Nagrada Lapis Histriae 2020

Fuad Hrustić

MLADI LOSOSI

 

         Dietrich i Omar su poslije škole dolazili kod nas. Dječaci su u kuhinji jeli sendviče sa tunjevinom i zelenom salatom a onda odlazili u Omarovu sobu. Igrali su se satima na kompjuteru i pili gazirani sok iz velike plastične boce, vikali su i smijali se glasno. Obojica su voljeli ratne videoigre, u sobi je treštalo oružje, odjekivali su rafali automatskih pušaka i eksplozije topovskih granata, kao nekada davno, za vrijeme opsade u Sarajevu. Dietrichovi roditelji nisu imali nikakvih primjedbi na naše porijeklo, nisu mu zabranjivali da se druži s Omarom. Njih dvoje su radili do večeri i bili su sretni da im sin neće cijela popodneva provoditi sam u stanu. Ja sam te zime ostala bez posla, pa sam se mogla brinuti o dječacima. Bilo je veoma hladno mada je rijetko padao snijeg. Tjerala sam ih da pišu zadaću iz matematike, da čitaju obaveznu lektiru iz njemačke književnosti. Stavljala sam enciklopedije pred njih, podsticala ih da proučavaju biljke i životinje.

         Selma se s Omarom uselila kod mene u septembru, poslije razvoda. Rekla mi je tada da je ništa ne pitam i da se mužu više ne vraća. Našla je novi posao, a Amara je upisala u najbližu školu. Zaposlila se u drugom gradu, kupila automobil i svakoga se dana vozila na posao stotinjak kilometara u jednom smjeru. Unatoč svim nedaćama najvažnije joj je bilo da se ne mora brinuti za Omara. On je bio sretan kod mene, u novoj školi, s novim prijateljima. Često mi se povjeravao, o svom ocu je pričao bez suza. Moj zet, Munib, čiji su roditelji osamdesetih godina prošlog vijeka došli u ovu zemlju, tukao je Selmu. Premda rođen u Njemačkoj, tražio je od nje da ostavi posao, da se zatvori u kuću, da nigdje ne izlazi bez njega, da se pokrije, da nosi maramu. Prijetio je da će je ubiti, hodao je po kući s velikim nožem. Selma mu se nije pokoravala, odgajali smo je da bude slobodna, da ne trpi nasilje, da ide za svojim snovima.

         Živimo u stanu koji ima pogled na veliki i lijepo uređen gradski park. Na pješačkim stazama su postavljene betonske kocke, a kraj njih drvene klupe i kante za smeće. Borovi, jele i visoki platani su od Božića ukrašeni svjetlucavim lampionima. U savršeno obrezanom grmlju se skrivaju gradske ptice. Nigdje prljavštine i smeća, papira i plastičnih boca. Pa ipak, dječaci nikada nisu imali želju da izađu napolje i da se igraju u parku. Nisu se mogli odvojiti od kompjutera, od ratnih igara. Ovaj stan je moje vlasništvo, uselila sam se u njega prije deset godina, poslije Ibrahimove smrti. On je poginuo na gradilištu, pao je sa skele na stambenoj zgradi. Kada smo iz Sarajeva došli u Njemačku radio je kao moler i dobro je zarađivao. On u stvari nije bio moler, čitav život je radio kao novinar, pisao je za dječiju štampu: novinske izvještaje, priče, bajke, pjesme. Cijelu sumu od njemačkog zdravstvenog osiguranja uložila sam u kupovinu ovog stana. Naša stara kuća u Sarajevu je srušena na početku opsade i nikada je nisam obnavljala.

         Omar i Dietrich se rastaju kasno, kada padne mrak i studen počne da steže, kada se upale ulična svjetla. Dugo se opraštaju na vratima stana i ćeretaju o novim videoigrama, prave planove za sutrašnje druženje. Poslije Omar otrči na prozor i prati njegovu sićušnu priliku u parku, dok ovaj žuri kraj platana obavijenih svjetlucavim lampionima i tamnih visokih jela na kojima se još nije otopio snijeg. On se ne odmiče od prozora sve dok ne stigne njegova majka; čeka je da parkira auto, da isključi svjetla i ugasi motor. Selma je poslije napornog posla veoma umorna. Ljubi nas, pita kako smo proveli dan, tušira se, presvlači. Večeramo zajedno. Njen telefon ne prestaje da zvoni. Zovu je prijateljice. Odnedavno je u vezi s drugim muškarcem. On je Nijemac. Naši je više ne zanimaju.

