Lapis Histriae 2020: finale

ŽELJKO FUNDA
U riječi sve ne stane

-    Fućkaš zemlju koja ne treba profesoricu sociologije i pedagogije – reče tata nakon duže šutnje.
-    Možda prije fućkaš takvu profesoricu – reče Tanja.
-    Nisi ti kriva, dušo – reče mama – Tata je u pravu. Fućkaš državu koja ne treba odličnu profesoricu sociologije i pedagogije.
-    Zato je dobro da ideš iz takve države – reče tata.
-    Makar nam je strašno žao što odlaziš – reče mama i stisne k sebi kćer.
-    I meni je žao što odlazim – reče Tanja.
-    Čovjek mora imati samopoštovanja. Da moraš biti konobarica, prodavačica, njegovateljica, dadilja, a da si prije morala crnčiti da bi diplomirala – to je zaista sramota. Bože, kakvu sam to ja državu stvarao – reče tata i tiho opsuje.
-    I ja se to pitam – reče mama. – Pitam i pitam, a odgovor je: onu koju treba napustiti.
-    Da. Dok još imaš vremena nešto postići u životu – reče tata.
-    Ako još imam – reče Tanja i zamisli se. – Bože, ja već imam trideset godina – reče ona jedva čujno.
-    Tek trideset, dušo, tek trideset – reče mama stišćući kćer. – Ja sam se udala s trideset.
-    S dvadeset i devet, mama – reče Tanja. – S dvadeset i devet.
-    Ja sam imao trideset i dvije i sve sam stigao: vjenčati se, sagraditi kuću, kupiti auto, ljetovati na moru, putovati – reče tata. – I dobiti prekrasnu kćer – reče on i poljubi je u čelo. – I sudjelovati u stvaranju lijepe naše domovine.
-    Mislim da moram ići – reče Tanja. – Zovu putnike…
-    Čuvaj se, dušo – reče mama čvrsto je grleći. – Mi ćemo…
-    Poslat ćemo ti novce ako zatrebaš – reče tata skrivajući suze.

***

-    Ja sam Wolf, ali nisam Virginia nego Victoria. I nisam „pomaknuta“! Ni lijevo ni desno. Smiješno, zar ne? Imam sedamdeset i pet godina, dobrog sam zdravlja i više nego dobrog imovnog stanja makar nikad u životu nisam radila. Zašto? Zato što sam se pametno udala. Je li me zato osuđuješ, Tanya?
-    Ne, gospođo. Vjerojatno ste sami platili cijenu svoga izbora – reče Tanja. – Da vam natočim još malo čaja?
-    Da, molim – reče gospođa Wolf i pruži šalicu prema Tanji. Ona joj natoči. – Hvala, dušo hrvatska. Ti si točno ono što sam trebala: uslužna, fina, mirna, poslušna, ljubazna, okretna, duhovita, srdačna, neproračunata, požrtvovna i, što je najvažnije, predana slušateljica – reče gospođa Wolf i pogleda svoju kućanicu. - Jesi li ti rimska katolkinja?
-    Formalno, jesam, praktički nisam – reče Tanja i srkne iz šalice. – Samo dobro odgojena djevojka.              
-    Takve su danas rijetke. Endemi. Ti si mi šesta kućanica. Ostale su bile ili pretihe ili prebrbljave, ili primitivne ili premoderne, ili nemarne ili preveliki materijalisti, ili proste ili lažno ljubazne, ili lijene ili aljkave. Puke zaposlenice. Jako puke.
-    Ljudi su samo ljudi, gospođo Wolf. Ni ja nisam izuzetak – reče Tanja gledajući svoj čaj.
-    Da – reče gospođa Wolf i naglo ustane. – Sad je vrijeme za poeziju, čista dušo!
-    Na zapovijed! – reče Tanja. Ustala je i vojnički salutirala. – Za poeziju spremna!
-    Tako, gospođice kapetanice! – reče gospođa Wolf i odzdravi joj na isti način. – U boj za smisao! Ne zaboravi: ako ima smisla, ima i ljepote. Tako mi Shakespeare pomogao!

