hr
it
slSudionici
Mladen Blažević (Rijeka, 1969.), pjesnik i pisac. Ljubav za prošlim i povijesnim zapisao je u dva sjajna romana „Tragovi goveda“ i „Ilirik“. U suradnji s grupom autora 2014. godine potpisuje zbirku distopijskih priča „NDH 2033.“ Također piše pjesme i kratke priče koje objavljuje u brojnim književnim časopisima. Prevođen je na slovenski i ukrajinski. Godine 2018. nagrađen je nagradom „Post Scriptum“ za književnost na društvenim mrežama. Kao rezultat nagrade, objavljena mu je knjiga poezije „Mogućnost povremenih oborina“ (Jesenski i Turk, 2019.).
Rosanna Bubola (Buje, 1975.), glumica i spisateljica. Pohađala je Filozofski fakultet u Trstu te usavršavala glumu priključujući se i djelujući u kazališnoj skupini Teatro Incontro pod vodstvom redatelja Spira Dalla Porte Xydiasa. U Trstu je surađivala s kazališnom skupinom Gruppo Teatrale per il Dialetto (Kazališna skupina za dijalekt). U sezoni 1999./2000. počinje surađivati s Talijanskom dramom Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca. Godine 2003. diplomirala je modernu književnost na Filozofskom fakultetu u Trstu. Autorica je i redateljica tekstova kojima je tema Istra, njene legende i njena povijest. Ravnateljica je Pučkog otvorenog učilišta u Bujama. Posljednja kazališna uloga je ona u „Slipariji“ (Istarsko narodno kazalište, 2020.) po romanu Milana Rakovca, u režiji Matije Debeljuha.
Maja Klarić (Šibenik, 1985.), putopjesnikinja. Diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira razna događanja, između ostalog i međunarodne pjesničke susrete Šumski pjesnici u Butorima nedaleko od Grožnjana. Boravila je na književnim rezidencijama u Brazilu, Estoniji i Grčkoj. Objavila je tri zbirke putopisne poezije: „Život u ruksaku“ (2012.), „Quinta Pitanga“ (2013.) i „Nedovršeno stvaranje“ (2015.) te dva prozno-poetska putopisa: „Vrijeme badema“ (2016., 2018.) o hodočašću Camino de Santiago i „Približavanje zore: put 88 hramova“ (2019.) o zen-budističkom hodočašću u Japanu. Nakon više od 3000 prehodanih kilometara po svijetu, Maja je nedavno pješačenje zamijenila Bookmobilom, putujućom knjižnicom i knjižarom, čime želi promovirati poeziju, putopise, odnosno knjigu i čitanje općenito, a posebno u mjestima do kojih poezija i knjiga teže dolaze i gdje ljudi, možda, manje čitaju.
Laura Marchig (Rijeka, 1962.), spisateljica i kazališna djelatnica. Diplomirala je modernu književnost na Sveučilištu u Firenzi. Od 2003. do 2009. bila je urednica tromjesečnika za kulturu La battana. Od 2004. do 2014. bila je ravnateljica Talijanske drame Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca iz Rijeke. Pod njenim vodstvom Talijanska je drama dvadesetak puta nagrađivana u državi i inozemstvu. Laura Marchig izmjenjuje književnu i kazališnu djelatnost; pjesnikinja, spisateljica, prevoditeljica, autorica tekstova za razne izvođače i pop grupe. Dosad je izdala četiri zbirke poezije i roman „Snoopy polka: noir balcanico“, koji je 2015. izdala izdavačka kuća Oltre iz Torina. Hrvatski prijevod romana izdala je opatijska izdavačka kuća Shura publikacije 2019., prijevod: Lorena Monica Kmet.
Đorđe Matić (Zagreb, 1970.), pjesnik i esejist. Završio je studij engleske i talijanske književnosti na sveučilištu u Amsterdamu. Objavljivao u brojnim medijima s područja bivše Jugoslavije i Nizozemske. Stalni je suradnik tjednika Vreme i časopisa Prosvjeta. S producentom Dragijem Šestićem surađivao na mnogobrojnim albumima world i etno muzike. Objavio je sljedeće knjige: „Lingua franca“ (2013.), „Tajni život pjesama“ (2014.), „Tajne veze“ (2017.) i „Historija i savremenici“ (2017.). S Merimom Ključo napisao je (trojezični) glazbeni priručnik „Eastern European Folk Tunes“ (2009.). Urednik je i koautor „Leksikona YU mitologije“ (2004.). Godine 2016. objavljena mu je zbirka poezije na nizozemskom: „Haarlem Nocturne“. Član je Hrvatskog društva pisaca. Živi u Filipinima, blizu Poreča.
Mark Thompson (Sheffield, 1959.), sveučilišni profesor, povjesničar, aktivist. Diplomirao je englesku književnost na Sveučilištu u Cambridgeu. Svoju prvu knjigu „A Paper House. The Ending of Yugoslavia“ o raspadu Jugoslavije napisao je 1992. Radeći kao novinar, istraživač medija i analitičar za UN, 90-e je proveo na području bivše Jugoslavije. O ulozi i manipulaciji medija prije i tijekom rata napisao je knjigu „Forging War. The Media in Serbia, Croatia, Bosnia and Herzegovina“ (1999.). Radio je kao medijski analitičar UNPROFOR-a, glasnogovornik OSCE-a i medijski predstavnik mnogih programa i fondacija. Knjiga „The White War. Life and Death on the Italian Front 1915-1919“ iz 2008. nagrađena je PEN Hessell-Tiltman nagradom. Dugopripremanu knjigu „Izvod iz knjige rođenih: priča o Danilu Kišu“ izdao je 2013. Od 2015. predavač je na Odsjeku za povijest Sveučilišta u Norwichu.
Tea Tulić (Rijeka, 1978.), spisateljica. Od 2008. aktivna u udruzi Katapult kao projektna voditeljica, organizatorica književnih večeri i selektorica rukopisa za objavu. Prozu je objavljivala u raznim domaćim i inozemnim književnim časopisima, a kratke priče prevođene su joj na engleski, francuski, slovenski i poljski jezik. Godine 2011. osvojila je nagradu Prozak za najbolji rukopis autora do 35 godina. U sklopu te nagrade objavila je fragmentarni roman „Kosa posvuda“. Bila je prva stipendistica književne rezidencije KROKODIL u Beogradu gdje joj je također objavljena knjiga. Članica je neformalne riječke književne skupine RiLit i jedna od autorica njihove zajedničke zbirke kratkih priča. Roman „Maksimum jata“ objavila je 2017. godine.
Irena Urbič (Ljubljana, 1952.), inicijatorica, organizatorica i moderatorica kulturnih i humanitarnih akcija, aktivistica. Nakon školovanja u Kopru i Puli studirala je na Akademiji za kazalište, radio, film i TV u Ljubljani, te na koparskom odjelu Pedagoške akademije u Ljubljani. Dvadeset godina bila je u Kopru nastavnica talijanskog jezika kao jezika društvene sredine. Od 1998. do umirovljenja 2013. godine bila je copywriter medijske kuće Primorske novice. Tijekom rata u Hrvatskoj te u Bosni i Hercegovini sudjeluje u brojnim humanitarnim akcijama oko pomoći prognanicima. Na kulturnom polju osobito je aktivna na promotivnim aktivnostima vezanim za knjigu, kazalište i kulturne sadržaje autohtone talijanske i ostalih manjina. Prevodi sa talijanskog i SHBC jezika. Od 2009. godine suorganizatorica programa književnog festivala Vilenica. Jedna je od osnivateljica Foruma Tomizza i glavna organizatorica koparskog programa. Što misli, to i kaže.
Aida Bagić rođena je 1965. godine u Zagrebu. Diplomirala je opću lingvistiku i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te magistrirala političke znanosti na Sveučilištu Massachusetts, u Amherstu, SAD. Sudjelovala je u osnivanju feminističkih i mirovnih organizacija. Objavila je zbirke pjesama "Ako se zovem Sylvia" (2007.) i "Tijela su laka meta" (2014.), te zbirku kratkih proza "Znam li ja gdje živim" (2012.).
Ahmed Burić (1967, Sarajevo) je eden najvidnejših novinarjev, kolumnistov in angažiranih intelektualcev na področju bivše Jugoslavije, znan po duhovitih, pronicljivih interpretacijah svojega mesta in sveta, ki jih lahko redno berete predvsem na portalu Radia Sarajevo. Po koncu vojne, ki jo je deloma preživel tudi v Sloveniji, je zaslovel kot pesnik, najprej z zbirko »Bog tranzicije« (2004), nato so sledile »Solze nafte in krvi« (2009) ter »Materni jezik« (2013).
Velibor Čolić rođen je 1964. u Odžaku, odrastao u Modriči. Studirao je književnost u Sarajevu, a književnu karijeru započeo u Zagrebu (Quorum). Od 1992. u egzilu je u Francuskoj, gdje mu, zahvaljujući prevoditeljici Mireille Robin, ubrzo izlaze prve knjige (priče Les Bosniaques, 1993). Nastavlja pisati na francuskom, objavljuje kod velikih nakladnika, a dramatizacije mu se izvode u kazalištima. I dalje piše i na materinskom jeziku (Kod Alberta, 2006.).
Boris Dežulović (1964.) splitski je novinar i književnik. S Viktorom Ivančićem i Lucićem pokrenuo je legendarni tjednik Feral Tribune, koji je svojom beskompromisnom satiričnošću obilježio hrvatski medijski prostor devedesetih. Za suptilan, interžanrovski roman "Christkind" (2003.) o Zlu (i kako ga spriječiti) nagrađen je Nagradom Jutarnjeg lista, u to vrijeme najvažnijom hrvatskom književnom nagradom. Do 2007. godine vrlo je uspješno isprobao nekoliko književnih rodova: objavio je zbirku pjesama "Pjesme iz Lore" (2005.), roman "Jebo sad hiljadu dinara" (2005.) i zbirku priča "Poglavnikova bakterija" (2007.). Jedan od najcjenjenijih i najčitanijih novinara na području bivše Jugoslavije, poznat po ironičnim, začudno duhovitim i lucidnim kolumnama.
