Nagrada Lapis Histriae 2023

ALENA BEGIĆ

NEOČEKIVANA SMRT

Psiholog mi je rekao da je to sve zbog toga što ne mogu podnijeti istinu. Ali ja ne mislim da u istini postoji bilo kakav problem (štaviše, smatram da uopće nemam nikakvog problema, ali to je teško objasniti ljudima koji žive od tuđih problema). Kako bi mogao u istini postojati problem? Ona jednostavno postoji bez ikakvih problema, jer ako bi ga imala, onda ne bi mogla postojati. Meni osobno istina nikad nije smetala. Najzad, ne bi imalo nikakvog smisla ni da mi smeta, pošto bi i dalje bila onakva kakva je.

   Ono što meni smeta kod stvarnosti jeste kada istina ne može doći do svoje realizacije. Na primjer, kada se mora desiti, ali se ne dešava zbog nekog određenog razloga ili više njih. Treba joj dugo vremena da se desi. Kada ispričam ljudima kako me živcira ta stvarnost što neprestano odugovlači, oni mi kažu kako ja to lažem samoj sebi i ne prihvaćam istinu, izmišljajući neku alternativnu realnost koja ne postoji.

    Ali iskreno, to su glupi ljudi koji žive u snovima i ne znaju šta govorim. Jer, kada bi se radilo samo o alternativnoj realnosti, onda se ona uopće ne bi desila, već bi ostala u mogućnosti. Ali ova istina o kojoj ja govorim uvijek se desi, samo joj treba jako dugo vremena da bude tako. To vrijeme koje se nesuvislo vuče i bezveze prolazi prije nego što se ta istina napokon izrazi uvijek je jako naporno za mene. Jer, prije nego što se ona izrazi, ljudi oko mene žive u nekoj kvaziistini koju smatraju pravom i to me nervira. Tako i mene često optužuju da sam paranoična i da stalno nešto prizivam unaprijed. Kao da sam nekakva vračara, a za to svi znamo da ne postoji u pravom smislu te riječi.

   „Jeste li možda pomislili da svojim strahovima privlačite u vaš život baš ono čega se najviše bojite?“ rekao mi je jednom psiholog (kažem rekao, jer on misli da je jako pametan, pa uopće ne postavlja pitanja, već daje samo odgovore).

    Usput da napomenem, ne znam jesu li gori muški ili ženski psiholozi. U svakom slučaju, i jedni i drugi opsjednuti su čovjekom. To smatram najvećom bolešću današnjice. Ne znam kakav moraš biti da te pored svih stvari na ovom svijetu i izvan njega zanima čovjek. To ne kažem sa nikakvom lažnom skromnošću (ljudi uvijek vole govoriti kako su mali i ništavni naspram velikog svijeta, a sve rade kako bi se još povećali u očima samih sebe – samo pogledajte kako smo mali i ništavni, toliko mali i ništavni da smo tu ništavnost čak i izmjerili u odnosu do drugih planeta i sunčevog sistema, kažu).

    Kada sam kao učenica sjedila na času geografije, bilo mi je isto kao kada sam sjedila na časevima vjeronauke. Jednom nam je profesorica pokazala neke planete (Jupiter, Veneru – uglavnom one veće i sve crnilo oko njih) pa je onda pokazala Zemlju. „Vidite kako mala je ova Zemlja, kao točka“, rekla je. „A onda zamislite kako ste vi mali u njoj. A zatim zamislite kako je malen taj vaš problem zbog kojeg ne možete spavati. On je nevidljiv, sasvim nebitan!“ rekla je velikim očima vrebajući po učenicima, koji su tada blago uzdahnuli, kao da su nešto novo saznali o sebi i svijetu.