***

Bože, nadam se da neću poludjeti. Kakva nezahvalnica: sjekira joj pala u med s poslom kod gospođe Wolf, ona bi trebala biti zahvalna, uživati u beneficijama toga posla, a ona razmišlja o ludilu. Da, kako nakon hrvatskog ludila uopće mogu i pomisliti da je posao kod gospođe Wolf razlog za ludilo. Ludo je što je tata bio u Domovinskom ratu pa propao na izborima. Ludo je što je njegov znanac, koji je platio da ga ne mobiliziraju, dva puta pobijedio na izborima. Ludo je što je takav uz pomoć stranke povoljno kupio poduzeće, kasnije ga preprodao, obogatio se, postao ugledni rotarijanac, dobio priznanje grada, medalju predsjednika, što ima lijepu i ranu mirovinu, što je svake godine na liječenju u toplicama. Ludo je što sam diplomirala kao najbolji student na odsjeku, prosjek ocjena 4,8, a tijekom pet godina kao kći branitelja nisam se uspjela zaposliti u struci nego sam natukla čak dvije godine staža radeći kao konobarica, prodavačica, njegovateljica, blagajnica. Melem na sve to je: Irska, gospođa Wolf. Blagoslov. Zgoditak. Kod nje: dobra plaća, prijavljena sam, ne radim ništa teško, ne plaćam stan i hranu, živim u krasnoj kući s krasnim vrtom, imam klizno radno vrijeme, mogu izlaziti. Umjesto zahvalnosti, umjesto sreće – osjećaj da sam Marica bez Ivice u kući euforične vještice.

***

-    Tanya, danas bih htjela da napišemo pjesmu o mom pokojnom Patricku – reče razdragana gospođa Wolf sjevši u fotelju. U lijevoj ruci držala je dugački cigaršpic s upaljenom cigaretom, znak da je pjesnički raspoložena.
-     Lijepu, optimističnu pjesmu makar je on poginuo u prometu – reče ona kroz smijeh.
-    Možemo pokušati, gospođo Wolf – reče Tanja. Donijela je bilježnicu i olovku, sjela nasuprot svojoj gazdarici čekajući da ona započne.
-    Ne znam kako početi. Previše je prozaično. On, svećenik, napustio službu kad su mu roditelji ubijeni tijekom provale u kuću. Kako se to moglo dogoditi Božjem službeniku – to se pitam. To i tebe pitam, Tanya – reče gospođa Wolf zagledavši se u svoju kućanicu. Smiješak je još uvijek titrao na njenom licu. – Zašto?
-    Tajni plan Svevišnjeg. Dublji smisao. Ono što će se pokazati tek kroz neko vrijeme. Zagonetka koja nam je dana da je odgonetnemo. Motiv za razmišljanje. Prilika da shvatimo neke stvari – reče Tanja držeći olovku u ruci. U krilu je imala bilježnicu.
-    Da. Vjerojatno – reče gospođa Wolf uozbiljivši se. – Na nama je da u tom besmislu nađemo svjetlo smisla. Kako bi ti započela pjesmu?
-    Možda: He was a good vicar  – reče Tanja zapisavši stih. – Rekli ste da je bio dobar.
-    Da, bio je dobar svećenik, ali je napustio službu. Ja bih započela: He served God as well as silence, his cat.  Usput, on je imao mačka i jako ga je volio. I taj mačak je nastradao pod autom – reče gospođa Wolf. Sjedila je nepomično, zagledana u prazno.
-    Dobro. He served God as well as silence, his cat without detriment to people.  Može? – reče Tanja i pogleda gospođu Wolf. – He did good as if he was sowing grass.  
-    Odlično! Ovo as if he was sowing grass baš mi se sviđa. Znaš da je volio sve u vezi s travom?
-    Onda smo pogodile – reče Tanja i zastane. – Ne znam kako dalje. Da još nešto kažete o njemu? Treba nam materijal.
-    Može. Nakon napuštanja službe nekoliko mjeseci se pripremao za brokera. Sam si je platio tečaj. Htio je stati na svoje noge, ići bez Božje pomoći.
-    He was walking relying on God as a word of honour.   
-    U redu, Tanya. Pat je zaista išao oslanjajući se na Boga kao na časnu riječ. Then the Word turned into a ruby.  Što misliš o tome stihu? Rubin kao metafora za krvavo ubojstvo. Kako ti se čini?
-    Sviđa mi se. Sad možemo dodati… – reče Tanja i zastane. – Ne znam što.
-    He hang it on a tree.  Ne. He hang it round his neck, frequented pubs…
-    Won me.  
-    Oprostite, pišem kao stih ili je to istina?
-    Oboje! Zar nije čista sreća kad se život podudara s pjesmom? Tanya, hvala ti – reče gospođa Wolf poljubivši je. –  Da nije bilo tvojih ideja, ne bih ni ja izlanula won me.
-    Oprostite, moram na zahod. Neka oluja u vašem mozgu i dalje traje – reče Tanja i požuri prema zahodu. – Bez mrtvih!

