LAPIS HISTRIAE 2023 FINALE

ANA KUTLEŠA

Metamorfoze

Zamišljam zlu, crnu pticu koja je svoj najviši ton naučila pjevati u beskonačnom ponavljanju i taj vječni zvuk zarobila u sat i naložila mu da se javlja svako jutro prije izlaska sunca. Jedini način da se zvuk prekine je da se odvojim od svog sna. Moj slatki slatki sanak, zbogom! Da je moj san vječan, ptica budilica bi uzaludno ponavljala svoj uznemirujući pjev, osuđena na vječnost.

Jutros sanjam da sam mlada djevojka i da se trljam o lijepog mladića. Zbogom, mladiću moj, zbogom mladosti.

Ne stignem se promatrati u ogledalu da bih proučavala kako sam ostarjela. Kad sretnem ljude koje dugo nisam vidjela, pomislim, kako je ostario! Onda shvatim da i oni isto misle za mene, a meni se čini da se nisam puno promijenila otkad sam prešla sedamdesetu. Dobro se držim, držim se dobro da ne padnem u crnu rupu koja se zove „kako se posušila, sva se pogrbila, skroz se pogubila“. Ako se ne držim, izgubit ću se. Toga se najviše plašim. Dok se sušim, smanjujem i približavam nos tlu kao da hoću ponjušiti cestu, još uvijek se mogu držati. Ali ako se izgubim, gotovo je. Što sam jučer ručala? Zašto sam  ustala u kvarat do šest?

Dobar dan, novi danu u mom životu! Nisi mi ni prvi ni zadnji: znam što sam jučer ručala, a ustala sam u zoru jer idem na autobus za Trst. U Trstu je hladno, kao i ovdje, puše škura bura. Koža mi je suha od vjetra. Vjetar šiba raznobojne trakice koje vise s jedne dugačke trake razvučene preko ulice, visoko gore, i tako svakih deset metara, dok se približavam autobusnom kolodvoru. Trakice na vjetru plešu. Ja se na vjetru sušim. Trakice su šarene, ali Žabica je u februarsko jutro siva. Siva je Žabica zapravo u svako doba godine, od izmeta sivih ptica i sasušenih žvaka na sivom asfaltu, sivih ispušnih plinova iz sivih auspuha. Ništa joj ne pomaže što je zgrada žuta, a reklame šarene, kad je sve to sivo, čak i u vrijeme maškara.

***

Bilo je o tome na televiziji.

Nisam gadljiva.

Važno da nije zarazno. Ne, to je genetska bolest.

Mami sam čistila rane hipermanganom, rezala joj okoštale nokte i kupala noge u otopini joda da otjeram gljivice. Jednom rukom sam je stisnula uz grudi dok sam joj drugom prala guzicu. To je prirodno, što je mama radila bebi, žena će raditi mami. I drugim ženama koje nisu mame ili su ih njihove kćeri i svekrve napustile, isto sam radila.

Je li ovo drugačije? Nisam nikad za muške išla raditi. A taj je muško, i još je mlad. Pa nema ni trideset! Ali je bolestan. To je preko poznanice, zaobišli smo agenciju. Ne mogu odbiti. Nisam gadljiva.

***

Danas sam bila u Mercatexu kupiti mu novi pamučni prekrivač za kauč. Najmekši mogući. Morbidissimo. Ne, nije za posteljinu za bebu. Nakon samo godinu dana rekao mi je da bacim stari prekrivač jer je postao pregrub od pranja. Ja ću ga uzeti doma.

Ne mogu se požaliti.

Njegove rane su stravične, a prsti na nogama i rukama su mu gotovo srasli. Gledam njegovu kožu i čisto mi je nevjerojatno od koliko se slojeva sastoji naša koža i koliko tanka ta opna može biti. Njegov je plik tanak kao mjehur na sluzavoj površini mlijeka (samo kad bi barem to bilo bijelo kao mlijeko, a ne ljubičasto, ružičasto, žuto i smeđe), a koža koja je ispod tih slojeva, ona je kao meso hrapave površine koje boli samo kad ga gledaš. Odmataj, čisti, vlaži, zamataj, stvaraj novu pamučnu kožu od rupičastih slojeva gaze koja će biti u stanju zaštititi i učiniti bilo kakav dodir, susretanje s nečim što nije koža sama, malo manje bolnim i opasnim.

Može sam na WC. Ali i tu ima problema. Mislim da mu je neugodno. A gdje ti je mama, fligliolo, pitam se.

***

Prošla je godina dana. Evo, razvukli su trakice i opet je bura. Dok autobus zaokreće na stanicu, čini mi se da je bura raspuhala ustajali zrak i da se na Žabici tu i tamo poderalo sivilo ispod kojeg su krpice čistih, lijepih boja.

