Lapis Histriae 2024: rezultati

Ove godine pozvali smo autore da nam se s kratkom pričom jave na natječaj s temom: GRAMATIKA ZABORAVA.

U petak, 24. 5. 2024., stručni žiri književnog natječaja Lapis Histriae 2024, koji čine spisateljice Laura Marchig i Tea Tulić te pisac Goran Vojnović, proglasio je rezultate natječaja na Forumu Tomizza u Umagu.

Utvrdili su da su na 19. Međunarodni književni natječaj za kratku priču Lapis Histriae, koji organizira Forum Tomizza, ove godine pristigla 223 teksta na hrvatskom, slovenskom, talijanskom, bosanskom, srpskom i crnogorskom jeziku.

Ove godine dodjeljuju se tri nagrade. Žiri je odlučio da PRVU NAGRADU dobije Zvjezdana Jembrih (Zagreb) za priču „Cvita“. Prva nagrada Lapis Histriae 2024 iznosi 1.000,00 eura. Artefakt prve nagrade Lapis Histriae 2024 rad je kipara Ljube de Karine. DRUGU NAGRADU (600,00 eura) dobila je Alja Gudžević (Berlin, Atena) za priču „Mir je kad se drugdje puca“. TREĆU NAGRADU (400,00 eura) dobio je Pavle Aleksić (Beograd, Aljaska) za priču „I pas me više neće voleti“.

Priče izabrane za knjigu Lapis Histriae 2024

U finalu natječaja 19. Lapisa Histriae bilo je 12 priča. Uz nagrađene priče, za knjigu Lapis Histriae 2024, koja će iz tiska izaći do kraja godine u nakladi Gradske knjižnice Umag, izabrane su još i sljedeće priče: „Ćakula“ Antonije Jolić (Šibenik), „Startna pozicija“ Žarka Jovanovskog (Zagreb), „Prejedanje mušmulama“ Branke Selaković (Beograd), „Sto minuta samoce“ Marija Glavaša (Split), „Spaseni pomorci“ Danila Lučića (Beograd), „In če vsi pozabijo“ Selme Skenderović (Ljubljana), „Bivši“ Jelene Benčić (Zagreb), „Dimentica, guarisci, ricorda“ Benedette Barbetti (Osimo) i „Čistilište“ Kristine Gavran (Birmingham).

Obrazloženje nagrada

PRVA NAGRADA

U priči „Cvita“ Zvjezdane Jembrih pripovjedačica istražuje obiteljsku tajnu: razloge samoubojstva rođakinje, mlade djevojke Cvite, koje se dogodilo šezdesetih godina prošlog stoljeća u ruralnoj sredini dalmatinskog zaleđa. Pripovjedačica se pri tome suočava s različitim oblicima šutnje i hotimičnog zaborava – tradicionalna seoska zajednica ne želi da se pamćenje čuva o toj „sramoti“. Pripovijedanje je zbog svih prepreka izrazito fragmentarno, svaki odsječak je krhotina, novi pokušaj sastavljanja priče o zaboravljenoj Cviti. Pisanje je poput probijanja kroz lokalni guštik, spoticanje po dalmatinskom kamenjaru u potrazi za neoznačenim Cvitinim grobom. Priča „Cvita“ raste na samoj granici šutnje i govora, umjetnost pisanja uzdiže se ovdje do razine neumorne borbe za dostojanstvo sjećanja na žensku egzistenciju i ljubav. Žiri dodjeljuje prvu nagradu Zvjezdani Jembrih jer nas ona svojom pričom upozorava koliko jedna rubna sudbina, čak i kad je prešućena i zatomljena, može govoriti o zajednici i vremenu u kome se ugasila, ali i o nama danas.

