Sudionici

Saša Ćirić (1975.), književni kritičar i esejist. Urednik emisije "Oko Balkana" na Radio Beogradu 2 u kojoj desetljeće i pol prati postjugoslavenske i balkanske književnosti. Bio je jedan od urednika Betona (2006. - 2019.), književno-angažiranog dodatka dnevnom listu "Danas", čija se arhiva danas čuva na portalu elektrobeton.net. Autor je četiri knjige prikaza i komparativnih analiza regionalnih književnosti, dvije knjige drama i radio-drama i jedne knjige analiza suvremenog filma. 

Nina Dragičević (1984.) je pjesnikinja i skladateljica, doktorica sociologije. Autorica je knjiga Kdo ima druge skrbi (2014.), Slavne neznane (2016.), Med njima je glasba (2017.), Ljubav reče greva (2019.), To telo, pokončno (2021.), Kako zveni oblast? (2022.) in Ampak kdo? (2023.). Za svoje pjesničko stvaralaštvo dobila je Jenkovo nagrado (2021.), Župančičevo nagrado (2020.), nagradu Vitez poezije 2018 (prvi put u povijesti te nagrade i nagradu stručnog žirija i nagradu publike). Dragičević je Werner Düttman Fellow 2023 (Akademie der Künste Berlin). http://ninadragicevic.com/

Monika Herceg (Sisak, 1990.), književnica i aktivistica. Nagradu Goran za mlade pjesnike za najbolji debitantski neobjavljeni rukopis „Početne koordinate“ dobila je 2017. godine. Knjiga je objavljena 2018. godine i dobila niz novih nagrada. Za svoju drugu objavljenu zbirku „Lovostaj“  (2019.) dobila je nagradu Na vrh jezika. Za kratke priče i pjesme osvojila je i nagrade Lapis Histriae (2019.), Biber i drugu nagradu na festivalu Castello di Duino. Godine 2020. objavila je treću knjigu poezije „Vrijeme prije jezika“ i svoj prvi dramski tekst „Gdje se kupuju nježnosti“, koji tematizira nasilje nad ženama, transgeneracijske traume i odnose u patrijarhatu. Godine 2021. za dramu „Ubij se, tata“  dobila je nagradu Marin Držić. Vodi akcije vezane uz suzbijanje nasilja nad migrantima, a pokrenula je i ciklus tribina Pjesnikinja petkom gdje u fokus stavlja stvaralaštvo pjesnikinja.

Maja Klarić (Šibenik, 1985.), putopjesnikinja. Diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira razna događanja, između ostalog i međunarodne pjesničke susrete Šumski pjesnici u Butorima nedaleko od Grožnjana. Boravila je na književnim rezidencijama u Brazilu, Estoniji i Grčkoj. Objavila je tri zbirke putopisne poezije: „Život u ruksaku“ (2012.), „Quinta Pitanga“ (2013.) i „Nedovršeno stvaranje“ (2015.) te dva prozno-poetska putopisa: „Vrijeme badema“ (2016., 2018.) o hodočašću Camino de Santiago i „Približavanje zore: put 88 hramova“ (2019.) o zen-budističkom hodočašću u Japanu. Nakon više od 3000 prehodanih kilometara po svijetu, Maja je nedavno pješačenje zamijenila Bookmobilom, putujućom knjižnicom i knjižarom, čime želi promovirati poeziju, putopise, odnosno knjigu i čitanje općenito, a posebno u mjestima do kojih poezija i knjiga teže dolaze i gdje ljudi, možda, manje čitaju.

Barbara Korun (Ljubljana, 1963) je pesnica, esejistka, kritičarka in promotorka poezije, ki jo pišejo ženske. Dolga leta je učila slovenščino na gimnazijah, nekaj let je delala tudi kot lektorica in dramaturginja v slovenskih gledališčih, zdaj ima status samozaposlene v kulturi. 

Izdala je sedem pesniških zbirk; prvenec Ostrina miline (1999) je bil nagrajen na Slovenskem knjižnem sejmu kot najboljši prvenec leta, zbirka Pridem takoj (2011) je prejela Veronikino nagrado, nagrado zlata ptica za posebne dosežke v poeziji in bila nominirana za kritiško sito, zbirka Vmes (2016) je bila nominirana za Veronikino nagrado, zadnja zbirka Idioritmija (2021) pa za Jenkovo nagrado. Leta 2020 je prejela nagrado MIRA, ki jo podeljuje Ženski odbor slovenskega centra PEN. Je tudi dobitnica dveh italijanskih mednarodnih nagrad – Leonardo Polverini (Anzio, 2014) in Regina Coppola (Baronissi, 2016).

Organizira redna mesečna srečanja ob branju novih zbirk slovenskih pesnic Pesnice o pesnicah. Kot recitatorka pesmi Srečka Kosovela je sodelovala z vsestranskim glasbenim tolkalistom Zlatkom Kaučičem pri nastajanju cd-ja Vibrato tišine. Režirala pa je tudi monodramo, priredbo Cankarjeve Gospe Judit, z Lenčo Ferenčak. Njeno pesniško delo je bilo objavljeno v štirinajstih samostojnih knjižnih prevodih in v preko osemdesetih antologijah v več kot dvajsetih jezikih.

Bojan Krivokapić (Bačka Topola 1985.), književnik.  Diplomirao je na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Vodi radionice kreativnog pisanja. Objavio je četiri knjige: "Trči Lilit, zapinju demoni“ (kratke priče, 2013.), "Žoharov let“ (poezija, Stolac, 2014.), "Proleće se na put sprema“ (roman, 2017) i "Gnezdo dečaka“ (poezija, 2019.). Dobitnik je nagrada za prozu: Ulaznica (Zrenjanin, 2011.), Đura Đukanov (Kikinda, 2012.), Edo Budiša (Pazin, 2014.), Biber (Sarajevo, Beograd, 2021.), Lapis Histriae (Umag, 2021.) i Laza K. Lazarević (Šabac, 2022.), kao i nagrade Mak Dizdar za zbirku poezije (Stolac, 2013.). Kuća za pisce u Pazinu za nagradu mu je 2014. godine tiskala dvojezično izdanje knjige "Trči Lilit, zapinju demoni -  Corri Lilit, i demoni inciampano“; prijevod na talijanski: Vanesa Begić. Za roman "Proleće se na put sprema“ 2018. godine dobiva u Rovinju Nagradu Mirko Kovač za najbolje djelo mladog autora u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Crnoj Gori. Književni tekstovi prevedeni su mu na talijanski, njemački, mađarski, albanski i engleski jezik. Živi u Novom Sadu.

István Ladányi (Adorján, Vojvodina, Srbija, 1963.), povjesničar i teoretičar književnosti, pjesnik, urednik i prevoditelj. Diplomirao je mađarski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu 1987. godine. Suosnivač je i urednik časopisa Ex Symposion koji u Veszprému izlazi od 1992. godine, urednici i suradnici ovog časopisa bili su istaknuti mađarski, hrvatski, slovenski i srpski pisci. Doktorski studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pohađao je od 2003. do 2006. godine, mentor: Milivoj Solar. Naslov njegove doktorske disertacije je Problemi narativnog identiteta u postmodernim romanima autobiografskoga karaktera u hrvatskoj, mađarskoj i srpskoj književnosti. Docent je na Panonskom sveučilištu u Veszprému na Fakultetu za modernu filologiju i društvene znanosti, te organizator i moderator brojnih književnih konferencija i susreta. Objavio je zbirku pjesama pod pseudonimom Kávai M., tri zbirke eseja, književnih kritika i studija. Ove, 2023. godine izašla mu je monografija o vrlo utjecajnom novosadskom mađarskom književnom časopisu Új symposion, koji je izlazio počev od 1965. godine, uvijek otvoren za nove tendencije u književnosti i umjetnosti tadašnjeg jugoslavenskog kulturnog prostora.

Jedrt Maležič (1979.), književnica i prevoditeljica. Diplomirala je na Odsjeku za prevođenje i tumačenje Filozofskog fakulteta u Ljubljani, smjer engleski i francuski jezik. Godine 2014. sa svojom kratkom pričom ušla je u finale natječaja Lapis Histriae, a na 11. Festivalu Fabula pobijedila je na proznom višeboju. Objavila je dvije zbirke kratkih priča: Težkomentalci (2016.) i Bojne barve (2016.), a zatim romane Vija vaja ven (2018.), Napol morilke (2021.) i Križci, krožci (2022.). Prevodi beletristiku i društveno-humanističku literaturu; između ostalih prevela je na slovenski jezik sljedeće spisateljice i pisce: Virginie Despentes, Khaleda Hosseinija, Julie Otsuka, Evu Ensler, Mircea Eliadea, Emmanuela Carrèrea, Bruna Latoura…

Laura Marchig (Rijeka, 1962.), spisateljica i kazališna djelatnica. Diplomirala je modernu književnost na Sveučilištu u Firenzi. Od 2003. do 2009. bila je urednica tromjesečnika za kulturu La battana. Od 2004. do 2014. bila je ravnateljica Talijanske drame Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca iz Rijeke. Pod njenim vodstvom Talijanska je drama dvadesetak puta nagrađivana u državi i inozemstvu. Laura Marchig izmjenjuje književnu i kazališnu djelatnost; pjesnikinja, spisateljica, prevoditeljica, autorica tekstova za razne izvođače i pop grupe. Dosad je izdala četiri zbirke poezije i roman „Snoopy polka: noir balcanico“, koji je 2015. izdala izdavačka kuća Oltre iz Torina. Hrvatski prijevod romana izdala je opatijska izdavačka kuća Shura publikacije 2019., prijevod: Lorena Monica Kmet. 

Dragan Markovina (Mostar, 1981.), doktor je povijesnih znanosti, književnik, kolumnist i aktivist. Živi i radi u Splitu. Diplomirao je povijest na Hrvatskim studijima u Zagrebu, nakon čega od 2003. do 2014. godine radi na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu. Kao radikalni kritičar postojećeg političkog stanja u Hrvatskoj, 2016. godine osniva političku stranku Nova ljevica koja se zalaže za demokratski socijalizam. Autor je knjiga „Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja“ (2014.), „Tišina poraženog grada“ (2015.), „Jugoslavenstvo poslije svega“(2015.), „Povijest poraženih“ (2016.), „Doba kontrarevolucije“ (2017.), „Usamljena djeca juga“ (2018.), „Jugoslavija u Hrvatskoj“ (2018.), „Neum Casablanca“ (2021.), „Povijest, politika, popularna kultura“ (2022.) i „14. februar 1945.“ (2023.). Za prvu knjigu dobio je Nagradu Mirko Kovač. Redovni je kolumnist portala telegram.hr i sarajevskog dnevnog lista Oslobođenje, a član je i PEN centra BiH.

Aljoša Pužar je kulturolog i pisac. Rođen u Rijeci. Studirao je kroatistiku u Rijeci i komparativnu književnost u Zagrebu. Doktorirao je 2006. u Rijeci temom iz antropološke i kulturalne teorije međustanja, te 2015. u Cardiffu temom iz rodnih studija i studija mladih. Od 2002. bio je predavač sveučilišta u Trstu, od 2003 u Rijeci. Od 2006-2016 predavao je kulturologiju, kulturnu antropologiju, kulturalnu geografiju, ženske studije i dr. na sveučilištima u Seulu (Južna Koreja). Od 2017. predaje kulturalne teorije i kulturnu antropologiju na katedri za kulturologiju Fakulteta za društvena istraživanja u Ljubljani. Objavio knjige o povijesti književnosti, pograničnim studijima, korejskoj kulturi i dr. Bio je kolumnist dnevnih novina, urednik, književni prevodilac, te objavljivao eseje, kratke priče i poeziju. Član je predsjedništva svjetske kulturološke organizacije, član Kraljevskog antropološkog instituta u Londonu i hrvatske centrale P.E.N.-a. Živi na vlaku Ljubljana - Rijeka.

Marijan Rupert je študiral primerjalno književnost in sociologijo kulture na Filozofski fakulteti v Ljubljani. Ves čas ga je zanimalo razmerje med literaturo in likovno umetnostjo. Magistriral  je na temo Ut pictura poesis pri prof. dr. Bracu Rotarju. Podiplomsko je študiral teorijo romana pri mentorju Milanu Kunderi v Parizu ter se z različnimi štipendijami izobraževal na Dunaju. Od leta 1994 je zaposlen v Narodni in univerzitetni knjižnici v Ljubljani, v času  2006 do 2019 kot vodja, nato kot skrbnik Rokopisne zbirke. Pri svojem delu se sooča z literarno zgodovino v praksi: arhivi in zapuščine književnih ustvarjalcev, s katerimi se službeno ukvarja, mu omogočajo specifičen, predvsem bolj oseben vpogled v življenje pisateljev ter hkrati v genezo oz. nastajanje njihovih književnih del.

Pripravil je veliko število razstav in pri mnogih strokovno sodeloval, večinoma na temo slovenske literarne in kulturne  zgodovine, tako v Narodni in univerzitetni knjižnici kot drugod (Moderna galerija, Narodna galerija, Cankarjev dom, Plečnikova hiša, Mestni muzej). Sodeloval je s številnimi  ustanovami (Inštitut za literaturo in literarne vede ZRC SAZU, Filozofska fakulteta, muzeji, knjižnice, Društvo za domače raziskave, Literaturhaus (Dunaj)…) pri različnih raziskovalnih in razstavnih projektih. Objavlja esejistiko, študije v katalogih, spremne besede, strokovno publicistiko v revijah in časopisih, sodeluje pri snemanju dokumentarnih filmov ter predstavlja problematiko literarne dediščine z referati in predavanji na simpozijih doma in v tujini.

Renata Salecl (Slovenj Gradec, 1962.), filozofkinja, sociologinja i pravna teoretičarka. Studirala je filozofiju, doktorirala sociologiju. Viša je znanstvenica na Institutu za kriminologiju Pravnog fakulteta Sveučilišta u Ljubljani i profesorica na Birkbeck Collegeu na Sveučilištu u Londonu. Njezin interdisciplinarni znanstveni interes povezuje pravo, kriminologiju, politologiju i psihoanalizu. Godine 2010. proglašena je slovenskom znanstvenicom godine, a u prosincu iste godine Delo je odabire za slovensku osobu godine. U ožujku 2011. proglašena je najuspješnijom ženom u Sloveniji. Knjige su joj prevedene na petnaest jezika. U Hrvatskoj su dosad objavljene sljedeće knjige: „Protiv ravnodušnosti“ (2002.), „Tiranija izbora“ (2012.), „Čovjek je čovjeku virus“ (2021.), „Strast prema neznanju“ (2022.). http://renatasalecl.com

Marcel Štefančič jr (Brežice, 1960.), filmski kritičar, televizijski voditelj i publicist (Mladina, Global). Magistrirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Jedan od najproduktivnijih i najlucidnijih slovenskih esejista. Napisao je gotovo sto knjiga o filmu, književnosti, pop-kulturi i aktualnim društveno-političkim događajima. Štefančič je vrhunski amerikanolog, njegova monumentalna, dvotomna knjiga "Zadnji film: o vzponu in propadu novega Hollywooda" (2007) nezaobilazna je filmološka referenca. Jednako je epohalna i njegova  knjiga o slovenskom filmu u socijalizmu "Maškerada" (2013). Svoje najbolje eseje o sociokulturološkim fenomenima XX. stoljeća ukoričio je u knjizi  "Zakaj si življenje zasluži, da ga izgubimo" (Zašto život zaslužuje da ga izgubimo, 2012). Štefančič u toj knjizi originalno, s puno ironije, piše o  Amy Winehouse, Romanu Polanskom, Hunteru S. Thompsonu, Simone de Beauvoir, J. D. Salingeru, Normanu Maileru... i otvoreno polemizira s invazivnim amerikanizmom. Posljednjih godina najviše su privukle pozornost dvije njegove knjige na centralne slovenske teme: "Ivan Cankar: eseji o najvećem" (2018.), te "Slovenski san: eseji o nama" (2021.).