Kod kuće sam do ponedjeljka. Sada više ne putujem svaki dan, ostajem cijeli tjedan, nekad i preko vikenda. Stanje se pogoršalo. Više se i plaća. Prije nego ću izaći na čist i oštar noćni zrak, mažem ruke kremom, da ih zaštitim od vjetra. Trljam, trljam i struje mi trnci kroz moje ostarjelo tijelo. To se moje tijelo prisjeća i istovremeno hoće zaboraviti njegovo tijelo. Moja koža, jadna, stalno je preplašena od njegove kože i nikako mi ne vjeruje kad joj kažem „nije zarazno“. Neki dan dok sam mu peglala, opekla sam se, i prošlo je. Vidiš, kožo, smiri se, sve je u redu, samo stariš, to je sve, budi sretna.

Ja ne mogu reći da se bojim ili gadim. On je pristojan, zna da sam dovoljno stara da mu mogu biti mama. Ne pričamo puno, ali ponekad se našalimo. Jedan dan dok sam mu čistila rane na nogama, naglo sam se digla i umalo pala u nesvijest. Na čas je on mene uhvatio (koliko je mogao, rukama zamotanima u bijele zavoje), a onda mi je rekao da se brine za mene. „Koja ti je satnica za tu brigu?“ odgovorila sam mangupski, i oboje smo se nasmijali. Eto takav odnos imamo, on me plaća i poštuje, zna da mu trebam barem jednako koliko i on meni. Ne kao žena za koju sam radila prije, ta je bila opaka. Skrivala je po stanu kovertu sa starim lirama i onda me optuživala da sam ih ja ukrala, derala se na mene da sam kurva i vještica. Jedan dan sam došla, sve je smrdjelo na paljevinu. I što je bilo: ona je u loncu zapalila lire da ih ni jedna od nas ne može imati. Zapalila baba šarene papire. I onda me njen sin isplatio do kraja mjeseca i zamolio da više ne dolazim. A kod njega imam svoju sobu i svoj WC, jedino kupatilo dijelimo, i nikad me ne pita što radim dok ne radim, kaže mi da slobodno iziđem, ne budi me noću. Samo mu je važno da budem tu, boji se da će se udariti ili pasti i trpjeti užasne bolove ako je sam. Govori mi toliko koliko treba, sluša puno glazbe, ponekad mu dođu prijatelji, ponekad ga netko izvede van u šetnju. I oni me gledaju sa smiješkom i poštovanjem. Ponekad mislim da smo savršen par. Slušam druge žene kako se muče sa starcima i mislim si „pala ti je sjekira u med“.   

Samo kad ne bi bilo tog osjećaja u tijelu, koji ne mogu kontrolirati. Kao da me grizu sitni mravi, da tresem čitavo tijelo satima, ne bih ih sve stresla sa sebe. Onda je počelo i kod jela: on teško jede, ja poslije u kuhinji, goveđu juhu koju sam sama skuhala, i sama teško jedem. Bolno mi je progutati, moram zažmiriti i duboko disati. Sve češće mi bude muka, boli me želudac. I tako vidim i ja da mršavim, a to u mojim godinama nije dobro. „Kako je propala, sva se osušila“, reći će.

***

U ponedjeljak ujutro, na autobusnom kolodvoru u Trstu, zavrti mi se u glavi. Spuštam torbu, moram sjesti. Kad se smirim, vidim na panou pored klupe neobičan plakat. Nekakva vrlo čudna raskomadana tijela, a opet sva iz jednog komada. Prepoznajem lijepe čvrste grudi mlade žene, gole, a ispod na golom trbuhu gola muška ruka mladića. Njihove su kože glatke, kao kamene stepenice u starim zgradama kada se sasvim izližu i postanu opasne za staračke korake, ali sjaje tako da ih poželim pogladiti jagodicom prsta. Nema bora, nema plikova, sušenja, mazanja, gnojenja, vlaženja, zamatanja. Njihova koža i jest kamena, sad to vidim. Tamo gdje bi trebale biti glave, događa se nešto vrlo čudno. Njihove dvije spojene glave, iznad njihovih lijepih mladih pazuha i ramena, jedna su masa od istog tog kamena (jer sve je u istom komadu, i to je možda najčudnije) koju ne mogu ni sa čim usporediti, iako me na mnogo toga podsjeća: na preduge pramenove kose kraljice Sissi, na ljepljivo tijesto koje se protiv slastičarske volje formira u nekakve trake – na mekane i gibljive stvari, ali i na koru vrlo vrlo starog drveta, možda masline koja se uvrće oko svoje osi. Iz toga izlazi jedna gola uzdignuta podlaktica, a druga je ruka čitava izmakla toj masi, također uzdignuta. Ruke su mlade i glatke, zategnute, privlačne. U pozi odbojkašice koja igra s velikim balonom umjesto s loptom, prsti se šire kao da žele odbaciti natrag taj nevidljivi predmet, ali zapravo iz njih izlazi lišće, šuštavo i bujno, gotovo zeleno, kožno i mirisno poput mladog lovora, iako je iz istog komada kamena, čak se i spaja s onom masom kose, tijesta ili stabla. La metamorfosi, stoji ispod slike.