   Tog dana je mene uhvatila nekakva ljutnja da sam jedva došla sebi. Pitala sam se kakvo stvorenje moraš biti da si izmislio znanost, napravio raketu i pripremio svu posadu samo da bi mogao otići izmjeriti stupanj svoje bitnosti u svemiru. Onda otkriješ planete i sunčev sistem, pa sve to crnilo oko sistema i ti to upotrijebiš kao parabolu za svoju nebitnost. Ali najgori su ipak oni koji se ne mogu odlučiti o svojoj bitnosti ili nebitnosti. Prvo kažu kako su mali i nebitni, pa im bude lakše zbog njihovih problemčića; a onda se suoče sa suprotnim problemom, jer, ako nisu bitni njihovi problemčići, tome logično slijedi da ništa drugo također nije bitno, pa nemaju nikakvog razloga da žive. Ako ništa drugo, njihovi problemčići im barem daju utisak da je nešto bitno za život.  Zato su izmislili stres i kortizol, koji stvaraju dobre utiske i čovjeku pružaju iluziju bitnosti.

   Onda beskonačno raspravljaju i navode kako svemirom vlada slučaj, kako je sve to puka materija u kojoj nema ništa, jer ne mogu zamisliti da nešto drugo ima svoj smisao, ako ga već nemaju oni. Najzad, oni zamišljaju da sve mora imati smisao, inače je besmisleno, pa tako optužuju i slučaj, kao da je njega stvarno briga za njihov smisao ili besmisao. I tako se vrte u krugu sa svojim znanstvenim teorijama, u kojima im je uvijek bitna samo čovječija guzica, čak i kad se pretvaraju da je toliko mala i ništavna.

    Sama već godinama idem kod psihologa i ništa mi ne pomaže. Ljudi me pitaju zašto uopće idem, zašto ga ne zamijenim, pa onda često zaključuju kako je problem stvarno u meni i tako dalje. No ja idem kod psihologa kako bih si nekako osigurala da ću i dalje biti prihvatljiv član društva. Postoje ljudi koji se sami prijave policiji i prije nego što išta urade. Tako se i ja sama prijavljujem psihologu prije nego što poludim, čisto preventivno.

   Koliko god pričala, čini mi se da ovaj psiholog ne može prihvatiti činjenicu da ja nisam žalosna. I da zapravo nemam nikakve „kognitivne distorzije“, već da se desilo ono što sam cijelo vrijeme predviđala kao istinu.

   „Znate, bilo je tako čudno svaki dan dolaziti kući i vidjeti ga živog. Bilo je tako neprirodno“, rekla sam psihologu. „Jednog sam dana došla kući i skoro sam ga upitala kako to da se već nije ubio. Ali, zaustavila sam se usred rečenice. Kao da sam najednom shvatila kako je neprimjerena takva rečenica za živog čovjeka. Istini za volju, nije da sam se zaustavila zbog suosjećanja ili nečeg sličnog tome, već čisto zbog toga što ne možeš živog čovjeka tek tako pitati zašto je još živ. Pitanje malo nije na mjestu, pošto živi ljudi ne znaju zašto su još uvijek živi, kao što trava ne zna zašto je još uvijek trava ili bebe zašto su još uvijek bebe. Takvim pitanjima ih samo zbunjuješ.

    Na pitanje uopće nije reagirao, što je još više pojačalo moje čuđenje zbog toga što je još živ. Koji se živ čovjek ne bi osvrnuo na pitanje zašto je još uvijek živ? Takvo pitanje činilo bi mu se čudno ili čak pomalo nasilno u odnosu do njegovog vlastitog života. Možda bi se osjećao čak i krivo, zašto je još uvijek živ ako bi mogao biti mrtav kao svi ti drugi, mrtvi ljudi? Po čemu je baš on zaslužio da bude živ? Odsustvo njegove reakcije dodatno je potvrdilo moje uvjerenje da je njegov život sasvim neprirodan – da je to, da je to što je on još uvijek živ, sasvim neprirodno. Možda me nije dobro čuo, pa zbog toga nije reagovao na pitanje – no nije gluh i kada bi nekako sudjelovao u životu, upitao bi me šta sam htjela reći ili zašto sam se tako naglo zaustavila. Ali on nije pokazao nikakvo zanimanje. To je dodatno potvrdilo moju hipotezu o neprirodnosti njegovog života.“

   „Jeste li mu možda pokušavali nekako pomoći, predložiti terapije?“ upitao me psiholog nakon te moje izjave. A zatim je natuknuo kako je sasvim prirodna moja briga oko čovjeka koji je izgledao kao da će se danas-sutra ubiti. Šta da čovjek uopće odgovori na takvo pitanje? Jesam li mu pokušavala pomoći?

