ft-logo

Darko Tuševljaković: Revolucija i ja (2021.)

Lapis Histriae 2021: finale

DARKO TUŠEVLJAKOVIĆ

Revolucija i ja

 

1.

„Lep ti je ovaj stan“, rekao sam Urošu Nejakom dok smo Jovana i ja skidali kapute u hodniku. Uroš se nije ponudio da ih prihvati, pa smo ih, prebačene preko ruke, uneli u primaću sobu, u kojoj je sedelo još pet-šest članova ćelije.

„To je jedino što je dedi ostalo posle rata, doktore“, rekao je Uroš preko ramena i pokazao nam da sednemo na stolice na kojima su nekada davno, pretpostavio sam, sedeli kraljevi. „Čekamo da nam vrate pola ulice“, dodao je. „Skadarlija je nekad bila skoro cela naša.“

Pogledao sam iskosa u Jovanu, ali ona se pravila da ne sluša naš razgovor. Pozdravljala se sa ostalima, naginjući se ka njima tako da sam gledao u njeno natrćeno dupe. I Uroš je gledao na istu stranu. Pre nego što smo pošli na sastanak ćelije, Jovana mi je po ko zna koji put rekla da Uroša ne zanimaju žene. Sudeći po pogledu koji joj je sada upućivao, uspešno ju je lagao.

„I šta ćeš kad ti jednog dana sve to vrate?“, pitao sam, spustivši se na stolicu koja je zaškripala poda mnom. „Podelićeš sirotinji?“

Uroš je podigao obrvu i pokazao deo belog redenika između usana.

„Ne znam o čemu pričaš“, rekao je i pokazao prstom na čajnik s vrelom vodom na stolu između svih nas. Veče pred revoluciju, pio se čaj. Nagnuo sam se ka šoljicama i video da na filter-kesicama koje su čekale da ih zalijemo piše „Čajkovski“. Stresao sam se.

Jovanina guzica je obišla krug po prostoriji i smestila se na stolicu pored mene.

„Jovanka“, rekao je Uroš i zbog tog revolucionarnog nadimka sam se stresao još jednom, „čekali smo vas dvoje i sada možemo da počnemo. Miloš je doneo kartu na kojoj su iscrtane putanje kojima smo planirali sutra da se krećemo, kao i rezervne trase, za slučaj da nas panduri iznenade...“

Prestao sam da ga slušam i prisetio se tog jutra, u kom sam i dalje odbijao da učestvujem u demonstracijama. Dok me je gledala sa jastuka kao da me prvi put vidi, po stoti put sam joj rekao da sam odavno prestao da verujem u to.

„Ali to i nije stvar vere“, uzvratila je, zajapurena, ali ne od spavanja, već od žara koji bi se u njoj razgoreo tokom prepirke. „Niko od tebe ne traži da se moliš i prinosiš žrtve, već samo da učestvuješ. Da budeš sa mnom.“

„Nisam siguran za te žrtve“, promrmljao sam i spustio noge na pod, spreman da ustanem i prekinem raspravu. Decenije koje su nas razdvajale najjasnije su se videle upravo u tim trenucima, kada bi se ona tek raspaljivala, a ja već osećao umornim. Poštovao sam njen elan, samo što ga ja nisam imao. I to sam više puta pokušao da joj objasnim, ali ona me je razumela onako kako čovek razume ponašanje životinje ili insekta. Zagledao sam se u izražene vene na svojim stopalima. Na Jovaninim nije bilo nijedne.

„Pođi makar sa mnom na sastanak večeras. Videćeš Uroša, upoznaćeš i ostale. Čućeš šta imaju da kažu i shvatićeš da su u pravu. Učini mi toliko.“

„Niko ne kaže da nisu u pravu. Ne radi se o tome.“

Jovana je ustala u cugu, bez priprema, i našla se u dovratku sobe. Dlanom je preklopila obraz sa čije druge strane ju je mučio zub. Danima se žalila na bol.

„Nego o čemu?“, pitala je, ne pomerajući dlan s lica. „O tome da nije tvoja kuća propala u zemlju?“

Sada, dok je Miloš, jednako nejak kao Uroš i, prema Jovaninim rečima, njegov dugogodišnji partner, pokazivao koje će ulice sutra biti blokirane za saobraćaj i kojim redosledom, palo mi je na pamet da ona tog jutra nije mislila na kuće koje su zaista nestale u višnjičkoj rupi, već na nekretnine koje je Uroš čekao da mu se vrate.