         Prije spavanja, kada je već umoran i sjetan, Omar poželi da mu ispričam nešto iz vremena kada smo živjeli u Sarajevu, kada je njegova majka imala onoliko godina koliko on ima sada. Pričam mu o njenim nestašlucima, o životu pod granatama, o opsadi grada, o ratu, o danima izbjeglištva. Čitam mu sa kompjutera priče koje je napisao njegov djed, kada smo stigli ovdje. Ništa nismo ponijeli sa sobom, Ibrahimovi stari tekstovi bijahu uništeni, izgorjeli su u biblioteci koju je zapalila tenkovska granata. On je nastavio da piše čim smo se skrasili, zbog jake unutrašnje potrebe; pisanjem se spašavao od tuge za domom i nekadašnjim životom. Ovdje je bio niko i ništa, običan emigrant na teretu države. Zaposlio se kao moler, golim je rukama zarađivao za hranu, za stan, za školovanje naše Selme. Ovdje nije mogao raditi kao novinar i pisati za djecu. Znao je da njegove priče i bajke niko ne bi želio štampati. Pisao je za sebe, poslije napornog posla, u veče, kada se pogase svjetla i u stanu zavlada mir. Sjedio je uz kompjuter i ispisivao rečenice do duboko u noć, prizivao je slike rodnoga grada, njegovih ulica, nemirne rijeke, modrog neba, zelenih planina. Pisanjem je liječio nostalgiju koja ga je gušila kao teška bolest. Iz domovine je pobjegao, a u zemlji u kojoj je našao utočište, nije i duševni mir, sreću. Ovdje je beskrajno patio. Pisanjem se spašavao od ludila.

         Omar veoma loše govori naš jezik, može se reći da ga uopće ne razumije. Svaku priču njegovog djeda moram prevoditi na njemački jezik. U tim pričama prinčevi žive u visokim dvorcima i žene se otmjenim princezama, troglavi zmajevi vrelim ognjem pale sela i gradove, odvažni pustolovi traže blago u tamnim pećinama, hrabri vitezovi odlaze u boj na brzim konjima, zle vještice lete na metlama i bacaju strašne vradžbine na ljude i životinje. U najljepšoj priči je najmlađi kraljev sin uhvatio krilatog konja, koji je jedne noći sišao sa nebeskih proplanaka, da se napije vode sa bistre rijeke. Osedlao je krilatog konja i postao junak koji dijeli pravdu na širokim drumovima i uskim i neprohodnim stazama svoje domovine, koji spašava princeze iz tamnih kula zlih čarobnjaka, koji čuva siroti narod od okrutnih zavojevača. Najčešće mu čitam priču o dječaku koji se iznenada našao u vihoru rata. U njoj se pripovijeda kako je nekada davno, u jednoj dalekoj zemlji živio dječak koji nije izlazio iz kuće, koji se nije odvajao od knjiga i koji je samo slušao priče svog djeda, svog oca, svoje majke. Dječak nije živio u stvarnosti, mašta je za njega bila moćnija od jave, kao da je hodao po oblacima. Prolazile su godine i dječak nije vidio promjene oko sebe. Zamišljen i rasijan, našao se u vrtlogu krvavog rata. U njegovoj domovini su gorjeli gradovi i ginuli ljudi.

