Federica Marzi: Pukotine (2016.)

Nagrada Lapis Histriae 2016

FEDERICA MARZI

PUKOTINE

 

            Bila je djevojčica od dvanaest godina kad je i ona stigla u kasarnu. Sve se zbilo usred noći jednog hladnog siječnja, činilo joj se da se sjeća prema kraju mjeseca.

            Kad su izašli iz autobusa, prognanike je okružio kordon vojnika, novinara i sanitetsko-medicinskog osoblja. Lica ovih posljednjih govorila su da su otrgnuta iz ne baš okrepljujućeg sna, koji su si ipak uspjeli dopustiti, te su sada poprimili izraz smetenosti, užurbanosti, samilosti, dobre volje. Ruke su im frenetično istovarivale jadno zamotane kutije, izlizane kovčege, torbe od skaja u koje su ljudi uspjeli utrpati i album sa starim fotografijama, servis šalica za kavu, fotografiju oca ili majke, ostavljenih u istočnoj Bosni ili već mrtvih, ali i piratske CD-e i videokasete, walkmane, fotoaparate. Tu se nalazio i srpsko-hrvatsko-talijanski rječnik, plaćen po težini u njemačkim markama, s crnog tržišta, koji je sadržavao riječi sad već nepostojećeg jezika. Vojnici su nespretno primili na ruke djecu koju su im majke pružale u suzama, samo na trenutak ili jedan snimak s flešom, kao da takva gesta može biti dobar znak. Onda bi žene opet brzo uzimale djecu natrag, da ih spuste na tlo i omoguće im da naprave prve korake u novoj zemlji. Kad nisu željela hodati, udarile bi ih po stražnjici i hajde. Hajde.

            „Why are you laughing?“ upitala je iznebuha jedna novinarka prelijepu djevojku, koja se držala ruku pod ruku sa svojom najboljom prijateljicom.

            Pa zašto se ne bi smijala? A bilo je da zaplačeš!

            Iako djevojka sigurno nije tako odgovorila. Naprotiv, donekle je objasnila situaciju u Bosni i Hercegovini, na tako savršenom engleskom da je novinarku dovela u nepriliku.

            Bučne obitelji pristigle iz Doboja ispraćene su do ulaza kako bi ih povjerili volonterima koji će im poslužiti tanjur jedva mlake tjestenine, izvučen iz plastičnih posudica omotanih celofanom, kakve će sljedećih dana viđati u velikim količinama, u vremenu koje tada nisu mogli zamisliti tako dugim. U vremenu o kojem se još nije moglo razmišljati.

            Azra je zamislila Italiju kao Zemlju sunca, a zapravo joj je te noći gusto zasniježilo nad glavom. Pahulje nisu prianjale uz tlo, već su se topile čim bi ga dodirnule. Bio je to razvodnjeni snijeg, drugorazredni, kakav nikada nije vidjela. Tada je pomislila da je Italija zemlja i gotovo, ne toliko posebna, ne toliko bolja od njezine, s jedinom razlikom što ovdje nije bilo rata, a ona i njezini naći će u njoj neki oblik humanitarne zaštite. Što to znači, još nije točno znala, premda nije moglo biti ružno, dapače.

            Kad se konkretizirala opcija odlaska u Italiju i ona se na zajedničkom odmorištu šestog kata povjerila prijateljici Saneli, došlo joj je da se čak i umisli, premda su snajperisti vani pucali bez prekida. Za nju je bilo važno da ne završi u nekoj od onih zemalja na sjeveru Europe gdje su se sklonili neki njezini zemljaci, budući da se nijedan nije dobro snašao. Ljudi su previše zatvoreni, govorilo se, hrana loša, društvo kruto, iako efikasno te im ništa nije uskratilo. A onda, bilo je i hladno, kao u Bosni.

