Davor Ivankovac: Ponedjeljak (2017.)

Nagrada Lapis Histriae 2017

Davor Ivankovac

Ponedjeljak

Vagon se lagano zanosio skrećući kroz predgrađe udesno, a kada se malo zatim izravnao istočno nebo pojavilo se s lijeva. Potom je znatno usporio, njišući se prilikom prolaska kroz mrežu zapletenih kolosijeka, što je bio znak da prilazimo stanici. Gledao sam lijevo prema istoku, kao i većina suputnika. Siluete stambenih zgrada počele su se pojavljivati minutama prije svitanja: prvo su to bile kuće prizemnice odmah u predgrađu, razmaknute i dugačke ulice koje su zadirale u crne njive, poneki šiljak crkvenog zvonika ili visokog industrijskog dimnjaka, potom niže katnice, pa neboderi iza, u urbanom središtu predgrađa. Istočni vidik naglo su zatvorile masivne siluete dvaju silosa koji su se samo pojavili uz kolosijek, a u čijim smo sjenama opet utonuli u potpuni mrak, da bi se pruga nastavila uza zidove tvorničkih postrojenja, golemih objekata u pozadini riječne luke nad kojima su se uzdizali još čudesniji kranovi, a onda se vidik opet otvorio na ljeskajuću površinu velike rijeke. Kad sam se malo nagnuo, daleko naprijed vidio sam druge stambene zgrade iza kojih se nalazio i centar grada, ali dvjestotinjak metara prije najbližeg nebodera vlak je naglo usporio i zaustavio se na glavnom kolodvoru. Još utonula u sjene, stanična zgrada nepogrešivo je otkrivala staru austrougarsku gradnju, ali time se nisam dugo zaokupljao, jer netko je od suputnika predložio da odemo svi skupa u stanični bistro na doručak i jutarnju kavu; bilo je tek blizu pet, a smjena nam je trebala početi u šest. Tako sam se okrenuo i zaputio za ostalima.

Javili smo se na natječaj za radnika u tvornici automobilske gume i drugih gumenih proizvoda i nakon petnaestak dana pozvali su nas na „probni rad“, tako su to nazvali. Bilo nas je dvadesetak, koliko sam mogao vidjeti toga jutra, dvadesetak još pospanih, mamurnih i lagano promrzlih muškaraca i žena na petom be kolosijeku lijevo, čekajući redovni ranojutarnji vlak za obližnji, susjedni grad, šesnaest kilometara prema istoku; bilo je malo iza četiri ujutro, neki su pocupkivali na noćnoj svježini, neki su već pušili s rukama duboko nabodenim u džepove. Preko telefona malo tog smo saznali, samo da se u šest ujutro moramo okupiti na ulazu u tvornicu i dalje će nas poslovođa rasporediti i uvesti u posao. Radno iskustvo nebitno, pisalo je u natječaju, ponovio je čovjek preko telefona, vozačka ne treba, smještaja nema, putni djelom pokriveni.