         Dječak je jednog dana izašao iz kuće i krenuo na put. Jedino znanje koje je imao o svijetu bilo je ono iz priča. Na putu je sreo naoružanog čovjeka. Bio je iznenađen, nije znao ni kojoj vojsci pripada. Vojnik je uperio pušku u njega i rekao mu:

         ,,Ne možeš dalje! Ja ću te ubiti.“

         ,,Zašto?“ upitao je dječak, ,,nikome ništa nisam skrivio. Ni mrava nisam zgazio. U osamljenoj kući, daleko od ljudi, živim s djedom koji me voli, s ocem koji me voli, s majkom koja me voli više od očiju svojih. Ne mrzim ni jednog čovjeka na svijetu. Nema ni jednog valjanog razloga zbog kojeg bi mi oduzeo život. Krenuo sam tražiti nove priče o hrabrim vitezovima i njihovim junaštvima.“

         Vojnik mu na to odgovori: ,,Ako ti ubijem roditelje ugasiće se tvoja ljubav prema ljudima i ti ćeš s mržnjom nastaviti da živiš. Ako ti zapalim kuću moja će biti cijela ova zemlja na kojoj ćeš sebi jednoga dana sagraditi novi dom. Ako ubijem tebe neće biti tvojih priča i buntovne vjere u slobodu koja se samo u pričama čuva od zaborava i koja u njima tinja poput ognja. Ne postoji ni jedan razlog da živiš ako želim gospodariti nad tvojim narodom dugo i sigurno!“

         Vojnik je bio ustrajan u namjeri da spriječi dječakov put. Pred puščanom cijevi, u neposrednoj blizini smrti, dječak je uzaludno čekao krilatog konja i odvažnog kraljevića iz svojih priča.

         Dugo šutimo poslije čitanja. Svijet Ibrahimove mašte nas odnese daleko iz sobe. Nikada nisam mogla odgonetnuti kamo idu Omarove misli. Mogla sam samo naslutiti iz njegovih pitanja.

         ,,Jesu li u ratu ubijali djecu?“ pitao me jedne večeri dok smo čekali Selmu.

         ,,Da, svakodnevno“, odgovorila sam. Morala sam biti iskrena, bez obzira na njegovu osjetljivost. Iako sam se stalno suzdržavala, čuvala sam ga od podrobnog opisivanja ratnih užasa. Čuvala sam ga kao svoje oči. On je za mene bio tajna i ja sam neprestano pokušavala proniknuti u nju. Pokušavala sam mu pružiti nježnost, pažnju, ljubav, sve ono što nisu učinili njegovi roditelji. Oni nisu imali vremena za njega, za njegovo odrastanje, za njegovo krhko tijelo i ranjivu dušu, za bezbroj njegovih pitanja o sebi i svijetu. Pretpostavljam, zato što ni sami nisu bili sazreli, jer oboje bijahu potpuno obuzeti jurnjavom i bukom šarenog svijeta.

           Krajem januara u susjednu zgradu su se naselili emigranti iz Sirije i Pakistana. Bilo ih je desetak porodica, muškaraca, žena i male djece. Izazivali su podozrenje i strah kod svih stanara naše zgrade. Stalno su se muvali po parku, pričali su glasno, vukli su za sobom kese s hranom i pićem, bacali su otpad na betonske staze i travnjak. U sumrak su palili vatru ispred zgrade i nešto tugaljivo i tiho pjevali. Dietrich i Omar su tih dana bili vidno uzbuđeni, morala sam ih pratiti do škole i nazad. Bojali su se crnomanjastih muškaraca i žena, njihove neuredne djece. Bili su ubijeđeni da će im ti ljudi nanijeti zlo. Istovremeno su bili i jako radoznali, zastajali su i dugo promatrali djecu, pokušavali su da odgonetnu smisao njihovih igara. Smetalo im je što se ta djeca kovrdžave crne kose u ispranoj odjeći igraju u njihovom parku, što vrište i cijeli dan skaču za loptom. Nikada nisu pokušali uspostaviti kontakt s njima, nisu pokazivali nikakvu naklonost. Bili su sretni kada su stigli socijalni radnici i emigrante odveli na drugo mjesto.

         ,,Baš dobro što su otišli“, rekao je Omar poslije njihovog odlaska.

         ,,Ja sam ih mrzio“, rekao je Dietrich.

         ,,I ja“, rekao je Omar.

         ,,Zašto?“ pitala sam.

         ,,Oni su prljavi, ružni i smrde“, rekao je Omar.

         ,,I mi smo izgledali kao oni, kada smo devedesetdruge došli iz Sarajeva. Ja, tvoj djed i tvoja mama smo nosili smrdljivu i pocijepanu odjeću“, rekla sam.