            Kad su prešli austrijsku granicu, Azra je uzdahnula s olakšanjem. Do kraja se bojala da će je zaustaviti, kao što se dogodilo i njezinim rođacima. Ali ona je, za sebe, htjela nešto drukčije. Htjela je ići prema moru. No, što je više pritiskala čelo o staklo prozorčića, više je u njoj raslo razočaranje što se oko nje dižu samo brda.

 

            U prihvatnom centru mnogi su iz susjednih soba izašli da vide pridošlice. Azri se učinilo da čuje proklinjanja svoga oca, inače mirnog čovjeka. On, bio je građanin, činovnik u općini u Doboju. Nije podnosio ljude sa sela, a, kako se čini, ovi su susjedi bili upravo to. Pristigli iz svih krajeva okupirane Bosne, a bilo je i onih koje je otac prepoznavao na prvi pogled. S njima je trebalo dijeliti čak i kupaonicu.

            Otvorivši vrata zahoda, Azra je prvi put osjetila što je smrad mokraće. Ustajale mokraće, na koju su svi pišali. Mokraća na mokraću, da ni amonijak nije mogao ishlapiti. Zadržala je dah da se ne onesvijesti i požurila, ništa ne dodirujući.

            Kad se vratila u sobu koja im je dodijeljena, otac je sjedio za stolićem proučavajući nedokučive karte, njezina sestra Majda već je zauzela gornji krevet, dok joj je majka okrenula leđa sjedeći u dnu prostorije, na onome što joj je najprije trebao biti krevet, onda divan, njezin privatni kutak, njezino pribježište, njezina bolest, njezina mala Italija. Upirala je pogled u zid pred sebe, bez ijedne riječi. Na tom zidu obojanom prljavo bijelom bojom otvorila se pukotina, čist i dubok uzdužni rez, prema kome su se stjecali, s desne strane, jedva primjetni pritoci koji su se međusobno presijecali u nekim točkama, oblikujući nepravilan trapez. Izgleda kao geografska karta Bosne, pomislila je Azra.

            Možda je to mislila i majka. Možda se zato nije pomicala odonud, počinjući im stariti pred očima.

            Azra se neutješno osvrnula oko sebe da vidi ono što bi trebao biti njihov novi dom.

            Dom?

            Cijeli smisao zajedničkog života četveročlane obitelji suzio se na jednu prostoriju u kasarni, gdje su izbrisani funkcionalni i prisni prostori, a namještaj sveden na krevet na kat i dva kreveta za jednu osobu, metalni ormar, stol i poneku stolicu. U tom času Azra jednom za svagda shvati razliku između glagola živjeti i stanovati. Postojala je u svim jezicima, i u njezinom, i u talijanskom, a sad je znala i zašto.

            Azra je upitala oca nije li blizu more. Ocu se činilo da jest.

            Činilo? Zar nije znao ni kamo su ih doveli?

            Pa otac je uvijek bio siguran u svoje stvari! Što se unutra zbiva? Što ih je sve uhvatilo?

            Kako god bilo, stigli su na odredište. Mjesto se, kako je Azra kasnije otkrila, zvalo Caorle. I stvarno se nalazilo na obali.

 

            Azra je cijele zime pohađala tečaj plivanja. Bio je dio besplatnog rekreativnog programa za djecu izbjeglica, koja su na dar dobila kupaći i papuče. Šuškalo se da su dio zalihe robe s greškom ili da je riječ o ostatku iz skladišta koga se neka venetska tvrtka htjela riješiti. Doista, nakon samo nekoliko sati tečaja, Azri se rubić sa stražnjice rasparao, iako je za nju bilo pravo olakšanje osloboditi se one užasne stvari koja je vukla baš na intimnim dijelovima, pretvarajući ih u neku vrstu kajgane. Tako je morala za sebe kupiti kostimić, nov novcat, po mjeri, u boji koja joj se najviše sviđala: izabrala je crveni i bijeli i to je za nju bio blagdan. Cijele ga je večeri okretala u rukama, da bi ga na koncu stavila pod jastuk.