 ***

Ne znam je li mi se u zadnje vrijeme piša više od engleskog čaja ili od nervoze zbog „pjesnikovanja“. Rekla bih da je više zbog čaja. Nadam se samo da ne pucam po šavovima. Prije ili kasnije sigurno hoću. Ta ja moram banalnosti i trivijalnosti pretvarati u poeziju! Gospodin vikar oženio razmaženu jedinicu, dodijalo mu biti pop, raspopio se, postao broker, namlatio love, njegova ženica, koja je cijelog života sanjala da besposličari i piše pjesme, muževljevim novcem objavila je tri nezapažene zbirke pjesama, prije toga se odrekla majčinstva radi poezije, muž joj poginuo u prometnoj nesreći ostavivši joj brdo love, vilu i krasan vrt, koja sada uz pomoć sluškinje slavenske duše „osmišljava“ glupi život... Bla, bla, bla. Bože, pa ja sam suučesnik u bulažnjenju. Mlatim praznu slamu. Uspijevam pretvarajući se. Što bolje blefiram, to bolje prolazim. Sami pekmez: poljupci gazdarice, njeni zagrljaji, zahvaljivanje, komplimenti, pa zajednički izlasci na skupe objede, dodaci na plaću, pokloni. Dolce vita. A meni se piša i piša.

***

-    Danas bismo mogle napisati pjesmu o jednoj mladoj Hrvatici u Irskoj! – reče gospođa Wolf euforično nakon što je sjela u fotelju i zauzela svoj uobičajeni autorski položaj.
-    Može nešto drugo, gospođo Wolf? – reče Tanja. Bila je spremna za pisanje.
-    Dušo, pa ja bih htjela da napišemo nešto o drami osobe koja je napustila svoju domovinu jer ju je ona odbacila kao maćeha, o hrvatskoj Pepeljuzi – reče nasmiješena gospođa Wolf blagim glasom. – Am I  nuisance for you, a question or fear?  Je li ovo stih?
-    Da.
-    Kako bi ti dalje?
-    Ne znam. Ne znam – nakon dugog oklijevanja. Nikako nije htjela sudjelovati u pisanju pjesme o sebi. To može biti nešto bljutavo sentimentalno ili morbidno, neurotično, kopanje po još nezarasloj rani sigurno.
-    Do you feel me better than snow? Do you need me to play pool with, chess or to patch your alibi? – reče gospođa Wolf i zastane. – Tanya, zašto ne pišeš?
-    Oprostite. Misli su mi odlutale – reče Tanja te hitro zapiše što je njena gazdarica izdiktirala. – Zapisala sam. Možete dalje.
-    Kako bi ti nastavila? Radi se o nečemu što ti dobro poznaješ.
-    Uh! Ne znam. Samo malo – reče Tanja i zamisli se. – Am I a souvenir for you, a Pekinese or a moth for your clothes?  Dobro? – upita Tanja. Očekivala je prijekor.
-    Da, dobro je. How shall I recover from you if you are not an illness?  Ovo je dobro, ovo je dobro, Tanya – reče zadovoljno gospođa Wolf. – Zapiši: How shall I recover from you if you are not an illness nor a dream?  
-    Da. Točno tako ja osjećam – reče Tanja sa suzama u očima. – A nije san.
-    No kind of painkiller helps when your verb to be starts to hurt. Your sentences suck my blood when trying to give me hope. – Gospođa Wolf je govorila prodorno gledajući Tanju. – Ne znam zašto mi danas tako dobro ide.
-    Oprostite, ne mogu više – reče Tanja. U suzama je istrčala iz sobe.

