ft-logo

Roić, Sanja: Sentimentalno sazrijevanje u Miriaminom gradu

        Miriam Cohen, glavni lik ovoga romana, neodvojiva je od svoga grada i od njegove dramatične, nerijetko, tragične povijesti i čudesnog geografskog položaja podno Krasa, zapadno od Istarskog poluotoka, s pogledom na široki, mirni zaljev na čijem se obzoru u rijetkim trenucima ocrtavaju Alpe. Samosvojna i suptilna kulturna i umjetnička tradicija grada Trsta prepleće s tom strašnom i lijepom geopoviješću. U njemu, uz autohtone talijanske i slovenske stanovnike, svoje su mjesto nalazili i trgovci, lučki radnici, emigranti, pustolovi i lutalice s raznih strana: Austrijanci, Židovi, Grci, Srbi, Englezi… i mnogi drugi.      

       Stroga talijanska književna kritika 70-tih godina odmah  je pohvalila novi roman, dočekala ga kao istinski dar i proglasila najboljom Tomizzinom knjigom dotad, primijetivši da je grad Trst, kao mjesto egzistencijalne kompenzacije dvoje usamljenih, nesigurnih i strahovanjem obilježenih mladih ljudi, okvir za njihov međusobni izbor i trajno, duboko zajedništvo. Premda je početkom 70-tih već cijelo desetljeće bio prisutan na književnoj sceni, Fulvia Tomizzu se najčešće spominjalo kao pisca s granice, poznatog po trilogiji koja je tematizirala zbilju poslijeratne Istre, dramu onih koji su otišli i onih koji su ostali. Niccolò Gallo, njegov 'duhovni otac' i redaktor u izdavačkoj kući Mondadori još od prvog romana Materada, iznenada je preminuo početkom rujna 1971. spremajući se na put u Istru. Tomizza mu je posvetio Miriamin grad kao znak duboke odanosti i istinskog prijateljstva. U romanu će novi otac, književni lik Daniele Cohen, postati i ostati čvrst oslonac mladom Stefanu, jednako kao što je tršćanski muzikolog Vito Levi (1899. – 2002.), otac njegove supruge Laure,  u stvarnom životu to bio Fulviu.      

      Kao prvi Tomizzin tršćanski roman Miriamin grad označio je početak drugog dijela njegova plodnog opusa kojemu pripada i dio romana Kamo se vratiti iz 1974. i oni kasniji,   Prijateljstvo, Mladenci iz ulice Rossetti, Franziska, Posjetiteljica. Premda im je radnja smještena u različita povijesna razdoblja, u svima se ona razvija u Trstu u kojemu je od svoje dvadesete godine njihov autor živio i pisao. Pritom on nikada nije zanijekao svoje istarsko porijeklo i svoju istarsku zavičajnost.

      Od sredine 50-tih do početka 70-tih godina dvadesetog stoljeća Trst se jako promijenio: od tragičnih događaja na središnjem trgu 1954. i konačnog pripojenja Italiji Londonskim ugovorom postao je veliko trgovište, svjetlucava meka koja je svojim lijepim predmetima privlačila srednje i niže slojeve balkanskog stanovništva. Putnici su se svakodnevno od jutra do večeri slijevali u njegove trgovine i često nezgrapno i neprimjereno, ali uz dobrohotno odobravanje trgovaca, opsjedali obale, ulice i trgove. Nešto od te atmosfere susrećemo i na stranicama Miriaminog grada.

      Prošlost i sadašnjost ostarjelog, ali još uvijek umnog i britkog doktora Danielea Cohena i njegove mlađahne kćeri Miriam tijesno su povezani s gradom u zaljevu: oni su izdanci sloja koji je u slobodnoj luci izgradio svoj građanski, slobodarski habitus, kulturu, civilizaciju, tolerantnost i širokogrudnost kakvu posjeduju ljudi bogati duhom i obilježeni patnjom. A tome su sloju u gradu Trstu pripadali građani bez obzira na porijeklo, vjeru ili status: već je početkom 20. stoljeća jedan od njih, pod književnim pseudonimom Italo Svevo (Švapski Talijan!) označio put kojim će se kretati ta emancipacija  opisujući  u svojim romanima „Zenov grad“ i njegove ljude. Ta se antonomazija, prema naslovu romana Zenova svijest (Trst, 1923.) i liku što ga je stvorio, koristi i dan danas. Od ovog Tomizzinog romana Trst je, s književnog stanovišta, postao jednako tako i „Miriamin grad“.

