, kao pripadnike više i razvijenije kulture koja seže do antike i kao protivnike socijalističkog društvenog eksperimenta koji se posle rata uspostavlja i u Istri. Tomičin narator je svestan gledišta svoje zajednice i u osnovi joj ne oponira, ali i ne promoviše uverenja o italijanskom državnom pravu i kulturnoj supremaciji italijanske nad slovenskom kulturom. Međutim, ni on, iz ličnih razloga, nimalo ne ceni poredak koji uspostavljaju jugoslovenski revolucionari, jer počiva na nacionalizaciji zemlje i nekretnina imućnih seoskih posednika i kapitalista, tako da i njegova porodica ostaje bez dobrog dela svoje imovine.

Ali ne samo to: naratorov otac će pod, kako narator sugeriše, neosnovanim optužbama (sabotaža, pretnje režimu, saradnja s neprijateljem sa druge strane granice) više puta završiti u poratnom zatvoru. Dakle, kad se sve sabere, pojam Jugoslavije za naratora romana Dalmatinski san znači politička represija, otimanje privatne imovine i seljenje centra države iz Rima u Zagreb i Beograd. Tu je i bilingvalnost s kojom narator nema problema, naprotiv, odgovara mu, s tim da sada društveno privilegovana kultura u Istri postaje slovenska.

Nesumnjivo u najslabija mesta u ovom romanu spadaju naratorovi komentari raspada Jugoslavije početkom 1990-ih, koje on iznosi u skraćenoj formi navodnih nepristrasnih objašnjenja. Ova objašnjenja nas suočavaju sa limitiranom i ipak pristrasnom naratorovom percepcijom aktuelnih događaja, kao i ograničenim predznanjima kojima raspolaže o složenosti jugoslovenskog društvenog života i državnog uređenja.

Prilikom jedne od poseta Dalmaciji, narator je u kolima sa suprugom i prilazi im policajac koji ih stišanim glasom pita da li imaju da mu prodaju lire koje su mu, kako im objašnjava, potrebne da bi kupio lek. Naratoru je sama pojava policajaca okidač za rad traume[1], i povrh toga je uplašen da nije reč o policijskoj provokaciji (jer postoji zabrana zamene deviza van mesta predviđenih za to). Narator odbija molbu policajca uz izgovor da je već promenio svoje lire. Ženin komentar, kada se policajac udalji, je sarkastičan i odnosi se na ceo sistem u Jugoslaviji: „Znači da je gotovo s komunizmom u Jugoslaviji kad se narodna milicija počela baviti švercom valute“. Na stranu racionalna bojazan italijanskih turista, pomešana sa traumatičnim sećanjem, indikativna je identifikacija zemlje i sistema, odnosno poruga upućena sistemu (komunizmu), koja upućuje na ideološke osnove percepcije, a njih nije lišen ni narator.

Još su veći propusti u naratorovim komentarima koji teže da budu istoriografski ili novinarski objektivni kada slika atmosferu uoči raspada Jugoslavije. Primetna je naratorova naklonost prema antikomunistički nastrojenim meštanima u Dalmaciji, prema kolegama u Zadru, Danilu i posebno docentu Jerku, od kojih ovaj potonji razmišlja o osnivanju demohrišćanske stranke za predstojeće višestranačke izbore u Hrvatskoj, prve takve od izbijanja Drugog svetskog rata. Nije da narator nije svestan traumatičnog nasleđa Drugog svetskog rata i hrvatsko-srpskih tenzija (pominje ustaške zločine pripisujući ih Paveliću), ali nijednom rečju ne pominje šovinizam bujajućih nacionalizama, posebno hrvatskog, kao ni njegove brojne revizionističke i šovinističke crte. Čini se da je antikomunizam, kao temeljna crta naratorovog senzibiliteta, „oplemenjen“ kulturnom bliskošću sa dalmatinskom katoličkom sredinom, što je ublažilo mogućnost njegovog kritičkog skeniranja onoga što se dešava pred njegovim očima. Ipak, ironično, za vreme rata u Hrvatskoj, tokom postojanja provizorne države krajiških Srba, naratorova kuća u Istri će više puta biti obijana i poharana. To će se desiti u situaciji kada Istra primi više hiljada izbeglica sa ratom zahvaćenih područja u Hrvatskoj, Bosni i sa Kosova, kada disciplina i poštovanje zakona popuste i kod domaćeg stanovništva.

Antagonizam starosedelaca i novopridošlica je neizbežna notornost svakog kraja, posebno onih gradova koje su izbeglice i osnovali, poput Tomičinog rodnog mesta. Ironija ovog antagonizma je u tome što se međusobno uvek nadgornjavaju dve grupe emigranata, oni iz starijeg perioda koji su u međuvremenu stekli patinu starosedelaca, i novopridošlice, koji će takođe kroz generaciju ili dve prikačiti sebi titulu starosedelaca. I sve tako do današnjih dana. Uostalom, i narator romana Dalmatinski san postaje posleratni italijanski emigrant u Trstu. Međutim, narator ovog romana je očito u vlasti jednako stare i raširene predrasude da su za kvarenje običaja i, uopšte, unošenje nereda i nestabilnosti u svakodnevicu, odgovorni došljaci.

Pa tako kao ciklični povratnik na svoje imanje piše: „Nisam uspijevao oprostiti rijetkim preostalim mještanima njihovo slijepo oponašanje ponašanja, navika i mentaliteta novih susjeda koji su se spustili iz unutrašnjosti, za koje je to bila zemlja koju je trebalo iskoristiti uz minimalni utrošak energije jer im nikada nije bila prirasla srcu“. Oni „koji su se spustili“, inače u tzv. dubrovačkoj književnosti označeni Vlasima, što nije etnonim već profesionalno određenje za stočare i nomade, po naratoru su inertni i virulentni, pa su svojom bezbrižnom inercijom zarazili starosedeoce. Tako se ponašaju jer zemlja na koju su došli „nikada im nije bila prirasla srcu“, što objašnjava njihovu ratarsku benevolentnost. Za razliku od prvih doseljenika, koji su pod vođstvom naratorovog pretka Zorzija Jurcana, krčili šume, vadili panjeve i korenje i uklanjali krupno i sitno kamenje iz retke crvene istarske zemlje, praveći obradive površine.