„Kako revolucionar može da čeka na restituciju?“, šapnuo sam Jovani, skinuvši joj osmeh s lica. Do tog trenutka je, izgleda, verovala da pratim Miloševa uputstva.

„Stvarno si seronja“, odvratila je i okrenula glavu ka ostalim članovima ćelije. Uroš možda nije čuo šta smo rekli jedno drugom, ali jeste primetio da smo razmenili neke reči, pošto me je pogledao dignutih obrva i nasmešio se poput konobara koji čeka da poslednji gosti napuste kafanu.

„I onda ćemo da napravimo veliki krug, u čijem središtu ćemo zapaliti baklje, što će označavati...“

„Ogromnu kloaku“, otelo se iz mene, na šta je Jovana podigla dlan kao da će me ošamariti, ali samo ga je prinela licu i ispustila dug jauk.

 

2.

Gradnja beogradskog metroa je materijal od kog se zidaju legende. Decenijama se pričalo o tome, postojali su planovi i obećanja, firme i fondovi, nacrti i šeme, čitave generacije su odrasle vozeći se nepostojećim vozovima, a onda, kada je posle sijaset sumnjivih tendera neko zapravo počeo da buši prvi tunel, deo grada se urušio kilometar i po od mesta na kom je bušilica ušla u Višnjičko brdo. Kuće su potonule u krater, a u kućama je bilo ljudi. Nastao je haos, na internetu, u medijima, pa na ulicama. Jovanu sam već nedeljama viđao ređe nego dok je spremala ispite, bila je zauzeta revolucijom. Bila je ogorčena zbog toga što odbijam romansu. Plašio sam se da će me to trajno odvojiti od nje, ali, dok se na ulicama zakuvavalo, u meni je rastao otpor. Noge su mi trnule, odbijajući da se pokrenu.

Prešavši preko moje upadice, Miloš je završio sa izlaganjem i ostao nagnut nad kartom Beograda, da proučava lica okupljenih i procenjuje koliko su posvećeni cilju, istrajni u borbi za stvar. Uroš ga je pomilovao po leđima i konačno pitao da li je neko za nešto jače od čaja.

Prvi sam se javio. Doneo mi je oblu staklenu čašu i u njoj konjak.

Konjak?, poželeo sam da pitam Jovanu.

„Ovo nije politički protest“, rekao je Uroš, kao da odgovara na pitanje koje sam propustio da postavim. „Radi se o izgubljenim životima. O nemaru koji traje decenijama...“

Klimnuo sam glavom i liznuo konjak.

„Jovanka mi je rekla da nisi siguran želiš li da nam se pridružiš, doktore.“

Odmahnuo sam glavom, svestan toga da me svi gledaju.

„Prestar sam ja za to“, rekao sam i osmehnuo se, da deluje kao šala.

Nekoliko revolucionara se nasmejalo, ostali su ostali ozbiljni i skrenuli pogled s mene.

Miloš se odmakao od karte i zavalio se u naslon salonske stolice.

„Jovanka nam je pričala da si učestvovao u silnim protestima. Prvo ste branili mostove, a onda ste rušili vlast.“

Virnuo sam ka Jovani, koja je i dalje proučavala tlocrt Beograda.

„Jesam.“

„Da si bio na Brankovom mostu kada je policija krenula na demonstrante...“

„Da“, rekao sam. Sad sam se ja zagledao u kartu i pokušao da nađem Brankov most. Splet ulica koje ga povezuju s Knez Mihailovom na mapi je bio nerazumljiviji nego u stvarnosti. „Bilo je to baš davno.“

Neko od revolucionara je otpuhnuo, ostavši pod utiskom.

„Nisi ni svestan koliko nam trebaš“, kazao je Uroš i pomilovao me po leđima kao Miloša. „Baš ti. Možeš da budeš maskota. Simbol borbe. Kao Če.“

Odmahnuo sam glavom, ali i ostali su se uključili. Govorili su mi da žele da uče od takvih kao što sam ja, da su gledali snimke protesta, upijali atmosferu, hrabrili se, gradili sebe po našem modelu. Jovana je konačno okrenula glavu ka meni i znao sam da je ponosna, da je želela da dođem kako bi uživala u ovom trenutku.

