Lapis Histriae 2024: PRVA NAGRADA/PRIMO PREMIO

ZVJEZDANA JEMBRIH

CVITA

 

I.

Cvita je bila lipa. Utopila se u bunaru, bio je Badnjak. Imala je šesnaest godina. Ne zna joj se grob jer su stari uski grobovi, s kamenim pločama uz glavu i pri dnu, pregaženi novim grobovima, ili su utonuli u tlo. Ili joj se ne zna grob jer je nisu ni ukopali na groblju, nego možda uz vanjsku stranu grobne ograde. Ne zna se i nitko o tome ne zbori.

*

Petar kaže (mumlja svojim tužnim glasom usamljenika): znam ja tog čovika, ma nije on čovik, to nije čovik. Umra je i njegova familija je nesritno završila, sime mu se zatrlo. On je kriv za Cvitu, eto.

U selu su mi rekli: taj dan je bio Badnjak, ovce su se vraćale prid noć, najednom su se žene rastrčale: Cvita se utopila, u bunaru, to plač, to jauk

I da je Marjan nešto grubo rekao, a ona je otišla gore do bunara, na sam Badnjak je to bilo. Zvono sa svetoga Jure je brecalo tri dana za redom.

*

Cvita je bila lipa. Gotovo ništa drugo nije preostalo, osim te izjave, na koju sam naišla. Nema tu boli. Svakodnevica je pojela bol kao zmija guštera. Svakodnevica je pojela sve suvišne ogranke života i ostavila samo najnužnije. Živit, radit, šta ćeš. Sjećanje je ukras, obijest, luxuria. Šutnja je viši oblik opstanka.

Nešto od svega toga može se utrpati u šture Očenaše i Zdravomarije, ali Očenaši i Zdravomarije su za nedjelju. Triba radit, triba se borit.

Nema tu spomena ni zapisa. Nema svjedočanstva (možda u župnoj spomenici? 1965. godine? Ili 1962.? ‒ ne znam ni godinu. Ili u nekom milicijskom zapisniku?), nema predmeta, ni obiteljskih fotografija. Nikakvih uspomena. Nema priče. Ono što se čuje, tek je odsječak, kratko prisjećanje, čak ni prisjećanje, već neki zaostatak, ono što se (ipak) reče jer ne može a da se ne reče. To je ta opća rečenica, okamina, zahrđali izričaj u službi istine, ono što su svi znali (a da nitko nije pravo znao). Ništa više. Ništa zapravo.

Cvita je bila lipa. Jest, utopila se, gore na bunaru. Kako? Ne zna se, utopila se, duboka voda je bila, kišno doba, e jadna Cvita, mlada je bila, ni sedamnaest.

Netko to zausti, pa muk. Rečenica tek započne, a već stane. Nakon takvoga muka ne postavljaju se pitanja.

*

Gore iznad trafostanice, uz cestu je bunar. Bunar je ogromna betonska cisterna, izgrađena za cijelo selo. Ulaz je natkriven, sa željeznim zahrđalim vratima. (Ulaz u Had mračni u koji silazi Perzefona sa stručkom cvijeća?) Pusto mjesto, ali sve uokolo je isto tako pusto, bunar je samo još jedna pusta platforma oko koje raste kržljavo raslinje. Uz trafostanicu, s druge strane ceste u dubokoj travi, već nerazaznatljivi kamenovi ‒ počivala. Tu su, nekada kad bi nosili mrtvog, odzgor iz sela, sa Svilaje, otpočinuli. Kamen za uz glavu, kamen za pod noge. Na pokojem kamenu urez, znak, nečitljivo slovo. Tu je to sveto mjesto ‒ uz trafostanicu, utonulo u travu. A preko puta je taj bunar.

*

Cvita je bila lipa. Kaže Marijana, Cvita je ime uz koje se ovdje veže lipota. Sve Cvite kao da su bile lipe. Imala sam ja jednu tetku od matere, ne pamtim ju, zvala se Cvita, i za nju su govorili da je bila lipa. Plava. I nikada se nije udavala.

Je li ova Cvita bila plava? Svijetle kože? Skladna? Kakva?

Jedino Iva i Ankica još je se sjećaju. To je opasno. Valja ne pitati. Valja šutjeti, da se ne posramim, kad izustim nešto što se ne pita. Ili valja dobro odabrati koga će se i kako pitati.

Ili ‒ valja pisati bez pitanja, na tragu šutnje ‒ na tragu neke druge boli, ne one koja se po-vraća, na tragu nekoga sasvim drugog neznanja, neshvaćanja, ne pitati, pisati. Kao trag prolivene kišnice, koji će upiti zemlja. Tako valjda valja pisati. Sve drugo je zakašnjeli romantizam, kič-naracija, blasfemija, pisanje da bi se čitalo i njuškalo... da bi čitatelji saznali... Što je bilo? Kako se bacila? Je li se ubila? Je li bila trudna? U kojem mjesecu trudnoće? Gdje su bili drugi? Mater? Sestre? Otac Marjan se za to vrijeme kartao sa župnikom? Je li došla milicija u istragu? Odbacujem moguće ogranke priče, grče mi se članci prstiju nad tipkovnicom, bih li trebala oprati ruke? Ili prestati? Gorko je tako pisati. Dirati gorki drač, šparožinu u kamenjaru.