Izgleda da je naratorova žena, Eleonora, Italijanka ali bez dodirnih tačaka porekla sa ovim krajevima, zadužena da u romanu ispolji italijanske stereotipe o Jugoslaviji i Balkanu. Na pomenutom putu kolima kroz Dalmaciju, s zadatim ciljem da se stigne do Višegrada i vidi čuveni most o kome je pisao Ivo Andrić, Eleonora će najpre uporediti krajeve ispod Velebita sa onim umaškim, zbog spoja šuma i obradivih površina „crljenice“. No, „sarkazam romana“ izreći će Eleonora kada bračni par prispe u Zadar i sedne u lokalni restoran. Biće „dočekani pozdravima i italijanskim napjevima otpjevanim samo za nas, konobarima uslužnim ali ne i laskavim, raznolikim jelima na izbor po smiješnim cijenama“ (55). Ovu će gotovo idiličnu atmosferu Eleonora prokomentarisati rečima: „Kao da nismo u Jugoslaviji“.

Dakle, ništa gostoprimljivost i entuzijastično kafansko raspoloženje kao opšta mesta pozitivnih stereotipa i autostereotipa o jugoslovenskom mentalitetu, naglašena ksenofilija, uz pridodate kulturne manire konobara[2] i niske cene. Jugoslavija je očito za Eleonoru povezana za odsustvom svega toga: gostoprimstva, veselosti i manira, što, uzmemo li posebno u obzir crnotalasnu i neonaturalističku prozu i film, nije daleko od njihovih prikaza, ali samo naspram jedne čak nametljive srdačnosti i uslužnosti kao stalnih crta autopercepcije jugoslovenskih mentaliteta.

Posebno je zanimljiv opis bosanskih muslimana i nadahnut doživljaj Sarajeva prilikom prvog boravka naratora i njegove supruge u ovom gradu. Ovo prvo kao da je proisteklo sa stranica Andrićevih spisa, ali njegove istorijske imaginacije i tekstova koji referišu na 17. ili 18. vek, a nikako savremeno doba SFRJ. Njihova sarajevska šetnja sadrži dozu dirljivosti i nečeg gotovo pa mističnog i idiličnog u isti mah, kada Eleonora kao da očarava prodavačice suvenira, koje se „nisu mogle suzdržati a da je ne pomiluju“, dok su joj muškarci govorili ti, kao i ona njima. Ovakva prisna i humana atmosfera preobražava i samu Eleonoru, neznanku koja prvi put boravi u Sarajevu, što je naratora podstaklo da ospolji sefardsko poreklo svoje supruge, te da pomene njenog katalonskog pradedu prezimena Albahari.

Indikativan je, i stoga što nije podrobnije objašnjen pa je ostao dat u opskurnom sfumatu usputnih konstatacija, odnos Tomičinog naratora prema Beogradu. U poratnim godinama Tomičin narator je dobio „stipendiju za filmsku akademiju u Beogradu“. Iskustvo svog kratkotrajnog boravka u Beogradu sažima u ciglo dve rečenice: „U glavnom gradu Jugoslavije proživio sam najčudnija, najotuđenija, najteža i najtužnija četiri mjeseca u svom životu. Na zimske sam praznike sam otišao s čvrstom odlukom da se tamo više nikad ne vratim“ (41).

Indikativan je i način na koji narator romana Dalmatinski san upoređuje dve epohe, italijansku, koja je od 1923. zapravo fašistička vlast, i onu poratnu. „Fašizam, koji ovdje nije uprljao ruke zločinačkim djelima zbog pomirljive naravi ovdašnjeg stanovništva, ograničio se na to da ga ignorira, učvrstivši odnose uzajamnog suživota s viđenijim osobama. No, njih je zarazio zlom kojeg nije lako predočiti i čije će se posljedice vidjeti tek kasnije. To je povećalo prepredeno preduzetništvo, bezočnost, a skupa s njom i udvorništvo na štetu čestite radinosti i dobrobit nemarnog, svodničkog, mačističkog i čak razvratnog besposličarenja“. Dakle, fašizam po Tomičinom naratoru nije okaljao ruke zločinom, ali jeste štetno delovao tako što je promenio radni mentalitet građana, podstičući besposličarenje[3].

Narator romana Dalmatinski san priznaje da je njegov otac („čovjek velikog srca i slabog karaktera“) u tom periodu uspeo „da ostvari svoj san o društvenom usponu“. S druge strane, poratnu epohu opisuje ovako: „Kad se uspostavio režim slavenske odmazde potpomognut komunizmom, tada su se stvari promijenile iz korena“. Svaki režim traži „sljedbeništvo“, uvodi zanimljivu distinkciju narator, međutim ovaj poratni imao je nameru i da promeni ljude, ne samo da instalira vlast partijskih poslušnika. Nosioce novog uređenja režim je našao u osobama, kako uviđa narator, „koje su uvijek gajili nasklonost prema svakom kome je bilo bolje i tko si je mogao dopustiti da živi od rente ili da ga uzdržava žena“ (svi citati su sa 22. i 23. strane).

Teško je u ovim svodećim komentarima naratora romana Dalmatinski san ne osetiti na čijoj strani stoji, odnosno da možda govori iz srca vlastite traume. Italijanski fašizam, koji je i u Istri trajao dve decenije, nije počinio nijedan zločin, tvrdi narator, ali ne pominje progon političkih neprijatelja, zavođenje diktature i fašističku propagandu koja je bila rasistička i antisemitska. Naspram fašističke uprave, koja je za naratora najviše štetna jer je uticala na radni mentalitet domaćeg stanovništva, stoji „slovenska odmazda potpomognuta komunizmom“, što je trojaka stvar: ciljano slovensko nasilje nad Italijanima, nasilje a ne suživot, i povrh svega socijalna revolucija koju sprovode klasno ostrašćene osobe kojima smeta svako ko je živeo bolje, živeo od rente, pa čak i oni koje su izdržavale žene. Ovo poslednje kao da nosi satiričan prizvuk prema propisima i praksi novih vlasti.

Dakle, iz naratorove perspektive, kao što reč odmazda direktno upućuje: poratne vlasti su ciljano proterale Italijane, što je zločin po sebi, iako fašisti u Istri nisu počinili nikakav zločin, izložili ih nasilju i osvetili se imućnijima – tako narator opisuje sprovedenu agrarnu reformu i zavođenje društvenog vlasništva.

Ovo je narativ koji nije uspeo da prevaziđe posledice doživljene traume, da bude u većoj meri samokritičan niti da proba da razume načela i namere društvenog preobražaja koji se sprovodi u Jugoslaviji, budući da je pozicija sa koje nastupa pozicija dvostruke ili trostruke žrtve: pozicija proteranog i maltretiranog Italijana i sopstvenika kome je oduzet deo imanja. Dalmatinski san romana Dalmatinski san tako je ostao trop, kliše ili opšte mesto neostvarene zaljubljenosti ili nemoguće ljubavi osobe u poznim godinama života, ali nije doneo katarktičku širinu u razumevanju drugačijeg društvenog sistema i traumatičnih italijansko-slavenskih međuetničkih odnosa. Samokritičnost Tomičinog naratora je blaga i fargmentarna, kritičnost prema drugima, naprotiv, pojačana i obuhvatna.