„Ispričaj nam kako je to bilo“, rekao je neko i sklonio kartu sa stola da bi na njeno mesto spustio flašu konjaka. „Nema boljeg trenutka od ovog. Tad si imao godina kao mi sada, zar ne?“

Jovana je opet jauknula i uhvatila se za obraz, mada je meni zvučalo kao da jauče zbog te silne razlike između nas.

Šta sam drugo mogao nego da im ispričam. Rekao sam im da je grupa nas te večeri bila praktično u prvim redovima, odmah iza vođa protesta, to jest, iza njihovog obezbeđenja. Spuštali smo se Brankovom ka mostu i bilo nas je čitavo more, nepregledna gomila, „isplažen jezik pred licem trule vlasti“, sećam se da je rekao neko iz mase. Krupne reči... Vikalo se, pevalo, zviždalo, masa je bila ushićena, bili smo na pragu promena, osećalo se to u vazduhu. I promene su zaista došle, mada malo kasnije. Te večeri, dočekali su nas spremni. Stajali su u nekoliko redova na početku mosta i nisu nam dali da pređemo Savu. Glava kolone se zaustavila ispred špalira i počelo je prepucavanje s policijom. Telo kolone teško je reagovalo na signale s pročelja i polako smo se tiskali ka oklopljenim jedinicama a da to nismo hteli. Ovi pozadi su nas gurali. Pokušavali smo da pronesemo glas ka repu da uspori korak, jer će glava da nastrada, ali telefoni su u tolikoj masi neizbežno bili gluvi. Novinari su zujali oko nas i policije, unoseći dodatni nemir. S repa su se čule nove pesme i povici, zviždanje koje nas je zaglušivalo. Pokušao sam da čujem kako idu pregovori, hoće li vođe ubediti policiju da nas propusti, ali nisam morao da ćulim uši. Kada su proradili pendreci, to se čulo dobro i pored vriske pištaljki.

Glava kolone je eksplodirala. Vođe protesta su se razbežale oko mosta, ispod mosta, a neke su telohranitelji doslovce odneli sa lica mesta, tako da im noge uopšte nisu dodirivale tlo. Izbivši odjednom na pročelje kolone, ostali smo zatečeni. Oklopljeni jurišnici su trčali ka nama. Osvrnuo sam se, misleći da će biti vremena da konsolidujemo redove i smislimo strategiju, ali ostatak moje grupe već se beše raštrkao po okolnim uličicama. Video sam ih kako beže kaldrmom uzbrdo ka Knez Mihailovoj kao da su nešto ukrali.

Kada sam se okrenuo ka policiji, pendrek samo što me nije odalamio po čelu. Okliznuo sam se na orošenom kamenu i to me je spaslo udaraca. Policija se u tom prvom naletu nije zaustavljala da mlati pojedince koji su zaostali. One kojima se odvezala pertla ili ih je uhvatio astmatični napad. Jurili su za većim grupama i pokušavali da ih spreče da se rasparčaju i utope u masu šetača u pešačkoj zoni. Tamo, dalje od mosta, odvijao se paralelni život, onaj bez revolucije. Kafići su radili, čula se muzika, smeh, zveckanje čaša na tacnama.

Uroševa ćelija nije treptala dok sam im pričao o onome čega nisam voleo da se prisećam. Zaćutao sam, stigavši u glavi nekako do Knez Mihailove. Ćelija je nastavila da zuri u mene, kao da sam prikaza iz drugog vremena. A onda se Miloš trgao i klimnuo glavom, kao da odobrava sve rečeno.

„Eto, vidiš“, rekao je. „Do promene je ipak došlo.“

Odmahnuo sam glavom, ali nisam imao živaca da se prepirem.

„Znači da se vredi boriti“, nadovezao se Uroš. Pogledao je u Jovanu, ali se obratio meni. „Zašto onda nećeš s nama?“

„Ne kažem ja da revolucije ne treba da bude“, rekao sam. „Nego da bi možda mogla da prođe bez mene.“

„Ne misliš da je to sebično? Ponašaš se kao da su problemi tuđi.“

Opet sam odmahnuo glavom. Bio je to vrhunac mojih pregovaračkih sposobnosti. Zamislio sam ljude koji propadaju u rupu u zemlji, tone cigala i betona koje ih zatrpavaju.

„Sebičluk, valjda, dolazi s godinama“, rekao sam i kilavo se osmehnuo.