    Ti psiholozi imaju stvarno visoko mišljenje o sebi. Kao prvo, predložiti čovjeku psihoterapiju značilo bi njegovu žalost pretvoriti u bolest koju bi trebalo riješiti nekakvom terapijom, što i nije najveći izraz psihološkog licemjerja. Oni će reći čovjeku, koji više ne bi živio, da je sasvim normalno katkada imati takve osjećaje i misli, a istovremeno će ga pokušati ozdravljivati, kao da to ipak nije sasvim normalno ili poželjno. Najzad, ako može čovjek tek ponekad imati takve misli, znači da to nije nešto što se nalazi u unutrašnjosti čovjeka, već se pojavljuje potpomognuto nekim vanjskim okolnostima, čime opet dolazimo do zaključka da nije u nadležnosti psihologa da rješava ikakva pitanja života i smrti.

     Ali sve se to ionako previše zakompliciralo. Na kraju, možda on uopće ne bi završio tako kako je završio da ga ja nekako nisam natjerala. Ali za to je opet kriv moj psiholog, koji je natjerao mene, a to samo zbog profita, pošto psiholozi osiguravaju svoju znanost i profesiju time što imaju što više potvrđenih primjera za svoje teorije. Što zapravo uopće nije teško – potvrditi bilo kakvu teoriju.

      A sve je to počelo time kada sam ja rekla svome psihologu da ne mogu izdržati gledati svoga muža kako sjedi pred televizijom i šuti već dvadeset godina. Mislim, ni prije nije posebno govorio, ali tada je makar bio nešto ljut i stalno je galamio. Uvijek sam mislila da je najgore kada čovjeku ponestane ljutnje, jer mu tada ponestane i života.

    Uglavnom, tipičan odgovor mog psihologa mogla sam već unaprijed predvidjeti – kako je on nesretan u braku, nije zadovoljan svojim životom, kako bih trebala s njim porazgovarati i rješavati probleme. Ali on ne razumije da ja dolazim iz generacije i okoline u kojoj ljude još nisu prisiljavali komunikacijom kojom bi morali nešto rješavati. Najzad, nije bilo tako da moj muž ni razgovara samo sa mnom – on ne priča već dvadeset godina. Razgovara on, ali to je kao kada bi dvadeset godina razgovarao samo o vremenu. Kada bih ga pogledala u oči, na primjer, on bi uvijek izgledao kao da mu je neugodno i onda bi nekako prokomentirao vrijeme. Jednom sam ga pitala šta bi jeo, a on je rekao kako je ovo vrijeme glupo, jer nema nikako sunca. „Ali danas je već cijeli dan sunce“, rekla sam mu. „Ma da, ali nije to ono sunce.“ A kada bi pričao s drugim ljudima, onda su to većinom bile neke opće teme o iskorištavanju ljudi i o politici, pošto takve teme ljude uzbude kada im je razgovor inače dosadan i beskoristan.

    I tako je pričao već dvadeset godina. A prije toga također nije naročito puno pričao, nego je samo galamio kada mu nešto ne paše, kao mačka koja samo spava, jede te hoda iz sobe u sobu pa te ponekad ugrize ako je previše diraš. Tako i ja, na primjer, svoga muža poznajem samo po onome što on ne voli, a ne voli ništa.