Logično je pretpostaviti da je i vreme pisanja ovog romana, neposredno nakon prve faze unutarjugoslovenskih ratova (1991, 1992-95), uticalo da se o tada već bivšoj zajedničkoj zemlji, Jugoslaviji, piše benevolentnije. Međutim, lako je zaključiti da u tom osvrtu na Jugoslaviju naratora romana Dalmatinski san, nema nostalgije, kao što, treba priznati, nema ni malicioznosti. Zapravo, narator uzima u fokus jugoslovenski period ne zbog njega samog, već zbog istorijskog toka koji je učinio da i sam posle rata postane državljanin zemlje u kojoj se obreo, koju nije birao, koju je odlučio da napusti, ali i da joj se periodično vraća. Istra i Dalmacija koji se nalaze u narativnom fokusu su tu iz ličnih razloga, koji se vrednosno nalaze pre i iznad istorije, ali teško je ovom narativu da izbegne pomenuti zaključak da je naratorov doživljaj Jugoslavije kao društveno-istorijskog konteksta u kome su se obreli Istra i Dalmacija posle Drugog svetskog rata zamućen ličnom traumom i ideološkom osudom sistema koji se instalirao s one strane Jadranskog mora.

Saša Ćirić (1975.) – završio Filološki fakultet u Beogradu, grupu za srpsko-svjetsku književnost. Radi na Radio Beogradu 2, gdje prati postjugoslavenske i balkanske književnosti. Bio je urednik u Betonu, dodatku dnevnog lista Danas. Književni kritičar tjednika Novosti iz Zagreba od 2009. godine. Pisao političke analize za e-novine, e-balkan, portal Peščanik i povremeno ih piše za sajt elektrobeton.net.
Objavio knjige kritika Užici hermeneutike (Zrenjanin, 2009.) i Ujed istorije (Ulcinj, 2009.), kao i knjigu drama Tri radio drame (Beograd, 2015.). Od suradnje sa postjugoslavenskom periodikom, pisao književnu kritiku za web-portal knjižare Booksa i bio urednik književno-kritičke razmjene sa Booksom iz Srbije (2008.-2011.). Najčešće pisao za časopise: Zarez i Quorum, Sarajevske sveske i SIC!. Pisao komparativne analize za emisiju „Pojmovnik postjugoslavenske književnosti“ Trećeg programa Hrvatskog radija. Pojedini tekstovi su mu prevedeni na njemački, albanski, slovenski i makedonski jezik.

2. „Perfidna majka RAI“ – tako je glasio naslov članka objavljenog 30. ožujka 1993. u rimskom dnevniku La Repubblica. Novinarka Simonetta Fiori podsjetila je na brojne talijanske pisce koji su bili u radnom odnosu kod moćne nacionalne radio-televizijske kuće, redom velika imena talijanske književnosti: Carlo Emilio Gadda, Raffaele La Capria, Domenico Rea… a među njima je, dakako, bio i Fulvio Tomizza. 
Sve su navedene autore – premda su istodobno u modernoj i suvremenoj talijanskoj književnosti zauzimali visoka ili čak najviša mjesta – nadređeni ignorirali kada se radilo o njihovu stvaralačkom, umjetničkom radu i tretirali ih najčešće s prezirom, kao najobičnije službenike koji ne zaslužuju baš nikakvu pažnju. No, čini se da je Tomizzin slučaj ipak bio najteži. Od 1961. godine bio je zaposlen kao urednik u tršćanskom sjedištu RAI-ja Venezia Giulia, što je za njega kao Istranina i povratnika nakon boravka u Jugoslaviji bio važan preduvjet za ekonomsku samostalnost i odluku da sklopi brak s Tršćankom Laurom Levi. Na tom je radnom mjestu doživio različita iskustva (između ostalog i obavezu da radi u najranijim jutarnjim programima), da bi deset godina kasnije, na nagovor nadređenog, perfidnog kolege i tobožnjeg prijatelja, poslao dopis s ostavkom u centralu u Rim, jer mu je ovaj savjetovao da to učini kako bi mu se, navodno, osiguralo radno mjesto primjereno njegovu položaju pisca i intelektualca. Ali, ne samo da to bolje mjesto nikada nije dobio, nego je ostao i bez onog prijašnjeg i bio otpušten bez ikakvog znaka pažnje ili otpremnine, kako je to inače u toj medijskoj kući bio običaj.
„Što sam ja bio za RAI?“, upitao se jedan od poniženih talijanskih pisaca, i ustvrdio: „baš ništa, bio sam nepostojeća činjenica“. U Tomizzinom slučaju može biti riječi i o osveti zavidnog kolege (i on je sanjao o književnoj karijeri) koji je u piscu vidio suparnika. I drugi su autori u članku iz rimskog dnevnika svjedočili o profesionalnoj ljubomori svojih pretpostavljenih, redom i samih pisaca-aspiranata koji su bili uvjereni da njihov trenutak slave samo što nije nastupio.
Srećom, Fulvio Tomizza je 80-ih godina prošlog stoljeća već bio poznat i priznat autor, nagrađivan i prevođen na svjetske jezike, pa je mogao živjeti od honorara, kao slobodan pisac. Njegov je Bolji život, kao što je poznato, 1977. godine dobio najveću talijansku književnu nagradu Strega, što je napokon omogućilo da se njegova djela, zahvaljujući ponajprije Milanu Rakovcu, počnu prevoditi i na hrvatski.
No, kao što smo vidjeli, dobar pisac ne bi bio to što jest kad učinjenu nepravdu ne bi iskoristio kao fikcionalnu građu, pa je i Tomizza tako uradio u romanu I rapporti colpevoli.   S tršćanskom ispostavom radijske kulturne redakcije počeo je surađivati nakon što je 1957. dobio svoju prvu, skromnu književnu nagradu (o tome piše u romanu Prijateljstvo iz 1980.). Nakon uspjeha njegova prvog romana Materada iz 1960., ta se suradnja intenzivirala, tako da je od 1961. postao njihov zaposlenik. O tome kako je nastao njegov drugi roman Djevojka iz Petrovije objavljen 1963., pisao je u jednom od eseja u zbirci Moja književna ljeta:
„Da bih napisao [taj roman, S.R.] žrtvovao sam cijeli odmor koji sam produžio slobodnim danima na račun blagdana za vrijeme kojih sam radio. Smjestio sam se u kraškom selu Gropada, nedaleko Padriciana i iznajmio sobu…“  U blizini se nalazio izbjeglički kamp u kojem su bili smješteni suseljani iz Materade i okolice s kojima je u živom razgovoru mogao crpsti građu za svoj roman o tragičnoj sudbini djevojke Giustine i prenositi je na papir uz otvoren prozor u toj skromnoj sobici na Krasu.
Rad na sljedećem romanu Istarske trilogije, Bagremova šuma, razlikovao se – kako je Tomizza posvjedočio – od svih prethodnih i budućih: pisao ga je svakodnevno u predahu između prve jutarnje kave i odlaska u redakciju, svakoga dana po dvadesetak redaka. 
No, jedan od konkretnih tragova dvadesetogodišnjeg rada za RAI (pored spomenutih „grješnih“ odnosa koji su književno elaborirani u istoimenom romanu, ali i spomena na radne dane u drugim djelima) nalazi se u zbirci priča Kuća s bademom,  u priči Glasnik i u kasnijoj zbirci putopisa, koje je nakon piščeve smrti prikupila i uredila Marta Moretto, Jadran i druge rute.  Priča Glasnik tematizira tragični događaj koji se zbio 6. svibnja 1976., kada je u Furlaniji popustila brana Vajont, a vodena stihija odnijela brojne živote i uništila svaki trag ljudskog boravka u okolici. Tomizza je s ekipom bio upućen kao izvještač na mjesto nesreće. Susret s čovjekom koji napušta to zlosretno mjesto na biciklu i koji radijskoj ekipi veli da ne idu onamo, jer „ondje je Smrt“,  značio je izravan susret s glasnikom onostranog, vjesnikom goleme ljudske tragedije, što je ostalo zabilježeno u istoimenoj priči.
Putopisi u zbirci Jadran i druge rute, od kojih su neki nastali kao svojevrsna „službena putovanja“ za RAI, okupljaju različita iskustva, susrete i zapažanja u kojima naš Autor svjedoči o svom spisateljskom umijeću izvan univerzuma Istre i Trsta, prelijeće oceane i svojim prepoznatljivim pripovjedačkim stilom dočarava daleke svjetove kako ih je osjetio, doživio i prenio u priču u kojoj je Jadran ili, što nam je znano, njegova neposredna blizina, polazna i, naravno, dolazna točka.