Jovana sada nije zajaukala, već se rasplakala. Ustala je i otišla u susednu prostoriju, zamračenu kuhinju. Dok sam se premišljao vredi li tešiti je, Uroš je pošao za njom i ostavio me među restitucionarima da trpim njihove prezrive poglede. U roku od nekoliko minuta, uspeli su da me proglase maskotom i skotom. Miloš je vrteo čašu s konjakom u ruci i taj usiljeni pokret mi je bio toliko odbojan da sam morao da ustanem.

U kuhinji, Uroš je stajao iza Jovane i mazio je dlanom po leđima. Šaputao je nešto u njen vrat i video sam je kako klima glavom, okrenuta ka keramičkim pločicama iznad sudopere. Prešao je dlanom između njenih lopatica, pa se spustio duž kičme ka dnu leđa. Nisam sačekao da dovrši taj pokret.

„Alo, Čaj Gevara“, rekao sam i uhvatio ga za zglob. „Mislim da je dosta bilo.“

„Ali...“, odvratio je, trunčicu manje zabezeknut od Jovane, koja je uzmakla i zamalo srušila hrpu neopranih sudova s radne površine.

„Nagledao sam se ja takvih“, nastavio sam, isprečivši se između njega i Jovane. „Vama su protesti stavke u CV-ju.“

„Nnn...“, zaustila je Jovana, spustivši sada oba dlana na obraze.

„Vi šetate da biste posle sedeli u foteljama. Ostali su, kao i obično, topovsko meso.“

Uroš se nasmešio iako se videlo da mu nije prijatno. Ostali su iz primaće sobe prešli u kuhinju i stajao sam okružen publikom koja je planirala da se sutradan bije s policijom, ali se zgražavala nad mojim divljaštvom.

„Rupa u Višnjici vam je super došla, da u nju metnete kurčiće“, rekao sam i obuhvatio ih pogledom, kao da su jedan organizam.

Jovana je istrčala iz kuhinje i pokupila kaput s naslona stolice. Nije sačekala da pođem za njom, a kada sam je sustigao ispred zgrade koja je, kao i dobar deo Skadarlije, trebalo da postane Uroševa, nije htela da razgovara sa mnom.

Kada smo se vratili u stan, gledao sam je s dovratka spavaće sobe kako zabija glavu u jastuk i jauče od bolova.

 

3.

Sutradan nije bila u stanju da ode na demonstracije. Znao sam to čim sam je ujutro video otečenog lica, jedva sposobnu da govori. Pustila me je da sednem na krevet, ali nije mi dala da je dotaknem, sva joj je koža bila nadražena. Šapnula je da joj pomognem. Zubi, međutim, nisu bili moja struka. Dao sam joj brufen, ali kao da uopšte nije delovao. Popila je i kafetin – i opet ništa.

Kada je prošlo podne, predložio sam joj da preskoči proteste i ode kod zubara. Moj dobar prijatelj je radio u domu zdravlja i ubeđivao sam je da nema čega da se plaši. Čovek je imao svilene prste. Odmahnula je rukom i zaječala, nisam znao da li zbog zubobolje ili zbog toga što joj je postalo jasno da će morati da propusti revoluciju. Zagrlio sam je i ovog puta se nije protivila. Seli smo na sofu na kojoj sam prespavao noć i tu sam je blago njihao u zagrljaju, kao da uspavljujem dete. Bila je nekoliko demokratskih režima mlađa od mene i spolja je bila čvrsta onoliko koliko je iznutra bila mekana. Moj slučaj, međutim, nije bio proporcionalno obrnut. Nikad se nisam osećao čvrstim iznutra.

„Propustićeš samo ono loše“, rekao sam kad se umirila. „Veruj mi, kad se sve završi, neće ti biti žao.“

I tad sam joj ispričao pravu priču, onu koje nisam voleo da se prisećam i koju nikome nisam pričao.

 

Kada nas je policija pojurila te večeri, na kaldrmi se nisam okliznuo ja. Okliznuo se dečko koji je stajao nekoliko koraka ispred mene, tako da sam jasno video kako izgleda kad pendrek odvali nečije uvo s glave. Dečko je zevnuo ka meni, kao da ga je pomisao da je nešto takvo uopšte moguće zaprepastila više nego bol, pa se srušio ispred oklopljenih policajaca, koji su istog trena počeli da ga gaze.

