EMINA ĐELILOVIĆ-KEVRIĆ: "Sva lica ubice" (2023.)
LAPIS HISTRIAE 2023 FINALE
EMINA ĐELILOVIĆ-KEVRIĆ
Sva lica ubice
...diše.
Nabori njene kože ispunjeni žutilom duhanskog dima vlažnom krpom prelaze preko uvale na njegovom stomaku. Radi to brižljivo i strpljivo. Svaki put. Okreće ga na jednu stranu, skida pelenu i pjevuši Proljeće je otpočelo s kišom... Potom krpom prelazi preko njegove guze. Ponovo ga okreće na drugu stranu. Navlači mu pelenu. Ona uvijek kaže da njegova guza miriše kao bebina. Navlači mu čistu otkuhanu bijelu potkošulju, a zatim zakopčava košulju. Utapa se u košulju, kao da se sklupčava u njenu utrobu. Ljubi ga u čelo. Osjeća se sigurno kad zna da je tu. Smiruju ga njena teška sjena i tople ruke. Ušuškuje ga u plišanu tamnoplavu deku, koju mu je kupila kada je imao pet godina. Tako si porastao. Tako si dug i težak, kaže svaki put kada završi. Gleda daleko od njenog lica u pravcu nepoznate proljetne radoznalosti. Još se nije razdanilo kako treba. Osjeća kako je dan počeo drugačije. Kiše su počele padati. Neumoljivo. Zemlja je žedna sadržaja. Ne može da pomakne glavu. Ona to zna. Namjestila mu je tijelo tako da gleda kroz prozor, pogled prelazi na cestu, a potom odlazi u šumu, i vraća se nazad u dom. Ovaj put ne vidi ništa u prozoru osim njenog daha.
Spavaj, moj dječače, kaže iako je budan. Još je suviše rano. Ona ne zna periode njegove budnosti i periode usnulosti. Samo ponekad osjeti smrtni strah od njegovih širom otvorenih očiju.
Je li budan? – upitao ju je nakon što je tiho otvorio vrata.
Nije, znaš da uvijek spava ujutro... – odgovorila je nesigurno, želeći da on zaista spava.
Jesi li sigurna? Nekako mi je neugodno ovdje pred njim... – rekao je doktor Simon. Okrenut ću mu glavu na drugu stranu.
Ne znam, on voli gledati kroz prozor. Najviše voli gledati kako djeca idu u školu i vraćaju se – odgovori kao da želi odustati od svega.
Zar nisi rekao da u njemu nema ništa?
Nema, ali još uvijek diše.
Pokrij mu lice tetra pelenom, molim te.
Da se ne uguši?
On svakako samo diše... Pomoći ću mu da zaspi.
Doktor Simon odlazi do bolesničkog kreveta. Miluje ga po licu, i shvaća kako previše liči na majku. Kao da to biće prvi put vidi u životu. Čini mu se da ga ogromni muškarac, a ne dječak viri iznutra.
Prošlo je dovoljno godina da se preobraziš, pomislio je.
Pokušava mu zatvoriti oči, ali se one čvrsto drže za ovaj svijet. Iz njega nešto tiho ali jako bije. Simon se preznojava, srce mu udara jače. Daje mu injekciju drhtavom rukom u venu. Nikada mu ruke nisu jače drhtale. Prekriva mu lice pelenom. Odlazi do nje, preznojen strahom od smrti, prolazi prstima kroz njenu kosu i nestaje u njoj.
*
Jučer su nam se pogledi sreli. Kad kažem sreli, mislim bilo je duboko. Dublje nego inače, mnogo dublje. Ponudila sam mu kafu, ali sam imala osjećaj kao da me želi. Dotaknuo me rukom. Osjetila sam snažnu navalu topline. Simon mi pomaže da se brinem o sinu koji je u stanju vigilne kome već deset godina... Zauzvrat ne traži ništa. On sve zna o meni i mojoj porodici. Moj sin je doživio tešku ozljedu mozga u saobraćajnoj nesreći kada se vraćao iz škole. Imao je samo deset godina. Pijani vozač nikada nije osuđen. Bio je to nesretan slučaj, vaše dijete je izletjelo na cestu, tako kažu svi redom. Ponekad krivca sretnem, opsujem mu mater, poželim da ga zadavim ali svaki put pljunem na cestu kao da tjeram đavola od sebe. Muž kaže da sam ja kriva jer ga nisam naučila da hoda kako treba. Nizašta te Bog nije stvorio, tako mi kaže. Sin je ostao dovoljno dugo bez kisika da zapadne u ovo stanje, a mi smo ostali bez života. Mnoge žene iz moga mjesta rekle su–da je dosada umro da bih ga preboljela. I tačno je to, nekada dođu dani kada prezirem i sebe i njega i pitam se zašto se to dogodilo. Nekada me strah njegovog mršavog koščatog tijela. Nakon što ga nahranim kroz stomu, izađem i povraćam. Gušim se i ne želim da me čuje. Ne želim da se razočara u mene, kao što sam se ja razočarala u sebe.