            A odraslima su ponudili večernje tečajeve talijanskog. Za žene, lišene kuhinje, postojala je mogućnost da se jednom mjesečno nađu u nekoj udruzi i kuhaju s drugim talijanskim ženama. Svima je pripala privremena dozvola boravka humanitarne zaštite koja nije dopuštala zapošljavanje. Tako su i Azrini roditelji odlučili raditi na crno, kad bi našli nešto od onih najpoznatijih poslova: građevine i čišćenja. Stoga su uskoro napustili i tečaj talijanskoga, naučivši umjesto toga od poslodavaca ili kolega s posla poneku riječ u dijalektu, u slučaju da i oni nisu bili stranci. Onoliko koliko je, zapravo, bilo dovoljno da komuniciraju s djelatnicima prihvatnog centra ili supermarketa. Za sve drugo bile su tu kćeri koje su odlazile u školu i mogle odlično prevoditi za njih.

            U preostalo slobodno vrijeme Azrin je otac sa zebnjom čitao biltene o Bosni na satelitskoj televiziji, dešifrirao karte, obrasce, pisma koja su slali oni koji su ostali, čitao časopise, odlazio telefonirati, sastajao se s nekim sunarodnjacima u centru kako bi raspravljao o bosanskoj situaciji, i na taj način svakodnevno uranjao u svoj komadić rata, često pateći što nije tamo. Njegova se žena, naprotiv, nije uspijevala uključiti ni u jednu realnost posebno. Kad bi preko volje obavila posao u nekom domaćem hotelu, a svi drugi otišli za svojim, sjela bi na krevet, okrećući leđa ostatku svijeta, i nije bilo bitno zove li se taj svijet Italija ili Bosna. Pažljivo je promatrala zid prekrštenih ruku. Misli su joj slijedile nastrane crte pukotine koja je, izgleda, naočigled poprimala nova, tanašna i zamršena grananja. Misli su joj slijedile nedokučiva presijecanja, lunjale slijedeći sporo i nesmiljeno kretanje stvarnih i zamišljenih crta. Nitko nije mogao ući u ovu osobnu arabesku, niti znati vraća li se na kraju putanje u polaznu točku ili dospijeva do nekog novog mjesta. Pa i zato jer su uzaludni bili pokušaji da je se pokrene.

            „Mama, svi su već dolje u menzi“, vikala bi Azra kada se vraćala iz škole gladna kao vuk, širom otvarajući vrata i nogom gurnuvši ruksak u hodnik.

            „Dolazim, dolazim“, činilo joj se da čuje slabašan i razvučen glas.

            Iako je poslije opet trebalo ponavljati: „Mama! Mama!“

            Ponekad bi Majda sjela pokraj nje i bacila joj glavu u krilo, puštajući i cijelo poslijepodne da joj miluje kosu, da se izgubi u igri ruku koje su se sustizale u ritmu dječjih pjesmica ili starih bosanskih priča i preplitale vunene niti. Ali Azra nije imala namjeru pristati na tu ludu igru. U toj dobi život je bio pred njom, vrijeme je letjelo, a ona je morala biti brža od njega.

            Tako je malo-pomalo mlađa sestra postala majčina mezimica. Među njima se uspostavilo posebno razumijevanje, stvoreno od prisnosti iz koje je druga automatski isključena. Majda je znala pronaći točan kanal za komunikaciju s majkom, dok je za Azru bio protraćeni napor pokušati joj privući pažnju na konkretne dnevne činjenice, jedine koje život zaista pokreću, isprekidan pokojim iznenadnim udarom ili trzajem za koje često nije bilo lijeka.

            Mama, vidi, dobila sam dobru ocjenu.

            Mama, sutra je štrajk, ako želiš, pomoći ću ti u hotelu.

            Mama, pozvana sam u subotu na rođendan, a, moj Bože, nemam što staviti na sebe!

            Mama, gledaj, u prodavaonici preko puta traperice su na sniženju. Već sam ih probala, savršene su, daj, ne mogu više u starim! Izlizane su baš straga, sram me ići okolo u njima. A i nije istina da previše trošim na garderobu. Mama! Mama!