***

-    Halo. Tanja ovdje.
-    Bog, dušo. Kako mi je drago što te čujem.
-    I meni, mama, što čujem tebe. Kako je tata, gdje je?
-    Otišao je u dućan. Mi smo oboje dobro. Penzionerski. Dogovorili smo se da netko uvijek bude doma ako ti slučajno nazoveš. Pričaj kako si, što ima novo, kako tvoja nova gazdarica.
-    Ja sam dobro. Još nikog iz Hrvatske nisam našla. Usavršavam engleski do besvijesti. Vrtlarim. Kuham. Pospremam. Pravim društvo gospođi Wolf. Plaća u nedjelju. Dobra.
-    Izgleda da ti nije teško. Drago mi je da si našla dobar posao. Gospođa Wolf nije dosadna?
-    Nije. Zapravo, malo. Zamisli, hoće da s njom pišem pjesme.
-    Odlično! Možda se tvoja pjesnička žica opet probudi. Pa ti si, dušo, osvajala nagrade za svoje pjesme u osnovnoj školi. Još imamo uramljene diplome.
-    Bolje ne. Neću poeziju, mama. Neću riječi. Hoću život. Hoću da budem do koljena u životu, barem do koljena. Mokra, oprana, uprljana, ljepljiva, smrdljiva, mirišljava, blještava, slana od života. Svakakva. To hoću. Kad to nisam mogla ostvariti u Hrvatskoj, hoću ovdje, u Irskoj. U Hrvatskoj sam od života imala samo riječi, gole, prazne riječi. Ništa više.
-    Razumijem te, dušo. Tako bih se i ja osjećala na tvom mjestu. Prazna obećanja bole. Pogažena riječ, također. Dolazi li vam tko u posjete?
-    Nitko. Gospođa Wolf nije imala braće, nema djece, susjedi su joj naporni. Ona ide samo u vrt ili na groblje. Kaže da je ljudi bole. Točno tako.
-    Da, čudna osoba. Teška. I vjerojatno nesretna ako je udovica bez djece, kao što si već rekla. Ne bi bila takva da nije nesretna.
-    Baš ne izgleda tako. Prije bih rekla da je euforična. Euforična misionarka.
-    Zašto kažeš misionarka?
-    Zato što smatra da ima misiju da svojom poezijom „osmišljava“ život, svoj i tuđi.
-    Nije loše ako čovjek može u to vjerovati. Kad bi barem i ti tako vjerovala.
-    Mama, nemoj, molim te. Naljutit ćeš me. Rekla sam ti da hoću život, pravi, goli, nepatvoreni život, koji nisam mogla ostvariti u „Lijepoj našoj ravnodušnoj“. Razumiješ?
-    Oprosti. Razumijem. Makar, ne bih rekla ravnodušnoj. Kakva je, takva je, ali ipak domovina. Ovdje su ti vrata uvijek otvorena.
-    Turistima, mama, turistima, ne meni. Nemoj, molim te, posvađat ćemo se.
-    Oprosti.

