ft-logo

Mima Juračak: Toni (2020.)

Lapis Histriae 2020: finale

MIMA JURAČAK

Toni

 

 

Kad sam upoznao Tonija imao sam 16 godina i dvije godine do slobode. Živio sam u kući s njim, njegovom ženom Olgicom i dvoje vrlo male djece, Perom i Marijanom. Toni i Olgica nisu imali svoje djece. Živjeli smo u golemoj kući kojoj su se na ulazu kočoperili grčki stupovi i dva betonska orla. Kuća nije bila dovršena i izgledala je više kao za sirotinju. Cigla je djelomično bila postavljena ukrivo. Imala je tri kata, ali živjelo se samo u prizemlju i na prvom katu. Gore je bio rohbau bez prozora. Tamo je živio samo vjetar i naš veš. Olgicu i Tonija doživljavao sam koliko i sve prije njih. Ujutro bismo sjedili za velikim stolom i glumili da nam je ugodno. Toni i Olgica bili su iskusni udomitelji i spram nas nisu pokazivali onaj užasan spasiteljski višak energije. To mi se sviđalo. Bio sam opušteniji. Imao sam svoju sobu. Mogao sam kovati planove o slobodi do mile volje. Otići u Njemačku, raditi prvo bilo što, onda nešto bolje. To je bio plan koji sam iz dana u dan vrtio po glavi i koji me držao na životu.

Olgica je bila stara žena i nije posebno držala do sebe. Ponekad mi se činilo da više ne pere ni kosu. Samo

 bi je zavezala u visoku punđu i tako sve dok ne bi bilo kritično. Nadao sam se da jednog dana moja žena neće biti takva. Mislio sam da si njemačke žene vjerojatno tako nešto ne dopuštaju.

Toni je bio snažan, plećat muškarac koji bi, da je životinja, vjerojatno bio rak. Čak su mu i kretnje bile bočne, kao da me stalno zaobilazi i miče mi se s puta.

Pošto su oboje bili dobri prema meni, nisam im radio probleme. Imao sam u glavi misiju i želio sam izdržati sve do trenutka kad ću otići van. Nisu previše zahtijevali, ispitivali, bili su kao dva troma nosoroga. Olgica je bila tiha, Toni glasan, iako nije često govorio. Kad bi govorio, čuo bi ga do prvog kata. Čuo bi ga kroz zidove, kao kad kucaš o radijator u jednoj prostoriji, pa se zvuk preslikava u sve druge. Imao je dubok i ozbiljan glas, a kad bi popio, pjevao bi pjesme koje bi veličale vino, domovinu, nogomet i uglavnom crnokose žene.

Olgica je bila sijeda i jako rijetko obojila bi sama kosu u narančasto. Nakon bojenja, vrlo brzo bi joj se na vrhu glave ukazala bijela crta koja bi, što bi vrijeme dalje odmicalo, izgledala sve čudnije.

Ocjene su mi bile taman takve da nemam problema ni sa kim. Izostanci isto.

Kroz godine sam usavršio vještinu nevidljivosti. To sam morao naslijediti od staraca. Mogao sam proći kraj nekoga, a da taj netko nema pojma da je itko kraj njega prošao. Bio sam nevidljiv u školi, polunevidljiv kod udomitelja, usavršio sam to do krajnjih granica.

Toni je povremeno bio dosta naporan s Hrvatskom. Te Hrvatska ovo, te Hrvatska ono. HDZ ovo, HDZ ono. Tko je bio u ratu, tko nije. Tko je izvjesio zastavu na Dan državnosti, tko nije. Tko je komunjara, tko nije.

Imao je teoriju o peglanju zastave kojom je smarao Olgicu do ludila. Okreni je ovako, pa prepolovi onako, bilo je to mučenje. Skupljao je platnene izvezene grbove vojnih postrojbi kojima se nitko nije smio približiti. Čuvao ih je u baršunastoj kutiji u ormaru odakle bi ih često izvlačio i milovao na koljenima. Imao je rijetku, kovrčavu, mišje sivu kosu. Kad bi se češkao po glavi činilo mi se da bi mogla početi otpadati u grumenima.

Kad nisam bio u školi, provodio sam vrijeme u svojoj sobi ili na košarkaškom igralištu škole. Tamo su se okupljali stariji dečki, a budući da sam bio relativno dobar košarkaš, primali bi me u ekipu, a povremeno bih se s njima i napušio. Nisam to radio često jer mi nije pričinjavalo ne znam kakvu zabavu.

