Ladányi, István: Oduzimanje karnevala (2023)

FORUM TOMIZZA 2023

SIMPOZIJ KARNEVAL BEZ GRANICA

ZAJEDNICA TALIJANA "FULVIO TOMIZZA" UMAG

István Ladányi

"Oduzimanje karnevala"

Prvo što mi pada na pamet kad pomislim na riječ karneval nije Bahtin ili karnevalizacija u srednjovjekovnoj kulturi, nego neka maglovita ideja o maškarama, samozaboravnom veselju, kada se čovjek nema čega stidjeti.

Onda se sjetim da nikad dosad nisam bio na karnevalu. Nikad nisam bio u Rijeci ili Veneciji za vrijeme karnevala, pa čak ni u Mohaču u Mađarskoj, gdje je pohod bušara šokackih Hrvata glavna atrakcija za vrijeme faršanga.

A to me onda podsjeti da bih, da sam ipak bio na karnevalu, onda bio bih samo kao turist, kao konzument turističkog programa, gdje nema ni traga nekom bahtinovskom naopako okrenutom svijetu. Organizatori karnevala su profesionalci, ugostitelji isti kao i obično, s odgovarajućim dozvolama, blagajnom povezanom izravno s poreznom upravom, zabavljači su isti kao na bilo kojem ljetnjem festivalu, a ja kao konzument proizvoda zvanog karneval plaćam doživljaj koji mi se proizvede u tvornicama kreativne industrije.

Autentični karneval određena zajednica doživljava u svojim okvirima, on nije namijenjen drugima, ne promatramo tuđu karnevalsku zabavu, karneval ne zahtijeva publiku nego sudionike, doživljavamo ga sami, u svom okruženju – subvertirajući svoju vlastitu sredinu. Karneval nije obično klauniranje, već svjesno rušenje poretka, njegovo izvrtanje, doživljaj slobode bez svakodnevnih stega.

Kad sam ja doživio takvo nešto? Ne sjećam se jesam li uopće. Rekao bih da se takvo nešto može doživjeti u trenucima pisanja, kada pišemo o svojim najosobnijim temama, kada pišemo o onome o čemu apsolutno želimo pisati, o čemu se ne može šutjeti. Ali moji tekstovi napisani su sa sviješću o umjerenom utjecaju i to na veoma mali krug ljudi, moji stihovi govore glasom rezignacije, i jedva se čuju u stalnoj buci karnevalske industrije.

Rijeka i Venecija su bili samo primjer. Ali nije samo karneval u Rijeci ili Veneciji dobro konstruirana, visoko medijatizirana roba, nego nam je uskraćena mogućnost doživljavanja svog vlastitog karnevala u svakom pogledu. Ima li smisla izabrati kralja karnevala ako se sami čelnici država pojavljuju kao glasni klaunovi, ako se nositelji najviših ovlasti predstavljaju kao buntovnici, ako narodni vođa, koji se inače svom voljenom narodu usudi približiti čak i u pancirnom prsluku samo do sigurne udaljenosti, taj narodni vođa imenuje sebe kao streetfightera, gradi imidž tvrdog momka iz predgrađa? Vlast dakle oduzima od svojih podanika i preostali karnevalski užitak pobune i subverzije – i tu ulogu prisvaja sebi.

Mađarska književna znanstvenica Mónika Dánél razmišljajući o mađarskoj neoavangardnoj književnosti, za subverzivne tendencije neoavangarde služi se izrazom „jezičnog karnevala”, konstatirajući subverzivnu snagu neoavangardnih poetika. Do naših dana kulturna je industrija slomila ili prisvojila buntovne i subverzivne kulturne inicijative i avangarde i neoavangarde i svih drugih pokreta koji su ih slijedili.

Što nam je ostalo? György Petri je u beznađu sedamdesetih godina u Mađarskoj na isto pitanje odgovorio: „Struganje lirskih lopovskih ključeva / (…) / za uski krug prijatelja“.

Nije baš neka perspektiva. Ali isti je Petri istrajao u svom statusu i inzistirao na privilegiji slobodnog pjesničkog govora bez kompromisa, čak i ako je to imalo za posljedicu da njegova djela nisu bila objavljena u Mađarskoj više od desetljeća. Ili kako je napisao srpski prevoditelj Petrijevih pjesama: „Ne čini usluge prinčevima i boljarima. / Ne traži usluge od prinčeva i boljara.”