Rosanna Turcinovich Giuricin, novinarka i spisateljica. Rođena je u Rovinju. Profesionalno se usavršavala u listu La Voce del Popolo, čiji je bila dopisnik iz Trsta (2006. – 2020.). Surađivala je s Trieste Oggi, Il Meridiano, il Piccolo-Istria Amica, Telequattro e TeleCapodistria. Urednica je časopisa La Voce di Fiume i Eccellenze/Excellency. Objavila je različite knjige o kulturi i povijesti Istre. Njezini noviji romani su “Maddalena ha gli occhi viola" (2015., engleski prijevod 2022.), “Occhi mediterranei” (eksperimentalni roman u suautorstvu s Christophe Palomar i Darijom Fertilio, 2019.), “Tutto ciò che vidi: parla Maria Pasquinelli” (u suradnji s Rossanom Poletti, 2020.), “Esuli due volte” (2021.). Do sada je objavila oko stotinu intervjua s akterima i potomcima naroda istočnog Jadrana koji su otišli u izbjeglištvo po svijetu nakon Drugog svjetskog rata - u potrazi za vlastitom budućnošću. Rosanna Turcinovich Giuricin nagrađivana je autorica u Istri i Italiji; 2021. godine dobila je Nagradu Tomizza, koju dodjeljuje Lions Club Trieste Europa.

Goran Vojnović (Ljubljana, 1980.), pisac, filmski i TV redatelj i scenarist. Vojnović je objavio tri romana; svaki od njih dobio je godišnju književnu nagradu Kresnik za najbolji slovenski roman. U regiji je poznat kao autor romana „Čefuri raus!“ (2008.), koji je u Sloveniji privukao veliku pozornost čitatelja, kritičara i policije, doživio kazališnu adaptaciju, a zatim i ekranizaciju u režiji samog autora. Godine 2012. izašao je Vojnovićev drugi roman „Jugoslavija, moja domovina“, čija je prva naklada rasprodana u svega nekoliko dana. Treći roman "Smokva" objavio je 2016. godine, a četvrti 2021. pod nazivom „Đorđić se vraća“. Sva četiri romana prevedena su i na hrvatski jezik. Goran Vojnović kolumnist je slovenskog časopisa Dnevnik, a izbor svojih kolumni objavio je u knjizi „Kada Jimmy Choo sretne Fidela Castra“ (2010.). Godine 2022. objavio je zbirku autobiografskih eseja „Zbiralec strahov“ te svoju prvu knjigu za djecu „Sinica in taščica“. Vojnović je snimio više kratkih i tri dugometražna filma: „Piran – Pirano“ (2010.), spomenuti „Čefuri raus!“ (2013.) i „Nekoč so bili ljudje“ (2021., Nekada su bili ljudi).

Diego Zandel, književnik i publicist. Rođen je 1948. u izbjegličkom logoru Servigliano (Marche), gdje su njegova baka iz Labina i roditelji iz Rijeke našli utočište nakon odlaska iz rodnog kraja. Zajedno s Giacomom Scottijem napisao je knjigu o Ivi Andriću: "Invito alla lettura di Ivo Andrić" (1986.). Napisao je dvadesetak romana od kojih izdvajamo: "Massacro per un presidente" (1981.), "Una storia istriana" (1987.), "I confini dell’odio" (2002.), "Il fratello greco" (2010.), "I testimoni muti" (2011.) i posljednji "Eredità colpevole" (2023.). Na hrvatskom jeziku objavljene su mu knjige "Istarska priča" (1995.) i "Riječko-istarske priče" (2010.). Jedan je od scenarista filma "Hotel Sarajevo" (2022.). Živi i radi u Rimu.

Katja Hrobat Virloget, antropologinja. Predaje na Odjelu za antropologiju i kulturalne studije Fakulteta za humanističke znanosti Primorskog sveučilišta u Kopru. Diplomirala je na Odjelu za arheologiju, a doktorirala 2009. godine na Odjelu za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Ljubljani. Njezine istraživačke teme su migracije, antropologija sjećanja, kulturna i nematerijalna baština, folklor i mitologija. Objavila je studiju „V tišini spomina: „Eksodus“ in Istra“  (2021.) u kojoj kroz osobna iskustva i sjećanja većeg broja sugovornika propituje sociopsihološki i politički kontekst selidbe velikog broja stanovnika iz obalnih gradova Slovenske Istre nakon 1945. godine. Dobitnica je priznanja Prometej znanosti i Bartolovog priznanja za znanstvenu izvrsnost. Organizirala je niz međunarodnih znanstvenih konferencija o migracijama stanovništva i sjećanju.

Vid Karlovšek (2000), koprski pesnik. Študira svetovno književnost in slovenistiko v Ljubljani. Revialno objavlja prozo in literarne ocene, predvsem pa pesmi, polne mladostnega iskanja in pomenskih presenečenj. Lani je bil med nominiranci lanskega festivala mlade literature Urška. Ob koncu lanskega leta smo ga srečali na interdisciplinarnem večeru Pesniške mnogoživke v koprskem Libertasu. Je član pesniškega kolektiva Pero Srce, ki je izdal dva zbornika (Mohito z limeto in Sex on the beach).

Maja Klarić (Šibenik, 1985.), putopjesnikinja. Diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira razna događanja, između ostalog i međunarodne pjesničke susrete Šumski pjesnici u Butorima nedaleko od Grožnjana. Boravila je na književnim rezidencijama u Brazilu, Estoniji i Grčkoj. Objavila je tri zbirke putopisne poezije: „Život u ruksaku“ (2012.), „Quinta Pitanga“ (2013.) i „Nedovršeno stvaranje“ (2015.) te dva prozno-poetska putopisa: „Vrijeme badema“ (2016., 2018.) o hodočašću Camino de Santiago i „Približavanje zore: put 88 hramova“ (2019.) o zen-budističkom hodočašću u Japanu. Nakon više od 3000 prehodanih kilometara po svijetu, Maja je nedavno pješačenje zamijenila Bookmobilom, putujućom knjižnicom i knjižarom, čime želi promovirati poeziju, putopise, odnosno knjigu i čitanje općenito, a posebno u mjestima do kojih poezija i knjiga teže dolaze i gdje ljudi, možda, manje čitaju.

Gorazd Kovačič (1977), sociolog. Poučuje na Oddelku za sociologijo Filozofske fakultete Univerze v Ljubljani. Raziskuje sociološko in politično ­teorijo. Leta 2010 je doktoriral s temo Koncept družbe in družbenega pri Hannah Arendt kot prispevek k dekonstrukciji sociologije. Raziskovalno se ukvarja s sociološko teorijo, politično teorijo, politično sociologijo, analizo političnih ideologij, državljansko vzgojo, študiji medijskih diskurzov in študiji evro-atlantskih integracij. Sodeloval je v več raziskovalnih in izobraževalnih projektih Mirovnega inštituta, inštituta za sodobne družbene in politične študije.

Stefano Lusa (1968), storico e giornalista. Dottore in Storia delle Società Contemporanee all'Università di Torino, attualmente è caporedattore del programma informativo di Radio Capodistria per cui conduce la trasmissione di approfondimento Il vaso di Pandora. Per l'emittente nel 2015 ha seguito i profughi sulla rotta balcanica. Corrispondente dalla Slovenia di Osservatorio Balcani e Caucaso, collabora con testate italiane, slovene e croate. Come storico si è occupato dei processi di democratizzazione nell'ex Jugoslavia e dei rapporti italo-sloveni. È autore di Italia-Slovenia 1990-94 (2001) e La dissoluzione del potere (2007).

Federica Marzi (Trst, 1974.), spisateljica i talijanistica. Doktorirala je talijanistiku na Tršćanskom sveučilištu i na Sveučilištu Heinricha Heinea u Düsseldorfu. Objavila je znanstvenu studiju "In terra straniera" (2014.) o književnosti talijanskih emigranata u Njemačkoj. Njezine pripovijetke objavljivane su u talijanskim antologijama i časopisima, a hrvatski prijevodi u Novoj Istri i na književnom portalu Strane. S pripovijetkom „Crepi“ (Pukotine) osvojila je nagradu Lapis Histriae 2016. godine. Gostovala je na književnoj rezidenciji u pazinskoj Kući za pisce – Hiži od besid, gdje je napisala dio svog pograničnog romana “La mia casa altrove” (2021.). U pripremi su hrvatski, slovenski i engleski prijevod.

Iztok Osojnik (Ljubljana, 1951) je človek mnogih poklicnih identitet in eden najbolj polivalentnih akterjev na slovenskem literarnem polju. Filozof, doktor zgodovinske antropologije, komparativist, slikar, esejist, književni prevajalec, predavatelj, urednik, začetnik vrste umetniških gibanj in festivalov (Galerija Equrna, Trnovski terceti, Pogovori v Vili Herberstein, Vilenica, Revija v reviji, Zlati čoln, IA). V svojem več kot 40-letnem književnem ustvarjanju je objavil preko trideset avtorskih knjig in zanje prejel vrsto domačih in mednarodnih nagrad, mdr. Jenkovo, Veronikino, Župančičevo, nagrado KONS, Velenjico - čašo nesmrtnosti. Preveden je bil v več kot petindvajset jezikov. Njegova beseda, pisana ali govorjena vselej zareže ostro, brez ostanka, v njej pa ob žvižgaški nasladi prepoznamo predvsem globok eruditski humanizem in nepopustljivo zavezanost etosu.

Aljoša Pužar je kulturolog i pisac. Rođen u Rijeci. Studirao je kroatistiku u Rijeci i komparativnu književnost u Zagrebu. Doktorirao je 2006. u Rijeci temom iz antropološke i kulturalne teorije međustanja, te 2015. u Cardiffu temom iz rodnih studija i studija mladih. Od 2002. bio je predavač sveučilišta u Trstu, od 2003 u Rijeci. Od 2006-2016 predavao je kulturologiju, kulturnu antropologiju, kulturalnu geografiju, ženske studije i dr. na sveučilištima u Seulu (Južna Koreja). Od 2017. predaje kulturalne teorije i kulturnu antropologiju na katedri za kulturologiju Fakulteta za društvena istraživanja u Ljubljani. Objavio knjige o povijesti književnosti, pograničnim studijima, korejskoj kulturi i dr. Bio je kolumnist dnevnih novina, urednik, književni prevodilac, te objavljivao eseje, kratke priče i poeziju. Član je predsjedništva svjetske kulturološke organizacije, član Kraljevskog antropološkog instituta u Londonu i hrvatske centrale P.E.N.-a. Živi na vlaku Ljubljana - Rijeka.

Veronika Simoniti (Ljubljana, 1967.), spisateljica. Na ljubljanskom Filozofskom fakultetu diplomirala je romanistiku. Od 1994. prevela je s talijanskog i francuskog brojne autore (Calvino, Magris, Marani, Niffoi, Camilleri, Galimberti, Todorov). Objavila je pet proznih djela – romana i zbirki priča: „Zasukane štorije“ (2005.), „Hudičev jezik“ (2011.), „Kameno seme“ (2014.), „Ivana pred morjem“ (2019.) i „Fugato“ (2019.). Dobitnica je brojnih slovenskih književnih nagrada. Između ostalih, za „Ivanu pred morjem“ dobila je Nagradu Kresnik za roman godine, kao i nagradu Kritiško sito Udruge slovenskih književnih kritičara. Hrvatski prijevod romana „Ivana pred morem“ objavila je Fraktura 2021. godine, a milanski izdavač Morellini editore upravo je objavio talijanski prijevod pod nazivom “Ivana davanti al mare”. Veronika Simoniti uređuje dvojezični blog posvećen slovensko-talijanskoj književnoj suradnji La casa di carta – Papirnata hiša.

Selma Skenderović (2001), koprska pesnica in pisateljica. Študira svetovno književnost in slovenistiko v Ljubljani. Po pesniških začetkih v gimnazijskem Maestralu si je pridobila naziv »uršljanka 2020«, ko je zmagala na Festivalu mlade literature 2020 s kratkima pripovedma Brezimni obraz in Plitvine. Leto za tem je izšel njen prozni prvenec "Zakaj molčiš, Hava". Spremno besedo je  napisala pisateljica Suzana Tratnik, izdal pa Javni sklad za kulturo leta 2021. Portret molčeče tujke med nami nas je pretresljivo ozavestil. Kot pesnica redno nastopa na festivalu Mlade rime, ki ga v Kopru pripravlja Center mladih Koper, in na drugih pesniških prireditvah po Sloveniji.

Agata Tomažič (Ljubljana, 1977) je vsestranska besedna ustvarjalka – novinarka, prevajalka in pisateljica. S svojimi pronicljivimi članki je polnila strani Dela in Pogledov, pri ZRS SAZU že leta skrbi za promocijo raziskovalnih rezultatov, prevaja humanistiko in leposlovje iz francoščine in angleščine. Literarne potopise je združila v knjigi Zakaj potujete v take dežele? (2016), zanjo je prejela krilato želvo, je tudi soavtorica žanrsko neujemljivega Blodnika po Istri (2019). Jedro njenega ustvarjanja tvorijo kratkoprozni zbirki Česar ne moreš povedati frizerki (2015) in Nož v ustih (2020) ter roman Tik pod nebom (2017). Njene pripovedi ostro zarežejo v iluzije, ki jih gojimo o svetu, ki ga soustvarjamo. Ne pristajajo na poštirkane dvojice dobrih in slabih, starih in mladih, digitalnih in analognih, grdih in lepih … Pisateljico zanima podtalje, kaj neobičajnega se dogaja običajnim ljudem, kaj brbota spodaj, kjer se skriva pristno življenje, kjer so tudi (sistemska) laž, (družbena) prevara, razočaranje, neuspeh, bolečina izgube, zagrenjenost, zlo, sovraštvo. Prav tam najde tudi črni humor.