Jednom sam s dečkima zapalio odmah nakon škole, nakon čega smo malo pucali trice i brzo se razišli jer su svi morali nekamo ići. Kad sam stigao doma, Toni je minivošem ispirao svog Golfa, pa sam se ponudio pomoći.

„Već sam gotov. Oš' sutra sa mnom u ribe?“ rekao je.

Nisam se snašao i rekao sam može iako nisam znao što mi je to trebalo.

Ujutro me probudio u četiri. Nisam znao ni gdje sam ni koji je dan. Sjetio sam se da je subota i da idem u ribe. Navukao sam duge gaće i duple čarape, debelu trenirku i vijetnamku. Olgica nam je večer prije složila doručak i ručak. Sve smo pospremili u gepek zajedno sa štapovima i pošli u noć. Bilo je rano proljeće, taman još toliko magle u drveću da izgleda lijepo, no taman još dovoljno hladno da prevari čovjeka dok se oblači. Išli smo u mjesto udaljeno oko pola sata od grada, od kojeg nas je dijelila prilično velika divljina. Vozili smo se u tišini i promatrali granice šume koja se rastvarala s obje strane ceste. Znao sam da vozimo sporije jer u ovo doba srne i veprovi najčešće prelaze s jedne strane na drugu.

„Neš' ti vepra“, rekao je Toni kad smo napokon stali pa se uz mali zalet odbacio iz sjedišta.

Izišao sam van i duboko udahnuo to nešto što je bila kombinacija rijeke i šume. Ispunilo mi je pluća. Bio sam odjednom zadovoljan što sam pristao na ovo. Nisam imao blage veze o pecanju, no Toni je znao sve, pa se nisam zamarao. Činilo mi se da smo ipak tu zbog njega, da se on izgušta, ja sam bio samo dodatak da ispadne dobar ili nešto. Dobar udomitelj, možda misli, malog mora naučiti pecati. Sjedio sam na tronošcu dok je on namještao štapove i mamce. Obala rijeke bila je blatna, u gumenim čizmama osjećao sam se užasno. Od kad smo krenuli skoro pa nismo progovorili ni riječ.

Sjedili smo svaki na svom tronošcu i čekali dan koji nam je trebao doći s leđa. Kad je prva zraka sunca dotaknula vodu, kao da je i Toni oživio.

„Marijana će nam dobit pomoćnika u nastavi.“

Nisam znao što reći na to, pa sam samo šutio. Marijana je definitivno trebala pomoćnika. Pomislio sam da ću morati pripaziti na nju da je zbog toga dodatno ne zajebavaju.

„Pomognem i ja ako treba“, rekao sam.

„Ti si dobar dečko. Ne praviš probleme i dobar si. Ovi dvoje su dva mala problema, ali ti si dobar.“

Šutjeli smo i gledali u rijeku.

„Što ćeš kad budeš gotov, znaš već? S nama ostaješ?“

Nisam bio siguran pita li me to zbog love ili nečeg drugog.

„Mislio sam u Njemačku.“

Toni je dugo šutio. Toliko da sam morao još nešto reći.

„Radit i zaradit. Bit ću vozač, mogu raditi gdje hoću. Plaćaju im i smještaj i sve.“

Toni je opet šutio.

„A zašto ne ovdje?“ pitao me.

„Što ću tu za siću? Hoću lovu. Neću bit na dnu. Bio sam dosta na dnu.“

Mislio sam da je to to, da je priča gotova. On je nastavio.

„Čuj, Hrvatska ti je dala mene, i tebe meni. Znam da ti je život bio u kurcu, ali pitanje kako bi to vani bilo uređeno. Ovako ti dobiješ smještaj, dobiješ hranu, dobiješ ipak nešto. Ja dobijem nešto love, nešto malo još i zaradim i to ti je to. Mogu ić pecat, mogu uživat u životu. Nema tog vanka.“

„Hoćeš reć da trebam ostat da bi ti mogao pecat?“

„Ne kažem to. Mogu ja pecat i bez toga.“

„Što onda hoćeš reći?“

„Ne znam, samo znam da bi trebao ostat. Ti si odavde i ovo je tvoja zemlja. Šta ja znam. Dobro nam je. Šta nam fali.“

Nije mi se dalo dublje uvlačiti u razgovor, pa nisam nastavljao. On je malo šutio pa opet počeo.

