Na tom mjestu gdje je posječeno javorje i sjene hrastovih stabala, ušutkan šapat korova i tjednima dubljena zemlja da bi se omogućilo mjesto vojnoj bolnici, tu je prije rata bilo radničko naselje. Male limene kuće nalik barakama, tankih zidova kroz koje je putovao zvuk starog posuđa i tihih molitvi, danas bi zbunile slučajne pješake. Trošne i pune vlage zbog blizine kanala rijeke prkosile su neizbježnim zimama i s večeri pružale utjehu potonulim radnicima koji bi se stropoštali u krevet po završetku trinaestosatne radne smjene nakon što tjednima do njih ne bi dopro trak sunca. Stanovnici centra danas taj dio grada zovu opasnim, turskim, arapskim, rjeđe samo periferijom. Pročelje današnje bolnice podsjeća na blokove kontejnera na teretnom brodu. Tu je ponekad moguće zateći dječake kako se nadvikuju i igraju na olupini brodića podno brdašca uz bolnicu. Brdašce je umjetno, čine ga ostaci ljudskih tijela koja ovaj svijet nisu napustila smrću koju u gradu zovu prirodnom. U posljednje vrijeme naselje je oblijepljeno naljepnicama, išarano parolama, ponekad se osjeti miris zapaljenih automobila, s bolničkih prozora lakše je uočiti policijsku patrolu od slučajnih trkača. Mjesta za slučajni susret nema, tek pokoja klupa i telegrafski stup uz rijeku s obavijestima o odbjeglim mačkama i psima. Mnogo rjeđe se tu zalijepi osmrtnica, obavijest o nestaloj osobi ili tjeralica.

***

16. 5. 2021.

Sjedi u čekaonici bez prozora i osluškuje šum jake proljetne kiše, iščekuje novu dozu cjepiva protiv tetanusa. Jučer je napunila dvanaest dana bolničkog staža, od jutros leži u krevetu na trećem katu na odjelu za hitne slučajeve jer za kosti polomljene policijskim napadom odjela nema. U čekaonici otkopčani šlic, klopot požutjelih klompi, gaze koje se jedva drže pred konačnim padom, ljudi u kolicima bez udova, plavokosi dječak ne skida oči s nje, kad mu se nasmije djeluje kao da ga je probudila. Krivo srasle kosti, pogrešan izgovor prezimena. Nekoliko izmrvljenih, tegobno izgovorenih riječi, kašalj iza zatvorenih vrata, škriput. U sobi ustajao i topao zrak, stane pred doktora, prstima nabora kožu na trbuhu i nijemo gleda kako igla razuvjerava tetanus od njenih modrica. Svakog se jutra posljednjih tjedana taj susret uvježbava kao probe koreografija socijalističke omladine, dogodi se i prođe. Spusti majicu, tijelo se giba kroz sobu bez prozora praćeno sestrinim pogledom prema izlazu doktorske sobe. Prigušene riječi, zveket alata i krhotine šaptaja, potom lift koji svaki put zvuči kao grmljavina što prostruji zgradom i svrši se bljeskom pri otvaranju vrata. Stisne tipku s brojem tri, dlanove zagura pod pazuhe, sklopi oči i približava se prozorima s pogledom na kišovit dan. Sve što se odavde čuje: jeka koraka, odumirući glasovi, dobovanje kiše. Prođe pored sobe za molitvu. Obrisi predmeta u bolnici koji s odlaskom dana napuštaju svoje polusjene, malo toga preostalog za dezinfekciju. Slučajno je ovdje, nije tražila da se tu zatekne; ruka koja se istrgla tren pred napad policajca koji ju je oborio na tlo i pretukao presudila je danima koje provodi pod nadzorom. Jutros su je preselili u treću sobu otkako je u bolničkom krevetu više nego van njega, a otad je u prizemlju dvaput kupila paprat koja izgledom ne odgovara svom taksonomskom imenu i prezimenu Nephrolepis exaltata. Svaki pitar košta euro. U prizemlju sve biljke liče na plastično cvijeće.