Ranije se nismo poznavali, ali čim sam iz pothodnika izišao na kolosijek i vidio skupinu ljudi, znao sam da idu gdje i ja: dvadesetak ljudi na ovom kolodvoru rijetko se viđa i u tri popodne kada ljudi idu s posla, a u četiri ujutro da se i ne govori. Odmah sam se primakao nekolicini mlađih tipova, ne previše da bi bilo nametljivo, ali dovoljno da čujem šta pričaju. Jedan je bio iznenađen što se tamo proizvode automobilske gume; drugi se pitao kakve točno i strahovao je od cijelog procesa, jer nikada tako nešto nije radio; treći je mislio da se automobilske gume najmanje proizvode, samo prema narudžbi, a više ostali proizvodi od gume. Možda samo obična bezoblična sirovina, rekao je jedan. Dok su se oni gubili u pretpostavkama, pogledavajući prema zapadu, odakle je trebao stići naš vlak, zapazio sam kako nailazi lokomotiva, potom i cijela kompozicija na jednoj od trasa s istoka: minutu poslije svi su ga čuli i okrenuli se – vlak, očito putnički, tek je neznatno usporio ulazeći u stanicu i postalo je jasno da neće ni stati. Prošao je četvrtim kolosijekom i tada smo shvatili da je riječ o organiziranom putničkom vlaku prepunom izbjeglica koji su bez stajanja nastavljali dalje, prema zapadu još uvijek potpuno utonulom u tamu. Derutni vagoni bili su valjda najstariji koji su se mogli pronaći na Balkanu, a kupei su bili prepuni - žene, djeca, mladići i starci natiskivali su se u prolazu i na prozorima i promatrali nas. Mi smo promatrali njih. Mahnuo sam rukom u znak pozdrava, i zapanjio se kad mi je jedan iz vagona pokazao srednji prst uz očito uvredljivi komentar. Odnekud je doletjela zgužvana kutija cigareta i plastična boca s malo soka na dnu. Osvrnuo sam se uokolo i shvatio da je nekoliko mladića s perona podiglo ruku s ispruženim prstom, što je očito isprovociralo nekolicinu putnika, a onaj nije „odgovorio“ meni, nego ovima iza mene. Obuzeo me sram, kao da sam podižući ruku učinio nešto grozno. Bio sam nerazlučivi dio gomile, samo to, i tu nije bilo opravdanja. Kasnije su likovi u vlaku pričali da su muslimani prvi počeli s provokacijama iz vagona, a da su oni zapravo uzvratili njima, ali u to nisam bio siguran. Svi su se cerekali, kao da je ostvarena nekakva velika pobjeda, ne znam kakva bitka. Mene je jedino bilo sram, pa sam u vagonu za istok, što je po ovim našim prugama trajalo više od pola sata, nastojao još malo odspavati.

„Stanični bistro“ zapravo je bio bliži stambenim zgradama negoli samoj zgradi stanice, sasvim u suprotnom smjeru od tvornice u koju smo bili pozvani. Bio je to valjda najbliži lokal kolodvoru, pa se zato zvao stanični, ali imao je onaj ranojutarnji, jugoslavenski radnički štih, na kakve sam kao klinac bio navikao potucajući se s ocem, tada skladištarom u jednoj obližnjoj fabrici. Samo što je lokal sada bio impregniran balkanskim političkim i narodnim folklorom: tu i tamo po zidovima visio je domoljubni i vjerski kič, a nad šankom uramljeni portret ratnog zločinca. Kuhana jaja i hrenovke, rijetka crna kava, prezaslađena, čini se da je svima pasalo piti taj proljev. Kakvi su ljudi koji nalijevaju to u sebe? Vraćajući se nakon doručka istim putem, kad se već napola razdanilo, zapazili smo da su prozori kolodvorske zgrade još uvijek mračni; sasvim izbliza vrh kolodvorske zgrade bio je nepravilno nazubljen, kao i vrh dimnjaka koji je stršio malo iznad zidova; ono što mi se u potpunom mraku činilo kao silueta krova bile su zapravo krošnje stabala koja su rasla u prostorijama, a prozori su bili samo rupe u oronulim zidovima, s drvenim dronjcima umjesto prozorskih krila. U tišini smo zaobišli urušenu staničnu zgradu, prešli još pustu četverotračnu prometnicu i nastavili lagano nizbrdo, prema pravokutnom pročelju velike tvornice na kojoj su se tu i tamo palila žućkasta i plavkasta svjetla. Bližilo se šest.