Christian Elia (Milano) novinar, pisac i putnik. Bavi se Sredozemljem, Bliskim istokom i Balkanom. Osnivač i urednik časopisa Q Code Magazine - online časopisa za geopolitiku, pravo i kulturu. Nakon dugogodišnjeg rada kao reporter, napušta posao dopisnika kako bi se koncentrirao na dugoročne projekte: među posljednjima su oni koji se bave Afganistanom, Palestinom i Albanijom. Autor je brojnih reportaža koje su višestruko nagrađivane. Napisao je pet knjiga, među kojima se ističu “Palestina. Walking the line” i “Oltre il muro. Storie di comunità diverse”. Kazalište ga privlači kao mjesto eksperimentiranja, dok mu je radio polazišna točka djelovanja: slušanje. Christian Elia posjetio je više od 40 država o kojima je pisao za više od dvadeset novina. Živio je u Veneciji, Istanbulu, Dubaiju, Rijeci, Napulju i Tirani.
RAJKO GRLIĆ (1947., Zagreb), hrvatski filmski redatelj, sveučilišni profesor filmske režije (Ohio University, USA i dr.). Bio je i umjetnički ravnatelj Motovun Film Festivala, direktor Imaginarne filmske akademije u Grožnjanu. Jedan je od osnivača studija filmske i televizijske proizvodnje na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Diplomirao je režiju na Filmskom fakultetu Akademije umjetnosti (FAMU) u Pragu u klasi oskarovca Elmara Klosa. Kao redatelj i koscenarist potpisuje sljedeće dugometražne filmove: "Ustav Republike Hrvatske" (2016.), "Neka ostane među nama" (2010.), "Karaula" (2006.), "Novo novo vrijeme" (dokumentarni, korežiser s Igorom Mirkovićem, 2001.), "Čaruga" (1991.), "U raljama života" (1984.), "Samo jednom se ljubi" (1981.)… da nabrojimo samo najpoznatije. Primio je više od pedeset uglednih međunarodnih nagrada te je dobitnik Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2017.). Pisao je kratke priče i pjesme, koje su mu objavljivali časopisi Umjetnost i mi i Razlog te tjednik za kulturu Telegram (u periodu od 1966. do 1970.). Pripovijedanju se vratio zbirkom "Neispričane priče" 2018. godine. Službena stranica http://www.rajkogrlic.com/
Florence Hartmann (1963) je francoska novinarka in publicistka. V devetdesetih letih prejšnjega stoletja je kot dopisnica z območja nekdanje Jugoslavije enajst let poročala za francoski Le Monde. Leta 1999 je izdala knjigo Milošević, la diagonale du fou (Milošević, diagonala blazneža). Oktobra 2000 je postala dolgoletna tiskovna predstavnica in svetovalka glavne tožilke haaškega Mednarodnega sodišča za vojne zločine na območju nekdanje Jugoslavije, Carle Del Ponte. V slovenščini sta pri založbi Sanje izšli njeni knjigi: Mir in kazen: skrivne haaške vojne med mednarodnim pravom in mednarodno politiko (2007) – o delu haaškega sodišča in o pogubnem izdajstvu pravice, Žvižgači: slaba vest naših demokracij (2017). Leta 2016 so jo med čakanjem na izrek sodbe Radovanu Karadžiću v Haagu prijeli, Uradno zaradi neplačane kazni in nespoštovanja haaškega sodišča. Skoraj teden dni je preživela v samici, v zaporih, v katerih sedijo tudi vojni zločinci, na dejanja katerih je opozarjala ta francoska borka za človekove pravice.
Franco Juri (1956), di origini friulane e croate, cresciuto a Capodistria, dal 2013 è Direttore del Museo del Mare Sergej Mašera di Pirano. Al vasto pubblico è noto anche come musicista (membro del gruppo Istranova), caricaturista (tuttora pubblica sulla rivista Mladina; in passato ha pubblicato anche su quotidiani importanti quali il Delo, il Dnevnik e le Primorske novice), è è stato deputato eletto alla Camera di Stato della RS, Segretario di Stato e Ambasciatore in Spagna e a Cuba– il romanzo Ritorno a Las Hurdes (edito nel 2008) è legato proprio alla sua esperienza spagnola. Franco Juri è stato anche co-fondatore dell'iniziativa civile Gruppo 88, nata con l'obiettivo di favorire la democratizzazione nell'ambito del mondo della minoranza italiana e della società jugoslava in generale. É stato anche membro del Comitato per la tutela dei diritti umani.
Mojca Kumerdej (Ljubljana, 1964.), spisateljica, filozofkinja i publicistkinja. Na Filozofskom fakultetu u Ljubljani završila je studij filozofije i sociologije kulture. Njen prvi roman "Krst nad Triglavom" objavljen je 2001. godine, a zatim objavljuje zbirke kratkih priča "Fragma" (2003.) i "Temna snov" (2011.). Njene kratke priče uvrštene su u brojne domaće i strane antologije i prevedene na trinaest jezika; za kratku priču "Pod gladino" dobila je nagradu Kristal Vilenice 2006. godine. Drugi roman "Kronosova žetev" objavila je 2017. godine. Riječ je opsežnom romanu koji daje jedinstvenu sliku razdoblja protureformacije na slovenskom području krajem 16. stoljeća, za koji je Kumerdej dobila Prešernovu nagradu i nagradu Kritičko sito koju dodjeljuje Društvo slovenskih književnih kritičara.
Piero Purini Purich (Trst, 1968.), diplomirao je suvremenu povijest na Sveučilištu u Trstu, pod mentorstvom prof. Jože Pirjeveca. Nakon toga, pohađao je postdiplomske tečajeve usavršavanja na Sveučilištu u Ljubljani, a doktorirao je na Sveučilištu u Klagenfurtu pod mentorstvom prof. Karla Stuhlpfarrera. Bavi se pretežno migracijskim pokretima, kretanjima populacija i pitanjima vezanim za identitet i nacionalnu pripadnost: činjenica da je studirao u Italiji, Sloveniji i Austriji, omogućila mu je da povijest jedne etnički složene regije poput Julijske krajine jasnije sagleda u međunarodnom i europskom kontekstu. Osim mnogobrojnih članaka tiskanih u talijanskim, austrijskim, hrvatskim i švedskim časopisima, Purini je i autor knjiga “Trieste 1954-1963. Dal Governo Militare Alleato alla Regione Friuli-Venezia Giulia” (Trieste, Circolo per gli studi sociali Virgil Šček – Krožek za družbena vprašanja Virgil Šček, 1995.) i “Metamorfosi etniche. I cambiamenti di popolazione a Trieste, Gorizia, Fiume e in Istria. 1914-1975” (Kappa Vu, Udine, 2010.). Zanimanju povjesničara pridodaje i ono glazbenika.
Aljoša Pužar (Rijeka, 1974.) povjesničar je književnosti, kulturolog, aktivist. Završio je studij kroatistike na Filozofskom fakultetu u Rijeci, gdje je i doktorirao. Drugi doktorat stekao je na Sveučilištu Cardiff. Predavao je na Filozofskom fakultetu u Rijeci, na Sveučilištu u Trstu, a od 2007. do 2016. i na Korejskom sveučilištu za strane studije i na sveučilištu Yonsei u Seulu. Trenutno predaje kulturologiju na FDV-u (Fakultetu za društvene znanosti) Sveučilišta u Ljubljani. Objavio je kulturološko-filološke knjige: "Granice, granice" (2007.) i "U tamni vilajet: kulturalni studiji liminalnosti" (2007.) te putopisnu knjigu "Azaleje na putu: (korejske sličice)" (2009.). Područja njegova zanimanja su manjinske kulture, interkulturalnost, tranzicija, pitanja roda i spola, granice, granice...
Francesca Rolandi (Milano) doktorirala je na slavistici Sveučilišta u Torinu 2012. godine. Dobila je različite stipendije u Ljubljani, Grazu i Napulju. Bila je i istraživačica na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Rijeci u okviru programa Newfelpro. Objavila je knjigu "Con ventiquattromila baci: l’influenza della cultura di massa italiana in Jugoslavia (1955-1965)" (Bologna, 2015.) u kojoj se bavi utjecajem talijanske popularne kulture na jugoslavensku popularnu kulturu u razdoblju od 1955. do 1965. godine. Rolandi je za ovo istraživanje dobila nagradu »Vinka Kitarović« Sveučilišta u Bologni. Jedna je od urednica časopisa Q Code Magazine.
Majda Širca Ravnikar (1953) je umetnostna zgodovinarka, novinarka, publicistka, urednica oddaj o kulturi, avtorica številnih kritiških in teoretskih zapisov s področja filma, avdiovizualne kulture in humanistike, med njimi mesečnih televizijskih dokumentarnih oddaj Povečava – Blow up (1989–1997), ki so filmsko umetnost interpretirale v sociološkem, kulturološkem, antropološkem in historičnem vidiku družbenih razmerij. Ob razstavi v Obalnih galerijah v Piranu (2015) je izšla njena publikacija Piran v filmu, koprodukcijski časi Slovenije. Bila je poslanka državnega zbora, državna sekretarka in ministrica za kulturo, od leta 2012 pa je zaposlena v dokumentarnem programu RTV Slovenija, kjer je v zadnjih letih ustvarila avtorske dokumentarne filme Alfred & Sofie, Epilog:MIR, Ženska, Sedem grehov in vrlin, Druga koža in Devet krogov nekega raja.