3. No, tršćanska radiotelevizija nije bila mjesto prvog Tomizzinog susreta s masovnim medijima. Već je u Kopru kao gimnazijalac počeo surađivati s talijanskom redakcijom Radio Kopra. Zanimljivo je svjedočanstvo u knjizi razgovora s Riccardom Ferranteom, gdje pripovijeda kako se družio s Mauriziom Fanellijem (pritom misli na Maria Fanellija, kasnije televizijskog i filmskog redatelja u Zagrebu),  za kojeg navodi da je bio dvojezičan, otac mu je bio Talijan iz mjesta San Benedetto del Tronto, a majka Splićanka. Fanelli je kao osamnaestogodišnjak (rođen 1924. na istočnoj obali Jadrana, upravo u mjestu San Benedetto del Tronto) otišao u partizane, bio je i ranjen. Na Radio Kopru (gdje je bio zaposlen od 1952. do 1955. godine)  adaptirao je za radijsku izvedbu djela američkih pisaca, Caldwella, Dos Passosa, Steinbecka, kao i talijanskih autora, Vittorinija, Pratolinija, Pavesea. Taj izravni susret s modernom talijanskom i američkom prozom u velikoj je mjeri intelektualno obogatio mladog Tomizzu i, mislim, ohrabrio njegove kasnije dramaturške i filmološke aspiracije. Nakon prvih radiofonijskih iskustava, bio je primljen kao stalni suradnik u programu na talijanskom jeziku. Uređivao je emisiju „L'angolo dei ragazzi“ (Kutak za  mlade) i program za školu na talijanskom jeziku. O iskustvima na radu u Kopru, pa i o neugodnom susretu uživo s Titom, o čijem je govoru održanom u tadašnjoj zoni B morao izvijestiti, Tomizza piše u romanu Drvo snova (L'albero dei sogni) iz 1969.
I jedna kratka epizoda rada na filmu dio je Tomizzine radne karijere. Godine 1954. radio je za slovenski Triglav film kao suradnik na snimanju filma partizanske tematike Trenutki odločitve redatelja Františeka Čapa,  nadajući se da bi njegov scenarij Terra rossa (Crvena zemlja)  mogao biti prihvaćen za snimanje, što se međutim nije ostvarilo.     
Do svoje četrdeset pete godine Fulvio Tomizza pisao je svoja književna djela u fragmentima slobodnog vremena, paralelno s uredničkim radom u medijima. Posljednja nepuna dva desetljeća živio je kao slobodan pisac i intelektualac, ali, kao što znamo, distanciran od književne i kulturne scene u Italiji koja je postajala sve frenetičnija i podložnija zakonima tržišta.
Zbog svega što za nas danas znači uspomena na čovjeka i pisca Fulvija Tomizzu iz Materade, čija je intelektualna, humanistička i umjetnička poruka – s punim pravom – dosegla brojne točke na karti svijeta, želimo, umaška Knjižnica, Zajednica Talijana i svi mi koji možemo pomoći u tome, nastaviti rad na posredovanju i recepciji njegova umjetničkog i etičkog nasljeđa.

       Stroga talijanska književna kritika 70-tih godina odmah  je pohvalila novi roman, dočekala ga kao istinski dar i proglasila najboljom Tomizzinom knjigom dotad, primijetivši da je grad Trst, kao mjesto egzistencijalne kompenzacije dvoje usamljenih, nesigurnih i strahovanjem obilježenih mladih ljudi, okvir za njihov međusobni izbor i trajno, duboko zajedništvo. Premda je početkom 70-tih već cijelo desetljeće bio prisutan na književnoj sceni, Fulvia Tomizzu se najčešće spominjalo kao pisca s granice, poznatog po trilogiji koja je tematizirala zbilju poslijeratne Istre, dramu onih koji su otišli i onih koji su ostali. Niccolò Gallo, njegov 'duhovni otac' i redaktor u izdavačkoj kući Mondadori još od prvog romana Materada, iznenada je preminuo početkom rujna 1971. spremajući se na put u Istru. Tomizza mu je posvetio Miriamin grad kao znak duboke odanosti i istinskog prijateljstva. U romanu će novi otac, književni lik Daniele Cohen, postati i ostati čvrst oslonac mladom Stefanu, jednako kao što je tršćanski muzikolog Vito Levi (1899. – 2002.), otac njegove supruge Laure,  u stvarnom životu to bio Fulviu.      