***

Meni je opet isto kao i u Hrvatskoj – tobože. Sve je „kao da“. Tobože. Odglumljeno, vrhunski odglumljeno. Ja kao pratilja gospođe Wolf – fenomenalna, jer uvijek kažem pravu riječ, kao spremačica – vrhunska, jer sam uredna, kao kuharica – izvanredna, jer ne kompliciram, kao vrtlarica – više nego dobra jer sve obavim u kratkom vremenu. Zato nam ostaje mnogo vremena za poeziju. Užas! To je najgore. No, ja sam odlična i kao pjesnička asistentica. Mi smo zajedno napisale dvadesetak pjesama, gospođa hoće još, kaže da sam ja rođena poetesa, da joj hranim inspiraciju. Ja hoću zaroniti u život, ona hoće da ronimo u riječi, osmišljavamo život koji je bez poezije čista rutina, majka apsurda, bezimenost. Umjesto da upoznajem ljude, odlazim na izlete, u kafiće, umjesto da tražim nekoga u koga bih se mogla zaljubiti, umjesto da se seksam, ja moram izigravati Shakespearea. Tada, kao za inat, kad mi na pamet ne pada odgovarajuća engleska riječ, riječi materinskog jezika naviru, preplavljuju me, maze se oko mene. Jezik od kojeg sam pobjegla sada mi se nudi. On bi bio rješenje, njegove riječi krasno bi se slagale kad bi ovo bila Hrvatska. Istovremeno, dogodi mi se da mi se baš do bola razgovara s nekim na materinskom jeziku. Sve te engleske riječi još nisu moje, još su mi strane kao ovdašnje žuto-riđe pjegave glave. Kakav apsurd: domovina me odbacila da bih sada, slobodna, očajno trebala njene riječi, psovku makar, glupačo, jebi se, što glumataš, spusti se na zemlju. Za to isto vrijeme, uz pomoć luckaste gospođe Wolf, mene engleske riječi maltretiraju, ne daju mi da dišem, tjeraju da budem dokoni žongler. Umjesto da plivam u rijeci života, ja plivam u lavi stranih riječi.

***

-    Ne boj se, Tanya. Danas ćemo pisati o nama – reče gospođa Wolf veselim glasom. Djevojka joj je zapalila cigaretu u cigaršpicu. – Hvala. Dakle, pisat ćemo o meni koju Irska ignorira i o tebi, koju tvoja domovina ne treba, o bogatoj udovici svećenika, koja si je umislila da će poezijom osmisliti stvarnost, i o ...
-    Bolje da ne pišemo o meni – reče Tanja prekinuvši svoju gazdaricu. – A vi niste ona koja si je umislila kao neka ...
-    Šašavica. Što drugo nego šašavica. Evo ti moga života pa zaključuj. Materijal za pjesmu – reče gospođa Wolf i nasmije se. – Ja sam bila razmažena jedinica srednjoškolskih nastavnika, koji su me odgajali za nešto umjetničko. Svirala sam klavir – nije išlo, pokušavala sam slikati – nije išlo, pisala sam pubertetsku poeziju. Roditelji su do smrti vjerovali u mene. Bili su razočarani kad sam se udala za svećenika. Htjela sam pobjeći od tereta njihovih očekivanja. Moj muž Pat me zaista volio. On je dao novce za tri moje zbirke. Roditelji su bili oduševljeni. Njihova kći – poetesa! A ja sam pisala da im udovoljim i da mi ne bude dosadno. Nešto malo i zbog Pata. Duhovnu poeziju. Malo. Više iz od oca nametnutog uvjerenja da „no word – no Lord despite bad rhyme“ , „without any words – all nerds“ , „no words to hear – hell gets near“ ,  „words of meaning – real well-being“ . Zato gospođa ne ide među ljude. Oni prljaju riječi, krivo ih upotrebljavaju, prosti su, psuju. Poezija je njen dom, slatki dom – reče gospođa Wolf i glasno se nasmije. – Smiješno, zar ne? To jest žalosno jer me život – i ljudi, dakako – ignoriraju.
-    Out of words I am made though I am not a castle . Možemo ovako početi? – upita oprezno Tanja.
-    Mislim da bi bilo bolje bez though I am not a castle. Ja bih rekla, ja bih rekla, ja bih rekla… – reče gospođa Wolf zagledavši se kroz prozor. – Ne. Pretenciozno.
-    By silence assisted by stars which … – govorila je Tanja makinalno.
-    To! To! To! – reče gospođa Wolf ljubeći Tanju. – To. Which bless me one day and curse the next .  To vrijedi i za tebe, Tanya, zar ne?
-    Pa… Da. Nažalost. Da.