Damir Uzunović (Sarajevo, 1965.), pisac, urednik, izdavač. Suosnivač je, zajedno sa Goranom Samardžićem, knjižare i izdavačke kuće "Buybook". Poezija i proza objavljivane su mu na engleskom, francuskom, turskom i slovenskom jeziku. Objavio: "Kesten" (zbirka priča, 1996.), "Brod s talismanom" (zbirka poezije, 1992.), "Mađioničar" (zbirka poezije, 1995.), "Ljudi i ptice" (zbirka pjesama, 2005.), "Ja sam" (roman, 2021). Za ovaj je roman 2022. godine dobio Nagradu Fric, koja se dodjeljuje za knjigu fikcijske proze napisane na hrvatskom, bosanskom, srpskom ili crnogorskom jeziku premijerno objavljene u Hrvatskoj. Živi i radi u Sarajevu.

Nora Verde (Antonela Marušić; Dubrovnik, 1974.), spisateljica. Završila je studij hrvatskog jezika i književnosti u Zadru. Prvu knjigu poezije „Sezona bjegova“ (1994.) objavljuje kao studentica. Autorica je proznih knjiga „Posudi mi smajl“ (2010.), „Do isteka zaliha“ (2013.), „O ljubavi, batinama i revoluciji“ (2016.) i „Moja dota“ (2021.). Slovenski prijevodi: „Do razprodaje zalog“ (2016.) i „O ljubezni, batinah in revoluciji“ (2021.). Proza i poezija objavljivana joj je u brojnim zbornicima i antologijama i prevođena na slovenski, engleski, njemački, makedonski i albanski jezik. Jedna je od pokretačica feminističkog portala Vox Feminae. Surađuje s nizom hrvatskih i regionalnih medija i portala koji se bave nezavisnom kulturom, medijima, književnošću, glazbom i ljudskim pravima.

Nikola Vučić (Mostar, 1995.), novinar, televizijski voditelj, istraživač. Završio je studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu obranom završnog rada o perspektivama regionalne književne komparatistike u svjetlu jezične prekograničnosti. U okviru toga rada razmatrao je društvene i akademske refleksije Deklaracije o zajedničkom jeziku, čiji je potpisnik i jedan od autora prve verzije dokumenta 2017. godine. Za vrijeme studija književnosti, radio je kao novinar i voditelj Dnevnika na Federalnoj televiziji u Sarajevu, s koje 2016. godine prelazi na N1 televiziju, gdje radi reporterske, promotivne i uredničke poslove u informativnom programu. Surađuje sa lokalnim i međunarodnim organizacijama civilnog društva u cilju implementacije mirovnih i feminističkih projekata. Istražuje suvremenu kulturu, identitetske politike i društvene prakse, o čemu objavljuje radove i publikacije u različitim medijima i časopisima. Autor je studije „Kritika toksične muškosti“ (2021.), koju je objavila ugledna njemačka organizacija Friedrich Ebert Stiftung.

Goran Božičević (Zadar, 1962.) mirovni aktivist. Mirovnim se radom bavi od 1993. godine kao suosnivač Volonterskog Projekta Pakrac, Centra za mirovne studije, Zagreb 1996, Miramida Centra, Grožnjan 2002, Ustanove Politika nenasilja, Osijek 2021. Radi na cijelom post-YU prostoru, kao i u Ukrajini od 2013. godine, posvuda gdje ga pozovu. Vodi edukacije Izgradnje mira na Mirovnim studijima u Zagrebu te na Akademiji Forum ZFD u Kölnu. Piše #miramidalije na H-Alter.org od 2014. Autor je knjige „Gradnja Dijaloga – Izabrani primjeri rada na pomirenju u Hrvatskoj“ (2016.). U Istri živi od 1998. godine.

Isabella Flego (Raša, 1931), pesnica, pisateljica, poslanka, publicistka, učiteljica. Rojena v rudarski družini je v zgodnjih odraslih letih je prišla v Koper in kot učiteljica na italijanski osnovni šoli ustvarjalno delala do upokojitve. Za pet let je prekinila poučevanje, ko je odšla v Gano, kjer je mož Aurelio Flego vodil podjetje Tomos Ghana.  Po vrnitvi je aktivno vstopila v družbeno dogajanje kot koprska podžupanja in kot poslanka v prvem sklicu Državnega zbora Republike Slovenije. Sedaj vodi Društvo POEM, ki povezuje ustvarjalne ženske v Istri in na Tržaškem. Literarno ustvarjanje pesnice Isabelle Flego je razvejano in pogosto nagrajeno. Izdala je štiri zbirke pesmi in kratke proze (Il primo giorno, Oltre le pupille, Il monopattino e la bambola di pezza, Mate Masie, Alla finestra della vita), nekaj je prevedenih v slovenščino. Raziskovalno se je ukvarjala z uglednim Koprčanom Girolamom Gravisijem in o njem izdala obsežno monografijo. Uredila je več knjig literarnih esejev različnih avtoric in avtorjev, med njimi Personaggi femminili nella narativa di Fulvio Tomizza, o ženskih likih v pripovedi Fulvia Tomizze. Vsako leto pripravi s sodelavkami večjezični zbornik Društva POEM. Pripoved Memorie da sopra l’Equatore  je izšla leta 2017. V slovenskem prevodu Spomini iznad ekvatorja, 2019.

Saša Ilić (Jagodina, 1972.) pisac, novinar i bibliotekar. Diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio je tri knjige priča: "Predosećanje građanskog rata", 2000; "Dušanovac. Pošta", 2015; "Lov na ježeve", 2015 i tri romana: "Berlinsko okno", 2005; "Pad Kolumbije", 2010; "Pas i kontrabas", 2019. Zagrebačka izdanja: "Berlinsko okno" (Devedeset stupnjeva, 2005.) i "Pas i kontrabas" (Meandarmedia, 2021.). Bio je jedan od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do listopada 2013. Nakon raspada redakcije, u prosincu iste godine osnovao je s Alidom Bremer list Beton International. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Piše za pescanik.net i ELit (literaturhauseuropa.eu). Njegova proza dostupna je u prijevodu na albanski, engleski, francuski, makedonski i njemački jezik. Dobitnik je NIN-ove nagrade kritike za najbolji roman 2019. Živi i radi u Beogradu. Urednik je portala za književnost komunalinks.com.

Jedrt Jež Furlan (Novo Mesto, 1970) je študirala na ljubljanski Filozofski fakulteti primerjalno književnost in sociologijo kulture. Od 1992 do 2008 je bila novinarka, redaktorica, kritičarka, urednica v redkaciji za kulturo na Radiu Študent in na Radioteleviziji Slovenija (Studio City, Kultura, Osmi dan, Odmevi, Dnevnik). Plesne in gledališke kritike, intervjuje z umetniki, zapise o kulturni politiki je objavljala je tudi v dnevnih časopisih in revijah (Razgledi, Slovenske novice, Finance, Dnevnik, Maska...). Kasneje je bila producentka gledaliških, plesnih predstav in skrbela za promocijo številnih umetniških projektov. Za Objektiv, sobotno izdajo Dnevnika, piše odmevno kolumno. Pri Založbi Goga skrbi za odnose z javnostmi in vodi festival Novo mesto short. 

Amelia Kraigher (1974) urednica, teatrologinja, publicistka, dramaturginja. Diplomirala je iz primerjalne književnosti in literarne teorije ter slovenskega jezika in književnosti na Filozofski fakulteti v Ljubljani. 2011–2017 je bila odgovorna urednica mednarodne revije za scenske umetnosti in založbe Maska iz Ljubljane ter vodja Seminarja sodobnih scenskih umetnosti (2014/2015), od 2017 je odgovorna urednica Založbe /*cf. Pisala je za dnevno časopisje in radio, svoje prispevke objavlja v strokovni in humanistični periodiki. Bila je urednica redakcije za kulturo na Radiu Študent, organizatorka in udeleženka mednarodnih strokovnih gledaliških in literarnih simpozijev in okroglih miz v Evropi in Aziji, članica strokovnih žirij in selektorica več nacionalnih gledaliških festivalov. Leta 2011 je prejela štipendijo Ustanove Tarasa Kermaunerja za mlade raziskovalce slovenske dramatike, leta 2018 pa priznanje Vladimirja Kralja za vrhunsko uredniško delo. Je članica Društva gledaliških kritikov in teatrologov Slovenije, UNIMA Slovenija in Ustanove lutkovnih ustvarjalcev Slovenije.

Marko Kravos (Montecalvo Irpino, 1943), pesnik, esejist, kritik, prevajalec. Šolal se je v Trstu, kjer je maturiral na slovenski klasični gimnaziji, nato je študiral slavistiko na Univerzi v Ljubljani in diplomiral leta 1969. 1966 je bil soustanovitveni urednik revije Zaliv in jo sourejal do leta 1970. Od leta 1970 do 1993 je bil glavni urednik Založništva tržaškega tiska v Trstu, nato dve akademski leti docent na stolici za slovenski jezik in književnost na Univerzi v Trstu (Italija). Posveča se književnemu ustvarjanju, publicistiki, prevajanju. Štiri leta je bil predsednik Zveze slovenskih kulturnih društev v Italiji, sedem let predsednik Slavističnega društva v Trstu, pet let Slovenskega kluba v Trstu, v Sloveniji pa štiri leta tajnik Društva slovenskih pisateljev in v letih 1996-2000 predsednik Slovenskega centra PEN. Prevaja iz italijanščine, hrvaščine, španščine in iz narečne poezije v Italiji - tako slovenskih - rezijanskih in beneških avtorjev - kot italijanskih. Njegova dela so prevedena v dvajset jezikov, največ v italijanščino, hrvaščino, makedonščino, španščino, češčino, nemščino, angleščino, francoščino, srbščino. Obsežnejše objave njegovih del so izšle v madžarščini, ruščini, španščini. Pesmi so objavljene v številnih antologijah svetovne poezije. 

Bojan Krivokapić (Bačka Topola 1985.), književnik.  Diplomirao je na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Vodi radionice kreativnog pisanja. Objavio je četiri knjige: "Trči Lilit, zapinju demoni“ (kratke priče, 2013.), "Žoharov let“ (poezija, Stolac, 2014.), "Proleće se na put sprema“ (roman, 2017) i "Gnezdo dečaka“ (poezija, 2019.). Dobitnik je nagrada za prozu: Ulaznica (Zrenjanin, 2011.), Đura Đukanov (Kikinda, 2012.), Edo Budiša (Pazin, 2014.), Biber (Sarajevo, Beograd, 2021.), Lapis Histriae (Umag, 2021.) i Laza K. Lazarević (Šabac, 2022.), kao i nagrade Mak Dizdar za zbirku poezije (Stolac, 2013.). Kuća za pisce u Pazinu za nagradu mu je 2014. godine tiskala dvojezično izdanje knjige "Trči Lilit, zapinju demoni -  Corri Lilit, i demoni inciampano“; prijevod na talijanski: Vanesa Begić. Za roman "Proleće se na put sprema“ 2018. godine dobiva u Rovinju Nagradu Mirko Kovač za najbolje djelo mladog autora u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Crnoj Gori. Književni tekstovi prevedeni su mu na talijanski, njemački, mađarski, albanski i engleski jezik. Živi u Novom Sadu.

Gašper Malej (Koper, 1975), pesnik in prevajalec. Diplomiral iz primerjalne književnosti in literarne teorije na Filozofski fakulteti v Ljubljani. Od leta 2004 je samozaposlen v kulturi. Izdal je štiri pesniške zbirke: Otok, slutnje, poljub (2004) in Rezi v zlatem (2009), po kateri je med drugim nastal večmedijski performans BS-LP: Biti svoj lastni prevod (2010) in Pod isto celino (2017). Njegova poezija je prevedena v 20 jezikov in objavljena v antologijah v Sloveniji in tujini.  Je cenjen prevajalec  iz italijanščine z več kot tridesetimi knjižnimi prevodi (Tabucchi, Pasolini,  Zanzotto, Tondello, Milani, Cappello, Fo) in mnogimi uprizorjenimi dramskimi besedili, za kar je prejel visoko priznanje italijanske vlade,  Nagrado italijanskega ministrstva za kulturo.V KUD AAC Zrakogled iz Kopra je urednik knjižne zbirke Helia, kjer skrbi za izdajo prevodov pretežno mediteranskih avtorjev in avtoric.

Laura Marchig (Rijeka, 1962.), spisateljica i kazališna djelatnica. Diplomirala je modernu književnost na Sveučilištu u Firenzi. Od 2003. do 2009. bila je urednica tromjesečnika za kulturu La battana. Od 2004. do 2014. bila je ravnateljica Talijanske drame Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca iz Rijeke. Pod njenim vodstvom Talijanska je drama dvadesetak puta nagrađivana u državi i inozemstvu. Laura Marchig izmjenjuje književnu i kazališnu djelatnost; pjesnikinja, spisateljica, prevoditeljica, autorica tekstova za razne izvođače i pop grupe. Dosad je izdala četiri zbirke poezije i roman „Snoopy polka: noir balcanico“, koji je 2015. izdala izdavačka kuća Oltre iz Torina. Hrvatski prijevod romana izdala je opatijska izdavačka kuća Shura publikacije 2019., prijevod: Lorena Monica Kmet. 

Martin Mikolič, rojen v Kopru leta 1996, je maturiral na koprski gimnaziji, kjer je prvič objavil svoje pesmi ob 50-letnici literarnega glasila Maestral, posvečenega Tomažu Šalamunu. Diplomiral je iz primerjalne književnosti in filozofije na Filozofski fakulteti v Ljubljani, objavlja v literarnih revijah (Apokalipsa, Rast, LUD Literatura, Mentor), nastopa na Obalnih rimah in pesniških dogodkih Ignor, na 21. študentski Pesniški olimpijadi se je uvrstil med finaliste. V prostem času je vizualni umetnik in šahist. 

Aljoša Pužar je kulturolog i pisac. Rođen u Rijeci. Studirao je kroatistiku u Rijeci i komparativnu književnost u Zagrebu. Doktorirao je 2006. u Rijeci temom iz antropološke i kulturalne teorije međustanja, te 2015. u Cardiffu temom iz rodnih studija i studija mladih. Od 2002. bio je predavač sveučilišta u Trstu, od 2003 u Rijeci. Od 2006-2016 predavao je kulturologiju, kulturnu antropologiju, kulturalnu geografiju, ženske studije i dr. na sveučilištima u Seulu (Južna Koreja). Od 2017. predaje kulturalne teorije i kulturnu antropologiju na katedri za kulturologiju Fakulteta za društvena istraživanja u Ljubljani. Objavio knjige o povijesti književnosti, pograničnim studijima, korejskoj kulturi i dr. Bio je kolumnist dnevnih novina, urednik, književni prevodilac, te objavljivao eseje, kratke priče i poeziju. Član je predsjedništva svjetske kulturološke organizacije, član Kraljevskog antropološkog instituta u Londonu i hrvatske centrale P.E.N.-a. Živi na vlaku Ljubljana - Rijeka.