      Kao prvi Tomizzin tršćanski roman Miriamin grad označio je početak drugog dijela njegova plodnog opusa kojemu pripada i dio romana Kamo se vratiti iz 1974. i oni kasniji,   Prijateljstvo, Mladenci iz ulice Rossetti, Franziska, Posjetiteljica. Premda im je radnja smještena u različita povijesna razdoblja, u svima se ona razvija u Trstu u kojemu je od svoje dvadesete godine njihov autor živio i pisao. Pritom on nikada nije zanijekao svoje istarsko porijeklo i svoju istarsku zavičajnost.

      Od sredine 50-tih do početka 70-tih godina dvadesetog stoljeća Trst se jako promijenio: od tragičnih događaja na središnjem trgu 1954. i konačnog pripojenja Italiji Londonskim ugovorom postao je veliko trgovište, svjetlucava meka koja je svojim lijepim predmetima privlačila srednje i niže slojeve balkanskog stanovništva. Putnici su se svakodnevno od jutra do večeri slijevali u njegove trgovine i često nezgrapno i neprimjereno, ali uz dobrohotno odobravanje trgovaca, opsjedali obale, ulice i trgove. Nešto od te atmosfere susrećemo i na stranicama Miriaminog grada.

      Prošlost i sadašnjost ostarjelog, ali još uvijek umnog i britkog doktora Danielea Cohena i njegove mlađahne kćeri Miriam tijesno su povezani s gradom u zaljevu: oni su izdanci sloja koji je u slobodnoj luci izgradio svoj građanski, slobodarski habitus, kulturu, civilizaciju, tolerantnost i širokogrudnost kakvu posjeduju ljudi bogati duhom i obilježeni patnjom. A tome su sloju u gradu Trstu pripadali građani bez obzira na porijeklo, vjeru ili status: već je početkom 20. stoljeća jedan od njih, pod književnim pseudonimom Italo Svevo (Švapski Talijan!) označio put kojim će se kretati ta emancipacija  opisujući  u svojim romanima „Zenov grad“ i njegove ljude. Ta se antonomazija, prema naslovu romana Zenova svijest (Trst, 1923.) i liku što ga je stvorio, koristi i dan danas. Od ovog Tomizzinog romana Trst je, s književnog stanovišta, postao jednako tako i „Miriamin grad“.

     Uz ime mučenika Stjepana (Stefano), otac i kći nose starozavjetna proročka imena Daniel i Mirjam, u talijanskoj varijanti Daniele i Miriam. Tim je odabirom u vremenu nakon studentskih nemira 1968., kasne legalizacije kontracepcijske pilule 1971., a prije referenduma o razvodu braka izglasanog u Italiji tek 1974. godine, Tomizza suptilnim književnim sredstvima promaknuo multikulturalnost na osjetljivom talijanskom pograničnom tlu. Uz talijansku i slavensku, o kojoj su pisali stariji tršćanski pisci, uveo je lokalnu židovsku tradiciju i kulturu u svojoj integriranoj, laičkoj varijanti kao nezaobilazan korektiv nakon dva desetljeća fašizma i Drugog svjetskog rata. U svojoj vidovitosti nije zaboravio ni muslimane spomenuvši usput, riječima protagonista, kako bi Trstu dobro došao i jedan njihov hram.

      Atmosfera i boje koje rese grad neodvojivi su od same biti protagonista ove knjige:

To je jesenski grad. Ne samo kad ga se gleda kroz žute zavjese dnevnog boravka, nego i kad se u njega prodre, hodajući ulicama sad u ožujku, osam mjeseci nakon što smo bili u srpnju, za deset bit će siječanj. Tek je prestalo kišiti, zapuhao je hladniji vjetar, ljudi  su se ušuškali, a kad dođe ferragosto postanu ležerni: između kupola srpske pravoslavne crkve i kipova na Svetom Anti nebo je tamnomodro i daleko, jedva zaorano bijelim brazdama kao more kad ga se gleda odozgo.

U taj se “jesenski grad” stanovnici vraćaju dolazeći sa zapada:

Redovito, kad dolazimo vlakom – bilo to iz Madrida ili Londona, iz Venecije ili Milana, nakon samo dana ili čitavog mjeseca izbivanja – žene čekaju glave omotane svilenom maramom koja već leprša. Dok im vjetar mrsi kosu, nastojimo da nas unatoč prtljazi uhvate pod ruku; bez riječi izmijenimo poljupce koji bi trebali biti posljednji, a zapravo obilježavaju povratak u jedino naše ozračje.

          I pripovjedač pripada Tršćanima koji se u svoj grad vraćaju sa zapadne strane, no već na sljedećoj stranici doznajemo da on govori i hrvatski i slovenski i da je njegova prošlost vezana za krajeve istočno od Trsta. Tek u III. poglavlju otkriva se i njegovo ime, Stefano, što ga povezuje s protagonistom prijašnjih romana Peto godišnje doba i Stablo snova, zbog čega bi se Miriamin grad mogao smatrati trećom knjigom druge autorove trilogije, nakon one prve istarske.

         U istom, Trećem poglavlju, Stefano opisuje jedan od svojih povrataka:

Vlak koji je rasuo suputnike po mnogobrojnim talijanskim gradovima, nesigurno se usmjerio prema najudaljenijem, cijela kompozicija svela se na jednu obitelj putnika. Uvlačio se u sivi, opravdano uspavan kamenjar Krasa, mimoišao Barcolu, laku na vodi i retorični Svjetionik pobjede na drugoj strani, klizio preko nadvožnjaka i provaljivao na neproporcionalni splet hrđavih, kolosijeka pod slijepim skladištima stare luke da bi svoju dugu jurnjavu završio u Miriaminom gradu i u njemu zaspao, možda i ostao.

       Zbog svog novinarskog posla on je često na službenom putu, u Rimu, Milanu, Veneciji, Udinama, Opatiji, pa i u dalekom Mexico Cityju, ili egzotičnoj Africi. Svugdje susreće žene, najrazličitije, djevojke, udane, slobodne, više ili manje atraktivne i spremne za ljubavni susret. Gotovo nemoćan da im se odupre zbog jakog i općeprihvaćenog stereotipa o muškarcu-osvajaču, analizirajući svoje avanture on postupno spoznaje njihovu efemernost.