To mi je dalo dovoljno vremena da potrčim u suprotnom smeru, kud i svi. Samo što su mi noge utrnule i shvatio sam da neću stići do pešačke zone pre nego što me panduri dohvate. Umesto da jenjava sa svakim novim korakom, utrnulost se širila mnome i ubrzo mi se činilo da ću se sručiti na kaldrmu bez ičije pomoći. Čuo sam kako se iza mene razležu vriska zaostalih demonstranata i topot čizama. Ne premišljajući se, prišao sam ulazu u najbližu zgradu i povukao vrata. Bila je to stara, neodržavana zgrada i nije imala interfon. Uleteo sam u haustor i protrčao pored stepeništa, ka ulazu u unutrašnje dvorište. Ta su vrata bila zaključana, ali tik do njih se nalazilo malo udubljenje u zidu i još jedna zaključana vrata, koja su verovatno vodila u podrum.

Sakrio sam se u tu rupu da sačekam da sve prođe. Međutim, nije to išlo tako brzo. Bat čizama je postao glasniji i učestaliji, sve je više policijskih snaga jurišalo ispred zgrade i pitao sam se da li će ikome pasti na pamet da proviri unutra, da pretraži haustor. Dalje nisam imao kud i pomisao da će me uhvatiti samog između memljivih zidova užasavala me je. Počeo sam da se tresem. Čuo sam kako neko poseže za kvakom na vratima. Povratni mehanizam na njima je zaškripao i čučnuo sam da zauzmem što manje prostora. Toliko sam snažno stegao zube da sam osećao kako plomba puca.

Nije to bio policajac, već neko od demonstranata; neko ko je, kao ja, pokušao da se sakrije.

„Kuda ćeš, pizdo mala?“, čuo se mukli glas spolja i vrata su se zatvorila pre nego što je nesrećnik uspeo da umakne. Sklupčan u svojoj rupi, bio sam osuđen da sve čujem. Da čujem i ništa ne uradim.

U početku su ga udarali tako da je između svakog jauka postojala pauza, kao da ga puštaju da se pribere pre nego što će ga opet povrediti. Ubrzo sam shvatio da stvar nije u tome: tukli su ga u prolazu, dok su jurili ostale. On im se, već posle prvog udarca dovoljno ošamućen da ne može da ustane, našao zgodno na putu. Mogli su da ga dohvate pendrekom ili čizmom ne zaustavljajući se, kao da šutiraju kamenčić. Sve dok neko nije odlučio da sav bes iskali baš na njemu. Tada između udaraca više nije bilo stanki, a vrisci su postali tiši i mukliji, pretvorili su se u stenjanje i dahtanje koje bi, da nisam znao šta se dešava, možda bilo i komično.

Za prvim manijakom zaustavio se i drugi, i treći – nisam mogao da znam koliko ih je, ali štemanje čizama i palica pretvorilo se u trajnu buku. Nisam mogao da učinim ništa, čučao sam u skrovištu i zazirao čak od toga da dlanovima prekrijem uši, u strahu da tako neću čuti ako krenu ka meni. Nisam se suzdržao ni da se ne pomolim Bogu da me sačuva od njihovih ruku i nogu. Sve u meni je popustilo, od nevere do bešike, i smrad mokraće pomešao se s mirisom memle iz podruma. Molio sam se da iskale svoj bes na toj nevidljivoj vreći mesa, da se istroše na njoj.

A onda je sve stalo. Čizme su produžile kaldrmom, smeh batinaša bivao je sve tiši dok su odmicali od moje zgrade. Nastavio sam da čekam, sav mokar. Neko vreme je, kao posle oluje, vladao muk, a onda je grad oživeo i opet se čula buka saobraćaja s mosta, udaljeni glasovi pešaka, lavež pasa, zvono nečijeg bicikla.

Nečiji koraci, povici. Neko je opsovao, neko se rasplakao. Neko je otvorio vrata ulaza i pronašao me kako i dalje čučim.