   Ništa što bi nekako zatražilo utrošak njegove energije, koju troši praćenjem slika koje se mijenjaju na ekranu. Da gleda televiziju samo da potroši energiju uvjerila sam se tako što sam ga za vrijeme gledanja televizije pitala šta gleda, a on je rekao „ma ne znam“ i stvarno nije imao pojma šta gleda, jer sam ga vidjela kako prati emisije na jezicima koje uopće ne poznaje i za vrijeme toga često radi nešto drugo, većinom čupa dlačice na nadlakticama. Za njega je gledanje televizije bilo isto kao što je za neke ljude fitness ili nešto takvo (ne razumijem se puno u hobije).

   On je smatrao (ili je mislio da mora tako smatrati) da čovjek živi samo da radi, jede i spava. A mrzio je rad, bilo kakav. Da mu nije bilo potrebno raditi zbog novca, vjerovatno ne bi nikad ni radio, jer je bio zadovoljan s onim što ima – odnosno, bio je zadovoljniji kada je imao što manje i bio je nesretan ako bi šta dobio.

   Tako me uvijek sramotio pred narodom sa svojim ponašanjem, jer je volio izgledati kao prosjak. Namjerno se postavljao tako kako bi izgledao što jadnije – vadio bi izderane majice i iznošene cipele koje bih bacila u kante za smeće i skrivao novu odjeću koju bih kupila za njega, praveći se glup, kao da nema pojma o kojoj novoj odjeći govorim. „Je li me uvijek moraš tako sramotiti i izgledati jadan bez ikakve potrebe?“ upitala sam ga po bezbroj koji put prije nego što smo nekud krenuli. „Pusti me na miru, za koga se ja moram oblačiti i udovoljavati šupcima?“

    Nije imalo smisla da ga uvjeravam kako bi se trebao oblačiti zbog sebe, pošto je on za sebe volio biti jadan. Neki bi pomislili, možda ovaj moj psiholog koji objašnjava sve sa stajališta žalosti, kako moj muž voli biti jadan jer želi privući pažnju ili tobožnju ljubav potaknutu sažaljenjem. Ali, to je bilo tako daleko od istine, kao što je zemlja udaljena od čovjeka.

   Jer on je želio biti jadan iz posve drugačijih razloga. Smatrao je da ljudi previše traže od onih koji izgledaju bogato, uspješno, zdravo i zadovoljno. Traže njihovo društvo, njihovo vrijeme, a ponajviše njihovu pomoć – u financijskom, duševnom ili bilo kojem drugom smislu. Najgore je kad čovjek izgleda bogato u različitim aspektima, pa tako samo postane magnet za siromašne, koji čine većinu ovog svijeta. On je mrzio ljude koji traže, a svi nešto traže ako nešto imaš, mada to ne govore direktno. U trenutku kada nešto imaš, navući ćeš na sebe nekog tražioca. Ako ne bude imao ništa, mislio je, neće imati ljudi koji će od njega nešto tražiti.

    Tako je isplanirao svoju ekonomiju, ali mu se izjalovilo, pošto je zaboravio izračunati da ljudi ne traže samo neko izobilje, već i siromaštvo slično sebi. Mada, moram priznati, takvi ljudi mu nisu toliko smetali, premda su ga i oni iscrpljivali. Vidjela sam to kada sam išla s njim po nedjeljnim pijacama, uvijek se družio s najružnijima. Dronjavima, prljavima, jadnima, i uvijek su pričali iste priče, kako je život težak i kako svijet iskorištava ljude poput njih.

   On je jako uživao u pričama kako ga svijet iskorištava, mada je, po nekoj logici, bilo teško zamisliti kako iskoristiti ljude koji nemaju ništa. „Pa baš zbog toga“, rekla sam mu jednom podmuklo, „siromašni ljudi su najjeftiniji.“

  Dakle, on se jako zajebao u svojoj ekonomiji iskorištavanja. I to ne zato što ljudi iskorištavaju i siromašne, to već zna svako živ i to je neka dosadna istina. Pogrešno je sračunao, pošto je ljudima oko njega počeo smetati njegov konstantni biljni život, a naročito meni. Tako je privukao još više pažnje nego što je zapravo želio. Ljudi oko njega odjednom su počeli tražiti da prestane biti tako jadan i utučen, da se malo razveseli, da pokaže kakav interes za život. Ukratko, počeli su oblijetati oko njega i iziskivati veselje. „Eto šta se desilo“, rekla sam mu još podmuklije, „ljudi teško podnose siromaštvo i žele ga čovjeku oduzeti.“

  Da siromaštvo ima neki materijalni oblik, sigurna sam da bi našao nekakav kredenac i tamo ga zaključao, toliko se prestravio.