Nekada dođu dani kada ne želim očistiti njegovu guzicu, kada mi se gadi, kada bih najradije pobjegla.
Jednom sam posmatrala muhu na njegovom nosu. Bila je puna života. Nisam htjela da je otjeram sve dok ne ispušim cigaru. Njemu nije smetala. Kao da je bio sretan. Danima me grizla savjest, taj glupi osjećaj koji izjeda iznutra, zašto nisi otjerala prokletu jebenu muhu. Da budem iskrena nekada i pobjegnem, odem, isplačem se iz dna duše, pa se vratim. Ne znam zašto ne mogu da odustanem od njega. Osmijehnem mu se. Ne znam da li spava ili je budan, ne znam da li je uopće tu. Kraj mene.
Jednom mi je uspio stisnuti ruku kao da želi reći da je zahvalan, ili mi se samo učinilo od jačine moga stiska.
Ja sam tvoja majka, uvijek ću biti tu - rekla sam mu sasvim neiskreno i tupo. Svaki put mi je to bilo teže izgovoriti, naročito kada se slučajno zamislim pa pokušam reći naglas: uvijek ću biti tu. Prije sam radila sve da on ne osjeti kako kopni, kako nestaje. Sa njim sam nestajala i ja. Vezala sam kosu u polubudnom stanju, nisam je češljala, nosila sam obične krpe koje sam imala, grickala sam nokte i nikada se nisam pogledala u ogledalo. Kada je Simon zatražio malo ogledalo da bi mi pokazao kako moj sin nema odraza, rekao je: Gospođo, Vi ste tako divlja i prelijepa gospođa. U vama ima mnogo ljepote, ali i žrtve. To je bio prvi put da sam počela razmišljati o sebi i svom izgledu. Ali i o Simonu. Postepeno sam počela kupovati haljine od komšinica koje su uspijevale posjetiti okolne pijace, ofarbala sam kosu u boju kestena. Moj muž je rekao da sam kurva i tu noć me nasilu imao. Dok je to radio, psovao je i čupao me za kosu. Željela sam samo da moj sin nema dušu. Poželjela sam prvi put da ne postoji. To je bio prvi put, poslije sam se navikla i bešćutno ponavljala - da barem ne postojiš. Sutra sam preplakala dan, pokazujući mu slike kada je bio zdravi dječak. Željela sam da mu dam dovoljno topline da preživim dan. Doktor Simon uvijek kaže da pacijenti u ovakvom stanju ništa ne osjete. Da sam samo ja ta koja osjetim. On kaže da smo negdje drugdje, a ne ovdje, mogla bih tražiti eutanaziju.
Mogli bismo tražiti eutanaziju, tako je rekao. Mi! Mi smo nešto?!, pomislila sam posmatrajući njegov muževni lik. Kako bi me mogao voljeti lik kojem skoro da mogu biti majka? Volim li ga?
Da tražim njegovu smrt? Ja sam mu majka! - uzviknula sam. U meni je odzvanjalo slovo po slovo. Užasno se bojim te riječi. MAJKA
To nije smrt. To je olakšanje. On svakako ništa ne osjeti, mrtav je. Znam da to zvuči strašno, ali njegov mozak, organ za preživljavanje je mrtav.
Ali ja se plašim duše zatočene u tom tijelu- napisala sam mu u sms poruci noć prije nego je trebao da dođe.
Da li misliš na dušu svog sina? Smiješno je zamišljati da postoji duša u tako propalom tijelu... Samo se opusti... Ako je i postojala duša u njegovom tijelu, ona je pobjegla... Odgovorio mi je.
Jebote, šta je ovaj svijet? Svijet je u kurcu, moj život je u kurcu, to sam mislila, šta će nam ova tijela ako nemamo duše, čemu ovo sve? Imaš li ti, Simone, dušu? Ali ništa od toga mu nisam napisala. Napisala sam Želim te. Poslije me bilo strah te poruke. Posebno nakon što je odgovorio I ja tebe.