            Majka bi jedva reagirala, kao da joj govore s drugog planeta, izvukla bi poneku novčanicu starih lira kako bi brže zaključila razgovor. Svaka joj je akcija bila oprezna. Hodala je po površini stvari, kao da ne želi smetati ili, bolje, kao da ne želi da joj se smeta. Azra je odustala od toga da promijeni činjenično stanje i karakter osoba onoga dana kad je iz kupaonice uobičajeno vikala „Mama! Mama!“ i nitko nije došao da se divi njezinim krvavim mrljama na gaćicama, što svakako nije mogla objaviti na sve četiri strane svijeta, isključivši odmah stotinjak ljudi koji su živjeli u kasarni. Toga joj dana nitko nije pomogao da se suoči s novošću u nekoj vrsti primopredaje na ženski način, s nekim obredom inicijacije koji nosi sreću.

            Gledajući se u ogledalu, Azra je sa zadovoljstvom primijetila da su joj grudi još malo narasle, čak se i zaokružile. Po posljednji je put pokušala dozvati onu koja je već neko vrijeme na njezina pitanja samo rastreseno odgovarala. Onda je slegnula ramenima, pomislivši da će opet napraviti po svom, i previše svjesna da je djevojka čvrsto na svojim nogama, na koju se može računati. Zatim je otišla ocu. Odlučnim je glasom, koji nije dopuštao uplitanja ni pogovore, zamolila novac da si kupi uloške.

            „Nazvao je stric iz Sarajeva, svi su živi, dobro su, izgleda da primirje i dalje traje“, bio je način na koji je otac komentirao činjenicu da je sada postala žena. Uostalom, pitanje je tako i zaključeno, bez radosti i bez žaljenja, s obiju strana.

            Azra pomisli da ponekad stvari tako moraju ići. I gotovo. A onda više ni na što nije mislila. Samo na onaj svoj urođeni osjećaj za odgovornost koji se katkad miješao s nezasitnim instinktom da život troši kako dolazi. U tim bi joj se trenucima jedva zamaglio pogled, što se njezinim vršnjacima nije događalo, ili barem ne tako, i što ju je zaista tjeralo u pravi gnjev. Otkad je kao izbjeglica došla u Italiju, silno je zamrzila svaki oblik sladunjave sjete.

 

            U lipnju je Azra završila treći razred niže srednje. Prijatelji su govorili o praznicima i zabavi u mjestima daleko od Caorlea i samo uzgred o zadaćama za ljeto. Ona će pomagati mami u težim poslovima čišćenja po hotelima, premda to ne bi pričala svakome, a i potrudit će se oko zadataka da napreduje u talijanskom, što treba držati u još većoj tajnosti. U njezinoj se obitelji svi moraju potruditi u ljetnim mjesecima, kada turističko odredište oživi, a posla ima napretek, tako da mogu štedjeti novac za poslije. Jer nakon rata trebat će misliti da se smjeste u novu kuću, iako nitko u obitelji nikad nije pojasnio hoće li to biti u Italiji ili u Bosni.

            No, sve ostalo vrijeme bit će Azrino i nitko joj ga neće oduzeti. A to će vrijeme biti na moru. Pod suncobranom koji si je već rezervirala, štedeći i ona novčić po novčić od onoga što nije predala majci, unatoč dogovoru. Čitati knjige. I na engleskom i na njemačkom, da se malo opusti. I slušati glazbu ili šetati obalom. Preplanuti na suncu. Trebala bi kupiti bikini na rate, s novcem koji bi joj posudila prijateljica da što prije zamijeni crveno-bijeli kupaći koji je izazvao podsmijeh poneke prijateljice iz razreda. Grijati se na suncu, dugo plivati i u malim gutljajima kušati morsku vodu i izbacivati je van štrcajima dok se od nje ne opije, kako je oduvijek zamišljala. Ovo će ljeto biti samo njezino. Bilo je to njezino prvo ljeto. A ona se osjećala slobodnijom nego ikada.