Ovdje ćemo stati i malo pričekati, rekao je jedan mali debeljuškasti tip. Ispostavilo se da je on nekakav „nadzornik“ i da tamo moramo čekati „šefa“. Nalazili smo se na nekom malom raskrižju dvjestotinjak metara od tvornice. U skupini su se pronijeli glasovi da smo telefonski pričali zapravo s ovim tu tipom koji je cijelo vrijeme među nama, a da će nas gazda dočekati s kamiončićem, kombijem ili naprosto samo da nas pozdravi i poželi nam dobrodošlicu. Nakon desetak minuta pojavili su se farovi auta: po svoj prilici, samo je dobrodošlica u pitanju. Iz BMW-a je izišao viski, prosjedi, brkati tip u kasnim pedesetim. Odmah sam ga prepoznao. Bio je to Milan, poznati seoski kauboj kojega su svi zvali Ratnik, umirovljeni, a radno sposobni invalid i lokalni politički konvertit. Uglavnom je pretrčavao među pravaškim ograncima, kao takvog sam ga znao i to mi je bilo dovoljno. Obuzela me sumnja. Viđao sam ga ranim jutrima u birtiji; ulazio je urlajući pozdrav, pritom odmjeravajući sve prisutne. Onda bi s novinama pod rukom, iako ih neće čitati, sjedao za stol s već okupljenom ekipom odreda umirovljenih branitelja na poljoprivrednim poticajima; iz svega glasa bi komentirali dnevnu politiku, vremenske prilike i davno prošle ratove, dobacujući si sa stola na stol žovijalne dosjetke o Srbima i ostalim komunistima. U posljednje vrijeme na sav glas je agitirao za Trumpa, kao da se to njega izravno tiče, kao da mu meksički emigranti i narko-karteli gaze njivama i kao da netko tu ima pravo glasa u SAD-u. Koliko sam ja znao, taj je „osvojio“ tek nekoliko okolnih sela, u inozemstvo nije stupio nogom kao ni na Mjesec. Ako se kod nas zakonski zabrani abortus, tvrdio je, Trumpova Amerika će ulagati milijarde u naše gospodarstvo i vojsku. Eto već smo džaba dobili najmodernije helikoptere, a šuška se i o ratnim brodovima. Informacija „odozgor“. I sve to zahvaljujući lobiranju njegove političke opcije. Ali jutrima su im uglavnom Srbi izjedali utrobu. Šta on radi ovdje, u svitanje, na ovoj ledini, na križanju usred pustopoljine, nedaleko ruševne stanice i obnovljene tvornice? Okrenuo sam se prema istoku, tamo gdje je bilo najsvjetlije i u daljini ugledao lučnu dizalicu, po pola prelomljenu i obješenu. Tvorila je nešto nalik brojki sedam, dok je druga, još uspravna, mogla biti jedinica. Sedamnaest? Ratnik je još zbijao šale s nadzornikom i radnicima, a onda sjeo u auto i krenuo cestom suprotnom od tvornice. Ispostavilo se da moramo pješačiti za njim, ali ne daleko, rekao je nadzornik, svega stotinjak metara. Nitko nije imao pojma što se događa i kamo nas vodi. Možda na strijeljanje, našalio se netko. Htio sam se okrenuti i otići, ali znatiželja i neki trunak nade vodile su me naprijed.

Hodali smo ipak dobrih petnaestak minuta cestom koja je postajala sve prašnjavija; bila je to bijela, od žbuke sitna prašina koja se očito taložila godinama, sa zidova koje smo viđali lijevo i desno u korovu i šipražju. Vidjelo se da su tu nekada bile nekakve prostorije i hale, neke i jako velike, pa čak i polupodrumske, a da su od njih ostali samo zatrpani temelji i podovi i ostaci zidova jedva metar visine. Putem su mi se pridružili Alen i Marijo, dva mlađa lika koji su se očito znali otprije: pričali su o guzici neke Nikoline, pa malo o koeficijentima za Ligu prvaka, pa o poslu koji nas čeka i plaći. Potom o guzovima i sisama neke Mirjane ili Marijane. Neprekidno su pljuckali uokolo. Bio je već potpuni dan kada smo ugledali dva visoka betonska stupa sa svake strane ceste. Lijevi je bio niži, a na vrhu svakog se rascvjetavala hrđava armatura, kao nekakva morbidna nadrealna biljka. To je bila kapija tvornice. Nema ti ovdje nikakve tvornice gume, šapnuo mi je Alen. Znam ja, pitaj mene, rekao je. Nije bilo potrebe da ga pitam, sam je pričao. Tu ti je samo „jebodrom“, neosvijetljene ceste i puteljci za noćne izlete autom, rekao je. Nema ti tu ničega, ponovio je ono što je bilo očito, samo jebena pustoš i ruine. Jebeno smo prevareni, rekao je Marijo. Među radnicima začuo se žamor i negodovanje, tu i tamo čula su se pitanja i psovke. Ratnik je izišao iz auta i nešto pričao s nadzornikom i nekolicinom radnika pogledavajući prema nama. Petero ili šestero već ih je krenulo cestom nazad, prema križanju.