MARINA ŠUR PUHLOVSKI (1948., Zagreb), pjesnikinja i prozaistica. Diplomirala je komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bavila se novinarstvom, pisala je književne kritike, a vrlo rano počinje djelovati kao samostalna umjetnica. Kao spisateljica, razišla se s generacijom borgesovaca, odnosno s postmodernističkim tendencijama u književnosti, pa je marginalizirana. Prve romane i zbirke priča objavljuje počev od 1991. (iako su sve bile napisane ranije) i do sada je objavila dvadesetak knjiga. Radnja njezinih proznih tekstova smještena je u Zagreb (većinom u razdoblju socijalizma), a posebno je zaokupljena formiranjem osobnosti i ženskim unutarnjim svijetom. U kritičkim ogledima i esejima bavi se promišljanjem književnosti općenito, kao i vlastitim pisanjem ("Zapisi s koljena", "Antipojmovnik", "Dnevnik izdržljivosti"). Za svoje kratke priče dobila je nekoliko nagrada; 2015. dobila je nagradu "Zvane Črnja" za najbolju knjigu eseja ( knjiga "Književnost me iznevjerila"), a nagradu VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman, "Divljakuša", 2018. godine. Izdvajamo još sljedeća njezina djela: "Trojanska kobila" (1991.),"Ništarija" (1999.), "Orada" (2002.), "Nesanica" (2007.), "Ljubav" (2010.), "Igrač" (2017.) i "Treći život druge violine (pripovijesti)" (2019.).
Vanja Bakalović pohađala je poslijediplomski studij iz područja međunarodnog prava na Sveučilištu u Edinburghu, dok je diplomski studij završila na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, te ima položen i pravosudni ispit. Njeno radno iskustvo uključuje i rad u inozemstvu; u Budimpešti je bila pravnica u Centru za zagovaranje prava osoba s duševnim smetnjama (MDAC), gdje je radila na unapređenju prava djece i odraslih s intelektualnim ili psiho-socijalnim invaliditetom. Nakon toga, od 2010. do 2012. godine radila je u Timu za imigraciju i azil Gradskog vijeća grada Edinburgha kao savjetnica za imigracijska i azilna pitanja. Kraći period radila je kao nacionalna istraživačica u Međunarodnoj organizaciji za migracije (IOM) u Zagrebu. Od 2013. godine radi kao pravna savjetnica u Centru za mirovne studije, na primjeni međunarodnih i EU standarda ljudskih prava u hrvatski pravni sustav i javne politike koje se bave područjem migracija, međunarodne zaštite i ekstradicije.
Janja Beč Neumann sociologinja, aktivistkinja, istraživačica genocida. Diplomirala je tehnologiju na Sveučilištu u Beogradu, a doktorirala sociologiju na Sveučilištu u Zagrebu i na Sveučilištu u Cambridgeu. U svom znanstvenom radu fokusira se na istraživanje ratnih zločina i genocida počinjenih na teritoriju bivše Jugoslavije. Napisala je brojne akademske publikacije i teatarske predstave koje se tiču ovih tema. Beč Neumann je poznata kao rijetki glas razuma koji je u Srbiji pozivao na priznavanje da je tokom rata 1992 - 1995 počinjen genocid nad Bošnjacima. Članica je Međunarodnog udruženja istraživača i profesora genocida. Prema njezinoj knjizi "Pucanje duše" (1997.), s ispovijestima Bošnjakinja koje su preživjele genocid u Srebrenici, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu i Kotor Varoši, sarajevski Kamerni teatar 55 postavio je istoimenu predstavu u režiji Aleš Kurta. Godine 2005. nominirana je za Nobelovu nagradu za mir.
Riccardo Cepach (Trst, 1970.); voditelj je tršćanskog Muzeja Svevo i Muzeja Joyce, doktor talijanistike, esejist, dugogodišnji suradnik dnevnog lista “Il Piccolo” iz Trsta. Riccardo Cepach je umjetnički ravnatelj festivala “Bloomsday. Una festa per Joyce” i manifestacije “Buon Compleanno Svevo”. Oduvijek se zanima za tršćansku kulturu na prijelazu iz 19. u 20. st. kad književnici poput Jamesa Joycea, Itala Sveva, Richarda Francisa Burtona i Umberta Sabe unose korjenite promjene u zapadnoeuropsku književnost. Među njima posebnu pažnju posvećuje Svevu – ogranizira festivale, izložbe, predavanja, uređuje knjige, među kojima izdvajamo “Guarire dalla cura. Italo Svevo e la medicina” (2008.), “Lastricato di buoni propositi. Il centocinquantenario della nascita di Italo Svevo 1861-2011” (2012.), “Alla peggio andrò in biblioteca. I libri ritrovati di Italo Svevo” (con Simone Volpato, 2013), “Il collaboratore avventizio. L’uomo d’affari. E altre nuove dalla biblioteca perduta” (2013).
Jasna Čebron (1948, Koper), slovenistka in italijanistka, je bila profesorica slovenščine na koprski in krajše obdobje tudi na piranski gimnaziji. Dijake je navduševala za branje in jim skozi filmsko vzgojo približevala film. Širši javnosti je znana kot neutrudna koprska kulturna delavka, še zlasti organizatorica in voditeljica literarnih večerov. Vodi jih med drugim v koprski knjigarni Libris in Osrednji knjižnici Srečka Vilharja Koper, že več kot 50 pa jih je imela v Gledališču Koper, kjer jih pod skupnim imenom Pogovori o branju organizirata Slavistično društvo Koper in Kulturni klub/Club culturale. Že vrsto let vodi bralce in obiskovalce po koprskih literarnih poteh, vsako leto na Forumu Tomizza tudi po koprskih poteh Fulvia Tomizze. Raziskovalno in publicistično se je posvečala mladinski in istrski književnosti, še zlasti Marjanu Tomšiču, Alferiji Bržan in Fulviu Tomizzi. Leta 2016 je postala častna članica Slavističnega društva Slovenije, spomladi letos, ob svoji 70-letnici, pa je bila v akciji Primorskih novic, RTV Koper/Capodistria in Radia Trst A ter Primorskega dnevnika izbrana za osebnost Primorske meseca marca.
Emir Imamović Pirke (1973, Tuzla) je novinar in pisatelj, ki je bil urednik revije Dani, zdaj pa je izvršni urednik revije Gracija. Živel in delal je v Sarajevu, bil je tudi redni kolumnist portala Radiosarajevo.ba, sodelavec Novega lista, Jutarnjega lista, Slobodne Dalmacije itd., zdaj živi v Šibeniku. Njegov prvi roman Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince je izšel 2006, temelji pa na resničnem dogodku, ugrabitvi štirih deklic leta 2001 v Bosni in Hercegovini. Je direktor Festivala alternative in levice - FALIŠ v Šibeniku. Izdal je še romana Tajna doline piramida (2008), Treće poluvrijeme (2010) in Terorist (2018).
Franco Juri (1956), di origini friulane e croate, cresciuto a Capodistria, dal 2013 è Direttore del Museo del Mare Sergej Mašera di Pirano. Al vasto pubblico è noto anche come musicista (membro del gruppo Istranova), caricaturista (tuttora pubblica sulla rivista Mladina; in passato ha pubblicato anche su quotidiani importanti quali il Delo, il Dnevnik e le Primorske novice), è è stato deputato eletto alla Camera di Stato della RS, Segretario di Stato e Ambasciatore in Spagna e a Cuba– il romanzo Ritorno a Las Hurdes (edito nel 2008) è legato proprio alla sua esperienza spagnola. Franco Juri è stato anche co-fondatore dell'iniziativa civile Gruppo 88, nata con l'obiettivo di favorire la democratizzazione nell'ambito del mondo della minoranza italiana e della società jugoslava in generale. É stato anche membro del Comitato per la tutela dei diritti umani.
Iva Kosmos je kulturologinja, ki raziskuje interakcijo med kulturno produkcijo (predvsem književnostjo) in družbo. Diplomirala je na Univerzi v Ljubljani z diplomsko nalogo Okcidentalizem in imagološke podobe Zahoda v delih avtorjev s področja bivše Jugoslavije, doktorirala pa na univerzi v Zagrebu z disertacijo: Mapiranje eksila v delih pojugoslovanskih avtorjev. Več let je delala kot novinarka, literarna kritičarka in kolumnistka (časnik Dnevnik, Radio Študent, LUD Literatura, spletna izdaja Massachusetts Review). Na Inštitutu za kulturne in spominske študije ZRC SAZU deluje znotraj podoktorskega projekta Kulturni spomin v postjugoslovanskem gledališču. Kot raziskovalko jo zanimajo odnosi med kulturnim in literarnim poljem ter družbenimi sistemi, politiko, ideologijo, spominom in zgodovino ter pojugoslovanska književnost, umetnost in kultura vsakdanjega življenja.
Ana Sarah Lunaček Brumen završila je studij etnologije, kulturne antropologije i sociologije kulture u Ljubljani; tema diplomskog rada bila joj je afrička kinematografija. Posjetila je festivale afričkog filma u Londonu, Milanu i Ouagadougouju i sudjelovala u izboru filmova, kao i u pisanju kataloga za retrospektivu afričkog filma u Slovenskoj kinoteci 2000. godine. Kao znanstvena novakinja Odjela za azijske i afričke studije boravila je od 2003. do 2004. godine među Tuarezima u sjevernom Nigeru, gdje je provodila terensko istraživanje za svoj doktorat s temom „Percepcija Europljana i Amerikanaca i predstava o Zapadu u Agadezu (Niger)“, koji je obranila 2008. godine. Nakon doktorata usavršavala se na MMSH-u (Maison Meditéranéennne des Sciences de l'Homme) u Aix en Provance u Francuskoj, kao i na Sveučilištu u Beogradu gdje je započela s istraživanjem veza SFRJ-a s Afrikom u okviru Pokreta nesvrstanih. Od 2015. godine posvećuje se ljudima na „balkanskoj ruti“ i angažira se oko njihovog statusa u Sloveniji. Članica je međunarodnog uredničkog odbora beogradskog časopisa „Afrika – studije umetnosti i kulture“. Režira etnografske filmove o Africi i objavljuje stručne tekstove iz tog tematskog područja.