     Uz ime mučenika Stjepana (Stefano), otac i kći nose starozavjetna proročka imena Daniel i Mirjam, u talijanskoj varijanti Daniele i Miriam. Tim je odabirom u vremenu nakon studentskih nemira 1968., kasne legalizacije kontracepcijske pilule 1971., a prije referenduma o razvodu braka izglasanog u Italiji tek 1974. godine, Tomizza suptilnim književnim sredstvima promaknuo multikulturalnost na osjetljivom talijanskom pograničnom tlu. Uz talijansku i slavensku, o kojoj su pisali stariji tršćanski pisci, uveo je lokalnu židovsku tradiciju i kulturu u svojoj integriranoj, laičkoj varijanti kao nezaobilazan korektiv nakon dva desetljeća fašizma i Drugog svjetskog rata. U svojoj vidovitosti nije zaboravio ni muslimane spomenuvši usput, riječima protagonista, kako bi Trstu dobro došao i jedan njihov hram.

    

      Atmosfera i boje koje rese grad neodvojivi su od same biti protagonista ove knjige:

 

To je jesenski grad. Ne samo kad ga se gleda kroz žute zavjese dnevnog boravka, nego i kad se u njega prodre, hodajući ulicama sad u ožujku, osam mjeseci nakon što smo bili u srpnju, za deset bit će siječanj. Tek je prestalo kišiti, zapuhao je hladniji vjetar, ljudi  su se ušuškali, a kad dođe ferragosto postanu ležerni: između kupola srpske pravoslavne crkve i kipova na Svetom Anti nebo je tamnomodro i daleko, jedva zaorano bijelim brazdama kao more kad ga se gleda odozgo.

 

U taj se “jesenski grad” stanovnici vraćaju dolazeći sa zapada:

 

Redovito, kad dolazimo vlakom – bilo to iz Madrida ili Londona, iz Venecije ili Milana, nakon samo dana ili čitavog mjeseca izbivanja – žene čekaju glave omotane svilenom maramom koja već leprša. Dok im vjetar mrsi kosu, nastojimo da nas unatoč prtljazi uhvate pod ruku; bez riječi izmijenimo poljupce koji bi trebali biti posljednji, a zapravo obilježavaju povratak u jedino naše ozračje.

 

          I pripovjedač pripada Tršćanima koji se u svoj grad vraćaju sa zapadne strane, no već na sljedećoj stranici doznajemo da on govori i hrvatski i slovenski i da je njegova prošlost vezana za krajeve istočno od Trsta. Tek u III. poglavlju otkriva se i njegovo ime, Stefano, što ga povezuje s protagonistom prijašnjih romana Peto godišnje doba i Stablo snova, zbog čega bi se Miriamin grad mogao smatrati trećom knjigom druge autorove trilogije, nakon one prve istarske.

         U istom, Trećem poglavlju, Stefano opisuje jedan od svojih povrataka:

 

Vlak koji je rasuo suputnike po mnogobrojnim talijanskim gradovima, nesigurno se usmjerio prema najudaljenijem, cijela kompozicija svela se na jednu obitelj putnika. Uvlačio se u sivi, opravdano uspavan kamenjar Krasa, mimoišao Barcolu, laku na vodi i retorični Svjetionik pobjede na drugoj strani, klizio preko nadvožnjaka i provaljivao na neproporcionalni splet hrđavih, kolosijeka pod slijepim skladištima stare luke da bi svoju dugu jurnjavu završio u Miriaminom gradu i u njemu zaspao, možda i ostao.

 

       Zbog svog novinarskog posla on je često na službenom putu, u Rimu, Milanu, Veneciji, Udinama, Opatiji, pa i u dalekom Mexico Cityju, ili egzotičnoj Africi. Svugdje susreće žene, najrazličitije, djevojke, udane, slobodne, više ili manje atraktivne i spremne za ljubavni susret. Gotovo nemoćan da im se odupre zbog jakog i općeprihvaćenog stereotipa o muškarcu-osvajaču, analizirajući svoje avanture on postupno spoznaje njihovu efemernost.