To su ti jebeni temelji jebene jugoslavenske tvornice guma, jebeno sravnjene u ratu, ponavljao je Alen dok smo išli cestom prema križanju. Ispostavilo se da je Ratnik navodno kupio prostor negdašnje tvornice i kanio ga očistiti od „šuta“; dočekalo nas je dvadesetak lopata, krampova, sjekira, jedna motorna pila i nekoliko kamionskih i traktorskih prikolica u koje je sav taj otpad trebalo bacati. Iz svega toga smo trebali izdvajati cijele cigle i komade željeza, a vjerojatno i rezati stabla za ogrjev. To je bio taj posao u „tvornici guma“. Bili smo nasamareni, dakako, ali brko se mogao lako braniti: u natječaju je pisalo „na tvornici guma“, a ne „u tvornici“ - to su te jezične finese koje u lokalnom govoru čine razliku između istine i „alternativne istine“. Posao u tvornici guma smo naprosto umislili, rekao sam, pričinio nam se. Pogledali su me s čuđenjem. Desetak očajnika ostalo je ipak raditi, jer „posao je posao“, govorili su. Čudilo me da je uopće objavio natječaj za ovo, pomislio sam. Da lakše nađe šljakere, rekao je netko, a sad će ga vjerojatno poništiti i plaćati im na ruke. Ili sam mislio na glas ili trabunjao sam sa sobom. Kako netko smije to raditi, zaustio sam, pa zastao, bilo je jasno – tko će od nas sirotinje podignuti neku tužbu? Na križanju smo shvatili da je „velika tvornica“ naprijed zapravo bočni zid trgovačkog centra – sva svjetla su bila upaljena, dostavni kamioni su dolazili pred skladišni prostor iza, uskoro će i prvi kupci. Krenuo sam prema željezničkoj, a Marijo i Alen u centar grada, na „prosvjed za izbjeglice“, rekli su. Pozvali su i mene, bit će kobasica i vina, rekli su, „bit će svega“, rekao je Alen. Pustio sam ih da daju potporu u moje ime i bezvoljan krenuo kući.

Ali na ostacima stanice nije bilo vlaka, niti voznog reda, niti ikoga koga bih mogao pitati. Mogao sam tu čekati i satima, pomislio sam, pa i čekao bih, da sam imao hrane i ležaljku u hladovini, ali nisam. Mrtve hrđave dizalice opet su se nadvile nad glavu, a lijevo prema predgrađu stajao je masivni betonski silos s desecima okruglastih rupa od granata; bilo ih je raznih nepravilnih oblika i veličina, a iz svih je navirala tama. Ili u njih. Ondje odlazi noć. To je posljednje što se skladišti ovdje, pomislio sam. Odmah uz silos išla je pruga kojom smo došli. Drugi silos odavde se nije vidio, a između njih bili su spaljeni i hrđavi zidovi velikih hala za remont vlakova, urušenih krovova, izvijenih metalnih okvira i bezbrojnih okruglih rupa sa strana. Iz svega i u svemu raslo je drveće, visoko drveće, šipražje i korov. Biljke, posvuda biljke, visoko i nisko zelenilo, zgusnuto do neprozirnosti, neprepoznatljivosti. Diluvijalno bujanje, paprat i oči u zapletenom šiblju. Odjednom mi se nekakva osa pojavila pred okom, pa sam uzmahao rukama, a kada se sve opet posložilo, shvatio sam da je riječ o ptici koja je daleko naprijed izletjela iz jedne okrugle rupe na silosu. To me je trgnulo, prenuo sam se iz omamljenosti i okrenuo prema centru. Čekala su me dobra tri kilometra, više od pola sata, kraj bolnice i pijace, pa preko mosta na trg, kroz prosvjed potpore, i onda gore na autobusni. Odavde se vidio samo obližnji stambeni neboder, daleko dolje hotel na obali, već u centru, a još niže niz okuku rijeke visoki toranj od cigle i betona.