Milan Rakovac, pisac, pjesnik, novinar (Rakovci kraj Poreča, 12. XII. 1939). Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Puli i Zagrebu. Diplomirao je na Vojnopomorskoj akademiji u Divuljama. Po završetku vojne službe obnašao je političke dužnosti u Puli, Rijeci i Zagrebu.

Dvije godine bio je glavni urednik pulskih dnevnih novina Glasa Istre (1973. – 1975.). Većinu radnog vijeka do umirovljenja proveo je na Televiziji Zagreb (Hrvatskoj televiziji) kao urednik i autor zapaženih dokumentarnih filmova, reportaža i intervjua.

Na njegovu inicijativu 2000. godine osnovani su Međunarodni pogranični susreti Forum Tomizza, koji se održavaju u Umagu, Kopru i Trstu, promičući društveni i kulturalni dijalog u pograničnom prostoru i široj regiji.

S talijanskoga jezika preveo je roman „Bolji život“ Fulvija Tomizze (Pula-Rijeka, 1980.), dokumentarnu knjigu „Izbrisani identitet“ Paola Parovela (Pazin, 1993.) i studiju „Jadranski iredentizam“ Angela Vivantea (Zagreb, 2002.). Autor je ili suautor različitih monografija, tekstova pjesama popularne glazbe, scenarija za filmove, a više njegovih tekstova doživjelo je i kazališna uprizorenja.

„Izabrana djela Milana Rakovca“ objavljena su 2015. godine (V.B.Z., Zagreb) u četiri toma i predstavljaju sumu njegovog pedesetogodišnjeg stvaralaštva, kao jednog od najvažnijih istarskih autora, književnog inovatora i avangardista.

Djela: „Priko Učke“ (poezija, eseji, putopisi, zapisi, 1980.), „Sik“ (pjesme, 1980.), „“'Riva i druži ili, caco su nassa dizza“ (roman, 1983.), „Haluj ili Sunce je ditesino zlatno“ (roman, 1986.), „Sliparija“ (roman, 1986.), „Snovid“ (roman, 1987.), „Istragram: štorije i uganke“ (kratke priče, 2000.), „Cha for kids“ (pjesme, 2004.), „La Triestina“ (roman, 2006.), „Kvarnerski otočni lucidar“ (eseji, 2006.), „Besida priletuća“ (pjesme, 2009.), „Sinovi Istre“ (eseji, 2009.), „Adrianske kartoline“ (s Jovanom Nikolaidisom, pisma, 2021.).

Evelina Rudan (Pula, 1971.) pjesnikinja i kroatistica. Živi u Zagrebu. Objavila je zbirke "Sve ča mi rabi ovega prolića" (2000.), "Posljednja topla noć" (2002., zajedno sa Slađanom Lipovcem i Denisom Peričićem), "Uvjerljiv vrt/Convincing Garden" (u elektroničkom obliku, prijevod Hana Dada Banak, 2003.), "Breki i ćuki" (2008., nagrada Grada Rijeke Drago Gervais za rukopis 2007.), "Pristojne ptice" (2008.) i "Smiljko i ja si mahnemo" (2020., Nagrada Fran Galović 2020. i Nagrada Ivan Goran Kovačić 2021.) te slikovnicu "Kraljevićev san" (zajedno s ilustratorom Svenom Nemetom, 2010.). Zastupljena je u više antologija i pregleda suvremene hrvatske poezije, a pjesme su joj prevedene na slovenski, češki, engleski, njemački, španjolski, talijanski, rumunjski i nizozemski.
Predaje na Odsjeku za kroatistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Bavi se usmenim žanrovima, intertekstualnim (i intermedijalnim) vezama usmene i pisane književnosti i oblicima nove usmenosti. Za knjigu "Vile s Učke. Žanr, kontekst, izvedba i nadnaravna bića predaja" (2016.) dobila je nagradu Filozofskoga fakulteta 2017. godine. Radila je u Pazinskom kolegiju – klasičnoj gimnaziji i izdavačkom poduzeću Josip Turčinović d.o.o.

Marko Rudelić (Zagreb, 1993.) kantautor. Živi u Istri, u Novigradu. Glazbom se bavi od svoje desete godine, a već sa 16 godina počinje nastupati kao ulični svirač po Zagrebu i Istri. Nakon uspješnih singlova "Gdje si sad" i "Krug", očekuje se izlazak debitantskog albuma "Momentum" (Dallas Records), za koji pjesme piše od 2016. godine. Nastupa u triju s iskusnim istarskim glazbenicima Ervisom Pintarom i Vladimirom Kuzmanom, a sve pjesme snima u Studiju Triban, kod Larija Šaina.

Primož Sturman (Trst, 1980) je že med študijem sodobne zgodovine na Univerzi v Trstu deloval kot honorarni novinar in publicist. Po diplomi (2007) se je preusmeril v poučevanje slovenskega jezika in književnosti ter zgodovine na šolah s slovenskim učnim jezikom v Italiji. Literarno se je začel udejstvovati pred približno desetimi leti, najprej kot pesnik in prevajalec, nato pa še kot prozaist. Leta 2012 je z Borisom Pahorjem in Dragom Jančarjem sodeloval pri izdaji političnih spisov disidenta in emigranta Franca Jeze, ki je veliko pred časom pisal o samostojni Sloveniji. Knjižni prvenec Gorica je naša je objavil leta 2018 pri mariborski založbi Litera, leta 2020 v samozaložbi izdal svojo drugo zbirko kratkih zgodb Sinteze. Pri Slovenski matici je letos izšel njegov slovenski prevod romana Akacijev gozd Fulvia Tomizze.

Marcel Štefančič jr (Brežice, 1960.), filmski kritičar, televizijski voditelj i publicist (Mladina, Global). Magistrirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Jedan od najproduktivnijih i najlucidnijih slovenskih esejista. Napisao je gotovo sto knjiga o filmu, književnosti, pop-kulturi i aktualnim društveno-političkim događajima. Štefančič je vrhunski amerikanolog, njegova monumentalna, dvotomna knjiga "Zadnji film: o vzponu in propadu novega Hollywooda" (2007) nezaobilazna je filmološka referenca. Jednako je epohalna i njegova  knjiga o slovenskom filmu u socijalizmu "Maškerada" (2013). Svoje najbolje eseje o sociokulturološkim fenomenima XX. stoljeća ukoričio je u knjizi  "Zakaj si življenje zasluži, da ga izgubimo" (Zašto život zaslužuje da ga izgubimo, 2012). Štefančič u toj knjizi originalno, s puno ironije, piše o  Amy Winehouse, Romanu Polanskom, Hunteru S. Thompsonu, Simone de Beauvoir, J. D. Salingeru, Normanu Maileru... i otvoreno polemizira s invazivnim amerikanizmom. Posljednjih godina najviše su privukle pozornost dvije njegove knjige na centralne slovenske teme: "Ivan Cankar: eseji o najvećem" (2018.), te "Slovenski san: eseji o nama" (2021.).

Joel Valifuoco, profesor. Nakon diplome na sveučilištu “La Sapienza” u Rimu, studirao je i u Trstu gdje je položio stručni ispit kojim je osposobljen za rad u srednjoškolskim ustanovama. Tijekom dvogodišnjeg razdoblja provedenog u Julijskoj krajini počeo se baviti temom sjevernojadranske granice, koja je postala središnjom temom njegova nastavničkog i mentorskog rada. Iskustva sakupljena tijekom petnaestogodišnjeg nastavničkog rada u središtu su projekta koji se vodi u sklopu njegovog doktorskog studija na Sveučilištu “Tor Vergata” u Rimu. Središnja tema projekta je školska didaktika na području gore navedenog graničnog područja.

Rosanna Bubola (Buje, 1975.), glumica i spisateljica. Pohađala je Filozofski fakultet u Trstu te usavršavala glumu priključujući se i djelujući u kazališnoj skupini Teatro Incontro pod vodstvom redatelja Spira Dalla Porte Xydiasa. U Trstu je surađivala s kazališnom skupinom Gruppo Teatrale per il Dialetto (Kazališna skupina za dijalekt). U sezoni 1999./2000. počinje surađivati s Talijanskom dramom Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca. Godine 2003. diplomirala je modernu književnost na Filozofskom fakultetu u Trstu. Autorica je i redateljica tekstova kojima je tema Istra, njene legende i njena povijest. Ravnateljica je Pučkog otvorenog učilišta u Bujama. Posljednja kazališna uloga je ona u „Slipariji“ (Istarsko narodno kazalište, 2020.) po romanu Milana Rakovca, u režiji Matije Debeljuha.

Maja Klarić (Šibenik, 1985.), putopjesnikinja. Diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira razna događanja, između ostalog i međunarodne pjesničke susrete Šumski pjesnici u Butorima nedaleko od Grožnjana. Boravila je na književnim rezidencijama u Brazilu, Estoniji i Grčkoj. Objavila je tri zbirke putopisne poezije: „Život u ruksaku“ (2012.), „Quinta Pitanga“ (2013.) i „Nedovršeno stvaranje“ (2015.) te dva prozno-poetska putopisa: „Vrijeme badema“ (2016., 2018.) o hodočašću Camino de Santiago i „Približavanje zore: put 88 hramova“ (2019.) o zen-budističkom hodočašću u Japanu. Nakon više od 3000 prehodanih kilometara po svijetu, Maja je nedavno pješačenje zamijenila Bookmobilom, putujućom knjižnicom i knjižarom, čime želi promovirati poeziju, putopise, odnosno knjigu i čitanje općenito, a posebno u mjestima do kojih poezija i knjiga teže dolaze i gdje ljudi, možda, manje čitaju.

Laura Marchig (Rijeka, 1962.), spisateljica i kazališna djelatnica. Diplomirala je modernu književnost na Sveučilištu u Firenzi. Od 2003. do 2009. bila je urednica tromjesečnika za kulturu La battana. Od 2004. do 2014. bila je ravnateljica Talijanske drame Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca iz Rijeke. Pod njenim vodstvom Talijanska je drama dvadesetak puta nagrađivana u državi i inozemstvu. Laura Marchig izmjenjuje književnu i kazališnu djelatnost; pjesnikinja, spisateljica, prevoditeljica, autorica tekstova za razne izvođače i pop grupe. Dosad je izdala četiri zbirke poezije i roman „Snoopy polka: noir balcanico“, koji je 2015. izdala izdavačka kuća Oltre iz Torina. Hrvatski prijevod romana izdala je opatijska izdavačka kuća Shura publikacije 2019., prijevod: Lorena Monica Kmet. 

Đorđe Matić (Zagreb, 1970.), pjesnik i esejist. Završio je studij engleske i talijanske književnosti na sveučilištu u Amsterdamu. Objavljivao u brojnim medijima s područja bivše Jugoslavije i Nizozemske. Stalni je suradnik tjednika Vreme i časopisa Prosvjeta. S producentom Dragijem Šestićem surađivao na mnogobrojnim albumima world i etno muzike. Objavio je sljedeće knjige: „Lingua franca“ (2013.), „Tajni život pjesama“ (2014.), „Tajne veze“ (2017.) i „Historija i savremenici“ (2017.). S Merimom Ključo napisao je (trojezični) glazbeni priručnik „Eastern European Folk Tunes“ (2009.). Urednik je i koautor „Leksikona YU mitologije“ (2004.). Godine 2016. objavljena mu je zbirka poezije na nizozemskom: „Haarlem Nocturne“. Član je Hrvatskog društva pisaca. Živi u Filipinima, blizu Poreča. 

Mark Thompson (Sheffield, 1959.), sveučilišni profesor, povjesničar, aktivist. Diplomirao je englesku književnost na Sveučilištu u Cambridgeu. Svoju prvu knjigu „A Paper House. The Ending of Yugoslavia“ o raspadu Jugoslavije napisao je 1992. Radeći kao novinar, istraživač medija i analitičar za UN, 90-e je proveo na području bivše Jugoslavije. O ulozi i manipulaciji medija prije i tijekom rata napisao je knjigu „Forging War. The Media in Serbia, Croatia, Bosnia and Herzegovina“ (1999.). Radio je kao medijski analitičar UNPROFOR-a, glasnogovornik OSCE-a i medijski predstavnik mnogih programa i fondacija. Knjiga „The White War. Life and Death on the Italian Front 1915-1919“ iz 2008. nagrađena je PEN Hessell-Tiltman nagradom. Dugopripremanu knjigu „Izvod iz knjige rođenih: priča o Danilu Kišu“ izdao je 2013. Od 2015. predavač je na Odsjeku za povijest Sveučilišta u Norwichu.

Tea Tulić (Rijeka, 1978.), spisateljica. Od 2008. aktivna u udruzi Katapult kao projektna voditeljica, organizatorica književnih večeri i selektorica rukopisa za objavu. Prozu je objavljivala u raznim domaćim i inozemnim književnim časopisima, a kratke priče prevođene su joj na engleski, francuski, slovenski i poljski jezik. Godine 2011. osvojila je nagradu Prozak za najbolji rukopis autora do 35 godina. U sklopu te nagrade objavila je fragmentarni roman „Kosa posvuda“. Bila je prva stipendistica književne rezidencije KROKODIL u Beogradu gdje joj je također objavljena knjiga. Članica je neformalne riječke književne skupine RiLit i jedna od autorica njihove zajedničke zbirke kratkih priča. Roman „Maksimum jata“ objavila je 2017. godine.

Irena Urbič (Ljubljana, 1952.), inicijatorica, organizatorica i moderatorica kulturnih i humanitarnih akcija, aktivistica. Nakon školovanja u Kopru i Puli studirala je na Akademiji za kazalište, radio, film i TV u Ljubljani, te na koparskom odjelu Pedagoške akademije u Ljubljani. Dvadeset godina bila je u Kopru nastavnica talijanskog jezika kao jezika društvene sredine. Od 1998. do umirovljenja 2013. godine bila je copywriter medijske kuće Primorske novice. Tijekom rata u Hrvatskoj te u Bosni i Hercegovini sudjeluje u brojnim humanitarnim akcijama oko pomoći prognanicima. Na kulturnom polju osobito je aktivna na promotivnim aktivnostima vezanim za knjigu, kazalište i kulturne sadržaje autohtone talijanske i ostalih manjina. Prevodi sa talijanskog i SHBC jezika. Od 2009. godine suorganizatorica programa književnog festivala Vilenica. Jedna je od osnivateljica Foruma Tomizza i glavna organizatorica koparskog programa. Što misli, to i kaže.

Ahmed Burić (1967, Sarajevo) je eden najvidnejših novinarjev, kolumnistov in angažiranih intelektualcev na področju bivše Jugoslavije, znan po duhovitih, pronicljivih interpretacijah svojega mesta in sveta, ki jih lahko redno berete predvsem na portalu Radia Sarajevo. Po koncu vojne, ki jo je deloma preživel tudi v Sloveniji, je zaslovel kot pesnik, najprej z zbirko »Bog tranzicije« (2004), nato so sledile »Solze nafte in krvi« (2009) ter »Materni jezik« (2013).