Noć prije nego će Simon doći zamišljala sam da sam mlađa dvadeset godina. Hodam po ulicama svjetskih metropola. Gledam u izložbeni prostor butika. Lutka je obučena u crvenu haljinu. Osjećam se golo. Ogoljena i od vlastitog jezika koji mi ovaj put ničemu ne služi. To nisu izložene ona i njena haljina, nego ja i sva moja velika očekivanja. Ja sam stranac koji neće znati upitati koliko košta haljina. Tu će biti Simon, reći će da se ne brinem. Zaljubit ćemo se sasvim spontano. Prevarit ću cijeli svijet sa tobom, reći ću mu. On će reći Prevari, a znat će da nemam svijet. Sve će se odigrati jako brzo. Disat ćemo kao zalutali vjetar koji ne zna kuda će sa svojim tijelom. Nećemo se vezati nikada u potpunosti, niti ćemo razmišljati o zauvijek. Stopit ćemo se, iako poslije ne znam šta će biti...
***
Uvijek sam željela da odem odavde, ali nikada nisam mogla. Baš kad sam pomislila da se razvedem, moj sin je doživio nesreću i više nije bilo povratka. Baš sam, noć prije nego će se to dogoditi, objašnjavala komšinici kako Bog svakome da po zasluzi. Pitala sam se čime sam to zaslužila. A onda sam se tješila da Bog nikome ne da da nosi ono što ne može podnijeti. Moj muž je poslije toga postao još teži čovjek.
Prvo sam govorila – Ne tuci me po glavi, nemoj pred njim, tako ti Boga!
Šta, ne kontaš kurvo, on ništa ne čuje! Vikao je, a onda me tukao samo da nekog istuče. S vremenom sam našla pozu koja bi i njemu i meni najviše odgovarala. Skvrčila bih se poput fetusa, a on bi me tukao i tukao sve dok se ne umori. Nekada nije znao stati. Ujutro bih mu skuhala kafu s nadom da će dan biti drugačiji, da će se nešto promijeniti u našoj zajedničkoj svijesti. On bi izvirio ispod jorgana, očima nateklim od plača, pogledao me u trenu nevino i dječački, a zatim pohotno i nezaustavljivo ušao u mene. Tijelo me toliko boljelo da sam s vremenom navikla na bol. Simon je rekao da sam najveća budala kada mogu trpiti jednu takvu budalu.
Moram da ga trpim, ko će hraniti našeg sina? Ko će se brinuti o njemu? Pitala sam, maštajući o svemu što nikada nisam vidjela u životu, i o svemu što se nisam usudila biti. Imam li pravo izbora kraj ovakvog čovjeka? Ja sam majka, svaka bi majka učinila sve za svoje dijete. Majka je potpuno biće. Potom bih briznula u plač. Simon bi se nagnuo prema meni da me zagrli i utješi, ali mu nisam dopuštala da mi priđe. Donosio bi mi lijekove i kreme protiv otoka. Nikada nisam dozvoljavala da me pregleda i dotakne rane. Izbjegavala sam njegove duboke poglede koji su imali za cilj da prodru u moja unutrašnja krvarenja.
Bilo me strah Simona, sve dok moj muž nije umro od srčanog zastoja. Ne znam da li je umro zato što je morao umrijeti ili je to bila posljedica trovanja predivnom hortenzijom iz naše bašte. Da, htjela sam da ga ubijem. Nečim tako lijepim i punim života. Najviše sam to učinila ne zato što me tukao, nego što je to činio pred njim. Našim sinom. Možda je on to sve vidio, osjetio, možda ga je boljelo više nego mene. Sedam dana sam mu sipala proključalu hortenziju u sve što sam spremala, čaj, supu, čorbu, pa čak i u rakiju. Osmi dan se samo srušio pokraj šporeta, kad me htio gađati cjepanicom. Sjela sam i nasmijala se. Bilo mi je lakše. Bila sam snažnija nego ikada.
Izgubio si oca kojeg nikada nisi imao.
Moja komšinica Hasna je rekla da je bolje da mi je sin umro da se ne pati, nego moj muž. Jadna ti, osta sama mlada udovica, i bez čovjeka i sa invalidom...Da bogodom ja krepam, pomislila sam. Kada je doktor Simon nastavio dolaziti u našu kuću, onda su govorili da je to velika sramota i da mom sinu ni Bog ne može pomoći, a kamoli doktor Simon.