Na trgu se okupilo tridesetak ljudi s nekoliko transparenata: činilo se da se ne obraćaju nikome posebno, samo prolaznicima koji su ih čak i pogledavali, nesvikli na prosvjede i ikakve događaje. Kraj mosta sam kupio sirotinjski hamburger, s komadom smrdljivog mesa i smežuranim listom salate, i jeo ga gledajući prosvjednike. Više od polovice bile su žene, dosta studenata, ali i nekoliko sjedokosih muškaraca. S njihovim stavovima ispisanim na transparentima mogao sam se složiti, ali nisam imao volje ni vremena pridružiti im se. Čvor u želudcu se stezao i otpuštao. Noževi u prsima i potiljku. Na mostovima je visjelo cvijeće. Mala rijeka se ulijevala u veću. Čuo se šum, žamor, netko je zgužvao masnu vrećicu od hamburgera. Veliki hotel na obali bio je skelet šupljih prozorskih duplji, prepun tame. Jedna je prosvjednica dijelila nekakve letke, pa sam prišao i uzeo jedan. Bio je to jeftino otisnuti, crno-bijeli propagandni letak koji je uglavnom ponavljao ono što su napisali na transparentima, a dolje je bio potpisan i organizator, nekakva civilna udruga za koju dotad nisam čuo. Mora da su se oformili samo za ovu prigodu. Na poleđini je iz nekog razloga bio otisnut pojednostavljeni plan grada, možda za istomišljenike iz drugih mjesta kojima su se organizatori nadali. Djevojka je nešto pričala, a ja sam promatrao tu poznatu mapu, koja se iz mojih ruku širila kilometrima uokolo i popunjavala bojama, mirisima, događajima i sjećanjima. Čak i na mapi naslućivala se ružnoća ovoga grada: beskrajno duge, slijepe i jednosmjerne ulice bez prometnih znakova u koje biste lako zalutali, da bi vas na povratku čekala policija; vijugave, krivudave, brežuljkaste ulice koje su nenadano završavale pred odsječenim brežuljcima poduprtim potpornim betonskim zidovima; rotori na ravnim cestama, suludi prijelazi među gradskim naseljima kao među selima; prečaci za nikamo i podvožnjaci ispod ničega; maleni skriveni trgovi nalik unutarnjim dvorištima bez zgrade uokolo; prizemnice bez fasada; tjeskobni i zloslutni rudimenti krajiškog baroka u centru i kaotični spletovi socijalističke i industrijske gradnje posvuda uokolo. Ta ružnoća je jednom morala izaći iz ljudi, mislio sam, ispoljiti se nekako, sve to što se desetljećima taložilo naprosto se jednom izlilo. Ljudi su pokazali stanje svoje nutrine, samo to, mislio sam. Neviđeno ružan, rekao sam ili sam htio reći djevojci koja je još uvijek nešto pričala, a onda se ton isključio. Preko njenog ramena iz sporedne ulice utrčavala je gomila ljudi, mahom mlađih muškaraca, činilo se. Moglo ih je biti desetak. Kako su se približavali, postajalo je jasno da su naoružani palicama, drvenim letva i lancima, i postajalo je jasno da trče prema nama, što je u skupinu trenutno unijelo pomutnju. U posljednjim sekundama prije sudara vidio sam nekoliko policajaca pred zgradom poglavarstva i banke – nabili su se pred vrata, a jedan je govorio u motorolu. A onda se i slika usporila. Vrlo polako prilazio mi je Alen, jedan po jedan korak, stisnutih šaka i s licem iskrivljenim u neartikuliranom, zaustavljenom, vječnom urliku. Imao sam dovoljno vremena da mu vidim i zube, da pomislim na zgradu željezničke stanice i silos u pozadini, a potom sam vidio vlastitu šaku kako mu ulazi posred lica, bez tona, bez mirisa, usporeno, koža na obrazima mu je zadrhtala vrlo polako, vrlo pravilno, kao na fotografijama padobranaca, valovi na lubanji. Tekućina je prsnula i baš tada je netko upalio tonove, a vrijeme i gravitacija su ponovno proradili.