Velibor Čolić rođen je 1964. u Odžaku, odrastao u Modriči. Studirao je književnost u Sarajevu, a književnu karijeru započeo u Zagrebu (Quorum). Od 1992. u egzilu je u Francuskoj, gdje mu, zahvaljujući prevoditeljici Mireille Robin, ubrzo izlaze prve knjige (priče Les Bosniaques, 1993). Nastavlja pisati na francuskom, objavljuje kod velikih nakladnika, a dramatizacije mu se izvode u kazalištima. I dalje piše i na materinskom jeziku (Kod Alberta, 2006.). 

Boris Dežulović (1964.) splitski je novinar i književnik. S Viktorom Ivančićem i Lucićem pokrenuo je legendarni tjednik Feral Tribune, koji je svojom beskompromisnom satiričnošću obilježio hrvatski medijski prostor devedesetih. Za suptilan, interžanrovski roman "Christkind" (2003.) o Zlu (i kako ga spriječiti) nagrađen je Nagradom Jutarnjeg lista, u to vrijeme najvažnijom hrvatskom književnom nagradom. Do 2007. godine vrlo je uspješno isprobao nekoliko književnih rodova: objavio je zbirku pjesama "Pjesme iz Lore" (2005.), roman "Jebo sad hiljadu dinara" (2005.) i zbirku priča "Poglavnikova bakterija" (2007.). Jedan od najcjenjenijih i najčitanijih novinara na području bivše Jugoslavije, poznat po ironičnim, začudno duhovitim i lucidnim kolumnama.

Christian Elia (Milano) novinar, pisac i putnik. Bavi se Sredozemljem, Bliskim istokom i Balkanom. Osnivač i urednik časopisa Q Code Magazine - online časopisa za geopolitiku, pravo i kulturu. Nakon dugogodišnjeg rada kao reporter, napušta posao dopisnika kako bi se koncentrirao na dugoročne projekte: među posljednjima su oni koji se bave Afganistanom, Palestinom i Albanijom. Autor je brojnih reportaža koje su višestruko nagrađivane. Napisao je pet knjiga, među kojima se ističu “Palestina. Walking the line” i “Oltre il muro. Storie di comunità diverse”. Kazalište ga privlači kao mjesto eksperimentiranja, dok mu je radio polazišna točka djelovanja: slušanje. Christian Elia posjetio je više od 40 država o kojima je pisao za više od dvadeset novina. Živio je u Veneciji, Istanbulu, Dubaiju, Rijeci, Napulju i Tirani.

RAJKO GRLIĆ (1947., Zagreb), hrvatski filmski redatelj, sveučilišni profesor filmske režije (Ohio University, USA i dr.). Bio je i umjetnički ravnatelj Motovun Film Festivala, direktor Imaginarne filmske akademije u Grožnjanu. Jedan je od osnivača studija filmske i televizijske proizvodnje na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Diplomirao je režiju na Filmskom fakultetu Akademije umjetnosti (FAMU) u Pragu u klasi oskarovca Elmara Klosa. Kao redatelj i koscenarist potpisuje sljedeće dugometražne filmove: "Ustav Republike Hrvatske" (2016.), "Neka ostane među nama" (2010.), "Karaula" (2006.), "Novo novo vrijeme" (dokumentarni, korežiser s Igorom Mirkovićem, 2001.), "Čaruga" (1991.),  "U raljama života" (1984.), "Samo jednom se ljubi" (1981.)… da nabrojimo samo najpoznatije. Primio je više od pedeset uglednih međunarodnih nagrada te je dobitnik Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2017.). Pisao je kratke priče i pjesme, koje su mu objavljivali časopisi Umjetnost i mi i Razlog te tjednik za kulturu Telegram (u periodu od 1966. do 1970.). Pripovijedanju se vratio zbirkom "Neispričane priče" 2018. godine. Službena stranica http://www.rajkogrlic.com/

Florence Hartmann (1963) je francoska novinarka in publicistka. V devetdesetih letih prejšnjega stoletja je kot dopisnica z območja nekdanje Jugoslavije enajst let poročala za francoski Le Monde. Leta 1999 je izdala knjigo Milošević, la diagonale du fou (Milošević, diagonala blazneža). Oktobra 2000 je postala dolgoletna tiskovna predstavnica in svetovalka glavne tožilke haaškega Mednarodnega sodišča za vojne zločine na območju nekdanje Jugoslavije, Carle Del Ponte. V slovenščini sta pri založbi Sanje izšli njeni knjigi: Mir in kazen: skrivne haaške vojne med mednarodnim pravom in mednarodno politiko (2007) – o delu haaškega sodišča in o pogubnem izdajstvu pravice, Žvižgači: slaba vest naših demokracij (2017). Leta 2016 so jo med čakanjem na izrek sodbe Radovanu Karadžiću v Haagu prijeli, Uradno zaradi neplačane kazni in nespoštovanja haaškega sodišča. Skoraj teden dni je preživela v samici, v zaporih, v katerih sedijo tudi vojni zločinci, na dejanja katerih je opozarjala ta francoska borka za človekove pravice.

Franco Juri (1956), di origini friulane e croate, cresciuto a Capodistria, dal 2013 è Direttore del Museo del Mare Sergej Mašera di Pirano. Al vasto pubblico è noto anche come musicista (membro del gruppo Istranova), caricaturista (tuttora pubblica sulla rivista Mladina; in passato ha pubblicato anche su quotidiani importanti quali il Delo, il Dnevnik e le Primorske novice), è è stato deputato eletto alla Camera di Stato della RS, Segretario di Stato e Ambasciatore in Spagna e a Cuba– il romanzo Ritorno a Las Hurdes (edito nel 2008) è legato proprio alla sua esperienza spagnola. Franco Juri è stato anche co-fondatore dell'iniziativa civile Gruppo 88, nata con l'obiettivo di favorire la democratizzazione nell'ambito del mondo della minoranza italiana e della società jugoslava in generale. É stato anche membro del Comitato per la tutela dei diritti umani.

Mojca Kumerdej (Ljubljana, 1964.), spisateljica, filozofkinja i publicistkinja. Na Filozofskom fakultetu u Ljubljani završila je studij filozofije i sociologije kulture. Njen prvi roman "Krst nad Triglavom"  objavljen je 2001. godine, a zatim objavljuje zbirke kratkih priča "Fragma" (2003.) i "Temna snov" (2011.). Njene kratke priče uvrštene su u brojne domaće i strane antologije i prevedene na trinaest jezika; za kratku priču "Pod gladino" dobila je nagradu Kristal Vilenice 2006. godine. Drugi roman "Kronosova žetev" objavila je 2017. godine. Riječ je opsežnom romanu koji daje jedinstvenu sliku razdoblja protureformacije na slovenskom području krajem 16. stoljeća, za koji je Kumerdej dobila Prešernovu nagradu i nagradu Kritičko sito koju dodjeljuje Društvo slovenskih književnih kritičara.

Piero Purini Purich (Trst, 1968.), diplomirao je suvremenu povijest na Sveučilištu u Trstu, pod mentorstvom prof. Jože Pirjeveca. Nakon toga, pohađao je postdiplomske tečajeve usavršavanja na Sveučilištu u Ljubljani, a doktorirao je na Sveučilištu u Klagenfurtu pod mentorstvom prof. Karla Stuhlpfarrera. Bavi se pretežno migracijskim pokretima, kretanjima populacija i pitanjima vezanim za identitet i nacionalnu pripadnost: činjenica da je studirao u Italiji, Sloveniji i Austriji, omogućila mu je da povijest jedne etnički složene regije poput Julijske krajine jasnije sagleda u međunarodnom i europskom kontekstu. Osim mnogobrojnih članaka tiskanih u talijanskim, austrijskim, hrvatskim i švedskim časopisima, Purini je i autor knjiga “Trieste 1954-1963. Dal Governo Militare Alleato alla Regione Friuli-Venezia Giulia” (Trieste, Circolo per gli studi sociali Virgil Šček – Krožek za družbena vprašanja Virgil Šček, 1995.) i “Metamorfosi etniche. I cambiamenti di popolazione a Trieste, Gorizia, Fiume e in Istria. 1914-1975” (Kappa Vu, Udine, 2010.). Zanimanju povjesničara pridodaje i ono glazbenika.

Aljoša Pužar je kulturolog i pisac. Rođen u Rijeci. Studirao je kroatistiku u Rijeci i komparativnu književnost u Zagrebu. Doktorirao je 2006. u Rijeci temom iz antropološke i kulturalne teorije međustanja, te 2015. u Cardiffu temom iz rodnih studija i studija mladih. Od 2002. bio je predavač sveučilišta u Trstu, od 2003 u Rijeci. Od 2006-2016 predavao je kulturologiju, kulturnu antropologiju, kulturalnu geografiju, ženske studije i dr. na sveučilištima u Seulu (Južna Koreja). Od 2017. predaje kulturalne teorije i kulturnu antropologiju na katedri za kulturologiju Fakulteta za društvena istraživanja u Ljubljani. Objavio knjige o povijesti književnosti, pograničnim studijima, korejskoj kulturi i dr. Bio je kolumnist dnevnih novina, urednik, književni prevodilac, te objavljivao eseje, kratke priče i poeziju. Član je predsjedništva svjetske kulturološke organizacije, član Kraljevskog antropološkog instituta u Londonu i hrvatske centrale P.E.N.-a. Živi na vlaku Ljubljana - Rijeka.

Francesca Rolandi (Milano) doktorirala je na slavistici Sveučilišta u Torinu 2012. godine. Dobila je različite stipendije u Ljubljani, Grazu i Napulju. Bila je i istraživačica na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Rijeci u okviru programa Newfelpro. Objavila je knjigu "Con ventiquattromila baci: l’influenza della cultura di massa italiana in Jugoslavia (1955-1965)" (Bologna, 2015.) u kojoj se bavi utjecajem talijanske popularne kulture na jugoslavensku popularnu kulturu u razdoblju od 1955. do 1965. godine. Rolandi je za ovo istraživanje dobila nagradu »Vinka Kitarović« Sveučilišta u Bologni. Jedna je od urednica časopisa Q Code Magazine.

Majda Širca Ravnikar (1953) je umetnostna zgodovinarka, novinarka, publicistka, urednica oddaj o kulturi, avtorica številnih kritiških in teoretskih zapisov s področja filma, avdiovizualne kulture in humanistike, med njimi mesečnih televizijskih dokumentarnih oddaj Povečava – Blow up (1989–1997), ki so filmsko umetnost interpretirale v sociološkem, kulturološkem, antropološkem in historičnem vidiku družbenih razmerij. Ob razstavi v Obalnih galerijah v Piranu (2015) je izšla njena publikacija Piran v filmu, koprodukcijski časi Slovenije. Bila je poslanka državnega zbora, državna sekretarka in ministrica za kulturo, od leta 2012 pa je zaposlena v dokumentarnem programu RTV Slovenija, kjer je v zadnjih letih ustvarila avtorske dokumentarne filme Alfred & Sofie, Epilog:MIR, Ženska, Sedem grehov in vrlin, Druga koža in Devet krogov nekega raja.

MARINA ŠUR PUHLOVSKI (1948., Zagreb), pjesnikinja i prozaistica. Diplomirala je komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bavila se novinarstvom, pisala je književne kritike, a vrlo rano počinje djelovati kao samostalna umjetnica. Kao spisateljica, razišla se s generacijom borgesovaca, odnosno s postmodernističkim tendencijama u književnosti, pa je marginalizirana. Prve romane i zbirke priča objavljuje počev od 1991. (iako su sve bile napisane ranije) i do sada je objavila dvadesetak knjiga. Radnja njezinih proznih tekstova smještena je u Zagreb (većinom u razdoblju socijalizma), a posebno je zaokupljena formiranjem osobnosti i ženskim unutarnjim svijetom. U kritičkim ogledima i esejima bavi se promišljanjem književnosti općenito, kao i vlastitim pisanjem ("Zapisi s koljena", "Antipojmovnik", "Dnevnik izdržljivosti"). Za svoje kratke priče dobila je nekoliko nagrada; 2015. dobila je nagradu "Zvane Črnja" za najbolju knjigu eseja ( knjiga "Književnost me iznevjerila"), a nagradu VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman, "Divljakuša", 2018. godine. Izdvajamo još sljedeća njezina djela: "Trojanska kobila" (1991.),"Ništarija" (1999.), "Orada" (2002.), "Nesanica" (2007.), "Ljubav" (2010.), "Igrač" (2017.) i "Treći život druge violine (pripovijesti)" (2019.).

Janja Beč Neumann sociologinja, aktivistkinja, istraživačica genocida. Diplomirala je tehnologiju na Sveučilištu u Beogradu, a doktorirala sociologiju na Sveučilištu u Zagrebu i na Sveučilištu u Cambridgeu. U svom znanstvenom radu fokusira se na istraživanje ratnih zločina i genocida počinjenih na teritoriju bivše Jugoslavije. Napisala je brojne akademske publikacije i teatarske predstave koje se tiču ovih tema. Beč Neumann je poznata kao rijetki glas razuma koji je u Srbiji pozivao na priznavanje da je tokom rata 1992 - 1995 počinjen genocid nad Bošnjacima. Članica je Međunarodnog udruženja istraživača i profesora genocida. Prema njezinoj knjizi "Pucanje duše" (1997.), s ispovijestima Bošnjakinja koje su preživjele genocid u Srebrenici, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu i Kotor Varoši, sarajevski Kamerni teatar 55 postavio je istoimenu predstavu u režiji Aleš Kurta. Godine 2005. nominirana je za Nobelovu nagradu za mir.

Riccardo Cepach (Trst, 1970.); voditelj je tršćanskog Muzeja Svevo i Muzeja Joyce, doktor talijanistike, esejist, dugogodišnji suradnik dnevnog lista “Il Piccolo” iz Trsta. Riccardo Cepach je umjetnički ravnatelj festivala “Bloomsday. Una festa per Joyce” i manifestacije “Buon Compleanno Svevo”. Oduvijek se zanima za tršćansku kulturu na prijelazu iz 19. u 20. st. kad književnici poput Jamesa Joycea, Itala Sveva, Richarda Francisa Burtona i Umberta Sabe unose korjenite promjene u zapadnoeuropsku književnost. Među njima posebnu pažnju posvećuje Svevu – ogranizira festivale, izložbe, predavanja, uređuje knjige, među kojima izdvajamo “Guarire dalla cura. Italo Svevo e la medicina” (2008.), “Lastricato di buoni propositi. Il centocinquantenario della nascita di Italo Svevo 1861-2011” (2012.), “Alla peggio andrò in biblioteca. I libri ritrovati di Italo Svevo” (con Simone Volpato, 2013), “Il collaboratore avventizio. L’uomo d’affari. E altre nuove dalla biblioteca perduta” (2013).