            Toga se ljeta upoznala s jednim dečkom iz škole. Nicola nije bio na dobru glasu, govorili su da je huligan, izgrednik, jedan koji je bio i privremeno udaljen iz škole, a potom pao razred. Na početku je bila oprezna. Onda je primijetila da joj se sve više sviđa razgovarati s njim, iako su razgovarali o svemu i ni o čemu, tipično za dečke poput njega, uvijek namrštenog, uvijek spremnog dokazati superiornost i sakriti vlastite nedostatke.

            U kolovozu, kad je sunce na zalasku izgledalo kao da pada i tone u more, požurujući krâj ljeta, kad bi Nicoli završavala smjena pomoćnog spasioca, silazeći s ležaljke na kojoj je ležao cijeli dan, pržio se na suncu i pokazivao, susretali su se pred digom. Nicola je pušio i ponudio bi joj pokoji dim. Azra nije vidjela ništa loše u tome, bila je sigurna da njezine bosanske vršnjakinje rasute po cijeloj Europi već puše, a vjerojatno još više one koje su ostale kod kuće. I za nju je došao čas da se izjednači s drugima.

            Jednoga poslijepodneva Nicola se činio posebno zadubljen u svoje mladenačke misli, posjednut preblizu djevojci na kupalištu, s bokovima koji su se gotovo dodirivali, da se Azra naježila. Izgledalo je savršeno, kao da se sve mora konačno zbiti, da bi Nicola mogao konačno pitati želi li hodati s njim. Prije toga trebalo je, međutim, izvaditi posljednji kamenčić iz cipele.

            „A, ti si muslimanka?“ izlane Nicola bacivši opušak u more, tonom onoga koji je stigao do zaključka.

            „Da, je li to važno?“ odvrati Azra, kopajući u pijesku dok nije savila zapešće, a u sebi umirala.

            „Nije, samo što nisam znao. Rekao mi je stariji bratić koji je bio vojnik u Bosni, objasnio mi je etničko čišćenje, da, ne znam, tako on kaže…“ reče, jedva potiskujući izraz koji se kolebao između sažaljenja i odbojnosti.

            „Pa? Zar nisi znao da je u mojoj zemlji bio rat?“

            „Samo što nisam znao ovu priču o Srbima, Hrvatima i muslimanima, nisam uopće znao da kod vas ima muslimana!“ reče Nicola smeteno. Glas mu je drhtao dok je, posve ljubičast, znao da je na tankom ledu i da ne može skupiti hrabrosti da otvoreno kaže da je među njima gotovo, kako mu je naložio onaj njegov stariji bratić, zbog predrasude o muslimanskim djevojkama koju si međutim sada nije znao objasniti.

            „Pa ni sama nisam znala da sam muslimanka dok nije počeo rat! Gledaj, nisam ono što misliš, prljavo govno rasističko!“ zaurlala je Azra, bacivši pijesak na njega i otrčavši. Bez okretanja, molila se u duši da je Nicola slijedi, uhvati za ruku, stisne k sebi. Ali ništa se od svega toga nije dogodilo.

            Zašto je Nicoli važno što je ona muslimanka? Itekako mu je važno, eto zato.

            Jer, otada, Nicola je više nije tražio. Čak se i pomaknuo za nekoliko osmatračnica. Kad bi se sreli, progunđao bi jedva: „Ciao, kako si“, a da ne bi pričekao odgovor. Nikad joj nije izgledao tako tupo. A ipak, to nije dostajalo da ublaži njezinu ljubavnu bol.

            Stigle su prve rujanske kiše. Azra je već dovršila ljetne zadaće. Nije više imala nikakvog posla, osim čekanja da se nešto dogodi. I prvi joj se put činilo da više nema što čekati, ni čemu se nadati. Jer to što ju je Nicola ostavio bilo je gore nego bježati od rata, živjeti u izbjegličkom logoru, biti nepismena u novom jeziku, svakodnevno gledati kako roditelji odlaze prema neshvatljivom zastranjivanju. Nikada se ovako nije osjećala.