Na mobitelu znak za bezvučno i prizori dnevnih vijesti na zaslonu ‒ djeca mašu plastičnim posudama, prazne su, zatim jedno dijete govori, majka s razvezanom maramom preko glave i ramena, tijelo djeteta na njenim dlanovima, suze joj se miješaju s prašinom i krvi. Na dnu ekrana prijevod toga što unesrećena žena govori na engleskom. U sobi nije sama, još uvijek je ne uspijeva nazvati svojom ni njihovom, taj kojeg bi trebala zvati cimerom drijema. Odustaje od vijesti, prstima prelazi po ekranu i glas Kourosha Yaghmaeia poput toplog mlijeka sa šećerom karamelizira dan

  Kad bijes sruči se s mojih trepavica,

  Ta bujica jada već nam je uništila grad.

Na stolici uz bolnički krevet drži knjigu, dvije naranče, punjač, oznojenu potkošulju, duhan i pasoš. Moja oka dva… prekrivena kišom, prigušen glas dopire ispod plahte. Pogleda prema njemu, nepomičan je, opružen, kosa mu proviruje iz plahte. Zastane i čeka da nastavi. Želi se uvjeriti da joj se nije pričinilo. Tiho zapjeva trudeći se ne nadglasati glas iz zvučnika, zatim strese glavom kao da se pita otkud to i nelagoda joj blago otvori usta, nabora čelo kao vodu u lavoru ostavljenom u dvorištu kad naiđe vjetar.

Sestra mi je udana za Iranca iz Isfahana, uvijek je pušta kad je dobre volje, kaže ne mijenjajući položaj pod tom plahtom pod kojom ga grije dah. Stoput sam je čuo, doda i ne podiže glavu, ne naslanja je na jastuk, još uvijek ukočenih ramena, sad ipak čuje njegov udah. Zatim slijedi dvadesetak beskrajno otegnutih sekundi tišine, zna na kojem je odjelu. Iz plahte napokon izmili tamnoputo lice žućkastog sjaja i natprosječno crnih očiju, duga i gusta, kovrčava kosa zatalasa se za glavom, nagne se prema njoj, potom cijelo tijelo osloni na bok i rukom podupre glavu. Autoportret oboljelog, nedostaje tek dozrelo grožđe na plahti pred prsima.

Pluća, duboko izdahne pa upita, a ti?

Polizei, odgovori nakon nekoliko sekundi premišljanja kako da kaže da je pretučena na protestu i iskrivi usne.

Cijela soba škripi od pomicanja tijela. Većina u bolničkim sobama zna za proteste koji su ispunili Berlin posljednjih tjedana. Više je ništa ne pita. Perzijski puni sobu tihim stihovima, on se načas prepusti tihim vijestima na zaslonu, brojevi: šezdeset pet tisuća bombi, osam tisuća šest stotina šezdeset troje djece, sto trideset dva izvora vode. Prstom dotakne desni dio ekrana, prekinuta predstava, ponovno udesno, bojkot lučkih radnika protiv ispostave oružja.

Bio si pušač?, iznenadi ga pitanjem. Oblači trenirku pa vjetrovku, ne gleda u njega.

Još uvijek jesam, tad pogleda prema njemu, dohvati duhan, pruži mu ga i podignutih obrva ponudi da zapali s njom.

Posjedne ga u kolica i dok to čini odozgo mu promatra kosu, nema sijedih, nagne se prema njemu i upita kako se zoveš, Walid, a ti, zdravo, ja sam Mahsa, zdravo, freut mich, i skrene pogled s ogledala u liftu kojim ga vodi pred bolnicu; tamo dijele duhan i gledaju kako se patke stapaju s bezličnim zdanjima blokova boje pijeska nakon kiše i olovnim nebom. Cjepkaju priču bez žurbe, pušači koji često pletu nit u tuđini prostora, aerodroma, kolodvora, bolnica; s večeri kad čitavi gradovi padnu u komu, ponekad i čitave zemlje; oboje znaju značenje riječi el ghurba bez da su to međusobno provjerili, nešto kao ljudi koji najednom pronađu utjehu u tikovima koje dijele sa strancem što sjedi u jutarnjem vlaku, uvjere se da nisu jedini odrasli na planini, bez majke ili u kući s malo prozora. Ljudi koji su nekoć možda negdje i pripadali, sad više ne pripadaju.