Jasna Čebron (1948, Koper), slovenistka in italijanistka, je bila profesorica slovenščine na koprski in krajše obdobje tudi na piranski gimnaziji. Dijake je navduševala za branje in jim skozi filmsko vzgojo približevala film. Širši javnosti je znana kot neutrudna koprska kulturna delavka, še zlasti organizatorica in voditeljica literarnih večerov. Vodi jih med drugim v koprski knjigarni Libris in Osrednji knjižnici Srečka Vilharja Koper, že več kot 50 pa jih je imela v Gledališču Koper, kjer jih pod skupnim imenom Pogovori o branju organizirata Slavistično društvo Koper in Kulturni klub/Club culturale. Že vrsto let vodi bralce in obiskovalce po koprskih literarnih poteh, vsako leto na Forumu Tomizza tudi po koprskih poteh Fulvia Tomizze. Raziskovalno in publicistično se je posvečala mladinski in istrski književnosti, še zlasti Marjanu Tomšiču, Alferiji Bržan in Fulviu Tomizzi. Leta 2016 je postala častna članica Slavističnega društva Slovenije, spomladi letos, ob svoji 70-letnici, pa je bila v akciji Primorskih novic, RTV Koper/Capodistria in Radia Trst A ter Primorskega dnevnika izbrana za osebnost Primorske meseca marca.

Emir Imamović Pirke (1973, Tuzla) je novinar in pisatelj, ki je bil urednik revije Dani, zdaj pa je izvršni urednik revije Gracija. Živel in delal je v Sarajevu, bil je tudi redni kolumnist portala Radiosarajevo.ba, sodelavec Novega lista, Jutarnjega lista, Slobodne Dalmacije itd., zdaj živi v Šibeniku. Njegov prvi roman Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince je izšel 2006, temelji pa na resničnem dogodku, ugrabitvi štirih deklic leta 2001 v Bosni in Hercegovini. Je direktor Festivala alternative in levice - FALIŠ v Šibeniku. Izdal je še romana Tajna doline piramida (2008), Treće poluvrijeme (2010) in Terorist (2018).

Franco Juri (1956), di origini friulane e croate, cresciuto a Capodistria, dal 2013 è Direttore del Museo del Mare Sergej Mašera di Pirano. Al vasto pubblico è noto anche come musicista (membro del gruppo Istranova), caricaturista (tuttora pubblica sulla rivista Mladina; in passato ha pubblicato anche su quotidiani importanti quali il Delo, il Dnevnik e le Primorske novice), è è stato deputato eletto alla Camera di Stato della RS, Segretario di Stato e Ambasciatore in Spagna e a Cuba– il romanzo Ritorno a Las Hurdes (edito nel 2008) è legato proprio alla sua esperienza spagnola. Franco Juri è stato anche co-fondatore dell'iniziativa civile Gruppo 88, nata con l'obiettivo di favorire la democratizzazione nell'ambito del mondo della minoranza italiana e della società jugoslava in generale. É stato anche membro del Comitato per la tutela dei diritti umani.

Iva Kosmos je kulturologinja, ki raziskuje interakcijo med kulturno produkcijo (predvsem književnostjo) in družbo. Diplomirala je na Univerzi v Ljubljani z diplomsko nalogo Okcidentalizem in imagološke podobe Zahoda v delih avtorjev s področja bivše Jugoslavije, doktorirala pa na univerzi v Zagrebu z disertacijo: Mapiranje eksila v delih pojugoslovanskih avtorjev. Več let je delala kot novinarka, literarna kritičarka in kolumnistka (časnik Dnevnik, Radio Študent, LUD Literatura, spletna izdaja Massachusetts Review). Na Inštitutu za kulturne in spominske študije ZRC SAZU deluje znotraj podoktorskega projekta Kulturni spomin v postjugoslovanskem gledališču. Kot raziskovalko jo zanimajo odnosi med kulturnim in literarnim poljem ter družbenimi sistemi, politiko, ideologijo, spominom in zgodovino ter pojugoslovanska književnost, umetnost in kultura vsakdanjega življenja.

Ana Sarah Lunaček Brumen završila je studij etnologije, kulturne antropologije i sociologije kulture u Ljubljani; tema diplomskog rada bila joj je afrička kinematografija. Posjetila je festivale afričkog filma u Londonu, Milanu i Ouagadougouju i sudjelovala u izboru filmova, kao i u pisanju kataloga za retrospektivu afričkog filma u Slovenskoj kinoteci 2000. godine. Kao znanstvena novakinja Odjela za azijske i afričke studije boravila je od 2003. do 2004. godine među Tuarezima u sjevernom Nigeru, gdje je provodila terensko istraživanje za svoj doktorat s temom „Percepcija Europljana i Amerikanaca i predstava o Zapadu u Agadezu (Niger)“, koji je obranila 2008. godine. Nakon doktorata usavršavala se na MMSH-u (Maison Meditéranéennne des Sciences de l'Homme) u Aix en Provance u Francuskoj, kao i na Sveučilištu u Beogradu gdje je započela s istraživanjem veza SFRJ-a s Afrikom u okviru Pokreta nesvrstanih. Od 2015. godine posvećuje se ljudima na „balkanskoj ruti“ i angažira se oko njihovog statusa u Sloveniji. Članica je međunarodnog uredničkog odbora beogradskog časopisa „Afrika – studije umetnosti i kulture“. Režira etnografske filmove o Africi i objavljuje stručne tekstove iz tog tematskog područja.

Marija Mitrović (1941) già professore ordinario di slavistica, prima a Belgrado (fino al 1993) e poi presso la Facoltà di Lettere dell’Università di Trieste. E' stata tra tra i fondatori e per anni anche l’editore della rivista quadrimestrale scientifica “Književna istorija” (Storia letteraria) di Belgrado (1968-1991), ha pubblicato una storia di letteratura slovena dal medioevo ai giorni nostri (Pregled slovenačke književnosti, 1995) poi rielaborata e tradotta in tedesco (Geschichte der slowenischen Literatur, Klagenfurt, 2001). Un centinaio di saggi scientifici riguardano il campo di letteratura e cultura serba, croata e slovena. Dallo sloveno in serbocroato ha tradotto una ventina di libri, tra cui alcuni di poesia contemporanea (Gradnik, Kocbek, Zajc, Taufer). Ha curato vari libri sull’immagine della città di Trieste nella cultura e letteratura serba: "Sul mare brillavano vasti silenzi" (Trieste 2004), "Svetlost i senke. Kultura Srba u Trstu", (Belgrado 2007) e "Cultura serba a Trieste" (Argo, Lecce 2009). "Ivo Andrić, La storia maledetta, Racconti triestini" (quattro racconti inediti dello scrittore bosniaco, Mondadori 2007). Insieme con Bojan Mitrović ha pubblicato "Storia della cultura e della letteratura serba"  (Argo, Lecce 2015).

Marta Angela Agostina Moretto (Pordenone, 1980). Dopo la laurea in Lettere Moderne (Università degli Studi di Trieste, 2003) con ordinamento quadriennale, consegue la Laurea Specialistica in Filologia Moderna (Università degli Studi di Trieste, 2004) con una tesi sulla produzione storiografica di Fulvio Tomizza. Dal 2004 al 2006 frequenta, sempre a Trieste, la Scuola di Specializzazione per l’insegnamento nelle Scuole Secondarie e si abilita per le Scuole Secondarie di Primo e Secondo grado in Materie Letterarie e Latino. Nel 2006  e nel 2007 frequenta due Master relativi all’insegnamento dell’italiano come L2 e alle moderne metodologie didattiche. Nel 2009 u il titolo di Dottore di Ricerca in Italianistica (Rapporti culturali fra i Paesi dell’area Adriatica) presso l’Università di Trieste con una tesi dal titolo: “Il male e il bene quando vengono piovono”. Ossimori, antinomie e paradossi nella narrativa di Fulvio Tomizza. Pubblica un contributo sulla produzione odeporica di Bartolomeo Biasoletto ( “Metodi e Ricerche), e sull’opera di or Tomizza  (“Archeografo Triestino”); nel 2007 cura, per la casa editrice Diàbasis  Adriatico e altre rotte, raccolta di reportages di viaggio scritti da Fulvio Tomizza durante tuta la sua carriera. Tra il 2006 e il 2009 partecipa ad alcuni convegni nazionali ed internazionali tra Trieste e Londra, tra i quali quelli della  Canadian Society for Italian for Studies e quello della  English Society for Italian Studies. Negli anni 2005, 206, 2007 è docente di Letteratura Italiana presso il Laboratorio Internazionale della Comunicazione di Gemona, tenendo corsi su Alda Merini, Primo Levi, Fulvio Tomizza, Alessandro Baricco. Tra ottobre e novembre 2005 tiene un ciclo di lezioni su Merini, Levi e Tomizza presso l’Università Mechnikov di Odessa (Ucraina). Dal 2004 al 2006 insegna Italiano presso la Scuola Elementare Italiana “Vincenzo de Castro” di Pirano (Slovenia); dal settembre 2006 insegna Lettere presso la Scuola Secondaria di Primo Grado. Attualmente è docente in ruolo presso la Scuola Secondaria “Guido Corsi” di Trieste.

Miha Blažič N'toko (1980) je slovenski raper, bloger, kolumnist revije Mladina in aktivist, znan po delovanju v avtonomni coni Rog in zavzemanju za tiste, ki so odrinjeni na rob, ter zagovarjanju sirskih beguncev, še zlasti Ahmada Šamija. Odraščal je v ZDA. IzdaI je več samostojnih albumov, med njimi so Emirates (2017), plošča Parada ljubezni pa velja za eno pronicljivejših kritik družbe. Izbor njegovih kolumen je izšel v esejistični zbirki Samoumevni svet (2016) – nominirana je bila za Rožančevo nagrado, ki se podeljuje najboljšim esejističnim zbirkam.

Franco Però (1950, Trst) je umetniški vodja Stalnega gledališča Furlanije - Julijske krajine – Il Rossetti v Trstu. Diplomiral je na tržaški filozofski fakulteti (z diplomsko nalogo o zgodovini tržaškega gledališkega gibanja) in gledališki akademiji, deloval je predvsem kot režiser. Za sabo ima številne režije v različnih italijanskih gledališčih, pri svojem delu se je največkrat posvečal sodobnim avtorjem, blizu pa mu je tudi krajevna polpretekla zgodovina. V zadnjih letih je na primer na gledališke odre postavil življenje mirovnika Danila Dolcija, epopejo Aleksandrink, požig sarajevske knjižnice – Vijećnice. V dvojezični produkciji Slovenskega stalnega gledališča je zaživelo celo poročilo mešane italijansko-slovenske komisije, »kuhinjska« predstava, v kateri sta igrali Lara Komar in Tatjana Turco, kot je zapisal Primorski dnevnik.

Aljoša Pužar je kulturolog i pisac. Rođen u Rijeci. Studirao je kroatistiku u Rijeci i komparativnu književnost u Zagrebu. Doktorirao je 2006. u Rijeci temom iz antropološke i kulturalne teorije međustanja, te 2015. u Cardiffu temom iz rodnih studija i studija mladih. Od 2002. bio je predavač sveučilišta u Trstu, od 2003 u Rijeci. Od 2006-2016 predavao je kulturologiju, kulturnu antropologiju, kulturalnu geografiju, ženske studije i dr. na sveučilištima u Seulu (Južna Koreja). Od 2017. predaje kulturalne teorije i kulturnu antropologiju na katedri za kulturologiju Fakulteta za društvena istraživanja u Ljubljani. Objavio knjige o povijesti književnosti, pograničnim studijima, korejskoj kulturi i dr. Bio je kolumnist dnevnih novina, urednik, književni prevodilac, te objavljivao eseje, kratke priče i poeziju. Član je predsjedništva svjetske kulturološke organizacije, član Kraljevskog antropološkog instituta u Londonu i hrvatske centrale P.E.N.-a. Živi na vlaku Ljubljana - Rijeka.

Tanja Stupar Trifunović (1977.), bosanskohercegovačka književnica. Rođena u Zadru. Diplomirala na Filološkom fakultetu u Banjaluci, gdje i živi. Urednica je Časopisa za književnost, umjetnost i kulturu Putevi. Piše poeziju (Kuća od slova 1999., Uspostavljanje ravnoteže 2002., O čemu misle varvari dok doručkuju 2008., Glavni junak je čovjek koji se zaljubljuje u nesreću 2010.) i prozu (Adornova svraka 2007., kolumne; Satovi u majčinoj sobi 2016., roman). Zastupljena je u više antologija i izbora iz poezije i proze, u zemlji i inozemstvu. Poezija joj je nagrađivana i prevođena na engleski, francuski, njemački, poljski, slovenski i danski jezik. Dobila je nekoliko značajnih nagrada za poeziju i prozu. Knjiga pjesama O čemu misle varvari dok doručkuju, kao najbolja knjiga poezije objavljena u BiH 2008., nominirana je za književnu nagradu za Istočnu i Jugoistočnu Europu (CEE Literature Award) i ušla je u uži izbor. Za roman Satovi u majčinoj sobi 2016. godine dobila je Nagradu EU za književnost (EUPL).

Slobodan Šnajder (Zagreb, 1948.) diplomirao je filozofiju i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je suosnivač i dugogodišnji urednik kazališnog časopisa Prolog. Aktivan u različitim žanrovima. Prozu objavljuje od 1966. godine. Od 1969. godine djeluje kao dramatičar, pišući dramske tekstove kontinuirano, što se ne može reći i za izvođenja. Prevođen i igran u inozemstvu. Njegov roman “Doba mjedi” (2015.) jedan je od najvažnijih hrvatskih romana ovog desetljeća; dobitnik je sljedećih nagrada: Nagrada Meša Selimović, Nagrada Mirko Kovač, Nagrada Radomir Konstantinović, Nagrada "Kočićevo pero" i roman@tportal.hr  - nagrada za najbolji hrvatski roman.

IGOR ŠTIKS (Sarajevo, 1977.), diplomirao je filozofiju i komparativnu književnost na Filzofskom fakultetu u Zagrebu, doktorirao na Institutu za političke studije u Parizu. Bio je znanstveni suradnik na Sveučilištu u Edinburghu, a trenutno predaje na Fakultetu za medije i komunikaciju u Beogradu. Piše književnu, publicističku i akademsku prozu (politička filozofija), dramske tekstove i poeziju. Izdvajamo: Dvorac u Romagni (2000., roman); Elijahova stolica (2006., roman, književne nagrade Ksaver Šandor Gjalski i Kiklop); Povijest poplave (2008., pjesme); Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj: jedna povijest Jugoslavije i postjugoslavenskih država (studija, 2016. objavljena na hrvatskom; izvorno je 2015. objavljena na engleskom jeziku u Londonu); Brašno u venama (2016., drama), Rezalište (2017., roman). Sa Srećkom Horvatom napisao je Pravo na pobunu (2010., esej) i uredio zbornik Dobro došli u pustinju postsocijalizma (2015.). Za svoj književni i javni rad dobio je francusko odlikovanje Vitez umjetnosti i književnosti.