Marija Mitrović (1941) già professore ordinario di slavistica, prima a Belgrado (fino al 1993) e poi presso la Facoltà di Lettere dell’Università di Trieste. E' stata tra tra i fondatori e per anni anche l’editore della rivista quadrimestrale scientifica “Književna istorija” (Storia letteraria) di Belgrado (1968-1991), ha pubblicato una storia di letteratura slovena dal medioevo ai giorni nostri (Pregled slovenačke književnosti, 1995) poi rielaborata e tradotta in tedesco (Geschichte der slowenischen Literatur, Klagenfurt, 2001). Un centinaio di saggi scientifici riguardano il campo di letteratura e cultura serba, croata e slovena. Dallo sloveno in serbocroato ha tradotto una ventina di libri, tra cui alcuni di poesia contemporanea (Gradnik, Kocbek, Zajc, Taufer). Ha curato vari libri sull’immagine della città di Trieste nella cultura e letteratura serba: "Sul mare brillavano vasti silenzi" (Trieste 2004), "Svetlost i senke. Kultura Srba u Trstu", (Belgrado 2007) e "Cultura serba a Trieste" (Argo, Lecce 2009). "Ivo Andrić, La storia maledetta, Racconti triestini" (quattro racconti inediti dello scrittore bosniaco, Mondadori 2007). Insieme con Bojan Mitrović ha pubblicato "Storia della cultura e della letteratura serba" (Argo, Lecce 2015).
Marta Angela Agostina Moretto (Pordenone, 1980). Dopo la laurea in Lettere Moderne (Università degli Studi di Trieste, 2003) con ordinamento quadriennale, consegue la Laurea Specialistica in Filologia Moderna (Università degli Studi di Trieste, 2004) con una tesi sulla produzione storiografica di Fulvio Tomizza. Dal 2004 al 2006 frequenta, sempre a Trieste, la Scuola di Specializzazione per l’insegnamento nelle Scuole Secondarie e si abilita per le Scuole Secondarie di Primo e Secondo grado in Materie Letterarie e Latino. Nel 2006 e nel 2007 frequenta due Master relativi all’insegnamento dell’italiano come L2 e alle moderne metodologie didattiche. Nel 2009 u il titolo di Dottore di Ricerca in Italianistica (Rapporti culturali fra i Paesi dell’area Adriatica) presso l’Università di Trieste con una tesi dal titolo: “Il male e il bene quando vengono piovono”. Ossimori, antinomie e paradossi nella narrativa di Fulvio Tomizza. Pubblica un contributo sulla produzione odeporica di Bartolomeo Biasoletto ( “Metodi e Ricerche), e sull’opera di or Tomizza (“Archeografo Triestino”); nel 2007 cura, per la casa editrice Diàbasis Adriatico e altre rotte, raccolta di reportages di viaggio scritti da Fulvio Tomizza durante tuta la sua carriera. Tra il 2006 e il 2009 partecipa ad alcuni convegni nazionali ed internazionali tra Trieste e Londra, tra i quali quelli della Canadian Society for Italian for Studies e quello della English Society for Italian Studies. Negli anni 2005, 206, 2007 è docente di Letteratura Italiana presso il Laboratorio Internazionale della Comunicazione di Gemona, tenendo corsi su Alda Merini, Primo Levi, Fulvio Tomizza, Alessandro Baricco. Tra ottobre e novembre 2005 tiene un ciclo di lezioni su Merini, Levi e Tomizza presso l’Università Mechnikov di Odessa (Ucraina). Dal 2004 al 2006 insegna Italiano presso la Scuola Elementare Italiana “Vincenzo de Castro” di Pirano (Slovenia); dal settembre 2006 insegna Lettere presso la Scuola Secondaria di Primo Grado. Attualmente è docente in ruolo presso la Scuola Secondaria “Guido Corsi” di Trieste.
Miha Blažič N'toko (1980) je slovenski raper, bloger, kolumnist revije Mladina in aktivist, znan po delovanju v avtonomni coni Rog in zavzemanju za tiste, ki so odrinjeni na rob, ter zagovarjanju sirskih beguncev, še zlasti Ahmada Šamija. Odraščal je v ZDA. IzdaI je več samostojnih albumov, med njimi so Emirates (2017), plošča Parada ljubezni pa velja za eno pronicljivejših kritik družbe. Izbor njegovih kolumen je izšel v esejistični zbirki Samoumevni svet (2016) – nominirana je bila za Rožančevo nagrado, ki se podeljuje najboljšim esejističnim zbirkam.
Franco Però (1950, Trst) je umetniški vodja Stalnega gledališča Furlanije - Julijske krajine – Il Rossetti v Trstu. Diplomiral je na tržaški filozofski fakulteti (z diplomsko nalogo o zgodovini tržaškega gledališkega gibanja) in gledališki akademiji, deloval je predvsem kot režiser. Za sabo ima številne režije v različnih italijanskih gledališčih, pri svojem delu se je največkrat posvečal sodobnim avtorjem, blizu pa mu je tudi krajevna polpretekla zgodovina. V zadnjih letih je na primer na gledališke odre postavil življenje mirovnika Danila Dolcija, epopejo Aleksandrink, požig sarajevske knjižnice – Vijećnice. V dvojezični produkciji Slovenskega stalnega gledališča je zaživelo celo poročilo mešane italijansko-slovenske komisije, »kuhinjska« predstava, v kateri sta igrali Lara Komar in Tatjana Turco, kot je zapisal Primorski dnevnik.
Aljoša Pužar (Rijeka, 1974.) povjesničar je književnosti, kulturolog, aktivist. Završio je studij kroatistike na Filozofskom fakultetu u Rijeci, gdje je i doktorirao. Drugi doktorat stekao je na Sveučilištu Cardiff. Predavao je na Filozofskom fakultetu u Rijeci, na Sveučilištu u Trstu, a od 2007. do 2016. i na Korejskom sveučilištu za strane studije i na sveučilištu Yonsei u Seulu. Trenutno predaje kulturologiju na FDV-u (Fakultetu za društvene znanosti) Sveučilišta u Ljubljani. Objavio je kulturološko-filološke knjige: "Granice, granice" (2007.) i "U tamni vilajet: kulturalni studiji liminalnosti" (2007.) te putopisnu knjigu "Azaleje na putu: (korejske sličice)" (2009.). Područja njegova zanimanja su manjinske kulture, interkulturalnost, tranzicija, pitanja roda i spola, granice, granice...
Tanja Stupar Trifunović (1977.), bosanskohercegovačka književnica. Rođena u Zadru. Diplomirala na Filološkom fakultetu u Banjaluci, gdje i živi. Urednica je Časopisa za književnost, umjetnost i kulturu Putevi. Piše poeziju (Kuća od slova 1999., Uspostavljanje ravnoteže 2002., O čemu misle varvari dok doručkuju 2008., Glavni junak je čovjek koji se zaljubljuje u nesreću 2010.) i prozu (Adornova svraka 2007., kolumne; Satovi u majčinoj sobi 2016., roman). Zastupljena je u više antologija i izbora iz poezije i proze, u zemlji i inozemstvu. Poezija joj je nagrađivana i prevođena na engleski, francuski, njemački, poljski, slovenski i danski jezik. Dobila je nekoliko značajnih nagrada za poeziju i prozu. Knjiga pjesama O čemu misle varvari dok doručkuju, kao najbolja knjiga poezije objavljena u BiH 2008., nominirana je za književnu nagradu za Istočnu i Jugoistočnu Europu (CEE Literature Award) i ušla je u uži izbor. Za roman Satovi u majčinoj sobi 2016. godine dobila je Nagradu EU za književnost (EUPL).
Slobodan Šnajder (Zagreb, 1948.) diplomirao je filozofiju i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je suosnivač i dugogodišnji urednik kazališnog časopisa Prolog. Aktivan u različitim žanrovima. Prozu objavljuje od 1966. godine. Od 1969. godine djeluje kao dramatičar, pišući dramske tekstove kontinuirano, što se ne može reći i za izvođenja. Prevođen i igran u inozemstvu. Njegov roman “Doba mjedi” (2015.) jedan je od najvažnijih hrvatskih romana ovog desetljeća; dobitnik je sljedećih nagrada: Nagrada Meša Selimović, Nagrada Mirko Kovač, Nagrada Radomir Konstantinović, Nagrada "Kočićevo pero" i roman@tportal.hr - nagrada za najbolji hrvatski roman.
IGOR ŠTIKS (Sarajevo, 1977.), diplomirao je filozofiju i komparativnu književnost na Filzofskom fakultetu u Zagrebu, doktorirao na Institutu za političke studije u Parizu. Bio je znanstveni suradnik na Sveučilištu u Edinburghu, a trenutno predaje na Fakultetu za medije i komunikaciju u Beogradu. Piše književnu, publicističku i akademsku prozu (politička filozofija), dramske tekstove i poeziju. Izdvajamo: Dvorac u Romagni (2000., roman); Elijahova stolica (2006., roman, književne nagrade Ksaver Šandor Gjalski i Kiklop); Povijest poplave (2008., pjesme); Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj: jedna povijest Jugoslavije i postjugoslavenskih država (studija, 2016. objavljena na hrvatskom; izvorno je 2015. objavljena na engleskom jeziku u Londonu); Brašno u venama (2016., drama), Rezalište (2017., roman). Sa Srećkom Horvatom napisao je Pravo na pobunu (2010., esej) i uredio zbornik Dobro došli u pustinju postsocijalizma (2015.). Za svoj književni i javni rad dobio je francusko odlikovanje Vitez umjetnosti i književnosti.
Ivan Verč (nato a Trieste, 1950) ha insegnato lingua e letteratura russa presso le Università di Sassari e Trieste. Ha compiuto gli studi a Udine, Mosca e Ljubljana. Ha pubblicato saggi monografici sull'opera di Dostoevskij (1977) e Pil'njak (1982), ha curato l'edizione slovena del romanzo in versi di A.S.Puškin Eugenio Onegin (1987, 1994, 1998) e l'edizione italiana del romanzo di Platonov Kotlovan (1993). Dal 1994 redattore della collana Slavica tergestina, edita dalle Università di Trieste, Ljubljana e Konstanz (http://slavica-ter.org/). Ultimi volumi pubblicati: Razumevanje jezikov književnosti, Ljubljana: ZRC SAZU 2010; Verifiche. Preverjanja. Proverki, I-IV, Trst: EUT 2016.