Razgovor teče bez zatečenosti, priča i duhan suše grlo. Odrastao je u Tunisu, u Menzel Bourguibi, roditelji su se tu doselili i zaposlili kao metalurški radnik i profesorica francuskog, majka mu još uvijek živi između tuge i napadaja panike na krajnjem sjeveru u umjetno stvorenom mediteranskom gradu za nekadašnje radništvo koje se danas ne može pohvaliti penzijom, samo raspršenom djecom i bijedom koja i mnoge među roditeljima tjera na trula obećanja Zapada, i tako krajem prvog desetljeća toga zastrašujućeg tisućljeća u koje su tek zakoračili seli u Pariz, potom u Berlin, upisuje medicinu, nakon tri godine napušta studij skrivajući to od oca još naredne tri, postaje otac djevojčice čiju je majku do trenutka začeća vidio tek jednom, mala Amal više nije tako mala, sad ima devet godina i ne zna točno zašto je otac žut, mršav i teško govori, trudi se držati je podalje od rendgenskih snimki svojih pluća i razloga za odbijanje kemoterapije, često se vraća u krajeve gdje toplina smjesta po izlasku iz aviona napadne putnika i čije tamnozeleno šiblje naviklo na to prašnjavo tlo i prastaro kamenje sad podsjeća na njegovu tamnu put koju žutilo polako prekriva kao plahta mrtvaca, načas se zaustavlja i djeluje kao da su mu se misli razbistrile, želi izbrisati izgovoreno i istrijebiti prezent iz riječi, govora, povratiti ga u ustaljenu priču o ono malo slika u koje razvijemo život kad ga poželimo na brzinu izvjesiti kao oprane zavjese s početkom proljeća, taj prezent što koristi dok priča o sebi i što u grlo nadolazi poput jecaja koji je ipak moguće potisnuti, zatim je pita vjeruje li da se pred smrt zaista redaju slike kao pisma i reklame što poštar jedno za drugim gura kroz prorez na vratima ili je to sekunda u kojoj ne razaznajemo ništa, poništenje, blještavilo, prasak i bijeli šum, ona tad ugleda njegove požutjele zube i pomisli treba li mu sada kazati što je o tome slušala od starijih, no preduhitri je i najednom u prošlom vremenu spomene svoj posao, nije bilo jasno što je to točno radio, nešto na televiziji, spomene riječ broadcasting, je li bio novinar ili urednik, pa doda ma nevažno, komplicirano je, možda je bio snimatelj, prevoditelj, možda ipak nešto u produkciji, ljudi koji obično ne kažu točno kako zarađuju za život po svoj prilici ne vole to što rade, a nju nije pretjerano zanimalo tko ga je i gdje tjerao da provodi sate, kao mali je htio biti boksač, pa glumac, nikako doktor, i tad istim, potpuno mirnim tonom doda da nije priželjkivao ni ostati u Berlinu i možda ga je to obnavljanje pokušaja bijega bacilo u samoću, samoća u pušenje, pušenje u bolest i iščekivanu smrt, a možda je sve to bila utjeha da se štogod ipak sastavi u priču od koje pušače sad obuzima nespokoj. Osim pacijenata s cigaretama, tek pokoji šetač s psom. Pita ga  što mu je ovdje najgore. On skupi oči kao da mu se pred nataloženim kapcima ukazao odgovor i izusti vjerojatno viza.

Prije šest mjeseci predvidjeli su mu dva, otad je promijenio tri bolnice, rak mu je proždro pluća. Što li se dogodi s rakom kad čovjek umre, pomisli da je sigurno imao vremena da se to pita, ali to se ne pita. Nada koja sad zaudara na cinizam, natjerala ga je da povjeruje da će mu škripa tog kreveta na hitnom odjelu biti posljednja. Nije djelovao kao nesretan čovjek, više kao netko tko je iskusio bol i možda ga mjesecima znao cijediti, pravilno raspoređivati po predvečerjima. Lepet krila nad kanalom.

A ima li nešto da ti baš znači otkad si ovdje?, odmah je poželjela vratiti pitanje, izbrisati ga u obliku koji je sad neminovno čekao da bude propucan odgovorom.

Cigarete, njegov izraz lica poništi njezinu nelagodu.

Mahsa odvaja polutke šipka i rukama što mirišu na duhan vadi zrna ploda i pruža mu ih. Dok ga sluša, osjeti nalet tjeskobe zbog slike oca koji je umro od srčanog udara prije dolaska na sud za vrijeme procesa za skrbništvo nad njom i mlađom sestrom.

A kako si završio ovdje?, upita.