***

Bolest uzima svoj danak, ide na tjedan dana u bolnicu. Kada se ne može normalno hraniti i kretati, tijelo otkazuje. Na dan povratka, dočekujem ga u stanu. Vidim da je uznemiren. Navečer me traži vina na slamčicu i pali jednu od cigareta marihuane koju mu ponekad donosi jedan prijatelj. Zove me da budem pored njega, nudi mi pincetu koja drži smotanu cigaretu. Govori mi kako se boji ostati sam i ostati bez samog sebe, umrijeti. Pita me bojim li se ja smrti. Ja mu kažem da se ne bojim, da sam se u životu svačeg nagledala. Ali bojim se da ne umrem živa, zarobljena u životu koji ne zna za jučer i sutra, za ulice, zgrade i stanove, obitelj i susjede. U kojem ne znam ni kako se zovem. Eto toga se i on boji, da će u smrti izgubiti svoje ime, da sam sebi kaže „to si ti“, govori mi. Razmišljam mogu li dva tijela biti napravljena od istog komada, bez prekida, kao na onom plakatu. Kada bismo on i ja bili tako napravljeni, bez granice, bilo bi drugačije, bezbolno, bilo bi moguće da se utješimo.

***

Prvo sam mislila da me glava boli od južine, onda od toga što premalo jedem. Na kraju sam sve pripisala stresu od toga što će mi poslodavac uskoro umrijeti, a s njime i moje radno mjesto. Dok je on ponovno hospitaliziran, provodim dane kod kuće. Jedan dan hodam ulicom i počinje mi se činiti da je zrak oko mene gust i da bi bilo bolje da plivam, lakše bih se kretala. Znam da je glupo, ali zamahujem rukom kao da nešto razgrćem. Zgrade oko mene čine se kao da ih gledam na televizijskim ekranima, a na svakom ekranu je slika pomalo nestabilna i miče se u drugom ritmu. Naposljetku sjedam na zidić. Dišem, čekam. Sutradan odlazim liječnici, dobivam brdo uputnica. Kad se vratim u Trst, to mu ispričam, jer moram, osjećam da je fer da zna da sam možda i ja bolesna. Šali se da bi bilo najbolje da oboje odemo u bolnicu i tamo brinemo jedno o drugome. Njegovo je lice sada sasvim upaljeno, crveno, natečeno, deformirano. Ipak je i dalje lice na kojem vidim kad zaboravlja, a kad se prisjeća, kada se boji, a kad se smije. Brine se sada stalno, vidim i to, za sebe, za mene, za nas oboje. Ja svoje lice pažljivo namještam, svaku od mnogih bora, sve otvore i vlažne izdajničke dijelove namještam tako da ne vidi da se bojim, ni da se brinem.

***

Da li da mu kažem kakvi su mi nalazi?

Oko tri ujutro čujem ga da me zove. To se do sad još nije desilo. Dolazim u sobu. Izgleda mi poput bolesnog vrapčića i ne mogu spriječiti da mi suze dođu na oči. Govori mi da se probudio i ne može spavati, tjeskoban je do neizdrživosti i boji se da će si nešto napraviti. Noć je i zaogrnuti smo u tamu, jedva da se vidimo. Ako ja u njemu vidim vrapca, tko zna što on vidi u meni. Pravim se kao da sanjam i ponašam se kako mi dođe. Krevet je velik, a noć je prohladna i ja se zavučem pod lagani pokrivač. Nađem njegovu ruku, ono što bi bila šaka, a u njega je crveni vječno otečeni batrljak, sada nezamotan, i stavim jagodice svojih prstiju sasvim blizu, pa ga lagano dotaknem. Osim slučajno tijekom čišćenja i previjanja, prvi je to put u ove dvije godine da sam dotakla njegovu kožu svojom kožom. Ne govori ništa. Osjećam to mjesto gdje se dodirujemo i zamišljam da naše kože srastaju. Vrijeme prolazi, u sobu se polako ulijeva plavičasto svjetlo razdanjivanja, ali znam da do sunčevih zraka ima još vremena. Sasvim polako, iz naših sraslih ruku počinje se probijati mali izdanak biljčice, koja će do jutra izrasti u mladi, snažni, otporni lovor, mirisnih kožnih listova. Čujem, iz moje sobe dolazi zvuk zle ptice, ali mi tonemo u vječni san.