Marco Apollonio (1964, Koper), doktor znanosti in bibliotekar v koprski gimnaziji z italijanskim učnim jezikom, v italijanščini piše prozo, pesmi in eseje. Izdal je esejistično zbirko »Kratka kronologija črnega humorja v tržaški literaturi 20. stoletja« (1993) in nadaljeval z dvojezično zbirko kratkih pripovedi »Telesa« (Corpi/Tijela, 1996) v italijanščini in hrvaščini, nato pa se je z zbirko »Druga stran neba« (L'altra parte del cielo, 2008) uvrstil med vidnejše mlade pisce italijanske istrske književnosti. Pesmi v knjižnem jeziku in narečju (Poesie tredici, Per molti versi, Dieze poesie) objavlja v revijah Battana in Istria Nobilissima. Slovenskim bralcem v prevodu Gašperja Maleja je namenjen izbor kratke proze »Majhni brodolomi pred svitanjem« (2016).
Andrej Blatnik (1963, Ljubljana) je pisatelj, urednik, publicist in profesor založništva na ljubljanski filozofski fakulteti. Mojster kratke proze (»Šopki za Adama venijo«, 1983; »Zakon želje«, 2000) in romana (»Plamenice in solze«, 1987; »Spremeni me«, 2008) je dobitnik številnih literarnih nagrad in štipendij, med drugimi nagrade Prešernovega sklada in Fulbrightove štipendije. Že vrsto let je mentor literarnih delavnic za kratko zgodbo LUD Literatura, napisal je tudi priročnik »Pisanje kratke zgodbe« (2010, 2016). Med 2007 in 2015 je bil predsednik žirije srednjeevropske nagrade vilenica. Je eden najbolj prevajanih slovenskih avtorjev, prisoten v številnih tujih antologijah.
Drago Bojić je bosanski frančiškan, doktor teologije, publicist in direktor Mednarodnega multiregionalega interkulturnega centra (IMIC) Zajedno v Sarajevu. Je človek, ki se kot don Kihot bori z mlini na veter, ki ga spremljajo skozi življenje. Njegovo stališče ga spodbuja, da raziskuje, preizprašuje in išče neuhojene poti. Če je družba uniformirana in razmišlja ozko, Drago Bojić ponuja alternativo, ki je realna, drugačna in ostra družbena kritika. Lani objavil odmevno knjigo esejev in intervjujev »Zlato in kadilo - kritični pogledi na politiko in religijo«.
Rosanna Bubola (1975.) je glumica i spisateljica iz Buja. Pohađala Filozofski fakultet u Trstu, te usavršavala glumu priključujući se i djelujući u kazališnoj skupini Teatro Incontro pod vodstvom redatelja Spira Dalla Porte Xydiasa. U Trstu je surađivala s kazališnom skupinom Gruppo Teatrale per il Dialetto (Kazališna skupina za dijalekt). U sezoni 1999/2000. počinje surađivati s Talijanskom dramom Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca. Godine 2003. diplomirala je modernu književnost na Filozofskom fakultetu u Trstu. Autorica je i redateljica tekstova kojima je tema Istra, njene legende i njena povijest.
Ahmed Burić (1967, Sarajevo) je eden najvidnejših novinarjev, kolumnistov in angažiranih intelektualcev na področju bivše Jugoslavije, znan po duhovitih, pronicljivih interpretacijah svojega mesta in sveta, ki jih lahko redno berete predvsem na portalu Radia Sarajevo. Po koncu vojne, ki jo je deloma preživel tudi v Sloveniji, je zaslovel kot pesnik, najprej z zbirko »Bog tranzicije« (2004), nato so sledile »Solze nafte in krvi« (2009) ter »Materni jezik« (2013).
Aljoša Curavić, rođen je u Umagu 1960. godine. Gimnaziju na talijanskom jeziku pohađao je u Kopru. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Firenci. Curavić je jedan od najuglednijih talijanskih novinara u našoj regiji. Odgovorni je urednik talijanskog programa RTV-a Slovenija, Regionalnog centra Koper-Capodistria. Objavljuje poeziju i prozu. Kao pjesnik dobio je nagradu Istria nobilissima za zbirku Silenziario (2003.). Objavio je tri romana. "Sindrome da frontiera" (Firenca, 2003.); "A occhi spenti" (Rijeka, 2009.); "Istriagog" (Nardo’, 2013.). Prvi roman objavljen mu je i na hrvatskom jeziku u izdanju Kuće za pisce u Pazinu (2013.; dvojezično izdanje!) pod nazivom "Granični sindrom".
Aleš Črnič (1971), sociolog in religiolog, raziskovalno deluje v Centru za preučevanje kulture in religije na ljubljanski Fakulteti za družbene vede, kjer tudi predava. Zadnje desetletje je član predsedstva Mednarodnega združenja za preučevanje religije v Srednji in Vzhodni Evropi – ISORECEA. Je pobudnik in vodja religiološke sekcije Slovenskega sociološkega društva. Od njene ustanovitve leta 2005 je urednik knjižne zbirke Kult, v okviru katere izhajajo monografske analize sodobnih religijskih, kulturnih in družbenih vprašanj. Od leta 2000 je izvedel na desetine javnih nastopov v elektronskih in tiskanih medijih (intervjuji, polemike ipd.) na temo sodobnih religijskih, kulturnih in družbenih dogajanj. Jeseni 2011 je iniciiral Državljansko tribuno za prostore svobode, ki je izvedla vrsto civilnodružbenih akcij. V letih 2012–2013 je bil (prvi) koordinator Svobodne univerze. Med marcem 2013 in septembrom 2014 je bil tudi državni sekretar na Ministrstvu za kulturo.
Daša Drndić (Zagreb, 1946. - Rijeka, 2018.) studirala je engleski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu, kao Fulbrightova stipendistica boravila je na Southern Illinois University, a potom i studirala na Case Western Reserve University. Radila je kao urednica u izdavačkoj kući "Vuk Karadžić" i urednica-dramaturginja na RTV Beograd. Doktorirala je na Sveučilištu u Rijeci gdje je na Odsjeku za anglistiku predavala modernu britansku književnost i kreativno pisanje. Objavila je romane: „Put do subote“ (1982.), „Kamen s neba“ (1984.), „Marija Częstohowska još uvijek roni suze ili Umiranje u Torontu“ (1997.), „Canzone di guerra“ (1998.), „Totenwande“ (2000.), „Doppelgänger“ (2002.), „Leica format“ (2003.), „Sonnenschein“ (2007.), „April u Berlinu“ (2009.), „Belladonna“ (2012.) i „EEG“ (2016.). Jedna je od najprevođenijih i najcjenjenijih hrvatskih spisateljica na anglosaksonskom, talijanskom, njemačkom, francuskom jezičnom području... Roman „Sonnenschein“ (u engleskom prijevodu: „Trieste“) dobitnik je nagrade Independent za najbolju stranu beletrističku knjigu po izboru čitatelja za 2013. godinu.
Will Firth (Newcastle, Australija, 1965.) australski je književni prevoditelj hrvatske, srpske, bosanske, crnogorske i makedonske proze. Prevodi i s ruskog i njemačkog na engleski jezik. Diplomirao je u Canberri, a usavršavao se u Zagrebu i Moskvi. Preveo dvadesetak bitnih djela postjugoslavenske proze na engleski jezik, između ostalog romane Roberta Perišića, Faruka Šehića, Marinka Koščeca, Ognjena Spahića, Andreja Nikolaidisa… Radio je za Haški tribunal (2005. - 2007.). Surađuje s uredništvom američke antologije Best European Fiction. Trenutno prevodi Krležu. Živi u Berlinu.
Študirala je filozofijo in primerjalno književnost, zdaj pa je samozaposlena na področju kulture. Med drugim je pisala gledališke kritike za časnik Večer, občasno deluje kot dramaturginja in prevajalka. Je ena od soustanoviteljic založbe VigeVageKnjige, kjer dela kot glavna urednica. Redno gostuje v tujini. Preberi besedilo predavanja Anje Golob You Gotta Fight for Your Right to Lie
Lejla Kalamujić (Sarajevo, 1980.) završila je studij filozofije i sociologije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Autorica je zbirki priča “Anatomija osmijeha” (2009.) i “Zovite me Esteban” (2015.) Za knjigu „Zovite me Esteban“ dobila je Godišnju nagradu Istarske županije „Edo Budiša“ (za najbolju zbirku kratkih priča mladog autora iz regije); knjiga je nakon sarajevskog, doživjela i beogradsko i zagrebačko izdanje. Objavljuje prozu, eseje i kritike u časopisima i na web portalima u BiH i regiji.
Federica Marzi rođena je u Trstu 1974. godine, gdje je diplomirala i doktorirala talijanistiku na Filozofskom fakultetu. Njezine kratke priče i pripovijesti objavljivane su u raznim antologijama i časopisima, a 2015. godine dobila je nagradu Provincije Trst u sklopu Međunarodnog natječaja za žensko pismo, za priču o slovenskoj spisateljici Marici Nadlišek Bartol. Objavila je znanstvenu studiju "In terra straniera" (2014.) o književnosti talijanskih emigranata u Njemačkoj. Dobitnica je nagrade Lapis Histriae 2016.
Zlatko Paković je gledališki režiser, pisatelj, esejist, gledališki kritik in kolumnist srbskega dnevnika Danas. Njegove najbolj znane družbenokritične predstave so med drugimi: »Ubiti Zorana Đinđića«, »Ibsenov Sovražnik naroda kot Brechtov poučni komad« in »Enciklopedija živih«. Objavil je romana: »Soba za jedan krevet« in »Zajednički pepeo« (Die gemeinsame Asche, Berlin, 2013) ter esejistični zbirki: »Anatomija nacionalističkog morala« in »O autoritarnoj savesti«. Prejel je nagrado Desimirja Tošića za publicistiko, štipendijo norveškega sklada International Ibsen Scholarship za gledališko režijo in štipendijo dunajske ustanove Museums Quartier za književnost.