         ,,Vi niste izgledali kao oni!“ povikao je Omar vidno uznemiren.

         ,,Bili smo prljavi i gladni“ rekla sam, morala sam mu reći istinu bez obzira na posljedice.

         ,,Niste, moja mama nije bila prljava!“ povikao je još glasnije. Njegovo lice je bilo crveno od bijesa. Niz obraze su mu tekle suze.

         ,,Svi ljudi koji bježe od rata su isti, gladni, neuredni i prljavi“, rekla sam.

         ,,Nisu, moja mama je uvijek bila lijepa“, rekao je i prekinuo razgovor. Zgrabio je Dietricha za ruku i odvukao ga u svoju sobu.

         Nekoliko dana kasnije pratila sam dječake iz škole. U glavnoj ulici smo naletjeli na demonstracije stranke radikalne desnice. Sklonili smo se u uski prolaz između dva dućana i čekali da demonstranti prođu. Stotine ljudi je marširalo sredinom široke ulice, nosili su transparente na kojima je pisalo ,,Stranci napolje“. Vikali su glasno, udarali su u bubnjeve, puhali u zviždaljke, nosili upaljene baklje, puštali su muziku, pjevali. Na raskrsnici su ih  zaustavili policajci. Iz gomile su na njih počeli bacati flaše, kamenje, drvene predmete. Nedaleko od nas se jedan crnoputi muškarac polio benzinom i potrčao prema gomili s upaljačem u ruci. Policajci su ga na vrijeme spriječili da se zapali. Iz gomile se čuo jasan nacistički pozdrav. Mnogi su oduševljeno podigli desnu ruku u zrak.

         Dječaci su nijemo posmatrali metež na ulici. Bili su blijedi od straha. Stiskali su se uza me, kao dva goluždrava ptića. Grlila sam ih zaštitnički i pokrivala rukama. Milovala sam ih po vratu, ramenima, prsima. Disali su ubrzano, njihova mala srca su luđački udarala, gledali su me začuđeno, širom otvorenih očiju. ,,Ne bojte se dječaci“, tepala sam im neprestano. Policija je stigla s vodenim topovima i rastjerala gomilu. Tek tada smo mogli krenuti u stan. Držala sam ih čvrsto za ruke i jurila iza jednog sredovječnog bračnog para. Mogli smo čuti njihov razgovor. Muškarac je objašnjavao ženi da su demonstracije počele još sinoć, poslije ubistva jednog Nijemca, ispred najveće diskoteke u gradu. Bio je optužen mladić iz Sirije, zvao se Omar. U tom trenutku je Omar pogledao u mene. Tamna sjena tuge i razočarenja je prešla preko njegovog blijedog dječačkog lica. Osjetila sam kako se stisak njegove ruke pojačava. Oborio je glavu. Kao da se nečeg užasno zastidio. Šutio je dok je Dietrich neprestano čavrljao. Pred zgradom se tiho oprostio s njim, nije ga pozvao na igru. Cijelo popodne nije izlazio iz svoje sobe.

         To veče smo bili sami u stanu. Selma je ostala da slavi rođendan jednog svog kolege. Omar je otišao na spavanje bez pozdrava. Pomislila sam da je s njim sve u redu, da je zaboravio na demonstrante. Probudio me poslije ponoći. Bio je vidno uznemiren. Pidžama je na njemu bila mokra od znoja. Podigla sam jorgan i on se spustio kraj mene. Sav je drhtao. Plakao je.

         ,,Šta se desilo?“ pitala sam.

         ,,Onaj mladić iz Sirije, ubica“, rekao je kroz suze, ,,zove se isto kao ja.“

         ,,Možda on nije ubica. Mora se prije svega provesti valjana istraga i pošteno suđenje“, rekla sam.

         ,,Ne želim se više zvati Omar“, rekao je.

         ,,Imena su nevažna“, tješila sam ga.

         ,,Važna su. Dietrich se više neće igrati sa mnom.“

         ,,Naravno da hoće“, tvrdila sam.