***

-    Bok, dušo! – poviče mama grleći kćer.
-    Bok, mama – reče Tanja zagrlivši mamu.
-    Bok, Tanja! – reče tata i zagrli kćer. – Kako je lijepo…
-    Vrijeme – reče grubo Tanja pogledavši kroz stakleni zid.
-    Htio sam reći da je lijepo što si se vratila doma.
-    Zašto si rekla da je lijepo vrijeme? – upita tata pokušavajući potisnuti uvrijeđenost.
-    Zar nije lijepo? – upita Tanja roditelje tužnim glasom. – Domovina me dočekuje lijepim vremenom.
-    Da. Hajdemo mi nešto popiti – reče mama i preuzme kćerin kovčeg. – Ne vraća nam se kći baš svakog dana. Uskoro su sjedili u aerodromskom kafiću.
-    Tanja, samo nemoj naručiti šampanjac. Sve drugo smiješ – reče tata.
-    Nemam što slaviti pa ću zato čaj. Navikla sam se uz gospođu Wolf.
-    Onda ću i ja – reče mama. – Zeleni s limunom.
-    Radi mira u kući ja ću isto – reče tata mašući konobaru. On ih je vrlo brzo poslužio. Sve troje je šutjelo polako stišćući limun. – Onda, kako je bilo u avionu, mislim, let?
-    Dobro. Standardno.
-    I mi smo dobro. Standardno, kako ti kažeš – reče mama na čas pogledavši kćer.
-    Znači, sve po starom – reče Tanja i uzdahne. – Rutina.
-    Naša, penzionerska rutina – reče tata podigavši prst. – Tvoja sigurno nije ovakva.
-    Ja sam od svoje rutine pobjegla – reče Tanja gledajući tupo prema pisti. – Dala otkaz i pobjegla.
-    Zar te gospođa Wolf počela maltretirati? – upita zabrinuto mama.
-    Da. Ne. Zapravo, kako da kažem, dodijala mi njena poezija, riječi. Logoreja. Po cijele dane riječi i samo riječi, riječi koje nitko ne sluša i ne treba, jedna starica i jedna djevica se igraju njima jer im baš ništa drugo ne preostaje, jer gospođa ima misiju, jer joj gospođica mora održavati tu vjeru jer je gospođa jako dobro plaća, jer je gospođa voli, jer je hoće non-stop voljeti, jer gospođica ima alternativu: čekanje Godoa u domovini, jer …
-    Učlanili smo se u vladajuću stranku! – reče tata kako bi prekinuo bujicu kćerinih riječi. Bojao se da ona ne završi u plaču. – Obećali su nam posao za te u županiji.
-    Časna riječ – potvrdi mama. – Shvatili smo da...
-    Nazdravlje – promrmlja Tanja.
-    Što kažeš? – upita je tata.
-    Ništa. Nema se što reći. I bolje – reče Tanja i potegne gutljaj. – The rest is silence .
-    Što ti to znači? – upita je tata pogledavajući se s mamom.
-    Samo razmišljam na glas. Oprostite. Ništa vulgarno – reče Tanja i zamisli se. – U riječi sve ne stane.

***

Draga Tanya,
Nadam se da si dobro. Ja sam više nego dobro makar imam jednu godinu više. Dobro sam zahvaljujući tebi. Naime, knjiga koju smo zajedno napisale i koju sam izdala nedugo nakon što si ti otišla, doživjela je uspjeh: nagradu za najbolju knjigu poezije jednog penzionera. Bila sam na televiziji nekoliko puta, dala 4 (četiri!) intervjua! Svaki put tebe sam spomenula, tvoje probleme. Mediji bi te htjeli upoznati. Mislim da bi mogla postati zvijezda u Irskoj. Razmisli o životu ovdje. Ako te tvoja Hrvatska ne treba, moja Irska te sigurno treba. Ja pogotovo. Nas dvije bismo mogle napraviti čudo. Mogu ti poslati novaca za put. Samo reci. Jedva čekam da se javiš, još više da se vidimo. Voli te tvoja Victoria Wolf.
P. S. Zlurado je, ali htjela bih da si još nezaposlena. Nezaposlena kako bi bila jako zaposlena moja kućanica i irsko-hrvatska pjesnikinja. Časna riječ. (Ovome se smijem!)