Ivan Verč (nato a Trieste, 1950) ha insegnato lingua e letteratura russa presso le Università di Sassari e Trieste. Ha compiuto gli studi a Udine, Mosca e Ljubljana. Ha pubblicato saggi monografici sull'opera di Dostoevskij (1977) e Pil'njak (1982), ha curato l'edizione slovena del romanzo in versi di A.S.Puškin Eugenio Onegin (1987, 1994, 1998) e l'edizione italiana del romanzo di Platonov Kotlovan (1993). Dal 1994 redattore della collana Slavica tergestina, edita dalle Università di Trieste, Ljubljana e Konstanz (http://slavica-ter.org/). Ultimi volumi pubblicati: Razumevanje jezikov književnosti, Ljubljana: ZRC SAZU 2010; Verifiche. Preverjanja. Proverki, I-IV, Trst: EUT 2016.

Rosanna Bubola (1975.) je glumica i spisateljica iz Buja. Pohađala Filozofski fakultet u Trstu, te usavršavala glumu priključujući se i djelujući u kazališnoj skupini Teatro Incontro pod vodstvom redatelja Spira Dalla Porte Xydiasa. U Trstu je surađivala s kazališnom skupinom Gruppo Teatrale per il Dialetto (Kazališna skupina za dijalekt). U sezoni 1999/2000. počinje surađivati s Talijanskom dramom Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca. Godine 2003. diplomirala je modernu književnost na Filozofskom fakultetu u Trstu. Autorica je i redateljica tekstova kojima je tema Istra, njene legende i njena povijest. 

Ahmed Burić (1967, Sarajevo) je eden najvidnejših novinarjev, kolumnistov in angažiranih intelektualcev na področju bivše Jugoslavije, znan po duhovitih, pronicljivih interpretacijah svojega mesta in sveta, ki jih lahko redno berete predvsem na portalu Radia Sarajevo. Po koncu vojne, ki jo je deloma preživel tudi v Sloveniji, je zaslovel kot pesnik, najprej z zbirko »Bog tranzicije« (2004), nato so sledile »Solze nafte in krvi« (2009) ter »Materni jezik« (2013).

Aljoša Curavić, rođen je u Umagu 1960. godine. Gimnaziju na talijanskom jeziku pohađao je u Kopru. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Firenci. Curavić je jedan od najuglednijih talijanskih novinara u našoj regiji. Odgovorni je urednik talijanskog programa RTV-a Slovenija, Regionalnog centra Koper-Capodistria. Objavljuje poeziju i prozu. Kao pjesnik dobio je nagradu Istria nobilissima za zbirku Silenziario (2003.). Objavio je tri romana. "Sindrome da frontiera" (Firenca, 2003.); "A occhi spenti" (Rijeka, 2009.); "Istriagog" (Nardo’, 2013.). Prvi roman objavljen mu je i na hrvatskom jeziku u izdanju Kuće za pisce u Pazinu (2013.; dvojezično izdanje!) pod nazivom "Granični sindrom".

Daša Drndić (Zagreb, 1946. - Rijeka, 2018.) studirala je engleski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu, kao Fulbrightova stipendistica boravila je na Southern Illinois University, a potom i studirala na Case Western Reserve University. Radila je kao urednica u izdavačkoj kući "Vuk Karadžić" i urednica-dramaturginja na RTV Beograd. Doktorirala je na Sveučilištu u Rijeci gdje je na Odsjeku za anglistiku predavala modernu britansku književnost i kreativno pisanje. Objavila je romane: „Put do subote“ (1982.), „Kamen s neba“ (1984.), „Marija Częstohowska još uvijek roni suze ili Umiranje u Torontu“ (1997.), „Canzone di guerra“ (1998.), „Totenwande“ (2000.), „Doppelgänger“ (2002.), „Leica format“ (2003.), „Sonnenschein“ (2007.), „April u Berlinu“ (2009.), „Belladonna“ (2012.) i „EEG“ (2016.). Jedna je od najprevođenijih i najcjenjenijih hrvatskih spisateljica na anglosaksonskom, talijanskom, njemačkom, francuskom jezičnom području... Roman „Sonnenschein“ (u engleskom prijevodu: „Trieste“) dobitnik je nagrade Independent za najbolju stranu beletrističku knjigu po izboru čitatelja za 2013. godinu.

Študirala je filozofijo in primerjalno književnost, zdaj pa je samozaposlena na področju kulture. Med drugim je pisala gledališke kritike za časnik Večer, občasno deluje kot dramaturginja in prevajalka. Je ena od soustanoviteljic založbe VigeVageKnjige, kjer dela kot glavna urednica. Redno gostuje v tujini. Preberi besedilo predavanja Anje Golob You Gotta Fight for Your Right to Lie

Federica Marzi rođena je u Trstu 1974. godine, gdje je diplomirala i doktorirala talijanistiku na Filozofskom fakultetu. Njezine kratke priče i pripovijesti objavljivane su u raznim antologijama i časopisima, a 2015. godine dobila je nagradu Provincije Trst u sklopu Međunarodnog natječaja za žensko pismo, za priču o slovenskoj spisateljici Marici Nadlišek Bartol. Objavila je znanstvenu studiju "In terra straniera" (2014.) o književnosti talijanskih emigranata u Njemačkoj. Dobitnica je nagrade Lapis Histriae 2016.

Aljoša Pužar je kulturolog i pisac. Rođen u Rijeci. Studirao je kroatistiku u Rijeci i komparativnu književnost u Zagrebu. Doktorirao je 2006. u Rijeci temom iz antropološke i kulturalne teorije međustanja, te 2015. u Cardiffu temom iz rodnih studija i studija mladih. Od 2002. bio je predavač sveučilišta u Trstu, od 2003 u Rijeci. Od 2006-2016 predavao je kulturologiju, kulturnu antropologiju, kulturalnu geografiju, ženske studije i dr. na sveučilištima u Seulu (Južna Koreja). Od 2017. predaje kulturalne teorije i kulturnu antropologiju na katedri za kulturologiju Fakulteta za društvena istraživanja u Ljubljani. Objavio knjige o povijesti književnosti, pograničnim studijima, korejskoj kulturi i dr. Bio je kolumnist dnevnih novina, urednik, književni prevodilac, te objavljivao eseje, kratke priče i poeziju. Član je predsjedništva svjetske kulturološke organizacije, član Kraljevskog antropološkog instituta u Londonu i hrvatske centrale P.E.N.-a. Živi na vlaku Ljubljana - Rijeka.

Francesca Rolandi (Milano) doktorirala je na slavistici Sveučilišta u Torinu 2012. godine. Dobila je različite stipendije u Ljubljani, Grazu i Napulju. Bila je i istraživačica na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Rijeci u okviru programa Newfelpro. Objavila je knjigu "Con ventiquattromila baci: l’influenza della cultura di massa italiana in Jugoslavia (1955-1965)" (Bologna, 2015.) u kojoj se bavi utjecajem talijanske popularne kulture na jugoslavensku popularnu kulturu u razdoblju od 1955. do 1965. godine. Rolandi je za ovo istraživanje dobila nagradu »Vinka Kitarović« Sveučilišta u Bologni. Jedna je od urednica časopisa Q Code Magazine.

Ulderico Bernardi è nato a Oderzo (Treviso) nel 1937. Vive a Treviso.Ha conseguito la laurea in Economia e commercio nell'Università Ca' Foscari di Venezia e la laurea in Sociologia nell'Università di Trento.Già professore ordinario di sociologia dei processi culturali nell'Università Ca'Foscari di Venezia, dove è stato titolare di insegnamenti dall'a.a. 1979/80, tra cui per dieci anni di sociologia del turismo.Ha tenuto corsi nelle Università di Bergamo, IULM sede di Feltre, Milano Statale, Trieste e nell'Università di Scienze Gastronomiche di Colorno. I principali interessi di studio riguardano il rapporto tra persistenza culturale e mutamento sociale nei processi di sviluppo; le relazioni tra locale e globale; l'educazione all'interculturalità.
 Ha applicato le sue analisi al passaggio dalla società rurale alla società industriale; alle minoranze etniche e agli insediamenti collettivi dell'emigrazione italiana, con soggiorni di studio, corsi di lezioni e campagne di ricerca in Australia, nelle Americhe e in Europa.

Daša Drndić (Zagreb, 1946. - Rijeka, 2018.) studirala je engleski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu, kao Fulbrightova stipendistica boravila je na Southern Illinois University, a potom i studirala na Case Western Reserve University. Radila je kao urednica u izdavačkoj kući "Vuk Karadžić" i urednica-dramaturginja na RTV Beograd. Doktorirala je na Sveučilištu u Rijeci gdje je na Odsjeku za anglistiku predavala modernu britansku književnost i kreativno pisanje. Objavila je romane: „Put do subote“ (1982.), „Kamen s neba“ (1984.), „Marija Częstohowska još uvijek roni suze ili Umiranje u Torontu“ (1997.), „Canzone di guerra“ (1998.), „Totenwande“ (2000.), „Doppelgänger“ (2002.), „Leica format“ (2003.), „Sonnenschein“ (2007.), „April u Berlinu“ (2009.), „Belladonna“ (2012.) i „EEG“ (2016.). Jedna je od najprevođenijih i najcjenjenijih hrvatskih spisateljica na anglosaksonskom, talijanskom, njemačkom, francuskom jezičnom području... Roman „Sonnenschein“ (u engleskom prijevodu: „Trieste“) dobitnik je nagrade Independent za najbolju stranu beletrističku knjigu po izboru čitatelja za 2013. godinu.

Jani Kovačič (1953) je družbeno angažirani slovenski kantavtor, profesor filozofije na bežigrajski gimnaziji in pisec pesemskih in proznih literarnih besedil, ki so izšla v samostojnih knjigah Jazz (1989), Tretje oko, kratka zgodovina Slovencev v songih (1993), Poklic: mladost (2007), Knjiga (2009) in Socialitete ino štorjali (2012). Kovačičeva Knjiga (2009) pa je skoraj 400 strani obsežno delo, ki v treh poglavjih in najraznovrstnejših besedilih ali pisavi poustvarja in ustvarja temeljno besedilo  –  knjigo.  Vodi nas skozi Bajke o  izmišljenih bitjih in njihovih razbrzdanih nasladah, preko Kronike v verzih, ki dialoško razpravlja o dvomih in zagovorih božjega, do Brevirja, kjer srednjeveški sholar pripoveduje o izprijenosti  ...  tudi s pesemskimi vložki. Mare Cestnik je o njem zapisal: »Jani Kovačič je v Knjigi mojstrsko odprl celo vrsto ustvarjalnih registrov, saj je pretanjeno in natančno povzel in zgostil definirano občutenje bistev človeškega izvpraševanja ter civilizacijskih stalnic […] dokazal naravnost enciklopedično znanje na marsikaterem področju, na primer v slovanski mitologiji in profanem izrazoslovju, svojo razkošno domišljijo preslikal v predstavljive podobe, skozi vse to pa dokazal visoko pisateljsko pismenost, kakršno dosegajo le redki na prenatlačenem podiju slovenskih književnikov.«

Dragan Markovina (Mostar, 1981.), doktor je povijesnih znanosti, književnik, kolumnist i aktivist. Živi i radi u Splitu. Diplomirao je povijest na Hrvatskim studijima u Zagrebu, nakon čega od 2003. do 2014. godine radi na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu. Kao radikalni kritičar postojećeg političkog stanja u Hrvatskoj, 2016. godine osniva političku stranku Nova ljevica koja se zalaže za demokratski socijalizam. Autor je knjiga „Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja“ (2014.), „Tišina poraženog grada“ (2015.), „Jugoslavenstvo poslije svega“(2015.), „Povijest poraženih“ (2016.), „Doba kontrarevolucije“ (2017.), „Usamljena djeca juga“ (2018.), „Jugoslavija u Hrvatskoj“ (2018.), „Neum Casablanca“ (2021.), „Povijest, politika, popularna kultura“ (2022.) i „14. februar 1945.“ (2023.). Za prvu knjigu dobio je Nagradu Mirko Kovač. Redovni je kolumnist portala telegram.hr i sarajevskog dnevnog lista Oslobođenje, a član je i PEN centra BiH.

Marija Mitrović (1941) già professore ordinario di slavistica, prima a Belgrado (fino al 1993) e poi presso la Facoltà di Lettere dell’Università di Trieste. E' stata tra tra i fondatori e per anni anche l’editore della rivista quadrimestrale scientifica “Književna istorija” (Storia letteraria) di Belgrado (1968-1991), ha pubblicato una storia di letteratura slovena dal medioevo ai giorni nostri (Pregled slovenačke književnosti, 1995) poi rielaborata e tradotta in tedesco (Geschichte der slowenischen Literatur, Klagenfurt, 2001). Un centinaio di saggi scientifici riguardano il campo di letteratura e cultura serba, croata e slovena. Dallo sloveno in serbocroato ha tradotto una ventina di libri, tra cui alcuni di poesia contemporanea (Gradnik, Kocbek, Zajc, Taufer). Ha curato vari libri sull’immagine della città di Trieste nella cultura e letteratura serba: "Sul mare brillavano vasti silenzi" (Trieste 2004), "Svetlost i senke. Kultura Srba u Trstu", (Belgrado 2007) e "Cultura serba a Trieste" (Argo, Lecce 2009). "Ivo Andrić, La storia maledetta, Racconti triestini" (quattro racconti inediti dello scrittore bosniaco, Mondadori 2007). Insieme con Bojan Mitrović ha pubblicato "Storia della cultura e della letteratura serba"  (Argo, Lecce 2015).

Kristian Novak rođen je 1979. godine u Baden-Badenu. Osnovnu je školu pohađao u Sv. Martinu na Muri, a opću gimnaziju u Čakovcu. Godine 1998. upisuje diplomski dvopredmetni studij hrvatskoga jezika i književnosti i njemačkoga jezika i književnosti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Na istom fakultetu doktorirao je 2011. godine s temom iz povijesne sociolingvistike hrvatsko-njemačkih jezičnih dodira. Zaposlen je na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Rijeci. Godine 2005. objavio je roman "Obješeni", 2013. objavio je roman "Črna mati zemla", a 2016. roman "Ciganin, ali najljepši". Jedan je od najnagrađivanijih hrvatskih književnika danas, nezaobilazno ime nove hrvatske proze.

Svetlana Slapšak, antropologinja. Rođena je u Beogradu, gdje je i diplomirala i doktorirala na Odjelu za antičke studije Filozofskog fakulteta. Bila je donedavno redovna profesorica antropologije antičkih svjetova i antropologije spolova, te dekanica na ISH – Fakultetu za postdiplomski humanistički studij u Ljubljani. Svetlana Slapšak znanstvenica je svjetskog formata: kao predavačica gostovala je u brojnim akademskim sredinama – između ostalog, u Amsterdamu, Bernu, Londonu, New Orleansu, Pragu, Parizu, Rigi i Torontu. Autorica je više od pedeset knjiga i brojnih studija i eseja u kojima se kritički osvrće na aktualna društvena pitanja. Zajedno sa svojim suprugom Božidarom Slapšakom bila je 1983. godine pobornica peticije protiv smrtne kazne, a s pokretom 1000 žena za mir bila je nominirana za Nobelovu nagradu za mir. Iz njezinog bogatog opusa izdvajamo: "Ženske ikone XX veka" (2001.), "Ženske ikone antičkog sveta" (2006.), "Mala crna haljina: eseji o antropologiji i feminizmu" (2007.), "Antička miturgija: žene" (2013.) i "Leteći pilav: antropološki ogledi o hrani" (2014.).