Slučajno, nisam namjeravao ostati, zavalio se u kolica bez uzvraćenog pitanja. Znaš kako kažu, putnici nikamo ne kreću misleći na povratak, doda i okrene se prema bolnici.

Pitanje se odnosilo na njegov dolazak u bolnicu. Zgnječila je cigaretu i odgurala ga do lifta, potom niz hodnik do sobe, a onda u tišini do kreveta.

***

17. 5. 2021.

Donese oprane trešnje, stavlja ih na tanjur koji položi na stolicu pored njegova kreveta. Pita ga želi li s njom sići i zapaliti. On cokne. Lijevom rukom otkine trešnju i niz vilicu mu se sruči kiselina. Iz mobitela se začuje vriska, tup zvuk i bučanje aviona. Prstima odlučno stiša zvuk. Ona siđe pred bolnicu i prije dima udahne miris lipe koju je nanio vjetar. Jako sunce i dioptrija, izmaglica oko stabala s druge strane kanala i oblak komaraca nad površinom, svakog časa će se rasplinuti. Rukama obgrli koljena i zatvori oči, udahne prvi dim. Pročitala je negdje da su se tu nekoć nalazila vrata grada. Ovaj grad malo što pamti od davnašnjih vremena. Cigareta obješena o usne, jedno oko zatvoreno da dimu zapriječi put u oko, najava tjeskobe. Ispljune gorak okus duhana i trešanja i odlazi po dnevnu dozu cjepiva i pregled. Danas nema pacijenata, u čekaonici nitko, kuca na vrata i sestra dobacuje Moment, bitte!, zatim izlazi majka s dječakom, majka se okreće i zahvaljuje doktoru milujući dječakovu kosu, ulazi ona. Proceduralno, bez mnogo riječi, ubod, otrov ubrizgan u labirinte krvi, opipavanje tamnih otoka na koži, pitanje, kratak odgovor, najava novog rendgena, uputa, zatim ponovna razmjena pogleda s ubogim starcima u predvorju bolnice.

Walid piše desnom rukom, zdesna nalijevo, ona s kreveta vidi da su papiri ispunjeni izblijedjelim linijama. Uzima knjigu, trudi se čitati, i bol zna za teatralnost, čita svoje misli, korice su joj štit da je ništa ne omete, izmakne ih da vidi što radi. On uzima kompjuter, kuca po tastaturi pa čita, potom ga sklapa i sprema uz krevet. Mahsa poželi uzeti mobitel u ruke i zumirati papir da vidi što piše, odatle izgleda da piše posvuda, ostavlja tragove gdje se papir bijeli. Uzbuđenje prerasta u ogorčenje. Zazvoni joj mobitel, najprije sluša glas s druge strane slušalice. Walid je ulovi pogledom, doima mu se manjom nego što je jučer bila, sluša kako se njen engleski izmjenjuje s nerazgovijetnim piskavim glasom s druge strane slušalice. Pokušava se sjetiti na koga ga podsjeća njezin naglasak. Volio bi zapaliti cigaretu i prepustiti se slušanju njenog glasa, misliti na ljude i naglaske koji ih odaju. Dok sluša, uzima mobitel i otvara Instagram. Tri blaga udarca prstom po ekranu uprizore: dječaka koji prodaje korijandar na razrušenoj ulici i govori o cijenama, muškarca koji se s kćeri kupa u moru i govori da vode nema, njemačke ministre kulture kako nešto govore gledajući čas u kameru, čas u novinara, plješću, zatim ne plješću, sve praćeno ozbiljnim izrazima lica.

Završava razgovor naslonjena na jastuk što je brani od hladnoće metalnog kreveta i kroz smijeh mu kaže da je osjetila zaljubljenost u glas kolege s posla.

Ne sjećam se uopće kako tip izgleda, ali taj glas i govor, čovječe, kao kad se zaljubiš, a ne znaš u koga, Walid promatra kako se rumeni postajući glasnija dok ismijava čas sebe, čas svoju simpatiju.

