Mirana Likar Bajželj: Jutro posljednjeg dana (2015.)

Nagrada Lapis Histriae 2015

MIRANA LIKAR BAJŽELJ

JUTRO POSLJEDNJEG DANA

Tko sam? U toj noći? Danu? Inače? Što sam? Badanta. Oruđe. Ležim u hodniku, ne znam ni jesam li budna ili spavam, i pregledavam se u tihom praznom gluhom zagušljivom noćnom sivilu. Grebe li me plahta? Je li još noć? Je li već dan? Koji dan?

            Imam precizan vid ptičjih očiju. Gledam s visine. Sati je pet ujutro. Petak. Okus mu je po gorkoj kiselkastoj kavi. Sjedam u stari i hrđavi twingo. Susjeda me uvijek poveze sa sobom. Kišna cesta zavija od Peroja do pulskog autobusnog kolodvora. Neispavana sam. Uznemirena. Nikada ne zaspim noć prije odlaska. Boli me odlazak. Grebe me. Idem u tragediju. Ili je to samo plahta. Iz prtljažnika uzimam kolica za kupovinu. Ima ih svaka badanta. Ili kofer na kotačićima. Ja više volim kolica. Lakša su. Zavezala sam na njih svilenu mašnu, jer je još ljepote na svijetu. Stavila sam u njih stvari za četrnaest dana.

            Kupujem kartu. Košta me jedan dan rada. Ćao, susjeda poljubi zrak uz moje lice, doći ću po tebe, javi se. Ne mašem joj. Ne mogu. Pogled na nju me koči. Ona je slobodna. Ona ne mora ići. Već danas će kod kuće kuhati svoju krumpirovu juhu. Već danas će njezina kuhinja mirisati po slobodi i timijanu. Njezinom. Vlastitom. Iz gredice pod prozorom.

            Dobro jutro Marija, pozdravi me Oto, koji je istovremeno kontrolor i šofer. Moje ime je još uvijek moje ime. Četrnaest dana ga više neću čuti. Kuće uz put su u tami. Na okno padaju kapljice koje se slivaju u mlazovima. Brzina ili jugo razmazuje ih vodoravno. Okno miriše po metalu, soli, igli i još po čemu. Zašto to što gledam ima miris? Kad ne bih imala ptičje oči, mogao bi me ubosti. Nožem, viljuškom, bilo čime što bi našao za zabadanje, samo kada bih mu okrenula leđa. Kada stvarno zatvorim oči. Kad ne gledam. Zar i s krhotinom?

            Badanta sam. Imam gipko zmijsko tijelo. Nemam udove. Moje su ruke žalosno i mrtvo ovješene, noge odrezane. Mogu se motati po tami, s rascijepljenim jezikom zamjećujem prisutnost, njegovu, njezinu, ona nije opasna, osjetim, gdje se gibaju i kako, bez paljenja svjetla. Zna postati oduran. Ne gledam ga u oči. Ne puštam da nešto nađe u njima. Nešto za što bi se zakačio. No moram gledati noću. Ako neočekivano upalim svjetlo, može skočiti, oboriti me na tlo, ugušiti... Još je uvijek velik i snažan. I lud. Snažni luđak.

            Potpomažem si kalendarom. Svaki dan precrtam jedan dan. Odradim. Precrtam. Idem dalje. Odradim. Precrtam. Idem. Dalje. Prvi petak. Posljednji petak. Prvi križić. Posljednji križić. I čekam zamjenu. Vrijeme je beskonačna zmija. Na njenom kraju je druga badanta. S Krasa. Ne razgovaramo mnogo. Kad dođe, jedva se suzdržavam da ne istrčim van. Kolica su skroz lagana. Petlja leprša. A i o čemu bismo razgovarale. Pa znamo kako je. Napravila sam svoje. Sad je ona na redu. Predajem joj tugu. Sad je sva njena. U džepu mi je 525 eura. Vani je vjetar i sunce i miris grada i miris soli. Autobus odlazi u dva. Dotada mogu odgledati izložbe. Sjedim na klupici. Dišem. U rijetkoj prilici kupim si sladoled. Još rjeđe kavu. Oto će me pozvati po imenu. Pozdrav Marija, reći će. I, idemo kući?

            Imam sluh šišmiša. Razlikujem zavijanje juga, koje me pratilo, od bure na koju se okrenulo jučer. Čujem gume Davidova bicikla, disanje asfalta, smijeh, staje s jednom nogom na sjedalo, pravi lastu... Daje mi snagu da pobijedim bolest, gađenje, strah, tugu... Autobus prolazi pokraj marine, čujem ljude druge vrste, more, koje pljuska o mol San Carlo, golubove na trgu Unita'... Kada bih prečula šum plahte, noćne korake, prečula bih tragediju, katastrofu, dane kojih nema i dane koji jesu… Mogao bi me povrijediti na bilo koji način, a ona uopće ne bi dala ni glas od sebe. Ne zna ni sama za sebe, a kamoli za mene.

            Imam snažno lavlje srce. Svaka badanta ima srce iz različitih uspomena. Moje je iz Davidova pogleda, njegovih ruku koje za mojih nedjelja brišu posuđe, posjedaju me na kauč i donose kavu, on je moja snaga, moje zdravlje. Zbog njega se prepuštam jugu sluzavcu, da me odgura u mramornu vežu, u mrak, smrad, nepostojanje. David mi šalje krv po žilama dok vežem pregaču. Zbog njega brišem stare talijanske guzice. Zbog njega ne ludim. Donesi ovo, odnesi ono, pobriši, operi… Zbog njega dopuštam da za trideset i pet eura dnevno nada mnom vladaju oni, oni koji više ne mogu vladati ni nad čim drugim, čak ni nad svojim rukama. Zbog njega napravim milijun koraka s odrezanim nogama. Kad ne bi bilo njega već bih završila s tom stvari.