            Poželjela je vrištati u velikoj sobi da svi čuju oluju koju u sebi nosi pa da njome isprevrće njihove glupe i ponavljajuće svakodnevne geste. Kako bi se svi mogli stresti i izaći iz takvog stanja, da naprave nešto stvarno. No, pogled na majku koja je, kao uvijek, nemoćno buljila u zid milujući Majdinu kosu zatvorio joj je usta po tko zna koji put i muka se kanalizirala prema nekom zakutku duše gdje je nastavila rogoboriti u tišini.

 

            Kad su, godinu kasnije, Azrinoj majci pocrnjeli zubi, trebalo ju je hitno odvesti u bolnicu. Tek je potpisan Daytonski sporazum za trajni mir u Bosni i Hercegovini. Bio je studeni. Pljuštalo je kao iz kabla, iako nije bilo hladno. Ali Azrinu majku više ništa nije zanimalo, ni mir, ni rat, ni kiša, ili je, možda, nije zanimalo ama baš ništa, a ne kako je zamišljala i preklinjala i nadala se i molila gotovo dvije godine provedene u tumaranju spletom staza koje je samo ona poznavala. Bila je u konfuznom stanju i s ruba živčanog sloma nije mogla shvatiti da se njezinoj patnji primiče kraj.

            Pa i jer je počela očeva patnja, kojega je Azra prvi put vidjela da je izgubio kontrolu i udarao šakama o zid pred dvojicom skamenjenih bolničara. Azra ga je čula da na svom jeziku, kao nikad prije, psuje sve majke i vragove iz pakla, proklinjući Italiju jer ih je držala u neizvjesnosti cijelo to vrijeme, kriveći sebe što ništa nije stvarno učinio da nauči živjeti u Italiji, zaklinjući se da će se vratiti čim bude moguće. U Bosnu, naravno da nije bilo važno kamo, zacijelo ne u grad i kuću iz koje su krenuli, ali u svakom slučaju, bez obzira na to što su napravili od njegove zemlje i što će s njome biti: bilo je važno što prije napustiti Caorle, izbjeglički logor i započeti normalan život. Otac je govorio, izgovorio mnogo uvreda, dao si oduška zamišljajući da je našao rješenje za sve. Ali Azru ništa nije pitao: na njezino se mišljenje četrnaestogodišnjakinje nije računalo.

 

            Na povratku iz bolnice Azra je promrmljala neku ispriku da se na sat vremena izvuče iz kasarne. Otac je, po običaju, nije ni čuo. Azra se onda neometano mogla uputiti u igraonicu gdje je znala da će naći Nicolu. Prošlo je dosta vremena od zajedno provedenog ljeta, opet bi svako toliko popušili poneku cigaretu ili se nadmetali u nekoj igri na automatima. Oboje su imali vremena da priču o Azrinoj vjeroispovijedi maknu u stranu, drugo im se sad motalo po glavi. Nicola se potucao od jednog do drugog poslića, i nije završio kako su svi predviđali: nije postao prijestupnik. Jednostavno se snalazio kao mnogi drugi, bez velikih očekivanja. On i Azra uspostavili su neobičnu prisnost, kao posljedicu ljetne platonske ljubavi koja je završila prije nego što je počela. Ali i kao posljedicu jedne duboke različitosti.

            Međutim, Azra je odlučila da je došao trenutak da sruši zid među njima i izgubi nevinost. Pomisli da je Nicola pogodan za ostvarenje ove njezine namjere. Nije više bila zaljubljena u njega. Samo joj se sviđao. A zatim, možda su si to uzajamno dugovali. Ili možda ne. Možda je i to bila samo još jedna glupost. Jednostavno nije više bila spremna tko zna koliko čekati da nauči voditi ljubav, s obzirom na to da joj se otvarala perspektiva da živi tko zna koliko godina u neizvjesnosti, u Bosni ili Italiji, uvijek čvrsto na svojim nogama, trčeći za roditeljima a da nitko nema ozbiljnog plana za nju.