Ispriča joj kako je u srednjoj školi na satu arapskog napamet naučio Ibn Hazijevu pjesmu iz knjige Golubov prsten, Ṭawq al-Ḥamāmah, o mogućnosti čovjekova zaljubljivanja u glas, rukopis, sliku, u misao. Pjesnik se zaljubljuje u sve to bez da ikad pred sobom ugleda ljudski lik. Tih dana mu je Mansour, prijatelj iz razreda, poklonio fotografiju djevojke izrezane iz nekih novina, duge smeđe kose i zelenih očiju, blistavih bijelih zuba i njemu tada nepoznata izraza lica ispod kojeg je pisalo Evropska djevojka. Rekao mu je da mu je dosadila, da se ne želi više dopisivati s njom i da mu prepušta druženje preko tastature. Bile su to prve godine interneta i bio je to prvi put da se zaljubio u nekoga sa slike.

Mahsa se smije. Na vrhu otkriva mali vrt i pogled na krovove zapadnog Berlina, možda je to pred njom napokon točna definicija toga što ljudi zovu downtown. Potom popuši dvije cigarete i prošvrlja bolničkim katovima. Vrati se u sobu, nema ga. Odšeće do prozora. Otamo prizor slučajnih šetača uz rijeku, zamagljena stakla na parkiranom automobilu, sve osunčano. Na njegovu krevetu nekoliko papira, pored kreveta svežanj upisanog. Osvrne se da provjeri da nije iza nje. Pogledom prijeđe po papirima i prepozna njemački, prekrižene riječi, u kutu papira arapski dijakritici, na vrhu stranice naslov Nur über meine Leiche.1 Jedan od papira nije ispisan kaligrafijom; formular s pitanjima, Osjećate li vrtoglavicu ili patite od mučnina? Patite li od neke kronične bolesti? Pored svakog pitanja dva mala kvadrata □□ za mogućnost izbora između da i ne. Svi kvadrati u stupcu pod odgovorom da su prekriženi. Pogleda prema svežnju pored kreveta i tu zadrži pogled.

Sad si postala i svjedokom, dobaci joj s vrata i nasmiješi se, rukama načini polukrug i odgurne kolica. Ona se ukopa i osjeti nalet nelagode na licu.

Svjedokom čega?, okrene se prema prozoru pa naredi sebi da ne skriva pogled i uperi ga prema njemu premda sigurna da je još rumena.

Ti jednog testamenta, ja jedne špijunaže, namigne joj, skupi papire i legne u krevet.

Provela je poslijepodne gledajući rasprsnuta tijela, bešumni plač ljudi pred gubitkom svijesti i svoju nelagodu.

Dugo ne može zaspati. Odsjaj ulične rasvjete s kanala prodire u kut sobe. Ne vidi obrise tijela na krevetu. Tiho upita spava li. Nema odgovora. U nekom trenutku on promrmlja nešto u snu, kao da riječi grgore iz bunara.

Ponovno tišina.

San.

***

18. 5. 2021.

Dok mu pomaže rotirati tijelo da padne na leđa, sjeti se pokreta skakača s kopljem i njihovih gipkih leđa. On propada u svoju tjeskobu i svakom minutom čini krevet lakšim.

Leže, svatko u svom krevetu, pod plastičnim oblakom tišine koji odagna tek prolazak neke medicinske sestre ili pisak kola hitne pomoći parkirana pred bolnicom. Kao zaklon od zaraze i pogleda oboje drže mobitel pred sobom. Kod nje: bijeli fosfor poput šećera u prahu pada i raspršuje se na grad, doktor oživljava djevojčicu na jurećim nosilima, tenkovi na obzoru sela, sveučilišna profesorica koja uz kratak opis u gornjem dijelu ekrana govori o svom otkazu zbog otvorene kritike te mašine smrti, vojnici puškama guraju nenaoružane muškarce, u Napulju crtači grafita u solidarnosti s globalnim jugom, u Iranu teokrati dali veće ovlasti moralnoj policiji.

Jesi bio kad u Iranu?, izroni glas i prene ga u gledanju vijesti (u tom trenutku dizalica ruši osnovnu školu; neće ugledati pucanj vojnika u oca koji se opire rušenju). Spusti mobitel na trbuh, pogleda je i u prsima osjeti natruhu zahvalnosti što ga je u tom času omela u gledanju prizora koji odatle ne može vrisnuti, iz tmine žuči, tog otvorenog mora ispod bolesnih pluća u kojem osjeća potop sidrenih blokova što bešumno tonu na dno.

Jesam, ali davno. Zagleda se u nju pa upita, A kad si ti otišla iz Irana?