         ,,Neće. Jer nemam njemačko ime. Zovem se isto kao onaj prljavi emigrant.“

         ,,Tvoje ime je lijepo.“

         ,,Ne želim ga više“ rekao je i sve jače se tresao. Počela sam se plašiti za njegovo zdravlje. Pomislila sam da bi se mogao razboljeti.

         ,,Smiri se. Sve će biti dobro. Dietrich će sutra opet doći. Prestani plakati“, molila sam ga.

         ,,Hoće li me oni ljudi istjerati iz Njemačke?“

         ,,Ne, nipošto“, ljubila sam mu ruke, obraze, brisala suze.

         ,,Zašto se čovjek iz Sirije zove kao ja? Je li Njemačka moja domovina? Gdje je moja domovina?“

         ,,Sigurna sam da ćeš naći svoju domovinu. Želiš li da ti napravim čaj ili da ti čitam djedove priče?“ pitala sam. Očajnički sam tražila način da ga smirim.

         ,,Da“, rekao je, nije prestajao da jeca.

         ,,Kada porasteš otići ćemo zajedno u zemlju iz djedovih priča. Tamo će biti tvoja domovina. Pristaješ li?“ pitala sam.

         ,,Da“, rekao je i obrisao suze.

         Poslije sam upalila televizor jer nam san nikako nije išao na oči. Gledali smo dokumentarni film o lososima. Pratili smo ženke koje su u februaru polagale jajašca na šljunčano dno bistre planinske rijeke. Mužjaci su dolazili da ih oplode. Poslije, početkom aprila, kada je voda postala toplija, iz jaja su izlazile ribice neobičnog izgleda, imale su na trbuhu veliku žutu vrećicu. Ribice su se na početku krile u šljunku i hranile žumanjkom na sebi, a kasnije su, pošto su odbacivale vrećice, tražile kukce i plankton. Istovremeno su i same bile žrtve grabljivaca, vodomara, čaplji, vidri. Početkom juna mlade ribe su se udruživale u jata i kretale nizvodno, prema ušću rijeke u more. Na tom dugom putovanju su morale savladati mnogobrojne prepreke, morale su se bacati niz vodopade i preskakati brane koje su napravili ljudi, morale su umaknuti većim ribama, pticama, prepredenim ribolovcima. Morale su proći kroz mnoge države kroz koje je rijeka tekla. Za vrijeme putovanja su doživljavale transformaciju, rasle su, gubile su tamne mrlje i dobivale srebrnast sjaj. Postajale su snažne i brze ribe. Najsloženije promjene su se dešavale na njihovim škrgama, jer su se morale prilagoditi životu u slanoj vodi. Na kraju putovanja, na ušću rijeke, mladi lososi su bili potpuno preobraženi. Bili su spremni na život u moru. Široka vodena prostranstva su sada bila pred njima i bezbroj mogućnosti za život i pronalaženje hrane. Mogli su slobodno zaroniti u neizmjerne dubine plavoga okeana i prepustiti se vodenim strujama, mogli su otplivati daleko, do najsjevernijih granica Zemlje, do kraja svijeta. Ništa ih više nije sputavalo. Nagon koji ih je tjerao na putovanje bijaše jači od svih prepreka. Mladi lososi su u okeanu prelazili bez greške hiljade kilometara, a da u njemu nikada prije nisu bili. To sve naučnike ostavlja u čudu, njihov nagon za putovanjem nije do kraja istražen. Možda koriste Zemljino magnetno polje, okeanske struje, Mjesec ili čak sjajne zvijezde na nebu? Ko to može znati?

         Poslije dokumentarnog filma Omar se potpuno umirio. Kao da je narator iz filma cijelo vrijeme govorio o njemu, o njegovom životu, kao da mu je slao tajne poruke. Možda on nije mogao do kraja odgonetnuti sav njihov smisao, možda nije mogao doprijeti do njihovih skrivenih značenja. Ali da ih je svojom nježnom djetinjom dušom naslućivao, u to sam bila potpuno sigurna. Znala sam to po njegovim širom otvorenim očima, po toplom povjerenju koje se ogledalo u njima. Stavila sam ruku na njegovo čelo i on je sklopio oči. Zaspao je, počeo je disati mirno i duboko.