„Evo ovde još jednog“, rekao je taj neko i pomogao mi da ustanem. „Jesu li te dohvatili?“, pitao je, na šta sam uspeo da odgovorim. „Onog nesrećnika ispred su rastrgli. Ne znam da li je uopšte živ. Poznaješ li ga?“

Odmahnuo sam glavom i trudio se da ne gledam u mrku grudvu na pločniku dok me je spasilac provlačio pored nje. Bila je sačinjena od odeće, kože i krvi, toliko sam video. Sutradan se u novinama pojavila bolja slika. Podliv na čelu mu je bio toliki da se činilo da mu je izrasla nova glava, ljubičasta od porođajnih napora. Iz sebe je ispustio toliko tečnosti da sam se pitao kako je to uopšte stalo u ljudsko telo. Oči su mu bile zatvorene, usne pocepane. Pisalo je da je u komi, da se ne zna hoće li preživeti. Pročitao sam tekst da vidim piše li nešto o čoveku koji je sve slušao nekoliko metara od njega i koji je za sobom ostavio samo baru urina.

 

4.

NEĆEMO VOZ SMRTI! – pisalo je na transparentu kojim je mahala Jovanina vršnjakinja dok smo se u taksiju spuštali Ulicom kneza Miloša, na putu ka ambulanti u kojoj je radio moj kolega. Bio je odličan zubar, ali i veliki proleter, nije želeo da radi privatno. To je revolucionar, poželeo sam da joj kažem.

Iako je bilo rano poslepodne, grupe demonstranata su se okupljale u širem centru grada i neke ulice su već bile zatvorene, mada su se policajci trudili da ne budu suviše primetni. Na sledećem transparentu je pisalo: ZA OVAJ KRATER JEBAĆEMO VAM MATER! Nekoliko šetača nam je zviždalo dok smo promicali i pokazivalo srednji prst. Pokazivali su to svim vozilima koja su se udaljavala od centra.

Kada smo stigli do doma zdravlja, Jovana je promrmljala da ne želi da uđem s njom.

„Čekaću te ovde“, rekao sam, ali ni na to nije pristala.

„Moglo bi biti gusto kad završiš.“

U njenim očima su se opet nakupile suze.

„Uzmi taksi nazad“, rekao sam i pustio je da uđe u hol.

Dok sam pokušavao da zaustavim vozilo koje bi me vratilo kući, nekoliko mladića lica obojenih u tamnocrveno dobacilo mi je da pođem s njima. Nasmešio sam se i prisetio se Uroševog osmeha kad sam ga uhvatio za ruku. Jedan od demonstranata je pljunuo ka meni i iscerio se.

„Šta je bilo, matori? Frkica?“

Stresao sam se i jedva podigao ruku da zaustavim taksi.

 

Te večeri se nije vratila kući. Nije se javljala na telefon, a nisam imao Urošev broj da je potražim preko njega. Nisam znao šta da radim, tako da nisam uradio ništa. Zaspao sam pred zoru, kada su izveštači s terena počeli da govore o tome da se situacija smiruje. Centar grada je bio razvaljen malo manje od Višnjice, revolucionari nisu svrgli nikoga s prestola, ali možda se u daljini nazirao taj dan.

Jovana me je pozvala dva dana kasnije, nakon što sam dva puta otišao do Skadarlije da je tražim i oba puta poljubio vrata, pošto se u Uroševom stanu niko nije odazivao. U jednom trenutku se u kuhinjskom prozoru upalilo svetlo, ali ukućani su uporno ćutali. Predložila je da se nađemo na Trgu, na neutralnom terenu. „Tamo kuda nisi hteo da ideš“, rekla je. Opet je normalno govorila.

Kada smo se našli, ispričala mi je šta se desilo s Urošem, Milošem i ostalima. Tokom prvog sata demonstracija, dok su se ljudi još okupljali i pre nego što je šetnja uopšte počela, policija je izdvojila celu grupu i privela ih u stanicu. Držali su ih zaključane celu noć, dok se na ulicama divljalo, i pustili ih kada je sve prošlo, uz obećanje da će dobiti krivične prijave. Prošli su bez ogrebotine. Jovana ih je sačekala ispred stanice. Njihova Jovanka.

„Zašto su ih priveli ako nisu pravili sranja?“, pitao sam, mada mi je sa sranjima ionako bilo teško da ih povežem. Kroz misli mi je prošla slika Miloša koji vrti čašu s konjakom.

Nasmešila se i tek sam tada primetio da joj je jedan obraz i dalje naduveniji od drugog.

„Nosili su megafon“, rekla je.

Neko vreme smo ćutali i stajali nasred popločane čistine, a onda sam je pitao da li je poslednja dva dana provela s njim. Klimnula je glavom. Zaustila je još nešto da kaže, možda da mi objasni kakva je Miloševa uloga u svemu tome, ali se predomislila i napućila usne, zamislivši se.