*

Stabla jasena cvjetaju, sva je šuma u cvatu. Sve zeleni. Što usadiš u zemlju ‒ niknut će. Za svetoga Juru grana rascvale rašeljke zadjene se ispred kuće nad vrata, tako se nekada činilo. Najmlađa nevjesta u selu jutrom rano ustane, prije sunca, i zadijeva grane o dovratnike. Trešnje su se već zametnule, bit će trešanja. Samo, kažu, kad jasen tako bujno cvate, da će biti nerodna godina.

*

Za svetoga Juru možda je Cvita prvi put pošla u kolo. Grubo je to kolo, momak i cura se uhvate za ruke i skaču: ojanojadođilolemoja, hop hop hop hop, brzo i grubo, na suncu, na Kolarištu pred crkvom, neki su još odjeveni u svečanu nošnju, crveno, modro, bijelo, s resama i tokama, još nije vrijeme smotri folklora ni kulturno-umjetničkih društava, šezdesetidruga je, još nema televizije u selu, neki su već odbacili i prodali nošnje, dolazili su oni tamo iz muzeja i kupovali nošnje i preslice i stare sukance, mnogi su već u kupovnom ruhu, najlonske košulje i cvjetne bluze iz Trsta, i oni skaču, i Cvita ima nove najlonske čarape i novu rozu bluzu, valja plesati, to je kao neki slatki val, gledaju u tebe, momkova ruka te hvata pod struk, nebo se vrti i sunce se umnaža ‒ kao da su tri sunca, četiri sunca (tri sunca će popiti zmija, kao u onoj davnoj bajci), i krošnje se zelene, sunce je zeleno i bijelo i crveno, muškarci pjevaju pod krošnjom selejelemojanđele, a onda momci ispod druge krošnje: mala moja tri mi sunca sjaju, kad me tvoje oči pogledaju. Cvita obara oči.

*

Za Badnjak, kažu, koja ovca predvečer prva uđe u tor, dočekaju je s bukarom vina, da se ovca napije, nek' i blago zna da je Božić.

 

II.

Što ja tu radim? U tome pisanju? O čemu se ne govori, o tome se šuti (to smo već valjda spoznali). Pisanje je šutnja, ako se ima dovoljno šutnje, dovoljno opore i dobre šutnje. O čemu se ne može govoriti, može se pisati? Probijam se kroz grubo tkanje ove šutnje ‒ prije više od pedeset godina Cvita se utopila i više nema ništa od toga, što se tu ima za reć'? (Ante kaže ‒ nema ništa posli smrti, Iva kaže ‒ mora biti nečega, neka sila, šta ja znadem ‒ vjera je njihova kratka i jasna i nije prožeta ničim baroknim ‒ nema tu metafora, nema zavijutaka, nema ni rasprave.) A ja obilazim poput lisice, poput kuje, poput zmije ‒ ne bih smjela, kroz tu gustu šutnju, kao kroz zarasle staze, kao da tražim gorke šparoge po kamenjaru, ja koja ništa ne znam, bez ikakvoga koncepta, bez želje za pričom, za formom, bez nakane, hodam kroz guštik i spotičem se, ispisujem djeliće, odjeljujući ih, kad zastanem i udahnem, znakom zvjezdice ili  rimskim brojem, pa opet. Eto, to činim.

*

Odsječci bježe od mene ili me vrebaju. Did Marjan je kartao po tri dana i tri noći sa župnikom, u kući nikada ništa nije falilo, babu Lezu je gdjegod Marjan ošamario, ali rijetko, samo kad je bila kriva, Leza je, kad je did Marjan umro, preuzela kopanje vinograda, nije odustajala ni po kiši ni po suncu, u crnom, bijeloga lica, zaustavljena, zaleđena u tom vječnom kopanju. Njezina slika je na grobnom spomeniku ‒ u crnoj marami, malo osmjehnuta, uskih usana, pronicljiva pogleda, kao da zna više no što smije, a opet ‒ ne kazuje, jer se, eto, ne kazuje. Lezi su stavili sliku na grob, a Cvitinom grobu ni traga? Majka i kći u rasponu od jedne do druge smrti... Did Marjan je bio glava kuće. Lezi i Marjanu se rodio jedini sin, Jure, uz sedam kćeri. Njega je u polju raznijela bomba, poslije drugoga rata, našao ju je negdje u kamenjaru i eksplodirala mu je u ruci, imao je trinaest godina. A Cvita se utopila. Šezdesetidruge. A bio je još jedan, Ive, umra je ka mali, poplavija je i umra. I šest kćeri. Ne sedam, šest ih je bilo.