     Osjećaji, spolnost, ljubavni i bračni odnosi postali su tema talijanskih romana još od Tommaseove Vjere i ljepote iz 1840., no u Miriaminom gradu ljubavni i, kasnije, bračni odnos razvija se u znaku laičkog poimanja te zajednice nastavljajući se na Ispovijesti jednog Talijana, slojevit preporodni roman tragično preminulog Ippolita Nieva, poznat po nezaboravnoj djevojčici, djevojci i ženi Pisani. U Tomizzinom je romanu protuteža mladićevim avanturama jedan građanski stan u kojem se on osjeća apsolutno prihvaćenim, stan smješten u ulicu Rossetti, koja intertekstualno upućuje na pjesnika Umberta Sabu i njegovu zbirku Trst i jedna žena iz 1910. Ta  žena, Lina, doista je stanovala u strmoj ulici Rossetti koja se odvaja od središnjeg Šetališta (u romanu će kasnije, ne zna se da li previdom ili namjerno, biti spomenuta još jedna lokacija toga stana naspram Gradskog parka). U njemu živi obitelj Cohen: otac Daniele i kći Miriam, čija je majka porijeklom Zagrepčanka preminula neposredno nakon rata, a tu je i „kućno božanstvo“ mačak Ezechiele (i on proročkog imena, Ezekiel!), za što Stefano zbog svoga seoskog porijekla nema baš previše razumijevanja. O slavenskom svijetu otac i kći ne znaju gotovo ništa, pa im je mladi Istranin dobrodošao prevoditelj i posrednik pri susretu s nepoznatim rođakom prispjelim u grad i kasnije s nepoznatom  hrvatskom tetkom, koja ima drugačije navike i govori njima nerazumljivim jezikom.

    Stefano je doživio ratnu i poslijeratnu traumu u Istri, a zatim u Ljubljani i Beogradu, gradovima gdje je počeo studirati i raditi na filmu, i konačno u Trstu, gdje se pokušavao integrirati. Miriam je kao dijete Židova i strankinje u vrijeme fašizma (ne zaboravimo, upravo je na glavnom tršćanskom trgu Mussolini 1938. proglasio rasne zakone!) najprije doživjela zabranu školovanja, zatim posvemašnju neimaštinu kad je kao djevojčica bez ijedne igračke skupljala grančice za ogrjev, morala se lažno predstavljati neznancima i naposljetku skrivati s ocem u venecijanskom getu, dok im je majka nekako dobavljala hranu. Tko je patio više, koga je nepravda teže pogodila? Različiti po svemu, Miriam i Stefano slični su po najvažnijem: oboje su čeznuli za harmonijom i, naposljetku dospjeli do nje različitim putevima.

     Stari doktor Cohen preživljava od prihoda svoje 'butige' koja posluje na rubu propasti, pa kućni budžet spašava prodajom dragocjenih knjiga iz svoje biblioteke. Mudar je, načitan i, kao pravi Tršćanin, frojdovac, ali istodobno ironičan i sumnjičav kada je riječ o psihoanalizi. Miriam, koja je ostala bez majke i bila lišena redovnog  školovanja, formirala je u tom okruženju i prilikama svoj jedinstveni karakter, kristalno jasne intuicije, nepokolebljivih emocionalnih i etičkih kriterija. Ta djevojka krhke i vrlo skladne figure, duhovita  i okretna, posve je nepraktična u svakodnevnim poslovima i zadacima: spava do podneva, priprema jela bez osnovnih sastojaka… S druge strane, svojevrsna žrtva psihoanalize je upravo Stefano: on spoznaje svoje porijeklo i odgoj, precizno opaža razlike koje ga dijele od Cohenovih i svjestan je koliko mu znači njihova blizina kako bi, konačno, shvatio i prevladao svoju želju za samopotvrđivanjem i zaslužio Miriaminu autentičnu ljubav. „Kuća bitka“ u kojoj se ostvaruje njihov konačni susret i uzajamno prihvaćanje jest tršćanski dijalekt kojim se u tom gradu služe svi, pa i najviši slojevi društva. Stefanova pjesma posvećena budućoj supruzi vraćena je u prijevodu Lorene Monica Kmet u, nazovimo ga tako, svoj prvotni oblik,  na istarsku čakavicu, čime je postala možda najintimniji Tomizzin zapis:

Ovakò, ovuda, sam

va tvojoj hiži, dok te čekan

sa suncem ko se jigra na mizi

kadi si se brižna

vàdila

i sploh ti ni hodilo va glãvu

pa te mat strašila,

ovuda, sam,

dok voda kuha na ognjišću

a vanì jesen prihaja na golac

ne moren niš neg plakat, jokat

i na te mislit, dite,

ča si moja postala.

     Zašto i kako je Tomizza odlučio da u ovom romanu, pored Stefana koji traži vlastitu ravnotežu, jednaku pažnju posveti ženskom liku?  U razgovoru s Marcellom Continanzom Garfi za list La Provincia 7. travnja 1972. izjavio je da ga je oduvijek privlačila ženska priroda zbog bogatstva svojih unutarnjih raspoloženja i svoje instinktivnosti. Početni impuls bio je, dakako, susret s djevojkom koja je kasnije postala njegova supruga, nepredvidivom mladom ženom koja mu se znala suprotstaviti i koja je bila čvrsto uvjerena u vlastite osjećaje. Pripadala je tršćanskom građanskom sloju židovskog porijekla, kasnije jednostavno „nekatolika“, koji je odlikovala neizmjerna životna radost, ali i drevna mudrost s kojom su prihvatili svoju tragičnu sudbinu. Međutim, kao što se i događa u najboljim književnim djelima, Miriam – koju Stefano vidi i kao preživjelu Annu Frank ­  –  se razvila u samosvojan književni lik koji živi vlastitim životom, dalek konkretnoj obiteljskoj stvarnosti.

       Miriamin grad je roman sentimentalnog sazrijevanja muškog protagonista Stefana, a roman ljubavnog i životnog ispunjenja za Miriam. Ona je ta koja je prepoznala svoga čovjeka i koja ga diskretno i za njega samog neprimjetno vodi ka zrelosti, potpomognuta mudrošću, otvorenošću, prirodnom inteligencijom i suptilnom ironijom koju je naslijedila od oca. Toj atipičnoj obitelji, koja u sebi sažima najbolje i najdragocjenije nasljeđe tršćanske civilizacije i kulture, Stefano postupno pripada sve više, svjestan da pripada gradu na periferiji jednog svijeta koji je istodobno u vremenu kada je bio napisan bio metonimija sveukupnog Zapada za svijet s one strane granice. Tek na početku zadnje četvrtine romana Stefano može i smije otvoreno priznati samome sebi:

Gong mi je glasno odjeknuo u glavi i objavio mi da sam se zaljubio. Zvuk je trajao dugo poput zlaćanog svjetla jednog listopada, kakav se, prema objavama bečkog meteorološkog instituta, u ovim krajevima nije ponovio preko osamdeset godina. Potreseni mozak nije uspijevao odrediti datum i prilike odakle je sve počelo. Nagnuto sunce uspjelo se po prvi put uvući u drugi dio stana, u onaj koji je licem bio okrenut Gradskome parku, u hladovini, zaštićen od bure. Grad je zatečen u nepomičnosti i zaustavljen, ošinut u svojoj nepokretnosti; nema i neće više imati drugih zvukova i drugih mirisa osim iz ovog godišnjeg doba.