„Švabe su ti zajeban narod. Previše rade, nemaju slobodnog vremena, samo letaju. Te kupi Mercedes, te kupi kuću, te kupi noviji Mercedes, te zarađuj da djeca imaju ladicu sa slatkišima…“

„Kakvu ladicu?“

„Sa slatkišima. Čuo sam od kolege da je to kao nešto kad odeš gore. Odjednom imaš ladicu punu Milki.“

Bilo mi je smiješno. Toni se smijao. Neka je ptica fijukala na drugoj obali rijeke.

„Jebe mi se za ladicu s Milkama. Ja hoću bit svoj čovjek i imat nešto svoje. Bez ičije pomoći.“

„A ja nisam stvorio ovdje ništa svoje? Jesi ti vidio moju kuću? A u čem smo se dovezli? U švapskom autu. Ne moraš ić tamo da bi vozio švapsko auto.“

„Golf ti je star dvadeset godina. Kuća nije dovršena. Ogromna je i nedovršena.“

„Jebi ga, nije se skupilo za fasadu.“

„E pa jebi ga.“

Toni je ustao i pošao do drugih štapova koje je zabacio malo dalje. Činilo mi se da nećemo uloviti apsolutno ništa. Jeli smo i šutjeli. Ja sam se nakon toga malo šetao uokolo i pronalazio ljušture školjaka i šutao granje. Niže uz rijeku pronašao sam kostur ptice. U daljini, na drugoj obali, vidio sam nešto što je izgledalo kao manji dabar ili velik štakor. Sunce je grijalo površinu vode po kojoj su se šetali dugonogi kukci. Osjećao sam se smireno, no bilo mi je dosadno. Pomislio sam na svoju sobu, krevet. Pomislio sam na sve sjebano što me dovelo do ovog mjesta.

Vratio sam se do Tonija koji se široko osmjehivao.

„Ulovio sam šarana. Vidi ga koliki je!“

Pogledao sam u kantu i vidio veliko, maslinastozeleno riblje tijelo. Jedva je stao u kantu.

„E to ti je zemlja. Kad ručak dođe iz rijeke, a ne iz trgovine. To je zemlja.“

Toni je narastao bar za dva centimetra.

Nisam htio previše raspravljati, išlo mi se natrag, pa sam se samo nasmijao. Riba je riba. Došla iz jebene trgovine ili rijeke.

Kad smo sve spakirali u auto, bio sam pospan i samo sam se zavalio u sjedalo. Činilo mi se da je i Toniju dosta. Vozili smo se natrag u tišini. Između nogu sam držao kantu u kojoj je krepavao šaran. Osjetio se na mulj, na rijeku, na kraj.

Kad smo došli kući, Olgica je utamanila, pa očistila šarana i zamrznula ga. Ja sam otišao u sobu.

Tu sam noć sanjao Tonija kako pliva u velikom bazenu punom šarana, u ribogojilištu. Plivao je između njih, uranjao i izranjao, njihova su se velika tijela ispreplitala s njegovim, bilo je to smiješno za gledati.

To je bio zadnji put da mi je govorio išta o Hrvatskoj i Njemačkoj. Imao bi još pokoju litaniju o domovini, peglala bi se zastava, no ne bi govorio direktno meni.

Otišao sam u prosincu nakon što sam završio srednju školu.

Toni me odvezao na kolodvor. Rano ujutro, kao onaj put kad smo išli u ribe. Bio sam brutalno uzbuđen. Bratić me trebao dočekati u Stuttgartu i smjestiti me za prvu ruku. Imao sam nešto malo novca, no brzo sam trebao početi raditi jer s tim ne bih mogao dugo. Golema ciglena kuća kao da je već bila iz nekih prošlih vremena. Sve nedovršeno, staro i bezvezno ostavljao sam iza sebe. Počeo je moj novi život. Toni mi je na rastanku u ruku tutnuo dvjesto eura. Pomogao mi je sa stvarima i zatim stajao zbunjeno pored autobusa. Izgledao je kao da ne pripada ni pored autobusa za Njemačku, a kamoli Njemačkoj.

„Uvijek se možeš vratit i kod nas bit. Jebeš novce. Samo ti dođi ako treba.“

Čudno smo se zagrlili iako nisam imao nekih velikih osjećaja. Činilo mi se kao da ih je on imao više.