Tog časa htjela mu je kazati nikad, ali pomisli da nikad rastužuje čovjeka dupkom punog tog odgovora. Nije mogla zaboraviti dan kad je njeno ime dobilo nov izgovor i postalo Makze Noroutzpour vibrirajućeg r, vedar dan ranog ljeta na sjeveru kad je avionom dospjela u grad bez planina, bez magle i bez stabala gorkih naranči poredanih uz goleme vijadukte pune propagandnih plakata protiv Zapada, bez mukarni i golemih, oblih kupola, bez neplanske gradnje, grad u kojem se rolete ne spuštaju i u kojem nema žena koje skidaju hidžab u autu u inat suputnicima, grad bez topline, opsjednut sobom i svojom poviješću.

Nekad mislim da nije moguće otići iz Irana, premda već deset godina nisam tamo, kaže.

Naslutio je odmah što želi reći. Smrt je bila tajanstvena, nedokučiva, odlazak iz zemlje nije.

Napustila sam zemlju, ali nikako da oni napuste mene, uzme duhan i počne motati cigaretu. Nabora čelo i ponudi ga.

Oni?, odbije naglim pogledom nagore.

Moralna policija, kaže dok oblizuje ljepilo rizle. Mjesecima me prate, i tad ga na tren pogleda u oči u kojima nasluti njegovo zanimanje za njenu priču, kao da je pita kako to zna.

U tom času zamisli kako da čovjeku u kojem se svakog trenutka odvija regionalna invazija na obližnje tkivo elegantno ispriča o siluetama u zoru i predvečerje jer tad strah nabrekne i lako dopusti pjenu na usta, o strahu od nepoznatih muškaraca u automobilima nečitljivih registracija, strahu od brzih koraka i okrznutih ramena u podzemnoj, na stubištu, u snu, strahu od svog odraza u ogledalu i naglo ošišane kose, prevelikih kapa da je pokriju, strahu od tuđe odjeće i neulegnutih kreveta, od buđenja u privremenim prenoćištima i trenucima pred zoru kad razaznaje posve bijele prostore i tijela, o strahu od ruke na ustima i nečujnog krika, o želji za zubima i krvi iz ruke, o ptičjem osjećaju neprekidnog straha sklonjenom u tijelo bez utočišta.

Gledaj, sestrična mi je izgubila život zbog snimanja policije na ulici tu noć kad su oborili putnički avion, bijes je govorio iz nje. Gubimo živote zbog snimke mobitelom, a potom nešto tiše dodala, ili zbog straha od tih snimaka.

Htio joj je reći da dobro zna za taj strah. Svijet pun snimki i fotografija i zapisa i knjiga i priča, pravde nije pun. Ni to nije rekao. Mogao ju je upitati tko je od njenih poznanika bio na ulicama kad su ubili Minu, za koga drhti kad pucaju na ljude, kako dolazi do majčinog glasa kad ugase internet u čitavoj zemlji, gdje skrivaju stvari znajući da im policija može upasti u stan i zaplijeniti dnevnike i fotografske negative, ali je samo kimnuo i iskrivio usne u nešto nalik jadu. Mogao joj je kazati da dobro zna kako je doživjeti dan koji bi mogao biti posljednji. Zamisli da joj to kažem, prošlo mu je kroz misli ‒ glupavo, neukusno mudrovanje i lekcije o životu koje će dotjerati bolesnika na samrti i ljestvicu patnje. Uz lutanje misli, sobu je ispunila napukla fiziologija i kroćenje temperamenta.

Poželio je da ona neprestano govori. Njene blijede usne htjele su se obračunavati s gradovima i ljudima do kojih mu sad nije moglo biti stalo kao prije karcinoma, nije ih dovoljno poznavao niti je imao snage zamišljati ih kako se iznureno kreću kroz tunele priča. Promatrao je kako joj benigni pokreti ruke prate dikciju. Njezine buljave oči boje zemlje blistale su u slučajnostima koje ostavlja za sobom; bio je čovjek pogođen svojim nestankom. U iscrpljeno sjećanje fiksirao je njene kovrdže i crte lica, ono nužno da bi je dodao u projekciju nasumičnog redoslijeda oštećenih negativa.

