ft-logo

Ćirić, Saša: Karneval ili Karnevar (2023)

FORUM TOMIZZA 2023

SIMPOZIJ KARNEVAL BEZ GRANICA

PRETORSKA PALAČA, KOPAR

 

Saša Ćirić

"Karneval ili Karnevar (utopijske ludorije protiv mesožderske sage)"

 

Kada sam pre tačno petnaest godina boravio na Forumu Tomizza, 2008. godine, dve su se stvari poklopile: prvi put sam u životu uopšte bio u Hrvatskoj, u 32. godini života, i nisam imao vizu za ulazak u Sloveniju i Italiju, tako da sam festival presedeo u Umagu. Štaviše, već na graničnom prelazu Batrovci hrvatski graničar mi je tražio poziv za Festival, što nisam imao jer nisam bio u obavezi da ga imam i nije bio sasvim zadovoljan količinom novca koje sam poneo, pa me je ostavio pored kolone da promisli hoće li me pustiti da nastavim putovanje. Da parafraziram naslov jednog dokumentarnog romana Damira Karakaša, eto kako sam ušao u Europu, kroz Hrvatsku koja je tada na sebe udarnički preuzela ulogu predziđa Evropske unije.

To deluje kao krajnje benigna anticipacija dešavanja koja će uslediti nakon svega nekoliko godina: žilet žica na granicama Slovenije i Mađarske; plava grobnica Mediterana kao klopka i spas za desetine hiljada uglavnom mlađih potomaka nekadašnjih podanika evropskih imperijalnih sila, od Avganistana preko Iraka do Sirije, koji hrle ka podignutim zidinama tvrđave Evrope; švercerske rute za izbeglice diljem Balkana, kroz Tursku, Grčku, Severnu Makedoniju, Bugarsku i Srbiju, i istinski lov civilnih patrola na ljude koji pokušavaju da ilegalno pređu granicu preko planinskih gudura, o čemu je tako mračno i mučno, iz ugla baš tih švercerskih profitera, pisao turski pisac Hakan Gundaj u romanu Još.

U međuvremenu se Evropa, a i ceo zapadni svet, polako vraćao u tridesete godine dvadesetog veka. Građanske države su reterirale u nacionalne, liberalna je postajala iliberalna demokratija a autoritarni populizam uzimao maha. Mase obmanute bajkovito lažnim obećanjima o gomili para koje će sačuvati od „briselske birokratije“ su bregzitirale, a jedan preispoljni mizogini i rasistički glupan, milijarderov sin koji ne ume da sklopi kišobran, postao je posednik šifri nuklearnog arsenala u „zemlji slobode i mogućnosti“. Arapi su nekako s proleća rušili svoje diktatore postavši listom muslimani, vozdigla su se Muslimanska i Italijanska braća – bez sestara, koje su zabrađene i prekrižene, sa osporenim pravom da raspolažu vlastitim telom, pa čak i da koriste rodno osetljiv jezik, zatvorene u kuhinju i dečju sobu. Na sve to tri godine smo preživljavali istinsku pandemiju, dakle zarazu planetarnih razmera (eto, i virusi su pristalice globalizma), ali nas je sačuvala nauka i zdravstvene službe, razum i solidarnost. Mada smo, gorko zatečeni, otkrili da se skoro svaki drugi stanovnik na Zemlji, dakle naš bližnji, komšija, brat i kolega, autovao kao „antivakserski idiot“, elem kao neko ko ne veruje u savremenu medicinu i elementarne naučne dokaze. Na kraju smo postali nevoljni voajeri novog rata u Evropi i mesijanskog ludila frustriranog moćnika iz Kremlja koji provocira nuklearni rat i dosta nemoćno deluje dok razvaljuje susednu bratsku zemlju.

Naporedo s tim, u zemlji u kojoj imam retku sreću da živim, na vlasti se zapatio narcisoidni autokrata koji sve vreme teži da svojoj psihopatološkoj fizionomiji podredi celo društvo, gradeći Potemkinova sela na vodi i fasadnu demokratiju, uvezujući izvršnu vlast i kriminal, urušavajući slobodu medija i nezavisne institucije, ignorišući i negirajući srpsku odgovornost za raspad zemlje i ratne zločine. Retoričkom siledžiji nasilje je nedavno eksplodiralo u lice, u samo dva dana, u vidu jednog 13-godišnjaka koji je očevim pištoljima pobio svoje uglavnom drugarice iz osnovne škole u centru glavnog grada i 21-godišnjaka koji je u prigradskom naselju kalašnjikovim izrešetao svakog ko mu se zatekao na putu.

Kada je reč o pojmu karnevala, posebno kako ga je razumeo neizbežni Mihail Bahtin baveći se Rableovim delom i srednjovekovnom narodnom kulturom, izdvojio bih dva bitna momenta: radikalno preokretanje sistema i stroga vremenska ograničenost tog naopakog tumbanja. Da prosjak postane plemić a sluga vladar, bogoštovanje posprdna i vesela blasfemija, sumorno i dostojanstveno raskalašno i bezbrižno..., dopušteno je samo na jedan dan u godini – da sve bude kao u snu. A snovi naizgled nemaju uticaja na stvarnost; zaboravimo ih najčešće i pre nego što prilikom buđenja otremo snohvaticu sa očnih kapaka. No, u tom snu, gde nemoguće postaje vidljivo, ostane neki trajni podstrek imaginaciji: šta bi bilo kad bi bilo, kada bi se pomaklo nepomično i stvari složile drugačije. Elem, karnevalski san nagoni na to da se misli nezamislivo.