        Ponovno Trst, zaustavljen u „zlaćanom listopadu“, otada trenutka svih trenutaka u kojem mladi Istranin spoznaje da je njegova ljubav prema Miriam i ljubav prema njenom gradu. U lokalnu književnu tradiciju, počevši od ovoga romana, ubraja se i Fulvio Tomizza Tršćanin, ali zato ne manje Istranin, jedan od rijetkih intelektualaca koji se nisu odrekli svoga porijekla prihvaćajući novu pripadnost. Pisac ovoga romana – u kojem supostoje Stari zavjet, grčke tragedije, Dante, Shakespeare, Goethe, operne arije, Kafka, Saba, Chaplin, nevješti zapisi jedne gimnazijalke i dijalektalna poezija  –  svoje je porijeklo integrirao u novi svijet kompleksnog grada u zaljevu samosvojne književne i intelektualne tradicije, čije je najdublje i najdragocjenije slojeve prepoznao, spoznao i ugradio u vlastitu spisateljsku poetiku.

Predgovor Sanje Roić hrvatskom prijevodu romana "Miriamin grad" (La città di Miriam) Fulvija Tomizze (prevela s talijanskog Lorena Monica Kmet, izdala Gradska knjižnica Umag, 2016.

*
Tomizza je, eto, reciklažom autentičnih povijesnih dokumenata, odlučio – najprije – podrediti povijest literaturi (što nije uvijek laka zadaća), te napisati knjigu o životu i vjeri u vremenima u kojima se Bog odlučio na krajnje radikalan potez: napustiti crkvu, pa još i, na odlasku, za sobom zalupiti vratima (u onome talijanskom uschi` taj je šum neumitnog zatvaranja teških crkvenih vratnica gotovo slušan, a trag gnjeva Boga u odlasku gotovo opipljiv!). Dakle, citirani podnaslov ukazuje kako je Tomizzina knjiga promišljena – književna bi teorija sad rekla tematizirana – dvama esencijalnim, međusobno strogo uvjetovanim senzacijama, življenjem i vjerovanjem/vjerovanjima. Ona, međutim,  gotovo neosjetno otvara i ono ukleto pitanje kojim je determiniran cjelokupni  naš bitak, čak i sam naš opstanak pod zvijezdama, kako je govorio Krleža: može li se, naime,  živjeti a pritom ne vjerovati ma u koga, ma u što?
Pitanje je, dakako, eshatološko i bezvremensko. Aktuelno je i danas posve jednako – možda i jednakije, rekao bi junaci Orwellove „Životinjske farme“ – nego je bilo i u Tomizzinom književnom kronotopu, determiniranom crkvenim ratom protiv jedne hereze (protestantizma) i jednim trgovištem,  onakvim kakvo  jest  bilo u jednom davašnjem i opasnom stoljeću.
Tomizzino je trgovište, podsjetimo, Vodnjan, “staro istroromansko središte, koje se u mletačkoj pravnoj kalsifikaciji naselja nazivalo Terra di Dignano. Tim se pojmom označavalo naselje pretežno urbanog tipa, najčešće opasano zidinama, na čelu s podestatom i vlastitom ali ogrničenom autonomijom. U nedostatku prikladnnijeg izraza, pojam terra na hrvatski se prevodi nazivom trgovište” (Bertoša, 1989:121).
Šesnaesto je stoljeće tjeskobno vrijeme obilježeno opasnim  i, redom, neveselim događajima. (Ima li, uopće, neopasnih stoljeća?) Kuga je periodično harala tijekom gotovo svih njegovih dekada, umiralo se hametice, naglo su se praznile cijele pokrajine i cijeli gradovi, zemlju više nije imao tko obrađivati, zanati su zamirali… Pozivajući se na povijesne izvore i komentirajući ih, Tomizza navodi kako je “glasovita bubonska kuga”, koja je navalila tridesetak godina kasnije, stanovnike Pule, grada blistave rimske prošlosti, ali posve devastiranog višekratnim epidemijama i destruiranog brojnim barbarskim pohodima, 1630. godine svela na jedva trista osoba (Tomizza, 1989:8). Opustjelu je Istru, ne samo njene gradove, valjalo održati u životu hitnim mjerama.
Pragmatična Mletačka Republika, “koja je vlast nad poluotokom dijelila s Austrijskom kućom” (Tomizza, ibid.), prema ovome se problemu odnosila kao i svaka efikasna vlast, te je akutne depopulacijske probleme rješavala približno istim metodama koje je politika, tijekom nedavnih ratova, nazivala ciničnim eufemizmom humano preseljenje.  Naravno da je o humanosti ovakvih preseljenja teško raspravljati, ma kad se i ma pod kojim okolnostima događala, ali bi se možda ipak smjelo pripomenuti da nam danas – možda i zarad famozne povijesne distance – masovne ljudske migracije iz 16. stoljeća izgledaju za nijansu pravednijima. Ili, u najmanju ruku, urednije provedenijima. Naime, onovremene su vlasti ustanovile posebnu upravu za takve opustjele oblasti, te odredile providure “sa zadaćom da dijele kuće i napušteno zemljište doseljenicima iz balkanskih krajeva, koji su bježali pred osmanlijskim nadiranjem” (Tomizza, ibid.). 
Dokumenti kojima se Tomizza služi govore o doseljenim Grcima (sedamdesetak grčkih obitelji s otoka Malvasie, potom pedeset obitelji s Cipra…), te o Morlacima “iz brdovite unutrašnjosti između  Splita I Zadra, koji su već pobjegli pred Turcima iz rodne Bosne” (Tomizza, ibid.). Venecija je poticala ova doseljavanja, dodjeljujući inovjernim imigrantima – uglavnom pravoslavcima – zemlju, ali i “novac, sjemenje I tegleću živinu”.