Mile Stojić (1955) je bosansko-hercegovski pesnik, publicist in prevajalec. Študij slavistike je zaključil na Univerzi v Sarajevu, zatem pa je kot literarni kritik pisal za številne jugoslovanske časopise. Med letoma 1989 in 1992 je bil tudi glavni urednik časopisa Odjek v Sarajevu. Leta 1992 je zapustil Sarajevo in bil najprej zaposlen kot urednik političnega glasila Tjednik v Zagrebu, nato pa je odšel na Dunaj, kjer je na tamkajšnji univerzi predaval južnoslovansko književnost. Danes ponovno živi in ustvarja v Sarajevu. Stojićevo poezijo zaznamujeta nostalgija in politična angažiranost. Objavil je več kot deset knjig, med njimi so: Glasovi sarajevske noći (1992), ki so v celoti zgoreli v sarajevski tiskarni, Prognane elegije (1992) in Prozor, riječ, bosanski alfabet (2000). Njegova dela so prevedena v več kot dvajset svetovnih jezikov. Je sopodpisnik odprtega pisma petih bosansko-hercegovskih in hrvaških intelektualcev, ki je bilo 6. januarja 1992 poslano predsedniku Hrvaške Franju Tuđmanu kot »odgovornemu za politično uničenje BiH«. S svojim ostrim jezikom komentira dnevne dogodke v medijih na prostoru nekdanje Jugoslavije. Muharem Bazdulj je v Danih zapisal: »Prevladujoča občutka v njegovi liriki sta obžalovanje in nostalgija […] V svojih najboljših pesmih spretno prepleta poezijo in svojevrsten angažma.«

Dušan Šarotar (Murska Sobota, 1968) je pisatelj, pesnik, scenarist in fotograf. Študiral je sociologijo in filozofijo na Univerzi v Ljubljani. V Ljubljani tudi živi in dela. Vrsto let je bil član uredniškega odbora zbirke Beletrina in urednik časopisa AirBeletrina. Od leta 2000 je samostojni pisatelj. Izdal je 14 knjig proze in poezije. Njegove pesmi in proza so bile vključene v domače in tuje antologije, njegove knjige pa prevedene v več jezikov. Je avtor številnih scenarijev za dokumentarne in igrane filme ter portrete slovenskih umetnikov. V okviru EPK Maribor 2012 je imel v mariborski sinagogi razstavo avtorskih fotografij z naslovom Duše. Je večkratni rezidenčni štipendist in gost na mednarodnih festivalih in branjih. Osrednja tema njegovih del je usoda judovske skupnosti in holokavst v Murski Soboti ter širše v Prekmurju. Leta 1999 je izdal svoj prvi roman, Potapljanje na dah, pesniški prvenec Krajina v molu pa leta 2006. Za roman Biljard v Dobrayu, zgodovinsko fresko o usodi Judov v Prekmurju, je bil leta 2007 nominiran za kresnika. (Po tej literarni predlogi je nastal tudi istoimenski scenarij za (še nerealizirani) celovečerec v režiji Maje Weiss.) Med njegovimi deli izstopajo še roman Nostalgija (2010) ter Panorama (2014) in Zvezdna karta (2021), s katerima je bil avtor znova med finalisti za kresnika, z Zvezdno karto tudi za Cankarjevo nagrado. Za roman Panorama je prejel tudi mehiško nagrado Césarja Lópeza Quadrasa za najboljši roman po izboru bralcev, prevajalec njegovega romana Panorama Rawley Grau pa je bil med finalisti nagrade Oxford-Weidenfeld Prize za najboljši knjižni prevod iz evropskih jezikov v angleščino. Njegovo najnovejše delo je knjiga poezije v prozi Nikomah poroča (2023). Je tudi prejemnik Župančičeve nagrade za ustvarjanje v letih 2021–2023.

Widad Tamimi, književnica. Rođena je u Milanu. Kći je palestinskog izbjeglice, koji je napustio zemlju 1967. godine tijekom izraelske okupacije, i žene židovskog porijekla, čija je obitelj pobjegla u New York tijekom Drugog svjetskog rata. Odrasla je u Italiji. Trenutno živi u Ljubljani s mužem i dvoje djece i radi u izbjegličkim kampovima u sklopu programa "Restoring Family Link" slovenskog Crvenog križa. Objavila je svoj prvi roman "ll caffè delle donne" (Mondadori) 2012. godine. Piše kratke priče za najznačajnije dnevne slovenske novine "Delo". Ove je godine kod istog nakladnika objavila roman "Le rose del vento".

László Végel, mađarski je prozni i dramski pisac, esejist i kritičar, rođen u vojvođanskom Srbobranu (mađarski Szenttamás). Osamdesetih godina bio je dramaturg Televizije Novi Sad. Početkom devedesetih dobio je otkaz na televiziji; postaje koordinator novosadske kancelarije Sorosovog Fonda za otvoreno društvo. Od 2002. godine živi od književnog rada. Još je 1970. godine veliki novosadski književnik Aleksandar Tišma prijevodom Végelova prvog romana "Memoari jednog makroa" privukao pozornost šire jugoslavenske javnosti na važnost književnog djelovanja Lászla Végela, koji je tada imao status glasnogovornika generacijskih, šezdesetosmaških etičkih dvojbi. Taj je roman prvi dio veće romaneskne cjeline pod nazivom "Novosadska trilogija" (1993.), koja se smatra središnjim dijelom Végelova književnog opusa i ukazuje na njegovu tematsku zaokupljenost Novim Sadom, gradom koga u nekim svojim kasnijim esejima uspoređuje s Trstom, pesimistički ukazujući na izumiranje građanske tolerancije. Végelova međunarodna književna reputacija izgrađena je na bespoštednoj esejistici i potresnim dnevničkim zapisima u kojima kao „manjinac“ bilježi propadanje srpskog društva devedesetih. Takav tip pisanja vrhuni u knjizi "Exterritorium" (objavljena u Mađarskoj 2000. godine; Végel je za nju dobio mađarsku Nagradu za knjigu godine). Od novijih Végelovih knjiga izdvajamo roman "Neoplanta ili Obećana zemlja" (2014.), u kojem otkriva naličje „multikulturalnosti“ Novoga Sada. Végel je dobitnik cijelog niza nagrada, među kojima izdvajamo Zlatnu povelju predsjednika Republike Mađarske za cjelokupni književni rad (2000.).

Dragan Markovina (Mostar, 1981.), doktor je povijesnih znanosti, književnik, kolumnist i aktivist. Živi i radi u Splitu. Diplomirao je povijest na Hrvatskim studijima u Zagrebu, nakon čega od 2003. do 2014. godine radi na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu. Kao radikalni kritičar postojećeg političkog stanja u Hrvatskoj, 2016. godine osniva političku stranku Nova ljevica koja se zalaže za demokratski socijalizam. Autor je knjiga „Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja“ (2014.), „Tišina poraženog grada“ (2015.), „Jugoslavenstvo poslije svega“(2015.), „Povijest poraženih“ (2016.), „Doba kontrarevolucije“ (2017.), „Usamljena djeca juga“ (2018.), „Jugoslavija u Hrvatskoj“ (2018.), „Neum Casablanca“ (2021.), „Povijest, politika, popularna kultura“ (2022.) i „14. februar 1945.“ (2023.). Za prvu knjigu dobio je Nagradu Mirko Kovač. Redovni je kolumnist portala telegram.hr i sarajevskog dnevnog lista Oslobođenje, a član je i PEN centra BiH.

Katja Perat, angažirana pjesnikinja i književna kritičarka. Diplomirala je filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Njezine zbirke poezije veliki su događaj suvremene slovenske književnosti: za prvu zbirku Najboljši su padli (2011.), dobila je nagradu slovenske književne kritike Kritiško sito za knjigu godine, a druga zbirka Davek na dodano vrednost (2014.) ušla je u finale iste nagrade. Uvrštena je u antologiju slovenske poezije znakovitog naslova: 75 pesmi od Dekleve do Peratove. Književnu kritiku piše za Air Beletrinu i Poglede.

Enzo Santese, likovni kritičar, pjesnik i pisac, piše i sudjeluje u radu mnogih novina i časopisa iz umjetnosti, književnosti i kazališta. Organizator je raznih kulturnih događanja i voditelj Festivala poezije. Piše već niz godina tekstove za kazalište, radio i televiziju. Član je talijanskog ogranka Association Internationale des Critiques d’Art, te je utemeljitelj i urednik časopisa za suvremenu umjetnost Check Point.  Za četrdeset godina svog književnog stvaralaštva objavio je više od deset zbirki poezije.

Mario Steffè, predsjednik Zajednice Talijana „Santorio Santorio“ u Kopru. Prvobitno je studirao pri DAMS-u (studij za umjetnost, glazbu i scenski nastup) u Bologni, a potom na Sveučilištu u Trstu gdje je upisao magistarski studij književnosti. Nakon prvog zaposlenja na radnom mjestu referenta za Odsjek talijanistikepri Središnjoj knjižnici Srečka Vilhara u Kopru, od 1995. radi kao koordinator kulturnog programa  za Zajednicu Talijana u Kopru. Objavio je brojne priloge u stručnim i specijaliziranim časopisima, kao predstavnik Talijanske nacionalne zajednice surađivao je  u razvoju nacionalnog programa za kulturu Republike Slovenije, te je bio član Slovenskog vijeća za kulturu gdje je obnašao dužnost predstavnika Talijanske nacionalne zajednice.

Marcel Štefančič jr (Brežice, 1960.), filmski kritičar, televizijski voditelj i publicist (Mladina, Global). Magistrirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Jedan od najproduktivnijih i najlucidnijih slovenskih esejista. Napisao je gotovo sto knjiga o filmu, književnosti, pop-kulturi i aktualnim društveno-političkim događajima. Štefančič je vrhunski amerikanolog, njegova monumentalna, dvotomna knjiga "Zadnji film: o vzponu in propadu novega Hollywooda" (2007) nezaobilazna je filmološka referenca. Jednako je epohalna i njegova  knjiga o slovenskom filmu u socijalizmu "Maškerada" (2013). Svoje najbolje eseje o sociokulturološkim fenomenima XX. stoljeća ukoričio je u knjizi  "Zakaj si življenje zasluži, da ga izgubimo" (Zašto život zaslužuje da ga izgubimo, 2012). Štefančič u toj knjizi originalno, s puno ironije, piše o  Amy Winehouse, Romanu Polanskom, Hunteru S. Thompsonu, Simone de Beauvoir, J. D. Salingeru, Normanu Maileru... i otvoreno polemizira s invazivnim amerikanizmom. Posljednjih godina najviše su privukle pozornost dvije njegove knjige na centralne slovenske teme: "Ivan Cankar: eseji o najvećem" (2018.), te "Slovenski san: eseji o nama" (2021.).

Dinko Telećan, književnik i prevoditelj. Diplomirao je filozofiju i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavio je četiri zbirke pjesama, filozofsku knjigu Sloboda i vrijeme (Jesenski i Turk, Zagreb, 2003), putopis iz Indije i Pakistana Lotos, prah i mak (Jesenski i Turk, Zagreb, 2008), zbirku eseja pod naslovom Pustinja i drugi ne-vremeni ogledi (Sysprint, Zagreb, 2009) te roman Dezerter (Algoritam, Zagreb, 2013). Prevodi književna i teorijska djela s engleskog i španjolskog jezika: preveo je preko 50 naslova. Za prijevod Frazerove Zlatne grane nagrađen je 2003. godišnjom nagradom Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Godine 2013. dodijeljena mu je u Rumunjskoj Europska nagrada za poeziju.

Christian Eccher rođen je u Baselu (Švicarska) 1977. godine. U Rimu je diplomirao Talijansku suvremenu književnost i stekao titulu doktora filologije, lingvistike i književnosti. Zaposlio se na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu kao lektor talijanskog jezika. Od 2010. docent je Talijanske kulture na istom fakultetu. Osim predavanja i književne kritike, Christian Eccher bavi se i novinarstvom te surađuje sa srpskim, hrvatskim i talijanskim časopisima. Napisao je brojne članke o kazalištu i geopolitici, s posebnim naglaskom na pogranična područja. Objavio je knjigu La letteratura degli italiani d'Istria e di Fiume dal 1945 a oggi (EDIT, Rijeka, 2012). U njoj autor govori o Istri kao o multietničkom laboratoriju koji je Italiji potpuno nepoznat. Eccher istražuje radove tri generacije talijanskih pisaca iz Istre i Kvarnera i daje kratak povijesni presjek.

Uršula Lipovec Čebron rođena je u Kopru 1975. godine. Diplomirala je na Fakultetu za društvene  znanosti u Ljubljani s temom Mitološka bića u slovenskoj Istri. Od 2001. godine zaposlena je kao asistent stažist na Odjelu za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Ljubljani.  Godine 2003. magistrirala je s temom Tradicionalni iscjelitelji i duhovni posrednici u Istri u kojoj istražuje odnose između službene, narodne i alternativne medicine sa stajališta medicinske antropologije. S Jelkom Zora uredila je knjigu Priče izbrisanih (Zgodbe izbrisanih prebivalcev Sanje, Ljubljana, 2011), koja sadrži 27 životnih priča „izbrisanih“. Doktorirala je 2011. godine na istu temu s radom "Izbrisani" bez zdravstvenog osiguranja. Članica je Centra američkih studija Circolo Amerindiano u Perugi i talijanskog društva medicinskih antropologa SIAM.

Nataša Petrinjak rođena je u Zagrebu 1965. godine. Nataša Petrinjak rođena je u Zagrebu 1965. godine. Kao novinarka pojavljuje se u medijima od 1989. godine. Kao društvenu kritičarku zanimaju je različite teme: politika u najširem smislu - odnosi moći, pozicija žene u društvu, reproduktivna prava, seksualnost, patrijarhalni obrasci tranzitnih društava, pitanje sloboda i manipulacija istima... Njezin aktivistički novinarski put ostavio je traga u Danasu, Republici, Jutarnjem listu, Novostima, sve do Zareza. Izbor njezine publicistike pod nazivom U sredini u množini objavljen je u izdanju riječkog ICR-a 2011. Od samog početka priključuje se timu Instituta Otvoreno društvo – Hrvatska gdje je bila direktoricom programa nakladništva i časopisa, višegodišnja je suradnica Centra za ženske studije u Zagrebu, te niza kulturnih i aktivističkih projekata. Nataša Petrinjak bila je članica žirija Lapis Histriae. Magistrirala je kulturologiju na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Bila je glasnogovornica Ministarstva kulture Republike Hrvatske.