Vjekoslav Perica (Split, 1955.) završio je Pravni fakultet u Splitu, a doktorirao iz moderne svjetske povijesti na University of Minnesota – Twin Cities. Živi u SAD-u od 1991. godine. Na Filozofskom fakultetu u Rijeci od 2007. predaje svjetsku povijest. Proučava moderne nacionalizme i odnos religije prema njima. Prve tri knjige objavila mu je ugledna beogradska nakladnička kuća XX vek: “Balkanski idoli: religija i nacionalizam u jugoslavenskim državama” (2006.), “Sveti Petar i Sveti Sava: sakralni simboli kao metafore povijesnih promjena” (2009.); te knjigu koju je napisao s Mitjom Velikonjom: “Nebeska Jugoslavija: interakcije političkih mitologija i pop-kulture” (2012.). U Hrvatskoj je 2014. godine objavio kapitalnu knjigu „Pax Americana na Jadranu i Balkanu: mirovne misije SAD-a prema međunarodnoj historiografiji, popularnoj kulturi i kulturi sjećanja, 1919-2014”.
Aljoša Pužar (Rijeka, 1974.) povjesničar je književnosti, kulturolog, aktivist. Završio je studij kroatistike na Filozofskom fakultetu u Rijeci, gdje je i doktorirao. Drugi doktorat stekao je na Sveučilištu Cardiff. Predavao je na Filozofskom fakultetu u Rijeci, na Sveučilištu u Trstu, a od 2007. do 2016. i na Korejskom sveučilištu za strane studije i na sveučilištu Yonsei u Seulu. Trenutno predaje kulturologiju na FDV-u (Fakultetu za društvene znanosti) Sveučilišta u Ljubljani. Objavio je kulturološko-filološke knjige: "Granice, granice" (2007.) i "U tamni vilajet: kulturalni studiji liminalnosti" (2007.) te putopisnu knjigu "Azaleje na putu: (korejske sličice)" (2009.). Područja njegova zanimanja su manjinske kulture, interkulturalnost, tranzicija, pitanja roda i spola, granice, granice...
Francesca Rolandi (Milano) doktorirala je na slavistici Sveučilišta u Torinu 2012. godine. Dobila je različite stipendije u Ljubljani, Grazu i Napulju. Bila je i istraživačica na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Rijeci u okviru programa Newfelpro. Objavila je knjigu "Con ventiquattromila baci: l’influenza della cultura di massa italiana in Jugoslavia (1955-1965)" (Bologna, 2015.) u kojoj se bavi utjecajem talijanske popularne kulture na jugoslavensku popularnu kulturu u razdoblju od 1955. do 1965. godine. Rolandi je za ovo istraživanje dobila nagradu »Vinka Kitarović« Sveučilišta u Bologni. Jedna je od urednica časopisa Q Code Magazine.
Asja Bakić, književnica i blogerica. Rođena je u Tuzli, gdje je i završila studij bosanskog jezika i književnosti. Živi u Zagrebu. Asja je feministica, poliglot i velika ljubiteljica mačaka. Nadaleko je poznata kao osoba britkog humora, bez dlake na jeziku. Njezina debitantska zbirka pjesama "Može i kaktus, samo neka bode" (2009.) bila je nominirana za nagradu Kiklop za prvijenac godine. Zbirka kratkih priča "Mars" (2015.) ušla je u finale Nagrade „Edo Budiša“ Istarske županije za najbolju knjigu kratkih priča autora do 35 godina starosti. Asja Bakić bavi se i književnim prevođenjem (s engleskog, francuskog, njemačkog i španjolskog). Kolumnistica je feminističkog portala Muf (www.muf.com.hr), a ima i svoj blog U carstvu melanholije (www.asjaba.com).
Ulderico Bernardi è nato a Oderzo (Treviso) nel 1937. Vive a Treviso.Ha conseguito la laurea in Economia e commercio nell'Università Ca' Foscari di Venezia e la laurea in Sociologia nell'Università di Trento.Già professore ordinario di sociologia dei processi culturali nell'Università Ca'Foscari di Venezia, dove è stato titolare di insegnamenti dall'a.a. 1979/80, tra cui per dieci anni di sociologia del turismo.Ha tenuto corsi nelle Università di Bergamo, IULM sede di Feltre, Milano Statale, Trieste e nell'Università di Scienze Gastronomiche di Colorno. I principali interessi di studio riguardano il rapporto tra persistenza culturale e mutamento sociale nei processi di sviluppo; le relazioni tra locale e globale; l'educazione all'interculturalità. Ha applicato le sue analisi al passaggio dalla società rurale alla società industriale; alle minoranze etniche e agli insediamenti collettivi dell'emigrazione italiana, con soggiorni di studio, corsi di lezioni e campagne di ricerca in Australia, nelle Americhe e in Europa.
Daša Drndić (Zagreb, 1946. - Rijeka, 2018.) studirala je engleski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu, kao Fulbrightova stipendistica boravila je na Southern Illinois University, a potom i studirala na Case Western Reserve University. Radila je kao urednica u izdavačkoj kući "Vuk Karadžić" i urednica-dramaturginja na RTV Beograd. Doktorirala je na Sveučilištu u Rijeci gdje je na Odsjeku za anglistiku predavala modernu britansku književnost i kreativno pisanje. Objavila je romane: „Put do subote“ (1982.), „Kamen s neba“ (1984.), „Marija Częstohowska još uvijek roni suze ili Umiranje u Torontu“ (1997.), „Canzone di guerra“ (1998.), „Totenwande“ (2000.), „Doppelgänger“ (2002.), „Leica format“ (2003.), „Sonnenschein“ (2007.), „April u Berlinu“ (2009.), „Belladonna“ (2012.) i „EEG“ (2016.). Jedna je od najprevođenijih i najcjenjenijih hrvatskih spisateljica na anglosaksonskom, talijanskom, njemačkom, francuskom jezičnom području... Roman „Sonnenschein“ (u engleskom prijevodu: „Trieste“) dobitnik je nagrade Independent za najbolju stranu beletrističku knjigu po izboru čitatelja za 2013. godinu.
Jani Kovačič (1953) je družbeno angažirani slovenski kantavtor, profesor filozofije na bežigrajski gimnaziji in pisec pesemskih in proznih literarnih besedil, ki so izšla v samostojnih knjigah Jazz (1989), Tretje oko, kratka zgodovina Slovencev v songih (1993), Poklic: mladost (2007), Knjiga (2009) in Socialitete ino štorjali (2012). Kovačičeva Knjiga (2009) pa je skoraj 400 strani obsežno delo, ki v treh poglavjih in najraznovrstnejših besedilih ali pisavi poustvarja in ustvarja temeljno besedilo – knjigo. Vodi nas skozi Bajke o izmišljenih bitjih in njihovih razbrzdanih nasladah, preko Kronike v verzih, ki dialoško razpravlja o dvomih in zagovorih božjega, do Brevirja, kjer srednjeveški sholar pripoveduje o izprijenosti ... tudi s pesemskimi vložki. Mare Cestnik je o njem zapisal: »Jani Kovačič je v Knjigi mojstrsko odprl celo vrsto ustvarjalnih registrov, saj je pretanjeno in natančno povzel in zgostil definirano občutenje bistev človeškega izvpraševanja ter civilizacijskih stalnic […] dokazal naravnost enciklopedično znanje na marsikaterem področju, na primer v slovanski mitologiji in profanem izrazoslovju, svojo razkošno domišljijo preslikal v predstavljive podobe, skozi vse to pa dokazal visoko pisateljsko pismenost, kakršno dosegajo le redki na prenatlačenem podiju slovenskih književnikov.«
Dragan Markovina, povjesničar i aktivist. Studij povijesti završio je na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu diplomiravši na temu ZAVNOH - temelji i političko djelovanje. Na istom fakultetu obranio je 2011. doktorsku disertaciju pod naslovom Dalmacija u mletačkim reformskim projektima 18. stoljeća. Znanstveni i publicistički interes pokazuje i prema suvremenoj hrvatskoj i južnoslavenskoj povijesti i kulturi sjećanja. U Novom plamenu, Zarezu i tjedniku Novosti kontinuirano objavljuje historiografske eseje. Autor je knjiga: Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014.), Tišina poraženog grada (2015.), Povijest poraženih (2015.), Jugoslavenstvo poslije svega (2015.), Doba kontrarevolucije (2017.), Usamljena djeca juga (2018.).
Marija Mitrović (1941) già professore ordinario di slavistica, prima a Belgrado (fino al 1993) e poi presso la Facoltà di Lettere dell’Università di Trieste. E' stata tra tra i fondatori e per anni anche l’editore della rivista quadrimestrale scientifica “Književna istorija” (Storia letteraria) di Belgrado (1968-1991), ha pubblicato una storia di letteratura slovena dal medioevo ai giorni nostri (Pregled slovenačke književnosti, 1995) poi rielaborata e tradotta in tedesco (Geschichte der slowenischen Literatur, Klagenfurt, 2001). Un centinaio di saggi scientifici riguardano il campo di letteratura e cultura serba, croata e slovena. Dallo sloveno in serbocroato ha tradotto una ventina di libri, tra cui alcuni di poesia contemporanea (Gradnik, Kocbek, Zajc, Taufer). Ha curato vari libri sull’immagine della città di Trieste nella cultura e letteratura serba: "Sul mare brillavano vasti silenzi" (Trieste 2004), "Svetlost i senke. Kultura Srba u Trstu", (Belgrado 2007) e "Cultura serba a Trieste" (Argo, Lecce 2009). "Ivo Andrić, La storia maledetta, Racconti triestini" (quattro racconti inediti dello scrittore bosniaco, Mondadori 2007). Insieme con Bojan Mitrović ha pubblicato "Storia della cultura e della letteratura serba" (Argo, Lecce 2015).