I eto, petnaest godina od mog prvog dolaska kao da se utopija ostvarila. U Istri nema granica, Istra je ujedinjena u Evropskoj uniji iako svako zna šta je njegovo. Svako pamti svoje traume, ponekad o njima i progovori, bilo preko narativa o „dva totalitarizma“ ili o slavnim prošlostima, o nostra mare, o habzburškoj idili ili o ostvarenoj jugoslovenskoj zajednici čiji su antagonisti u Drugom svetskom i u ratovima devedesetih ispoljavali svoje genocidno lice. Međutim, u ostatku poluostrva zjapi „crna rupa“ birokratski nazvana Zapadni Balkan. U njenom su mraku natiskane nesjedinjene zemlje, ostavljene da sede u magarećoj klupi obustavljenog prijema u EU, neuspešno se noseći sa svojim autokratama, korupcijom i ekonomskom zaostalošću.

Danas se na tzv. Zapadni Balkan može primeniti ona formula Česlava Miloša o „drugoj Evropi“, koja se krajem 80-ih odnosila na Istočnu Evropu kao „ono drugo“ svog zapadnog parnjaka, samo što bi za Zapadni Balkan moglo da se kaže da je „treća Evropa“, pastorče pastorčeta, onaj večiti Geteov homunkulus iz zapadnjačke percepcije, koje pominje Marija Todorova u svojoj studiji Imaginarni Balkan, kao figura trajno zakržljalog i beznadežnog Evropejca. Tome treba pridružiti islamofobiju i evropski strah od balkanizacije kao fenomena usitnjavanja država i građanskih ratova, odnosno uvoza kriminala i nasilja. Kao da je reč o vrsti korone, ali mnogo smrtonosnije, koji Balkanci nose u svojim genima i šire sa vazduhom koji izdišu svuda gde se dosele.

A zapravo reč je o „staroj lošoj“ politici dvostrukih standarda i nedoslednosti kontinuirano slabe evropske politike prema Balkanu. Recimo, većina zemalja je priznala Kosovo, ali su tek nedavno odobrili viznu liberalizaciju za njegove građane, dakle držeći ih više od dve decenije kao u nekom karantinu za leprozne, iako su još odmah, posle NATO intervencije 1999., podigli najveću vojnu bazu u jugoistočnoj Evropi, Bondstil u Uroševcu ili Ferizaiju. S druge strane, prema Srbiji se forsirala pragmatička politika tzv. stabilokratije, pa se žmurilo ili progledavalo kroz prste AVtokrati dok progoni opoziciju, namešta izbore, uzurpira medije, potčinjava sudsku i zakonodavnu vlast, najviše zarad obećanja da će rešiti kosovsko pitanje. U Bosni i Hercegovini, gde jeste (naj)složenije stanje stvari, godinama se toleriše protivustavno ponašanje vlasti jednog entiteta i toleriše dominacija etničkih umesto građanskih principa u izbornom zakonodavstvu i političkom sistemu zemlje, itd.

Ovakva kritička analiza, reći će neko, postavlja velika očekivanja od Evrope, a kao da omalovažava ili minimizira kapacitet i domete delovanja unutrašnjih snaga, bilo opozicionih bilo građanskog društva. To dobrim delom jeste tako, jer su unutrašnje snage inferiorne pred savezom autoritarnog vladanja i prodora netransparentnog kapitala, kineskog i arapskog ili ruskih energenata, ali i poznatih svetskih korporacija kao što je Rio Tinto. Njihovom delovanju na periferiji svetskog kapitalizma koje neretko dovodi do ekološke devastacije vode i tla, branu ne postavljaju zakoni ni volja vlasti nego jedino narodni bunt, kao što je slučaj sa iskopavanjem litijuma ili izgradnjom mini hidro-elektrana.

A političko rešenje nije nepoznato i ne pripada sferi atomske fizike: jednostavno se mora insistirati na striktnoj primeni evropskih standarda u svim oblastima privrednog i političkog života, u nultom stepenu tolerancije za svako antiekološko i nedemokratsko ponašanje, u stalnoj i iskrenoj podršci proevropskim snagama i slobodnim medijima, naporedo sa obnovljenom politikom ubrzanog prijema zemalja Zapadnog Balkana u EU, čime bi se onemogućilo mešetarenje i destabilizacija koju sprovode Rusija i Kina sa lokalnim samodršcima.

Ovo je realna politika, lako zamisliva, možda teže ostvariva i na duži rok, ali koja nema veze sa karnevalskim preokretanjem hijerarhije i implementacijom nezamislivog. Čak ne mora da ima veze ni sa filantropijom, već je stvar čisto racionalne procene. Istinski ujedinjena Evropa, bez zapadnobalkanske rupe na svom tepihu, predstavlja strateški interes i nesporan dobitak Evrope u celini. Svaki drugi odnos EU prema balkanskoj crnoj rupi kratkovid je i kontraproduktivan: mnogo je skuplje sanirati štetu od ulaganja u izvodljivu budućnost. Iz realnosti vlastite psihologije treba maći autizam straha i sebičnost, a iz utopijskog sna uneti prstohvat integracijskog entuzijazma i odlučnost. Tek tako i tek tada Evropa može da bude mati svim Evropljanima a svetionik i podrška svima u svetu koji su željni hleba, pravde i srećnog života.