   Tada se istovremeno tako naljutio na mene da nije htio objašnjavati vrijeme nekoliko dana. Kako li se mogao samo tako preračunati? Ništa više nije imalo smisla za njega, činilo se, ljudi uvijek nešto traže, bio bogat ili siromašan. Svijet se nikako nije slagao s njegovom ekonomijom.

   Tada je, čini mi se, sve počelo ići nizbrdo. Jer problem uopće nije bio u njemu, pošto je on samo htio da ga se pusti na miru, već u ljudima koji su uvijek tražili i onda iziskivali da on bude odgovoran za to njihovo traženje.

  Sve ovo sam istim riječima rekla i psihologu, kako bih mu objasnila da psiholozi nemaju šta rješavati, pošto nije problem u samo jednom čovjeku, već u masovnom uvjerenju da nekoga ili nešto nikako ne smiješ pustiti na miru.

   Na primjer, za mog je muža, koji po prirodi nije puno govorio ili trošio energije, koji nije imao nikakvih posebnih ciljeva i volio je živjeti kao biljka (pogotovo kad je njegovo raspoloženje bilo toliko ovisno od vremena), bilo pogubno da se rodio u svijetu kao što je ovaj. Jer, kad se rodio, morao je odmah ispuniti nekakve zahtjeve – na primjer, da se ponaša kao beba i tako dalje. A dok je malo odrastao, morao je ispuniti zahtjev da se ponaša kao mladi dječačić i s odrastanjem su traženja postala sve veća, jer je nehotice dobivao sve više i više uloga koje uopće nije tražio i za koje je zapravo bio sasvim nesposoban.

  Moj muž (tako sam čula od njegove matere) uvijek je imao „dvije lijeve noge“ i nije progovorio do svoje šeste godine. Tako su ga odvodili različitim ljudima samo da se nauči kao nešto pričati (usput, vjerujem da su različite profesije, kao što je logoped, nastale samo zato što ljudi nisu mogli pustiti druge ljude na miru), a iz škole je bježao pošto su ga tamo očito tjerali da priča. Tako su jadniku izmišljali različite boleštine i počele su se shodno tome izmišljati različite profesije kako bi se nekako ljudima, kao što je on, olakšalo da se odreknu svoga mira.

   Ali njemu to ništa nije olakšalo, jer je postajao sve razdraženiji, onda utučeniji, pa je nekako morao još ispunjavati i zahtjev da bude veseo onako kako su oni to tražili. Sve se na kraju pretvorilo u jednu samu katastrofu, pa su svi, srećom, dignuli ruke od njega. Ali, da su makar dignuli ruke na pravi način i pustili ga na miru, već su oni dignuli ruke tako što su se otresito prema njemu ponašali i što su ga otvoreno prezirali – uključujući njegovu mater, koja je više voljela mlađeg brata. Jer, kako se zna, „pustiti na miru“ za ljude znači samo da te isključe, a isključene se logično ne pušta na miru, pošto to ne bi imalo nikakvog smisla. I onda su njegovu sadašnju utučenost i tobožnju „izolaciju“ od svijeta objašnjavali nekim lošim djetinjstvom i neprihvatanjem sa strane roditelja. Koliko poznajem svog muža, on je i želio da ga ne prihvate, samo da ga puste na miru. A imao je samo dvije opcije: da ga isključe i ne puste na miru ili ga prihvate i opet ne puste na miru. Nije se znalo šta je gore, no ipak mu se lošijom činila ova druga opcija. Najgore je kada te prihvate i ne puste na miru, tada imaju dvojna traženja. Kada su ga isključivali, barem je imao izgovor da bude ljut na njih.