Kristian Novak rođen je 1979. godine u Baden-Badenu. Osnovnu je školu pohađao u Sv. Martinu na Muri, a opću gimnaziju u Čakovcu. Godine 1998. upisuje diplomski dvopredmetni studij hrvatskoga jezika i književnosti i njemačkoga jezika i književnosti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Na istom fakultetu doktorirao je 2011. godine s temom iz povijesne sociolingvistike hrvatsko-njemačkih jezičnih dodira. Zaposlen je na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Rijeci. Godine 2005. objavio je roman "Obješeni", 2013. objavio je roman "Črna mati zemla", a 2016. roman "Ciganin, ali najljepši". Jedan je od najnagrađivanijih hrvatskih književnika danas, nezaobilazno ime nove hrvatske proze.
Svetlana Slapšak, antropologinja. Rođena je u Beogradu, gdje je i diplomirala i doktorirala na Odjelu za antičke studije Filozofskog fakulteta. Bila je donedavno redovna profesorica antropologije antičkih svjetova i antropologije spolova, te dekanica na ISH – Fakultetu za postdiplomski humanistički studij u Ljubljani. Svetlana Slapšak znanstvenica je svjetskog formata: kao predavačica gostovala je u brojnim akademskim sredinama – između ostalog, u Amsterdamu, Bernu, Londonu, New Orleansu, Pragu, Parizu, Rigi i Torontu. Autorica je više od pedeset knjiga i brojnih studija i eseja u kojima se kritički osvrće na aktualna društvena pitanja. Zajedno sa svojim suprugom Božidarom Slapšakom bila je 1983. godine pobornica peticije protiv smrtne kazne, a s pokretom 1000 žena za mir bila je nominirana za Nobelovu nagradu za mir. Iz njezinog bogatog opusa izdvajamo: "Ženske ikone XX veka" (2001.), "Ženske ikone antičkog sveta" (2006.), "Mala crna haljina: eseji o antropologiji i feminizmu" (2007.), "Antička miturgija: žene" (2013.) i "Leteći pilav: antropološki ogledi o hrani" (2014.).
Mile Stojić (1955) je bosansko-hercegovski pesnik, publicist in prevajalec. Študij slavistike je zaključil na Univerzi v Sarajevu, zatem pa je kot literarni kritik pisal za številne jugoslovanske časopise. Med letoma 1989 in 1992 je bil tudi glavni urednik časopisa Odjek v Sarajevu. Leta 1992 je zapustil Sarajevo in bil najprej zaposlen kot urednik političnega glasila Tjednik v Zagrebu, nato pa je odšel na Dunaj, kjer je na tamkajšnji univerzi predaval južnoslovansko književnost. Danes ponovno živi in ustvarja v Sarajevu. Stojićevo poezijo zaznamujeta nostalgija in politična angažiranost. Objavil je več kot deset knjig, med njimi so: Glasovi sarajevske noći (1992), ki so v celoti zgoreli v sarajevski tiskarni, Prognane elegije (1992) in Prozor, riječ, bosanski alfabet (2000). Njegova dela so prevedena v več kot dvajset svetovnih jezikov. Je sopodpisnik odprtega pisma petih bosansko-hercegovskih in hrvaških intelektualcev, ki je bilo 6. januarja 1992 poslano predsedniku Hrvaške Franju Tuđmanu kot »odgovornemu za politično uničenje BiH«. S svojim ostrim jezikom komentira dnevne dogodke v medijih na prostoru nekdanje Jugoslavije. Muharem Bazdulj je v Danih zapisal: »Prevladujoča občutka v njegovi liriki sta obžalovanje in nostalgija […] V svojih najboljših pesmih spretno prepleta poezijo in svojevrsten angažma.«
Dušan Šarotar (1968) je pisatelj, pesnik, scenarist in publicist, izjemen pripovedovalec, doma iz Murske Sobote. Na ljubljanski filozofski fakulteti je študiral sociologijo in filozofijo. Od leta 1999 je objavil štiri romane: Potapljanje na dah (1999), Nočitev z zajtrkom (2003), Biljard v Dobrayu (2007) in Panorama (2014), dve zbirki kratkih zgodb: Mrtvi kot (2002) in Nostalgija (2010) ter tri pesniške zbirke: Krajina v molu (2006), Hiša mojega sina (2008) in skupaj s Ferijem Lainščkom Občutek za veter (2004). Za nacionalno televizijo je napisal več scenarijev za dokumentarne filme, med njimi za portrete o literatih Milanu Deklevi, Gregorju Strniši, Matetu Dolencu in kiparju Stanetu Jarmu, sodeloval je pri dokumentarcu Martina Turka Doberdob. Pri založbi Franc-Franc je pred kratkim izšla njegova najnovejša dvojezična knjiga v slovenščini in jeziku porabskih Slovencev Ostani z mano, duša moja (2011), kmalu za njo pa še zbirka esejev Ne morje ne zemlja (2012). Je občutljivi zapisovalec spomina, žalosti in človekove duše, v svojem opusu je oživil spomin na murskosoboške Jude in pisal o evropskih razseljencih in iskalcih novega doma. O srečanju z današnjimi begunci je za Primorske novice povedal: »Česar sami nočemo izgubiti, ne smemo vzeti drugim.«
Widad Tamimi, književnica. Rođena je u Milanu. Kći je palestinskog izbjeglice, koji je napustio zemlju 1967. godine tijekom izraelske okupacije, i žene židovskog porijekla, čija je obitelj pobjegla u New York tijekom Drugog svjetskog rata. Odrasla je u Italiji. Trenutno živi u Ljubljani s mužem i dvoje djece i radi u izbjegličkim kampovima u sklopu programa "Restoring Family Link" slovenskog Crvenog križa. Objavila je svoj prvi roman "ll caffè delle donne" (Mondadori) 2012. godine. Piše kratke priče za najznačajnije dnevne slovenske novine "Delo". Ove je godine kod istog nakladnika objavila roman "Le rose del vento".
László Végel, mađarski je prozni i dramski pisac, esejist i kritičar, rođen u vojvođanskom Srbobranu (mađarski Szenttamás). Osamdesetih godina bio je dramaturg Televizije Novi Sad. Početkom devedesetih dobio je otkaz na televiziji; postaje koordinator novosadske kancelarije Sorosovog Fonda za otvoreno društvo. Od 2002. godine živi od književnog rada. Još je 1970. godine veliki novosadski književnik Aleksandar Tišma prijevodom Végelova prvog romana "Memoari jednog makroa" privukao pozornost šire jugoslavenske javnosti na važnost književnog djelovanja Lászla Végela, koji je tada imao status glasnogovornika generacijskih, šezdesetosmaških etičkih dvojbi. Taj je roman prvi dio veće romaneskne cjeline pod nazivom "Novosadska trilogija" (1993.), koja se smatra središnjim dijelom Végelova književnog opusa i ukazuje na njegovu tematsku zaokupljenost Novim Sadom, gradom koga u nekim svojim kasnijim esejima uspoređuje s Trstom, pesimistički ukazujući na izumiranje građanske tolerancije. Végelova međunarodna književna reputacija izgrađena je na bespoštednoj esejistici i potresnim dnevničkim zapisima u kojima kao „manjinac“ bilježi propadanje srpskog društva devedesetih. Takav tip pisanja vrhuni u knjizi "Exterritorium" (objavljena u Mađarskoj 2000. godine; Végel je za nju dobio mađarsku Nagradu za knjigu godine). Od novijih Végelovih knjiga izdvajamo roman "Neoplanta ili Obećana zemlja" (2014.), u kojem otkriva naličje „multikulturalnosti“ Novoga Sada. Végel je dobitnik cijelog niza nagrada, među kojima izdvajamo Zlatnu povelju predsjednika Republike Mađarske za cjelokupni književni rad (2000.).
Polona Glavan, spisateljica i prevoditeljica. Diplomirala je komparativnu književnost i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Kratke priče objavljuje od 1994. godine i ulazi u slovenske antologije. Njen romaneskni prvijenac Noč v Europi (2001.) nominiran je za Nagradu Kresnik za najbolji slovenski roman. Godine 2004. objavljuje zbirku kratkih priča Gverilci, i dobiva Nagradu Zlata ptica. Njezin drugi, društveno angažirani roman Kakorkoli (2014.), također je ušao u konkurenciju za Nagradu Kresnik koja se ove godine dodjeljuje u lipnju.
Srećko Horvat, teoretičar, novinar, aktivist. Moderator Filozofskog teatra u zagrebačkom HNK-u. Jedan od osnivača Subversive festivala. Njegove kolumne objavljuju brojni svjetski ugledni listovi i tjednici: Guardian, Al Jazeera, Il Manifesto, El Pais, New York Times, Mladina. (Ko)autor je knjiga Što Europa želi (sa S. Žižekom, 2013.); Pažnja! Neprijatelj prisluškuje (2011.); Pravo na pobunu (s Igorom Štiksom, 2010.), Ljubav za početnike (2009.), Budućnost je ovdje, svijet distopijskog filma (2008.), Totalitarizam danas (2008.)… Za tekst Godot stiže u Sarajevo, objavljen u New York Timesu, osvojio je Mediteransku novinarsku nagradu, koja se dodjeljuje prilozima koji pridonose pozitivnoj ulozi medija i razumijevanju kulturne raznolikosti u regiji.
Dragan Markovina, povjesničar i aktivist. Studij povijesti završio je na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu diplomiravši na temu ZAVNOH - temelji i političko djelovanje. Na istom fakultetu obranio je 2011. doktorsku disertaciju pod naslovom Dalmacija u mletačkim reformskim projektima 18. stoljeća. Znanstveni i publicistički interes pokazuje i prema suvremenoj hrvatskoj i južnoslavenskoj povijesti i kulturi sjećanja. U Novom plamenu, Zarezu i tjedniku Novosti kontinuirano objavljuje historiografske eseje. Autor je knjiga: Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014.), Tišina poraženog grada (2015.), Povijest poraženih (2015.), Jugoslavenstvo poslije svega (2015.), Doba kontrarevolucije (2017.), Usamljena djeca juga (2018.).