*

Sjećanje je rasuto poput krhotina grube keramike koja izviruje s oboda bedema ispod Gradine. Četiri tisuće godina ‒ kažu arheolozi. Smeđecrvena keramika, grubo pečena, rasuta posvuda, sve dolje do polja, pomiješana s crvenkastom zemljom, usitnjenim kamenjem, korjenčićima i ljušturama puževa, po njoj pelud i prah. Pepeo nekih davnih zgarišta ili ognjišta. Sjećanje postaje usitnjeno, sve usitnjenije i usitnjenije i tako nestaje. A ja se ni nemam ovdje čega sjećati. Zato lutam. Zato valjda pišem.

*

Možda opet pitam Petra. Ili Ankicu. Ili Milicu? Ona je ovdje najstarija, ali je naučila pričati (pa i misliti) samo ono što ona hoće. Valjda stoga i živi tako dugo.

 

III.

Nije tako bilo. Barem jedan dio svega ovoga nije takav. Ali, ne znam je li to važno. Ništa se ne mijenja ‒ jer ovo i nije priča. U priči je važno, a ovo sve, jer nije priča, rastače se i opet raste kao neki val, sve što je rečeno i što nije rečeno, što se slaže, dok hodam kroz krajolik, korak po korak, u riječi, odlomke i ritmove, koje ionako neću nikada zapisati. Zapisat ću nešto drugo, neke ostatke, kao isparanu pređu, iskrzanu od vjetra, zamršenu i nepotrebnu, od nje ni sukna ni haljine

*

Bila sam kod Ive, gore u Karanima. Iva ima sedamdeset godina. Kako je se ne bi sićala ‒ ona je četrspeto, ja četrsosmo godište, kad je išla u školu, u moje matere bi se uvik navratila i skinula one bile vunene čorape, šta joj je mate' rekla da mora nosit da se ne preladi, i u moje matere bi prije škole oblačila one tanke, fine, od najlona... Bila je crna, ovakve kose je imala, u zrak (Iva opisuje aureolu nad svojom ostarjelom glavom), lipa ka slika... Nije bila plava, crna je bila. E, ćerce, sve je ponila sa sobom, sve. Pokaza' ću ti sutra njezin grob, znam ja di je, sve ja pamtim, još malo pa neće niko ništa više znat. Pa ti kupi undi u dućanu ono cvića, svilenoga, pa zatakni, znam ja di je njezin grob, odma do crkve, do vrata s onu stranu, pokaza' ću ti sutra poslin mise. A ti dođi jednom u mene pa ćemo lipo sist, sve ću ti kazat kad neće bit nikoga, u miru ću ti pričat. To ti je bilo na sami Badnjak, Bože moj, kako je to bilo! Sve je ponila sa sobom. I milicija je došla, dašta, i mene su pitali, ovako sam dršćala od staja. Muško dite u njoj da je bilo. Sve je ponila sa sobom.

Možeš me slikat, samo čekaj, da se počešljam, sad ću doć... E, sad me možeš slikat.

Iva je u crvenom puloveru i hlačama, ima zlatne naušnice, ne prestaje žustro pričati, po zidovima kuće svetačke slike, u vazi ruže, Iva hrani ovce, ima dvadesetsedam ovaca i petnaest janjaca, svake je nedilje i na mlade petke u crkvi. Na mlade petke, e, to mi poštivamo... Šta se kaže, mrtvi šute, triba poštivat. Lipa je bila. Sve je ponila sa sobom, sve.

A šta je njezina mater, pokojna Leza propatila! Mali Ive joj je umra kad je bija u kolivci, ona je išla u Svilaju po drva, ostavila ga je, bi' će da ga nije dosta na'ranila, plaka je pa se nekako zagrcnija i umra, poplavija je. Nije, to je bija sin, mali je bija. a posli je poginija Jure od bombe, to znaš. Šest ćeri, e, šest ih je bilo. Šest.

*

Šest, sedam ‒ onu nekrštenu sam izmislila, vjerojatno mi je trebalo sedam, mitskih sedam, da se nekako sudbinski zatvori (ili otvori) ovaj prostor za iskaz o tim kćerima, sestrama, koji se ne usuđujem, koji ne umijem dovršiti pa stavljam još par riječi tek toliko da se ne zagrcnem, kad sam već krenula.

*

A kad ponovno dođem, usadit ću uz uzglavni kamen struk umjetnoga cvijeća ‒ jer tu nema smisla saditi pravo cvijeće, spržit će ga ljeti sunce, a zimi bura. I otići ću gore k Ivi, u Karane, obećala sam.

*

Lidija kaže, usadi peruniku na grob.

*

Otići ću jednom gore k Ivi u Karane.