Smjestio sam se u bus, stavio slušalice i utonuo u san. Hrvatska je prošlost, ponavljao sam u sebi. Hrvatska je jebena prošlost.

Nisam počeo s vožnjom, počeo sam sa skupljanjem čaša po klubovima, pranjem suđa, svakakva sranja. Živio sam u stanu s bratićem i još dvojicom starijih tipova. Bilo mi je čudno. Osjećao sam da sam na vrhu svijeta, a istovremeno i na dnu svijeta. Radio sam kao konj, ali sam imao svoju lovu i od nikoga je nisam morao tražiti.

Našao sam curu. S njom sam brzo učio njemački. Nakon otprilike pet mjeseci dobio sam posao na baušteli i plaćen smještaj u Kölnu. Cura je ostala u Stuttgartu, jedno vrijeme smo se čuli i onda je utihnulo.

Velik grad bio je valjda sve što sam htio. Dva tjedna sam radio od jutra do mraka, par dana bio slobodan. U te dane bih zaboravljao na bauštelu, živio punim plućima, izlazio, zabavljao se. Vidio sam sve i svašta.

Letio sam i padao na dnevnoj bazi. S Tonijem sam se povremeno čuo preko poruka. Javio bi se iako nije znao dobro tipkati. Uvijek bih mu odgovarao da sam odlično i da mi ništa ne treba.

Dok više u jednom trenutku nisam bio.

Govno se u mene ušuljalo bočno. Nisam ni primijetio kad je krenulo. Prvo je tu bilo nenormalno napuhavanje, kasnije krv. Mislio sam da su hemoroidi. Dugo sam durao. Pošto nisam bio prijavljen, nisam mogao ništa. Pošto nisam mogao raditi od bolova, morao sam dati otkaz.

To je bilo valjda prvi put da sam plakao od trena kad sam kao klinac bio smješten kod prvih udomitelja. Bilo me sram, bio sam nula, bojao sam se. Zadnji dan prije nego sam morao izaći iz stana, mislio sam da je jedino rješenje ponovno otići do bratića.

Ležao sam na krevetu i osjećao se loše. Nisam znao kome da se javim, a jako sam htio razgovarati.

Uzeo sam mobitel i napisao: „Bok Toni. Što ima.“

„Utakmic. Što Radis. Jesi dobr0.“ pisalo je u poruci.

Neko sam vrijeme razmišljao, pa napisao: „Nisam. Nešto mi je. Idem sutra u Stuttgart, pa ću vidjet što dalje. Imam neke bolove. Morao dati otkaz.“

Toni nije ništa otpisao. Ležao sam skvrčen na krevetu. Nadao sam se da će me u toj pozi boljeti manje i da ću uspjeti izdržati do polaska busa. Sutradan su me dečki natrpali tabletama za bolove, popušili smo jednu da se opustim i ukrcao sam se. Puta se ne sjećam, spavao sam, probudio me vozač.

Sjećam se samo da su kad sam izašao iz autobusa na kolodvoru stajala dva čovjeka. Moj bratić i Toni.

Kad sam ih vidio, samo sam se pustio. Nakon dugo vremena sam se pustio. Svi živci u tijelu su otpustili napetost i mogao sam lakše izdržati bolove u želucu. Kod bratića smo jeli i otuširao sam se, nagutao sam se tableta pa s Tonijem sjeo u Golf. Toni je dugo šutio, ali nakon nekog vremena više nije mogao.

„Jebemti i Njemačku i jebemti bolest, sve ti jebem, da ti jebem. I pare i sve. I jebenu bauštelu i jebeni život i Europu. Pizda im se svima ogadila.“

Deset i više sati Toni je neumorno vozio. Stajao je samo po gorivo.

Kad smo stigli u Hrvatsku, isti dan su me pregledali i nakon toga rak. Kemoterapija i sve ostalo.

Opet sam ležao u ružnoj trokatnici, u svojoj staroj sobi, osjećao sam se kako sam se osjećao. Jedan dan popišano, jedan dan sretno, jedan dan kao da ću se izvući, jedan dan kao da neću.

Toni i Olgica brinuli su se o meni i ako ništa, za to sam se mogao uhvatiti.

Snove o Njemačkoj pospremio sam za kasnije. Toni je time bio zadovoljan. Sigurno je mislio da ih više neće ni biti.

 „Kad ti bude bolje ićemo na pecanje“, rekao mi je jedno jutro i ja sam rekao „Dobro.“