Naravno da je domicilno stanovništvo donje Istre ovakvu kolonizaciju  doživljavalo nepravednom i na nju reagiralo otporima. Sukobi starih i novih žitelja bili su neizbježni. Multikulturalizam i mirno  sužiteljstvo, ono što u ovim krajevima danas zovemo convivenza,  u 16. su stoljeću bile kategorije s kojima se  tek valjalo izboriti,  ne bi li jednom postale relevantnim pokazateljima političke korektnosti. Ideal političke korektnosti – tako  nas barem uvjeravaju bjelosvjetski politički lideri i njihove vješto sročene deklaracije – imao bi biti naša Arkadija, mjesto kamo smo napokon krenuli, mjesto do kojega vodi put popločen dobrim namjerama. Danas, suočeni s aktuelnom i uistinu bolnom krizom neoliberalizma, ovakvu tezu  dekodiramo kao utopijsku premisu. Minula stoljeća, zajedno sa svom bistrom vodom koja je otad protekla istarskim i inim rijekama, ničim nisu dokazala kako putevi popločeni dobrim namjerama uistinu vode pravim, korektim, visoko humanim destinacijama. Nema ni pedesetak godina  kako su Sartre i svi oni cinični egzistencijalisti oko njega tvrdili kako takvi putovi zapravo vode u pakao.
Tomizzina hibridna povijesno-romaneskna knjiga o Bogu koji je iz crkve izišao gotovo demonstrativno – zalupivši vratima – nominalno se i formalno bavi paklenim konotacijama jednog davnog stoljeća; mučnog, posttridentskog i protureformacijskog, dakle – inkvizicijskog, krvavog do lakata i apsolutno nehumanog. Bavi se, dakle, stoljećem kojega  je označila trajna neodoumica između dviju vjera: stare i potvrđene katoličke, te nove i agresivne protestantske, rebelijanske i apriorno suspektne. Uostalom, nije li s tom novom vjerom sve i započelo nevjernički i nasilnički, u času kad je enervatni Martin Luther 31. listopada 1517. na  vratnice crkve u Wurttenbergu pribio svojih prevratničkih 95 teza? Vele kako ih je pribio nožem, te je borba za prevlast započela potezanjem oštrog sječiva!  Katolička je crkva prijetnju shvatila vrlo ozbiljno. Dobro uhodana, kao i svaka transnacionalna kompanija, punih je osamnaest godina u ljupkome talijanskom gradiću Trentu/Tridentu smišljala kako će odgovoriti na izazov. Najposlije su, 1545., ponajbolji od njezinih mudraca zaključili kako će odgovoriti ratom, ognjem I mačem, te kako im za rat valja osnovati vojnički ustrojenu instituciju, na čijem će se čelu nalaziti general. Priča o Svetoj inkviziciji počela je tako. Temeljito. Njenoj se efikasnosti i dugovječnosti valja diviti: aktuelna joj se nasljednica danas zove Kongregacija za nauk vjere, a aktualni je papa Benedikt XVI, dok je još bio kardinal Joseph Ratzinger, dulje od četvrt stoljeća stajao na njezinu čelu.
U Tomizzinoj se knjizi s Inkvizicijom, njezinim istražiteljima i sucima bore mali ljudi: zanatlije, sitni trgovci, zbunjene žene, neki pitoreskni  popovi-krivovjerci… O mukama koje je s njome imao koparski biskup Vergerije pisao je Tomizza u onome  velikom romanu, u kojemu je hipotetičko zlo dolazilo sa sjevera. O iskušenjima niz koje je imao proći Matija Vlačić Ilirik, Lutherov sudružnik i profesor vitenberškog sveučilišta pisao je, porad ostalih i Mirković-Balota. O onome drugom  Labinjanu, Baldu Lupetini, možda najtvrdokornijem od svih istarskih protestanata, kojega je venecijanski sud Santo Ufficio čak dva puta morao osuditi na smrt, ostalo je puno dokumenata.  O kletom se  16. stoljeću može reći mnogo toga, ali se nikako ne može reći kako je teklo monotono. Čak je i Will Shakespeare – ne osobito dinamičan-pokrteljiv pisac, koji je često brkao povijesne i zemljopisne činjenice, a život je proveo unutar skromnog itinerera Stratford-London i nazad – čak je i on taj pusti Wuttenberg prepoznao kao važno i opasno mjesto, te je svoga Hamleta upravo tamo posalo studirati. Da su se u međuvremenu – od Luthera do Hamleta –  vitenberške okolnosti prilično izmijenile (ne samo zato jer su svi Velikani Protestantizma uredno pomrli!) dokazuju, mislim, one dvije ordinarne protuhe Rosenkrantz i Guildenstern, Hamletovi potkupljivi šulkolege, što ih je nesretni danski kraljević-idealist stekao upravo tijekom studiranja na Lutherovu i Flaciusovu sveučilištu. Poput ideja, ideologija i političkih programa, i književni likovi imaju rok trajanja, te se od tragičnih lako premetnu u farsične. Na način o kojemu vehementno piše Slavoj Žižek, u svojoj posljednjoj knjizi Najprije kao tragedija, zatim kao farsa.
Upozorit ću kako sam za Tomizzinom knjigom o Bogu koji je napustio crkvu nanovo posegnula upravo nakon čitanja svadljive Žižekove knjige.
A kamo se sveznajući Bog bio zaputio, nakon što je onako demonstrativno izmarširao iz Tomizzine vodnjanske crkve? Teško je, danas, o tome govoriti sa sigurnošću. Dostojevski mu je, primjerice, osporio svaku opstojnost – konstatirajući kako Boga više nema, te je (zato) sve dopušteno. Nietzsche je ustvrdio kako je Bog konačno i neopozivo umro. Postmodernisti su, poslije,  o tome iznapisali silne stranice; rijetko je koji od velikih postizama našega vremena dosegao popularnost postkristijanizma, te je (desetljećima već) postalo ne samo obvezatno/neizbježno, no i postmodernistički neodoljivo o njega se očešati bar uzgredno. Samo što nas je John Lennon i u tome sve pretrčao. Još sredinom šezdesetih, ovaj je nesporni genij dvadesetog stoljeća izrekao glasovitu rečenicu kao su samo Beatlesi popularniji od Isusa. Kulturološki pomak koji je isprovociran ovom naoko lakonskom konstatacijom u međuvremenu se pokazao nemjerljivim.
Što se sve, u istome međuvremenu, događalo s od Boga napuštenom Crkvom? Žilava i dobro uhodana, kao i svaka transnacionalna kompanija, ona se danas uglavnom bavi samom sobom. Što ne treba podcjenjivati, naprotiv.

Konsultirani izvori:
Tomizza, Fulvio, 1989, Kad je Bog napustio crkvu, prev. M. Maras, Pula:IKK “Grozd”
Žižek, Slavoj, 2010, Druga smrt neoliberalizma, prev. Srećko Horvat, Zagreb:Fraktura