     Osjećaji, spolnost, ljubavni i bračni odnosi postali su tema talijanskih romana još od Tommaseove Vjere i ljepote iz 1840., no u Miriaminom gradu ljubavni i, kasnije, bračni odnos razvija se u znaku laičkog poimanja te zajednice nastavljajući se na Ispovijesti jednog Talijana, slojevit preporodni roman tragično preminulog Ippolita Nieva, poznat po nezaboravnoj djevojčici, djevojci i ženi Pisani. U Tomizzinom je romanu protuteža mladićevim avanturama jedan građanski stan u kojem se on osjeća apsolutno prihvaćenim, stan smješten u ulicu Rossetti, koja intertekstualno upućuje na pjesnika Umberta Sabu i njegovu zbirku Trst i jedna žena iz 1910. Ta  žena, Lina, doista je stanovala u strmoj ulici Rossetti koja se odvaja od središnjeg Šetališta (u romanu će kasnije, ne zna se da li previdom ili namjerno, biti spomenuta još jedna lokacija toga stana naspram Gradskog parka). U njemu živi obitelj Cohen: otac Daniele i kći Miriam, čija je majka porijeklom Zagrepčanka preminula neposredno nakon rata, a tu je i „kućno božanstvo“ mačak Ezechiele (i on proročkog imena, Ezekiel!), za što Stefano zbog svoga seoskog porijekla nema baš previše razumijevanja. O slavenskom svijetu otac i kći ne znaju gotovo ništa, pa im je mladi Istranin dobrodošao prevoditelj i posrednik pri susretu s nepoznatim rođakom prispjelim u grad i kasnije s nepoznatom  hrvatskom tetkom, koja ima drugačije navike i govori njima nerazumljivim jezikom.

    Stefano je doživio ratnu i poslijeratnu traumu u Istri, a zatim u Ljubljani i Beogradu, gradovima gdje je počeo studirati i raditi na filmu, i konačno u Trstu, gdje se pokušavao integrirati. Miriam je kao dijete Židova i strankinje u vrijeme fašizma (ne zaboravimo, upravo je na glavnom tršćanskom trgu Mussolini 1938. proglasio rasne zakone!) najprije doživjela zabranu školovanja, zatim posvemašnju neimaštinu kad je kao djevojčica bez ijedne igračke skupljala grančice za ogrjev, morala se lažno predstavljati neznancima i naposljetku skrivati s ocem u venecijanskom getu, dok im je majka nekako dobavljala hranu. Tko je patio više, koga je nepravda teže pogodila? Različiti po svemu, Miriam i Stefano slični su po najvažnijem: oboje su čeznuli za harmonijom i, naposljetku dospjeli do nje različitim putevima.

     Stari doktor Cohen preživljava od prihoda svoje 'butige' koja posluje na rubu propasti, pa kućni budžet spašava prodajom dragocjenih knjiga iz svoje biblioteke. Mudar je, načitan i, kao pravi Tršćanin, frojdovac, ali istodobno ironičan i sumnjičav kada je riječ o psihoanalizi. Miriam, koja je ostala bez majke i bila lišena redovnog  školovanja, formirala je u tom okruženju i prilikama svoj jedinstveni karakter, kristalno jasne intuicije, nepokolebljivih emocionalnih i etičkih kriterija. Ta djevojka krhke i vrlo skladne figure, duhovita  i okretna, posve je nepraktična u svakodnevnim poslovima i zadacima: spava do podneva, priprema jela bez osnovnih sastojaka… S druge strane, svojevrsna žrtva psihoanalize je upravo Stefano: on spoznaje svoje porijeklo i odgoj, precizno opaža razlike koje ga dijele od Cohenovih i svjestan je koliko mu znači njihova blizina kako bi, konačno, shvatio i prevladao svoju želju za samopotvrđivanjem i zaslužio Miriaminu autentičnu ljubav. „Kuća bitka“ u kojoj se ostvaruje njihov konačni susret i uzajamno prihvaćanje jest tršćanski dijalekt kojim se u tom gradu služe svi, pa i najviši slojevi društva. Stefanova pjesma posvećena budućoj supruzi vraćena je u prijevodu Lorene Monica Kmet u, nazovimo ga tako, svoj prvotni oblik,  na istarsku čakavicu, čime je postala možda najintimniji Tomizzin zapis:

Ovakò, ovuda, sam

va tvojoj hiži, dok te čekan

sa suncem ko se jigra na mizi

kadi si se brižna

vàdila

i sploh ti ni hodilo va glãvu

pa te mat strašila,

ovuda, sam,

dok voda kuha na ognjišću

a vanì jesen prihaja na golac

ne moren niš neg plakat, jokat

i na te mislit, dite,

ča si moja postala.