            Imam željezni vučji želudac. Zbog toga sada ne povraćam. Smrad je brutalan. Podižem se s postelje na sklapanje. Bosa sam. U tami nečujno odškrinem pritvorena vrata. Na podu se u uličnoj svjetlosti svjetluca lokva. Opet si je izvukao kateter.

            Ona sjedi kao nijemi Buda na podu, gola je, sa spavaćicom se briše po glavi. I bez svog izoštrenog pasjeg njuha znala bih što je to što je razmazala po kosi.

            Obujem se. Otvaram prozor. Navlačim pregaču.

            Upalim svjetlo, prvo u hodniku, zatim ono maleno u njihovoj sobi, moj vučji želudac se četverokutno pomakne. Zadržim dah. Skinula je pelenu. Spavaćica je puna dreka, razmazala ga je od kose na glavi do noktiju na nogama. Dva sata su ujutro.

            Uznemiren je. Kune. Izrastaju mi ruke, zbog toga idem po rukavice. Kažem mu da je u redu. U redu je. Idemo. Blesavo i bezubo se smijulji dok je vodim u kupaonicu. Idemo. Gurnem je na stolicu pod tuš, spavaćicu bacim u perilicu. Namjestim program. Osušim joj kosu. Stavim pelenu. Preobučem je u čistu spavaćicu, posjednem pred televizor. Čekaj, kažem. Sad smrdim i sama. Idemo. Presvlačim se.

            Obrišem urin. Nadam se da kiselina neće proždrti moj željezni vučji želudac. Ako neću ja, već će kakva Moldavka za manje. Zarađujem svoj novac. Svoje mlijeko i kruh. Idemo. Da imam gdje, radije bih krala. Idemo. Napnem se. Uspravim ga. Dignem ga, smjestim na fotelju, svučem mu pidžamu, ne slušam zanovijetanja, idem samo naprijed, brišem ga mokrim ručnikom, napnem se, uspravim ga, obučem mu novu pidžamu, zamijenim posteljinu, napnem se, uspravim ga, premjestim na postelju, namjestim kateter, dobro je, dobro, umirujem ga, idemo, dovezem nju, položim je pokraj njega i ugasim svjetlo. Pozatvaram prozore. Otuširam se. Još uvijek smrdim. Obučem čistu trenirku. Četiri su sata. Nad Trstom svjetluca. Srušim se na svoj ležaj u hodniku. Nemam više snage. Dobro je da se vjetar okrenuo, donosi sunce.

            Pitam se, kako je to moguće. Što se dogodilo? Gdje se zalomilo? Tko je kriv? Ima nas više tisuća. Iz Moldavije, Ukrajine, Rumunjske, Hrvatske, Slovenije… Vani se bura potuca ulicama, diže smeće i nosi ga u more. Pišem u tamu. Pišem svojem predsjedniku, papi, socijalnoj radnici, svojim dragim mrtvima, ministrima, Bogu: Socijalisti ste, napravite nešto za nas sirote… Ponižavate me… Pišem i čitam napisano. Dvjesto eura penzije? Jeste li vi normalni? I ovrha za petsto? Naviru nove riječi. Ružne riječi. Koje me skore. Stvrdnu. Skorena pokušavam zaspati, ne bih li pred odlazak mogla zguliti ostatke prljavštine, postaviti doručak, podnijeti uvrede, toviti, glačati, čistiti. Moram zaspati da bih što prije bila Marija. Zaboravila sam mu dati sredstvo za umirenje. Ali i ovako spava. Neću ga buditi.

            No san ne dolazi i ne dolazi, zato ustajem, uzimam kalendar, precrtam novi datum. Danas imam sedamdeset i tri godine… pet mjeseci… i jedanaest dana. Tranzicijska umirovljenica. Živa sam. Imam Davida, svoga unuka, koji osim mene nema nikoga drugog na svijetu. Liježem. Zatvaram oči. Osluškujem. Zagledam se u svoju noć, u kojoj još ima zvijezda na nebu. Prepuštam se.

            Čujem ga u dahu vjetra, mirišem, osjećam. Ustao je. Ide pokraj mene. Kamo? Zašto? I on vidi u tami. Urin ponovo kapa po podu. Svaka kapljica se raspe u tisuću smrdljivih djelića. Vratio se. Nešto ima u ruci. Teško je. Tamno. Daska za rezanje? Od masline. Ima skoro crne godove. Rupicu u dršci. Žljebić za odvod i zadržavanje tekućine. Udubinu za sol u obliku polovice jaja. Zaboravila sam je na stolu. Ona ga iz dubine sobe bezubo i s cerekom podstiče. Ne mogu otvoriti oči. Zaboravila sam… Razmrskat će mi lice. Zdrobiti lubanju. Ne mogu se pomaknuti. Možda nije daska. S nečim zamahuje. Možda je nož. Možda je jastuk. Sad će, sad će zabosti, obaviti, ugušiti me... Ne mogu otvoriti oči. Ne mogu.

            A možda nije ništa. Možda mogu ostati zatvorene. Možda. Ništa. Možda je badanta samo dopustila buri da je pomete u snove jer je već jutro posljednjeg dana.

preveo sa slovenskog Neven Ušumović