Katja Perat, angažirana pjesnikinja i književna kritičarka. Diplomirala je filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Njezine zbirke poezije veliki su događaj suvremene slovenske književnosti: za prvu zbirku Najboljši su padli (2011.), dobila je nagradu slovenske književne kritike Kritiško sito za knjigu godine, a druga zbirka Davek na dodano vrednost (2014.) ušla je u finale iste nagrade. Uvrštena je u antologiju slovenske poezije znakovitog naslova: 75 pesmi od Dekleve do Peratove. Književnu kritiku piše za Air Beletrinu i Poglede.
Enzo Santese, likovni kritičar, pjesnik i pisac, piše i sudjeluje u radu mnogih novina i časopisa iz umjetnosti, književnosti i kazališta. Organizator je raznih kulturnih događanja i voditelj Festivala poezije. Piše već niz godina tekstove za kazalište, radio i televiziju. Član je talijanskog ogranka Association Internationale des Critiques d’Art, te je utemeljitelj i urednik časopisa za suvremenu umjetnost Check Point. Za četrdeset godina svog književnog stvaralaštva objavio je više od deset zbirki poezije.
Sanja Roić, talijanistica iz Zagreba. Diplomirala je talijanistiku i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Magistrirala i doktorirala na istom fakultetu, redovna profesorica u trajnom zvanju (od 2005.) i predstojnica Katedre za talijansku književnost u Odsjeku za talijanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Predavala na Sveučilištima u Napulju, Trstu, Bologni, Pescari-Chietiju, Bariju, Berlinu, Ljubljani, Varšavi i Zadru. Talijanski institut za kulturu u Zagrebu dodijelio joj je 1999. godine godišnju nagradu za talijanistiku, a 2007. predsjednik Talijanske Republike dodijelio joj je odličje Stella della solidarietà za zasluge u kulturi. Uredila više talijanističkih i komparatističkih zbornika, objavila preko stotinu radova u domaćim i stranim publikacijama iz oblasti talijanske književnosti 16.,18., 19. i 20. stoljeća i komparatistike. Od 2002. voditelj je znanstvenog projekta Hrvatsko-talijanski književni odnosi, a od 2006. projekta Hrvatsko-talijanski kulturni odnosi. Surađuje na evropskim i talijanskim međunarodnim projektima. U svoje posljednje dvije knjige studija i eseja, Stranci (2006) i Istočno i zapadno od Trsta (2013), objavila je nezaobilazne priloge o djelu Fulvija Tomizze.
Mario Steffè, predsjednik Zajednice Talijana „Santorio Santorio“ u Kopru. Prvobitno je studirao pri DAMS-u (studij za umjetnost, glazbu i scenski nastup) u Bologni, a potom na Sveučilištu u Trstu gdje je upisao magistarski studij književnosti. Nakon prvog zaposlenja na radnom mjestu referenta za Odsjek talijanistikepri Središnjoj knjižnici Srečka Vilhara u Kopru, od 1995. radi kao koordinator kulturnog programa za Zajednicu Talijana u Kopru. Objavio je brojne priloge u stručnim i specijaliziranim časopisima, kao predstavnik Talijanske nacionalne zajednice surađivao je u razvoju nacionalnog programa za kulturu Republike Slovenije, te je bio član Slovenskog vijeća za kulturu gdje je obnašao dužnost predstavnika Talijanske nacionalne zajednice.
Marcel Štefančič jr, filmski kritičar, televizijski voditelj i publicist (Mladina, Global). Magistrirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Jedan od najproduktivnijih i najlucidnijih slovenskih esejista. Napisao je preko šezdeset knjiga o filmu, književnosti, pop-kulturi i aktualnim društveno-političkim događajima. Štefančič je vrhunski amerikanolog, njegova monumentalna, dvotomna knjiga Zadnji film: o vzponu in propadu novega Hollywooda (2007) nezaobilazna je filmološka referenca. Jednako je epohalna i njegova knjiga o slovenskom filmu u socijalizmu Maškerada (2013). Svoje najbolje eseje o sociokulturološkim fenomenima XX. stoljeća ukoričio je u knjizi Zakaj si življenje zasluži, da ga izgubimo (Zašto život zaslužuje da ga izgubimo, 2012). Štefančič u toj knjizi originalno, s puno ironije, piše o Amy Winehouse, Romanu Polanskom, Hunteru S. Thompsonu, Simone de Beauvoir, J. D. Salingeru, Normanu Maileru... i otvoreno polemizira s invazivnim amerikanizmom.
Dinko Telećan, književnik i prevoditelj. Diplomirao je filozofiju i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavio je četiri zbirke pjesama, filozofsku knjigu Sloboda i vrijeme (Jesenski i Turk, Zagreb, 2003), putopis iz Indije i Pakistana Lotos, prah i mak (Jesenski i Turk, Zagreb, 2008), zbirku eseja pod naslovom Pustinja i drugi ne-vremeni ogledi (Sysprint, Zagreb, 2009) te roman Dezerter (Algoritam, Zagreb, 2013). Prevodi književna i teorijska djela s engleskog i španjolskog jezika: preveo je preko 50 naslova. Za prijevod Frazerove Zlatne grane nagrađen je 2003. godišnjom nagradom Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Godine 2013. dodijeljena mu je u Rumunjskoj Europska nagrada za poeziju.
Ahmed Burić (1967, Sarajevo) je eden najvidnejših novinarjev, kolumnistov in angažiranih intelektualcev na področju bivše Jugoslavije, znan po duhovitih, pronicljivih interpretacijah svojega mesta in sveta, ki jih lahko redno berete predvsem na portalu Radia Sarajevo. Po koncu vojne, ki jo je deloma preživel tudi v Sloveniji, je zaslovel kot pesnik, najprej z zbirko »Bog tranzicije« (2004), nato so sledile »Solze nafte in krvi« (2009) ter »Materni jezik« (2013).
Christian Eccher rođen je u Baselu (Švicarska) 1977. godine. U Rimu je diplomirao Talijansku suvremenu književnost i stekao titulu doktora filologije, lingvistike i književnosti. Zaposlio se na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu kao lektor talijanskog jezika. Od 2010. docent je Talijanske kulture na istom fakultetu. Osim predavanja i književne kritike, Christian Eccher bavi se i novinarstvom te surađuje sa srpskim, hrvatskim i talijanskim časopisima. Napisao je brojne članke o kazalištu i geopolitici, s posebnim naglaskom na pogranična područja. Objavio je knjigu La letteratura degli italiani d'Istria e di Fiume dal 1945 a oggi (EDIT, Rijeka, 2012). U njoj autor govori o Istri kao o multietničkom laboratoriju koji je Italiji potpuno nepoznat. Eccher istražuje radove tri generacije talijanskih pisaca iz Istre i Kvarnera i daje kratak povijesni presjek.
Uršula Lipovec Čebron rođena je u Kopru 1975. godine. Diplomirala je na Fakultetu za društvene znanosti u Ljubljani s temom Mitološka bića u slovenskoj Istri. Od 2001. godine zaposlena je kao asistent stažist na Odjelu za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Ljubljani. Godine 2003. magistrirala je s temom Tradicionalni iscjelitelji i duhovni posrednici u Istri u kojoj istražuje odnose između službene, narodne i alternativne medicine sa stajališta medicinske antropologije. S Jelkom Zora uredila je knjigu Priče izbrisanih (Zgodbe izbrisanih prebivalcev Sanje, Ljubljana, 2011), koja sadrži 27 životnih priča „izbrisanih“. Doktorirala je 2011. godine na istu temu s radom "Izbrisani" bez zdravstvenog osiguranja. Članica je Centra američkih studija Circolo Amerindiano u Perugi i talijanskog društva medicinskih antropologa SIAM.
Nataša Petrinjak rođena je u Zagrebu 1965. godine. Nataša Petrinjak rođena je u Zagrebu 1965. godine. Kao novinarka pojavljuje se u medijima od 1989. godine. Kao društvenu kritičarku zanimaju je različite teme: politika u najširem smislu - odnosi moći, pozicija žene u društvu, reproduktivna prava, seksualnost, patrijarhalni obrasci tranzitnih društava, pitanje sloboda i manipulacija istima... Njezin aktivistički novinarski put ostavio je traga u Danasu, Republici, Jutarnjem listu, Novostima, sve do Zareza. Izbor njezine publicistike pod nazivom U sredini u množini objavljen je u izdanju riječkog ICR-a 2011. Od samog početka priključuje se timu Instituta Otvoreno društvo – Hrvatska gdje je bila direktoricom programa nakladništva i časopisa, višegodišnja je suradnica Centra za ženske studije u Zagrebu, te niza kulturnih i aktivističkih projekata. Nataša Petrinjak bila je članica žirija Lapis Histriae. Magistrirala je kulturologiju na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Bila je glasnogovornica Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Srećko Horvat, teoretičar, novinar, aktivist. Moderator Filozofskog teatra u zagrebačkom HNK-u. Jedan od osnivača Subversive festivala. Njegove kolumne objavljuju brojni svjetski ugledni listovi i tjednici: Guardian, Al Jazeera, Il Manifesto, El Pais, New York Times, Mladina. (Ko)autor je knjiga Što Europa želi (sa S. Žižekom, 2013.); Pažnja! Neprijatelj prisluškuje (2011.); Pravo na pobunu (s Igorom Štiksom, 2010.), Ljubav za početnike (2009.), Budućnost je ovdje, svijet distopijskog filma (2008.), Totalitarizam danas (2008.)… Za tekst Godot stiže u Sarajevo, objavljen u New York Timesu, osvojio je Mediteransku novinarsku nagradu, koja se dodjeljuje prilozima koji pridonose pozitivnoj ulozi medija i razumijevanju kulturne raznolikosti u regiji.