„I šta sad?“, pitao sam. „Gotovo je?“ Svojski sam se trudio da ne zadrhtim, ali nisam uspeo. Rupa koja se u meni otvorila bila je preširoka i klatio sam se na njenom rubu. Frkica, matori. Pustio sam je da mi priđe i poljubi me u obraz. Verovatno je od početka trebalo tako da se ljubimo, još otkako je ušla u moju ordinaciju i zatražila nešto protiv anksioznosti. Udelila mi je još jedan osmeh, a zatim mi je ispričala priču. Nisam je tražio, ali verovatno je osetila da treba da mi se oduži.

„Kada si me ostavio ispred doma zdravlja“, rekla je, „u čekaonici je bilo bar deset ljudi. Babe, dede, majke s decom, havarija. I niko nije znao da kaže ko je poslednji na redu, ko je uopšte predao knjižicu a ko tek treba da preda. Opšte rasulo. Vrata svih ordinacija zatvorena, a od sestara ni traga... Čekala sam skoro ceo sat i samo što nisam odustala, iako je glava htela da mi pukne od bola, kad se u čekaonici pojavila žena, malo starija od mene, sređena kao za večernji izlazak. Ušla je kao da smo se svi okupili zbog nje i pitala, preglasno, ko je poslednji na redu. Pošto nije dobila jasan odgovor, vrtela se po čekaonici sve dok na praznom šalteru nije ugledala tacnicu na kojoj je ležalo nekoliko zdravstvenih knjižica. ’Čije je ovo?’, pitala je i dve-tri babe su rekle da su one ostavile knjižice, kako bi ih sestre pokupile i odnele kod doktora.

„Iskreno, ne znam kako nisam primetila tu tacnu. Stajala je na pultu sve vreme, nego me je, valjda, bol omeo. Ni na šta nisam bila u stanju da mislim.

„Ali ta žena je bila brza, žurilo joj se i tačno je znala šta treba da uradi. ’Hajde, onda’, rekla je, ’dajte te knjižice da ih odložimo ovde, pa će sve ići po svom redu. A ne ovako, kao stoka u oboru...’ I, mogu ti reći, pomislila sam: jebote, konačno neko normalan, da nas organizuje. Stvarno smo nesposobni, i treba da nas jebu kad smo upravo to što je rekla – stoka. Pitala je ljude ponaosob kad su stigli i prikupila sve knjižice, uključujući i moju, pa ih uredno poslagala na tacnu predviđenu za to. I onda, kad se sestra konačno pojavila za šalterom, prva baba se izgubila duž hodnika: popodnevna smena je konačno počela. Nacifrana žena je sela blizu mene i pogledala me. Kada sam pokušala da joj se osmehnem, odmahnula je glavom i namignula mi, kao da mi govori: ’Ne napreži se, draga. Biće sve u redu.’

„I zaista je bilo. Kada sam dočekala svoj red, taj tvoj zubar je očistio džep koji sam imala između umnjaka i sedmice, i bol je odmah prestao. Dao mi je tečnost za ispiranje usta, kremu koja se maže po desnima, i rekao da dođem na kontrolu za nedelju dana. Očas posla je sve bilo u redu. Samo, nije u tome caka. Ne pričam ti sve ovo zbog zuba...

„Nakon te prve babe, na redu je bila još jedna, a posle nje neka od majki koje su, da bi brže završile stvar, sa sobom povele decu. I to je okej, niko se nije bunio. Ali, posle nje, sestra je prozvala sledeće ime i tada je ustala žena koja nas je postrojila i organizovala. Namestila je kragnu kaputića i odšetala preko cele čekaonice ka hodniku s ordinacijama. Pre nego što je zavrnula za ugao, pogledala me je još jednom i namignula mi. Ostali su za to vreme ćutali. Neki su zevali u nju, neki su se zgledali dok im je do svesti dopiralo šta se desilo. Ako mi veruješ, da smo bili u crtanom filmu, izrasle bi nam magareće uši...“

Jovana je zaćutala, pa se odmakla korak od mene i pogledala me očima u kojima nije bilo anksioznosti. Da već nisam znao da je to kraj, tada bih sigurno saznao.

„Htela sam da ti kažem da si bio u pravu“, rekla je i udelila mi poslednji asimetrični osmeh. „Ali svejedno više ne želim da te vidim.“