  „Razumijete kuda sve ovo vodi, zar ne?“ rekla sam jednom svome psihologu, nakon što sam mu ispričala sve to – naravno, u kraćoj verziji. Logično da nisam čekala nikakav odgovor.

   Ali stvarno je sve tako kratko i jasno: da nije bilo neke opće ideje kako bi trebao živjeti „zdrav“ čovjek, koju promoviraju sve izmišljene profesije zbog profita, i da se to nije prodavalo ljudima kao istina, ja (a vjerujem ni ostali) ne bih vidjela ništa loše u tome što moj muž voli živjeti kao biljka. Ne bismo počeli strahovati da će se ubiti i onda to ne bi došlo u njegovu glavu nikako, jer se toga ne bi ni sjetio, pa ne bi imao šta ni liječiti. Kako se zna, on je bio čovjek jako osjetljiv na vanjske utjecaje i vjerovatno ga je to jako zbunilo, jer je bilo protivrječno. Prvo su od njega tražili da bude veseo, a kada nije ispunio traženje, onda su logično zahtijevali da umre, pošto nije bilo prirodno za čovjeka da živi kao on, neveseo i poput biljke, jer čovjek mora imati ciljeve i smisao.

    Svakako moj muž, kad ga gledaš, nije bio nešto drugačiji od kakvih isposnika, samo što drugima oko sebe nije prodavao nikakve mudrosti. I smatram da je to bio glavni razlog što su mog muža smatrali bolesnim, a isposnike nisu: on im nekako nije bio od koristi, nije imao neke prave ekonomije. Od isposnika su kupovali mudrosti, a moj muž bio je lud sasvim bezveze. Za džaba, takoreći.

   Jednog dana sam došla kući i nije ga bilo na njegovom uobičajenom mjestu ispred televizora. Na početku nisam znala da li to da shvatim kao nešto prirodno ili neprirodno – u jednu ruku, bilo je neprirodno što više nije gledao televizor, predvidljivo poput biljke koja se ne pomiče iz svoje vaze. Ali, kao da je ipak bilo prirodno što ga više nije bilo, pošto se nešto napokon moralo desiti. Nisam znala da li bi uopće trebalo reagovati kako ne bih poremetila normalan tok događanja. No neka me sila ipak odvukla u našu spavaću sobu, gdje sam ga vidjela kako leži u položaju fetusa, spavajući. Primijetila sam da je ispio sve tablete na prirodnoj bazi za spavanje i dodatnu kutijicu tableta za regulaciju probave. „Jadnik, kako nije sposoban za život, tako nije sposoban ni za smrt“, pomislila sam.

    Uvijek me zanimalo kakvu metodu bi upotrijebio kad bi se odlučio za taj čin, jer smatram da to mnogo govori o čovjeku.

   Priznajem, iznenadila sam se. Od njega nikad ne bih očekivala tablete, pošto je on čovjek koji se ne razumije puno u hemiju, a isto tako nikad nije konzumirao tablete koje bi mu pomogle da umre. Sve mi je to pomalo za tinejdžere, s tabletama. Odrasli ljudi, pogotovo muškarci, izabiru neke nasilnije načine. Ali dobro, njega se po prirodi stvari ne bi moglo svrstati u odraslog čovjeka. Prije toga je samo jednom dobio uputnicu za psihijatra, kada je išao na neki generalni ljekarski pregled zbog posla. Ne znam šta je nabrbljao tom liječniku, ali kod psihijatra nije otišao, niti sam o uputnici šta znala sve do jednog nemilog dana, kada su našeg susjeda našli mrtvog u ostavi.