DRUGA NAGRADA

Alja Gudžević u priči „Mir je kad se drugdje puca“ smješta radnju u berlinsku vojnu bolnicu, u četiri dana: od 16. do 19. 5. 2021. U to kratko vrijeme upoznaju se junaci ove priče Mahsa i Walid na odjelu za hitne slučajeve. Walid, smrtno obolio od raka pluća, arapskog je porijekla i zaposlenik je na javnoj televiziji, dok je Mahsa, aktivistkinja iranskog porijekla, u bolnici jer joj je berlinska policija doslovno „polomila kosti“ na nedavnim prosvjedima. U priči se na fascinantan način izmjenjuju gledišta junaka, fragmenti njihove prošlosti i aktualne vijesti te stravični snimci prizora nemilosrdnih sukoba izraelske vojske s palestinskim življem, koji su se i te 2021. godine bili rasplamsali. Kratko i bolno suzdržano upoznavanje ovih dvaju berlinskih stranaca s islamskog Istoka – uz cigarete, a bez zagrljaja – završava Walidovom smrću i novim policijskim isljeđivanjem, koje Mahsi otkriva političku stranu Walidovog djelovanja u medijima. Polizei, berlinska policija, te iranska „moralna policija“ glavnoj junakinji neprestano su za petama: ona živi u strahu i samoći bez zaštite, kao u noćnoj mori. Mahsa pokušava zaboraviti zemlju koju je napustila, ali ona ne (na)pušta nju. Alja Gudžević je na književno suveren način spojila angažman s empatijom prema imigrantima iz islamskog svijeta u zapadnom velegradu.

TREĆA NAGRADA

Glavni junak i pripovjedač u priči „I pas me više neće voleti“ Pavla Aleksića skrbi za dementnog oca na selu, u ljetnoj kući njihove, inače, beogradske obitelji. Radnja se odvija u jednom danu, u kome glavni junak, nakon jedne „loše godine“ provedene u kanadskom Vancouveru, obavlja poslove u i oko kuće. Aleksić je majstor elipse, povišene atmosfere neizrečenosti. Naracija suptilno naglašava, ritmizira protok vremena i produbljuje melankoliju glavnog junaka. U „ogromnoj daljini“, daleko od užurbanog svijeta današnjice, otac i sin iskušavaju vlastitu udaljenost, „potpunu i savršenu“ samoću.

Kratke biografije dobitnika nagrada

Zvjezdana Jembrih rođena je 1965. u Zagrebu. Diplomirala je 1990. na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti i magistrirala 2000. na MKU u Budimpešti, restauriranje drvene skulpture. Od 1993. radi kao konzervatorica-restauratorica, a od 2020. redovita je profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, na Odsjeku za konzerviranje i restauriranje umjetnina. Do sada je izlagala na tridesetak samostalnih i na brojnim skupnim izložbama, te izvela trideset i tri land art rada. Piše i objavljuje stručne radove, poeziju i prozu. Objavila je tri knjige poezije: „Ljubavnici Kraljica Glad“ (2007.), „Sve jedno“ (2014.) i „Oko Ogorja“ (2023.); zbirku kratkih priča „Janusove kćeri sestre nevjeste“ (2001.); knjigu putopisa „Ljetopisi“ (2008.) i grafičko-pjesničku mapu „Tragovi“ (s Jurom Kokezom, 2014.). Dobitnica je nekoliko nagrada za svoj likovni (1. nagrada za slikarstvo Ex tempore Opatija – Mandrać 1994.), književni (nagrada stručnog suda Franjo Horvat Kiš za hrvatski književni putopis 2008., 2016. i 2017.; 3. nagrada za kratku priču na Festivalu europske kratke priče 2017.) i stručni rad (godišnja nagrada Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske za zaštitu kulturne baštine u 2022.).

Alja Gudžević rođena je 1992. u Berlinu. Odrastala je u Berlinu, Napulju, Zagrebu. Diplomirala strane jezike i književnosti, etnologiju i kulturnu antropologiju, društvene znanosti i filmsko pripovijedanje. Radi na području književnog prevođenja i audiovizualnih umjetnosti. Živi i radi u Berlinu i Ateni.

Pavle Aleksić rođen je 1993. u Beogradu, gdje je i završio srednju školu i započeo studije. Sa devetnaest godina odlazi u Ameriku, gdje i danas živi bez stalne adrese i radi u barovima, od mjesta do mjesta. Laureat je nagrade Đura Đukanov sa zbirkom „Tamo je more“; izabrane priče iz te zbirke objavio je u knjizi „Hartvorm“ (2021.). Godine 2022. osvojio je prvu nagradu na natječaju 21. Festivala  europske kratke priče u Zagrebu.