            Kad se vratila u kasarnu, u očima su joj bile suze radosnice, ali nije bilo nikoga kome se mogla povjeriti. Sjela je na majčino mjesto pred hirom pukotina među kojima je bio zgnječen i ugušen jedan život. Nakon duga promatranja, Azra je na svoje veliko čuđenje shvatila koliko su mogle biti utješne, kako su omatale misli u topao zagrljaj. Usredotočivši se na dugačak okomit rez, činilo joj se da se može spustiti u svoju dubinu, u najprisnije i najstvarnije dijelove sebe. Činilo joj se da crta pulsira, vraća joj osjet potpunog užitka koji je malo prije kušala, da bi zatim bio zamijenjen zbijenim bolom među nogama koji nikad nije prihvatila s tolikim zadovoljstvom.

 

            Dvadeset godina kasnije, Azra se ushodala naprijed-natrag po pločniku ispred iste kasarne kamo je jednom s obitelji stigla jedne hladne siječanjske noći. Sad je nosila plave hlače koje su joj dosezale jedva do gležnjeva i puštale da se vidi remenčić od štrasa koji je elegantno opasao vitku nogu. Prevoditelj je kasnio, ali bio je lijep sunčan dan, obećavajući za dolazak na ovakvo mjesto, i nije bilo neugodno biti malo vani i pretresati stare uspomene. Bila je nervozna kao da ona mora primiti posjet, a ne obrnuto.

            Nakon uobičajene procedure legitimiranja na portirnici, sigurnim je korakom krenula u sobu gdje je živjela s obitelji. Vrata više nije bilo, ali je smjesta prepoznala zid u dnu koji je površno obijeljen. I dalje je blizu bio krevet, zadnji u nizu kreveta za jednu osobu i kreveta na kat, namijenjenih novim prognanicima iz Sirije. Na krevetu koji je nekoć bio majčin sjedio je mladić lagano nagnut naprijed, s glavom okrenutom zidu. Azra je sjela pored njega, pokazavši glavom prevoditelju da pričeka trenutak. Mladi tražitelj azila bio je toliko udubljen u igricu preuzetu s pametnog telefona da je jedva primijetio njezinu prisutnost.

            Azra se ogleda oko sebe. Ovdje unutra pomiješali su se bijeda i nove tehnologije, smrdljive noge i odjeća s posljednjom generacijom mobitela. Bio je tu takav kaos da je njezina prisutnost prošla gotovo neopaženo. Novi tražitelji azila bili su naviknuti na posjete novinara i humanitarnih djelatnika kao i na činjenicu da se njihovom intervencijom stvari neće mnogo promijeniti niti njihov boravak u Italiji učiniti sigurnijim. Nagnuvši se malo naprijed, prepoznala je neke niti stare intarzije pukotina koje su se još nazirale pod premazom. Savršeno je pamtila apstraktne crte koje su joj se zauvijek utisnule u glavu. Neke su se pukotine stanjile, produljile, možda da svjedoče o novim varijantama priča koje su se također jednako ponavljale barem dvadeset godina.

            Odluči da će sa svojim intervjuima krenuti odatle, od ovog čovjeka kojemu se obratila srdačnim pozdravom. Oči su mu bile lijepe i duboke, a pogled izgubljen. Nikad se nije osjećala toliko bliskom s jednim tako nepoznatim i jadnim ljudskim bićem. On, naprotiv, sigurno nije mogao znati, nije mogao ni približno naslutiti i u svakom slučaju ne bi mu bila nikakva utjeha otkriti da je i ona, danas žena s karijerom, elegantno odjevena, savršeno našminkana, jednom sjedila kao on na ovom istom mjestu i da je odavde sve počelo, pa i ono što je za nju, i danas, bilo najvažnije.

 

prevela s talijanskog Lorena Monica Kmet