***
Noć prije nego što će posjetiti Jasnin skromni dom, Simon je preispitivao sve što je u posljednje vrijeme osjećao. Sebi je ciklično postavljao pitanja – da li sam negdje pogriješio, ako je budem imao u potpunosti, hoću li je više voljeti? Da li je zaista ubila svog muža? Da li je moguće ubiti nekoga hortenzijom? Previše je jadna da bi bila ubica. Možda samo laže, da bi me otjerala od sebe?
U ruci je imao album sa fotografijama. Na jednoj je njegova majka u bolesničkoj sobi posljednji put držala za ruku baš njega, dječaka Simona. Simon se vrlo dobro sjeća, samo par trenutaka prije nego što će se fotografisati, ona je izbljuvala utrobu. Podigla se herojski s poda i sama se vratila u krevet. Dođi, rekla je. On je u suzama, da je ne povrijedi, sjeo u njeno propalo krilo; ona ga je milovala dok je buljio u mrtve crvene ostatke njene bezglasne utrobe. Rekla je da ga nikada neće ostaviti, ali joj je bilo teško izgovoriti da postoji neminovno lice smrti. Simon nije glasa pustio.
Otac nije glasa pustio, kada su javili da je umrla. Alkoholizam i depresija. S ocem je sve propalo. Kuću je prokockao, Simon je odrastao u domu, u konačnici postao doktor, ali nikada nije mogao da pokaže emocije, osim prema Jasni. Simon zna da su majčine riječi da je sve trpila zbog njega –ti si kriv, da te nema ne bih bila primorana na ovo –bile izrečene zapravo u bunilu. Nikada nije to mislila dovoljno jako da me ostavi. Smrt je bilo najbolje rješenje za nju.
Sunce je već krvarilo na horizontu. Zvuk ezana sa lokalne džamije nagovještavao je vrijeme molitve. Simon je napravio čaj i zamišljao kako se Jasna pretvara u veliki cvijet plave hortenzije, a zatim laticu po laticu upada u šolju. Na šolji je pisalo Heart is where home is, umjesto Home is where the Heart is. Simon je čitao slog po slog, a zatim zamišljao kuću u kojoj će živjeti on i Jasna, bez njenog sina.
Mogao bih ga ubiti, jednim ubodom, mislio je o Jasninom sinu. On ionako ništa ne osjeća. On je već mrtav. Pokušao sam sve da ga spasim, sve lijekove, sve fizikalne vježbe, nikako nismo išli naprijed. Sad silno želim da umre. Želim da ga ubijem i oslobodim Jasnu njene glupe opsjednuti idejom majčinstva. Kome duguje svoju požrtvovanost - ionako on nema predstavu o tome. On je nestao, ispario. Ona kaže da se boji duše. Duša, šta je to? Zašto bih prepustio ženu koju volim potpunoj propasti? Ako bi sutra popustila skroz, pa napisala mi je Želim te, možda bi se razočarala u mene? Još više u sebe...
Simon je zavaljen u fotelji dodirivao zamišljeni Jasnin lik. Tako ju je snažno zamislio da se upitao šta je stvarnost kada je skočio sa fotelje i pokušao ju ugrabiti. Šta ima tako jako u toj nemoćnoj jadnoj ženi pa je želim imati? Ja sam doktor Simon, ja mogu imati koju želim. Zašto baš ona?
Sutra ujutro ući će kao potpuni stranac. I ona možda bude sasvim druga žena. Ona će znati šta će Simon uraditi, ali će šutjeti, gledajući njihovu zamišljenu budućnost. Otvorit će vrata kao da ih prvi put otvara. Ona će se praviti kao da ga ne očekuje. Sve će nalikovati na dobro uigranu i isplaniranu predstavu. Pitat će ju da li njen sin spava. Ponudit će pomoć da mu olakša prelazak disanja u totalni san. Riječ smrt neće imati nijedan od svojih mogućih oblika. Ona će prihvatiti. Kada završi ono što je neminovno, Simon će vlažnim usnama dotaknuti njenu toplu ljudsku kožu. Koža je najveći organ, pomislit će. Proći će rukama kroz njenu kosu. Neće je pogledati u oči, bar ne još kratko. Poljubac po poljubac, pritisnit će je suviše jako. Kako si ga mogla ostaviti?, upitat će ubicu zaglavljenu u krkljanju.... Dah će se raspuknuti u njenoj dijafragmi, dok pokušava izgovoriti: da li diše...