ft-logo

Markovina, Dragan: Živjeti s obje strane Schengena (2023)

FORUM TOMIZZA 2023

SIMPOZIJ KARNEVAL BEZ GRANICA

ZAJEDNICA TALIJANA "FULVIO TOMIZZA" UMAG

 

Dragan Markovina

"Karneval bez granica ili živjeti s obje strane Schengena"

 

Koliko god naslov i povod ovogodišnjeg Foruma Tomizza bili s pravom optimistični i logično izabrani, kao netko tko dolazi s druge strane medalje ili ogledala, a jednako je podijeljen između tri sredine i konteksta u kojima živi i djeluje, pokušat ću ponuditi taj odraz u ogledalu ovom konačnom povezivanju Istre, odnosno padanju barijera između Hrvatske, Slovenija i Italije ili konkretnije, Umaga, Kopera i Trsta.

Moj život koji se posljednjih godina odvija u ravnomjernom življenju između Mostara, Splita i Korčule omogućio mi je bliskost s granicom u svakom pogledu pa i s karnevalima tih granica.

Prvo ono najočitije. Godinama sam se zabavljao subotama poslijepodne u Mostaru, promatrajući školsku definiciju karnevala granice. Kako su se obično subotom održavale svadbe čovjek je mogao provesti zabavno poslijepodne sjedeći na nekoj od klupa oko gimnazije i pratiti kako se prvo s istočne strane, od Musale, na Bulevar, mjesto koje je u ratu bilo crta razdvajanja, da bi i u poraću nastavljalo razdvajati nominalno i donekle funkcionalno zajednički, a istovremeno podijeljeni grad, popela kolona automobila u svadbenoj povorci, gdje je se iz prvog automobila vijorila muslimanska vjerska zastava. Provezli bi se tako tih par stotina metara i onda se na raskršću preko puta franjevačke crkve vratili u Stari grad.

Nedugo zatim bi se ponovio isti scenarij, s tim da bi druga kolona dolazila iz smjera gradskog parka, skretala kod franjevačke crkve nazad u zapadni dio grada, a iz prvog automobila vijorila se zastava, formalno upokojene, a funkcionalno egzistirajuće, Herceg-Bosne.

Bio je to u punom smislu riječi karneval granice ili karneval na granici, kojeg sam s vremenom počeo doživljavati u zabavnom svjetlu.

Kad čovjek odraste u gradu toliko zamršene, istovremeno traumatične, kao i prekrasne prošlosti, ujedno i gradu koji je metafora granice i koji je granica sam po sebi, k tome u kompletno etnički izmiješano najbližoj porodici, nužno počne razmišljati o granicama i identitetima. I ako netko iz neke druge regije može najbolje razumjeti sve ono što ljude u danas podijeljenoj Hercegovini muči, to su ljudi iz Istre, koji tu granicu žive već desetljećima i koja sada nominalno odlazi, ali i dalje zasigurno egzistira u mnogim projekcijama. Ukidanjem Schnengena između Hrvatske, Slovenije i Italije jeste završio jedan povijesni ciklus, ali to ne može poništiti ni egzoduse, ni traume, ni zajedničko nasljeđe mimo svega toga.

Hrvatska je među postjugoslavenskim državama jedinstvena po tome što je u cjelini zemlja pograničnog svijeta. Odnosno nema nijedne točke, niti grada u Hrvatskoj, uključujući ona četiri najveća, Zagreb-Split-Rijeku i Osijek, od koje je do granice duže od sat vremena autom. Donekle su joj po tome slični Slovenija i Crna Gora, s tom razlikom što je u Crnoj Gori, bez obzira na male geografske udaljenosti, zbog prometne izolacije i konfiguracije terena, granica često dosta daleko, dok je razlika u odnosu na Sloveniju u tome što je uvjerljivo najveći broj građana današnje Hrvatske u tu zemlju došao progonjen ratom u statusu izbjeglica ili egzilanata. Bilo da se to desilo prije par stoljeća ili prije tridesetak godina. Hrvatsko društvo je dakle u globalu pogranično društvo, sa svim dobrim i lošim stranama te činjenice, a nitko nikad od onih koji su tom zemljom upravljali ili je u intelektualnom smislu određivali, nije tu činjenicu konceptualizirao i ponudio na njoj utemeljen neki zajednički identitet tom društvu, koji bi nadišao međunacionalne i regionalne podjele.

Druga dakle strana medalje padu čvrste fizičke granice između Hrvatske i ostatka Europske unije, jeste uspostavljenje te čvrste granice između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, dviju zemalja nužno, logikom geografije, demografije i povijesti povezanih, kako lijepim, tako i ružnim stvarima. I odmah da kažem, promjena se osjetila još i prije nego je do tog pomjeranja Schengena došlo. Kako sam godinama, možda i desetak puta mjesečno, u jednom ili drugom smjeru, prelazio tu granicu između Hercegovine i Dalmacije bezbrižno, dodatno potpomognut time što me dobar dio carinika svakako prepoznavao, otkad su počele pripreme za Schengen, postalo je učestalo duže zaustavljanje, detaljan pretres automobila, razna pitanja kamo idem i zbog čega i općenito stvaranje jednog osjećaja nelagode koji je valjda trebao poslati poruku da granicu nije uputno prečesto prelaziti. I to bez obzira što imam oba državljanstva. Kad je prošlo neko vrijeme i graničari su usvojili nove navike, stega je donekle popustila, ali i dalje je prisutna.

O tome sam uostalom često pričao vozeći se za vrijeme pandemije i karantene kada sam ostao na duže vrijeme u Mostaru, između Mostara i Neuma, onom uskom, neuvjetnom i tada još uvijek nedovršenom cestom između ta dva grada, u potrazi za morem i zahvaljujući se Dubrovačkoj Republici što Hercegovina ima taj izlaz na more u Neumskom zaljevu.

Komunicirajući tada s graničnim policajcima koji su na molu ispod nekadašnje ribarske zadruge lovili ribu u pustom Neumu i kontrolirali morski ulaz u zaljev, kojim skoro nitko nikad nije uplovio pa promatrajući kako magistralom u tranzitu i na putu prema Korčuli ili Dubrovniku s jedne te prema Splitu s druge glatko prolaze građani Hrvatske, u to doba prije otvaranja Pelješkog mosta, neopterećeni opcijom karantene, oni su mi sami rekli kako smo dosad normalno funkcionirali, a sad ni oni sami ne znaju kako ćemo kad Hrvatska uđe u Schengen. Bile su to riječi policajaca, ljudi koji svakako žive uz granicu stoljećima i koji su k tome mahom Hrvati po nacionalnoj pripadnosti, koje su mi potvrđivale ulogu granice u svakodnevnim životima ljudi.