 

     Zašto i kako je Tomizza odlučio da u ovom romanu, pored Stefana koji traži vlastitu ravnotežu, jednaku pažnju posveti ženskom liku?  U razgovoru s Marcellom Continanzom Garfi za list La Provincia 7. travnja 1972. izjavio je da ga je oduvijek privlačila ženska priroda zbog bogatstva svojih unutarnjih raspoloženja i svoje instinktivnosti. Početni impuls bio je, dakako, susret s djevojkom koja je kasnije postala njegova supruga, nepredvidivom mladom ženom koja mu se znala suprotstaviti i koja je bila čvrsto uvjerena u vlastite osjećaje. Pripadala je tršćanskom građanskom sloju židovskog porijekla, kasnije jednostavno „nekatolika“, koji je odlikovala neizmjerna životna radost, ali i drevna mudrost s kojom su prihvatili svoju tragičnu sudbinu. Međutim, kao što se i događa u najboljim književnim djelima, Miriam – koju Stefano vidi i kao preživjelu Annu Frank ­  –  se razvila u samosvojan književni lik koji živi vlastitim životom, dalek konkretnoj obiteljskoj stvarnosti.

       Miriamin grad je roman sentimentalnog sazrijevanja muškog protagonista Stefana, a roman ljubavnog i životnog ispunjenja za Miriam. Ona je ta koja je prepoznala svoga čovjeka i koja ga diskretno i za njega samog neprimjetno vodi ka zrelosti, potpomognuta mudrošću, otvorenošću, prirodnom inteligencijom i suptilnom ironijom koju je naslijedila od oca. Toj atipičnoj obitelji, koja u sebi sažima najbolje i najdragocjenije nasljeđe tršćanske civilizacije i kulture, Stefano postupno pripada sve više, svjestan da pripada gradu na periferiji jednog svijeta koji je istodobno u vremenu kada je bio napisan bio metonimija sveukupnog Zapada za svijet s one strane granice. Tek na početku zadnje četvrtine romana Stefano može i smije otvoreno priznati samome sebi:

 

Gong mi je glasno odjeknuo u glavi i objavio mi da sam se zaljubio. Zvuk je trajao dugo poput zlaćanog svjetla jednog listopada, kakav se, prema objavama bečkog meteorološkog instituta, u ovim krajevima nije ponovio preko osamdeset godina. Potreseni mozak nije uspijevao odrediti datum i prilike odakle je sve počelo. Nagnuto sunce uspjelo se po prvi put uvući u drugi dio stana, u onaj koji je licem bio okrenut Gradskome parku, u hladovini, zaštićen od bure. Grad je zatečen u nepomičnosti i zaustavljen, ošinut u svojoj nepokretnosti; nema i neće više imati drugih zvukova i drugih mirisa osim iz ovog godišnjeg doba.

 

        Ponovno Trst, zaustavljen u „zlaćanom listopadu“, otada trenutka svih trenutaka u kojem mladi Istranin spoznaje da je njegova ljubav prema Miriam i ljubav prema njenom gradu. U lokalnu književnu tradiciju, počevši od ovoga romana, ubraja se i Fulvio Tomizza Tršćanin, ali zato ne manje Istranin, jedan od rijetkih intelektualaca koji se nisu odrekli svoga porijekla prihvaćajući novu pripadnost. Pisac ovoga romana – u kojem supostoje Stari zavjet, grčke tragedije, Dante, Shakespeare, Goethe, operne arije, Kafka, Saba, Chaplin, nevješti zapisi jedne gimnazijalke i dijalektalna poezija  –  svoje je porijeklo integrirao u novi svijet kompleksnog grada u zaljevu samosvojne književne i intelektualne tradicije, čije je najdublje i najdragocjenije slojeve prepoznao, spoznao i ugradio u vlastitu spisateljsku poetiku.

  

 

Predgovor Sanje Roić hrvatskom prijevodu romana "Miriamin grad" (La città di Miriam) Fulvija Tomizze (prevela s talijanskog Lorena Monica Kmet, izdala Gradska knjižnica Umag, 2016.