Htio joj je reći da ga zagrli, da ga mrvu jače stisne dok ga tako grli i izrekne mu tiho utjehu, da otrgne komadić svog entuzijazma za životom i postavi na panj stabla koji za njim ostaje, među godove i neočekivani lišaj, htio je da mu kaže da će njegova kći izabrati lijep kurziv kad jednom pažljivo bude prepisivala njegova pisma, da će zaboraviti zagasita jezera pod njegovim očima i sate svake njihove razdvojenosti, da će se kilometri bijega skupiti u oblak koji će uništiti posve običan, sunčan dan, htio je da mu omogući još jedan udisaj da u potpunosti ispune pluća planinskim zrakom po završetku pljuska, da mu obeća kontrakciju tim umirućim plućima nalik tektonskim pločama nakon potresa, trenutak prije nego će napustiti svoju sjenu kao natopljenu rukavicu na pultu dok oni sad novim medicinskim postupcima provjeravaju je li još uvijek živ prije nego sa sigurnošću upišu vrijeme smrti i nečitljivo se potpišu, htio je da ga uvjeri da će se nasukati na arhipelage tuđih sjećanja, umjesto toga zakašljao je i rekao Molim te, mogu li te zamoliti da otvoriš prozor i dodaš mi čašu vode?

Naravno, razveselilo ju je to, odala ju je boja glasa.

Otvorila je prozor, prišla mu s čašom vode i tad je osjetio miris njene odjeće. Tko zna počine li i mirisi suicid uz slabašan vjetar za koji kažu da prati posljednje slike djetinjstva tik pred smrt.

Brzo je utonuo u san. U zoru je čuo zvuk kotačića transportnih nosila i viku medicinskih sestara. Dan je bio vedar.

***

19. 5. 2021.

Kucanje na vratima istrgne je iz sna. Okreće glavu na drugu stranu i primijeti da Walida nema. Sat pokazuje devet i dvadeset. Ponovno kucanje. Da? Uđite. Dva policajca i doktor kojeg ne poznaje na vratima. Osvrću se po sobi kao da ne traže nju, zatim je fiksiraju pogledom i kažu dobar dan. Uzvrati i dlanom prelazi preko lica želeći s lica ukloniti umor, iznenađenost i provjeriti prepoznaje li ikoga od prisutnih. Doktor kratko kaže da je moli da prije doručka popriča s policajcima, moraju je ispitati, neće dugo. Želi ih upitati gdje je Walid, ali samo kimne. Uspravi se, osjeća nelagodu i poželi da je razgovor već svršen. Predstavljaju se, došli su je kratko ispitati o njenom bolničkom cimeru koji je jutros preminuo (ne dodaju nažalost, nema sućuti, nema formula za smrt), nekoliko trenutaka svi šute, ona očekuje da jedan od trojice nastavi i spomene njene hematome, njihovog kolegu na njenim leđima ili bar izvještaj o prosvjedima, a kad se to ne ostvari, zamoli doktora da ode na toalet na katu i odmah se vraća, što i učini. Osjeti kako joj nemoć preplavi čitavu površinu tijela pod kožom. Kad se vrati, počnu je ispitivati, gotovo naizmjenično postavljaju pitanja nakon upozorenja da im ispriča sve što zna o Walidu.

Nekoliko trenutaka šuti, usta su joj sad napola otvorena, gleda u doktora koji ustaje i odlazi do prozora, tad počne govoriti o jutrima i cjepivima protiv tetanusa, čini joj se da nije išao na kemoterapije, bio je otac, pomisli tad da je bio otac koji je negdje ostavio oporuku, ali to preskoči u grozdu priča iz skorašnje prošlosti; bio je mlad, kaže. Lecne se i uzvrati pitanjem što će im sve to. Policajci se načas pogledaju, onda jedan pogleda u strop ili zakoluta očima i udahne, potom mlađi i bljeđi kaže da istražuju kako je došlo do toga da zaposlenik javne televizije izbjegne potpisati kodeks ponašanja prema izvještavanju o Izraelu i tako bez cenzure objavi intervju vođen s palestinskim novinarom u Jordanu. Koji novinar, upita ona, policajac pogleda u stranu kao da nešto traži u kutu oka, zatim vadi papir s nalogom. Novinar se zove Ali Hasan Abusaylam i prije tjedan dana je čula dio tog intervjua na Instagramu, no u njemu tad nije mogla prepoznati Walidov glas ni ime u opisu pod videom.