   Tada su se oko njega mrtvog, dok smo čekali na hitnu, sakupili ljudi iz bloka koji su govorili o depresiji i šta sve to može napraviti zdravom čovjeku, pa se odjednom pojavio moj muž, oduševljeno mašući nekim A4 listom u zraku, na kojem je pisalo kratko obrazloženje kako bi trebao da se javi psihijatru zbog znakova depresivnog ponašanja: „Evo vidite!“, rekao je hodajući pogrbljeno kao uvijek, ali ipak odlučno. Njegovi koraci su topotali u prevelikim šlapama, a vrat sa teškom glavom bio mu je istegnut prema naprijed, pa je izgledao kao neki osušeni škamp. „Vidite šta nam radi ovaj svijet“, derao se, sa suzama u očima (koje su me uvijek zbunjivale – plače li on jer stvarno ima neki problem ili mu se oči zasuze tek tako, jer želi biti jadan?), „sve će nas ovo pokopati, svijet ovaj ne ide nigdje“, trzao je onda glavom u jednu stranu, stisnutih usana.

   Vidjela sam da mu je jako godilo kada je tako dobio svoj trenutak, kao da je susjedova smrt nekako potvrdila da ovaj svijet nije pravo mjesto za čovjeka. Nisam ga uzela za ozbiljno, ali ni on sam sebe, činilo se.

   Otkad sam ga našla na krevetu, shvatila sam da je možda ključ u tome da ga pustim na miru. Da makar ja budem čovjek koji mu neće sprječavati da nema nikakvih ambicija i ciljeva u životu, i da mu dopustim da živi mirno, poput čovjeka-biljke. No trebalo je onda promisliti sve uslove koji bi mu na najbolji mogući način omogućili da postane čovjek-biljka, jer ovako je imao previše drugih okolnosti koje su ga u tome sprječavale, sileći ga da živi kao nešto drugo.

   Nisam znala koji bi bio najbolji mogući način da mu pomognem pri tome da izrazi svoju pravu prirodu. Pustiti ga na miru s prijašnjim zahtjevima bilo je samo pola posla, jer to mu je pomagalo samo da se oslobodi tih zahtjeva kao prljavštine. Bilo mu je pored toga i potrebno pružiti uslove za njegu, razvoj, da se na najbolji mogući način počne razvijati kao čovjek-biljka. Shvatila sam da jednostavno moram početi raditi sve suprotno od onoga što sam radila do sad.

  Kada bi tako počeo pričati gostima o politici i kako nam političari uništavaju svijet u kojem više nije moguće živjeti, tiho bih mu, kada niko ne bi gledao (mada je zasigurno neko gledao), šapnula da se ne treba truditi, pošto ja od njega ne očekujem ništa – neka bude takav kakav je. Prvi put kad sam mu to rekla, izgledao je jako zbunjen (čak malo prestrašen), što je bilo nekako logično, jer od njega nisam očekivala ono što sam uvijek. Meni je ta reakcija s njegove strane bila sasvim normalna, jer ne možeš svaki dan čuti da možeš biti čovjek-biljka, ako to zaista želiš. Pravo takvim riječima sam mu to rekla: „Ne trebaš se brinuti, možeš biti čovjek-biljka ukoliko to doista želiš, ne trebaš se brinuti ništa.“

    Bila sam neobično uzbuđena, pravo da kažem. Prvi put sam otvoreno mužu rekla da znam ko je i šta je, da se ne treba skrivati, da znam njegovu tajnu – da je čovjek-biljka. No moj se muž još više nekako zatvorio i činilo mi se kao da je progutao knedlu kad sam to rekla. Na početku sam se malo začudila, ali ipak, kako bi čovjek mogao reagovati kada shvati da poznaješ njegovu pravu prirodu, kao tajnu koju je dugo skrivao? Čovjek je nekako ogoljen na takav način.

  Meni se u svakom slučaju činilo da su neke stvari išle na bolje kada sam svome mužu otkrila da znam da je čovjek-biljka. Ponekad, kad bih mu se željela malo više približiti i upoznati ga u njegovoj prirodi, upitala bih ga koja bi biljka želio biti. Možda neka uredna, koja zahtijeva estetsku brigu – kao bonsai? Ili biljka koja želi da je jednostavno pustiš na miru i da je ne otpuhuješ, poput maslačka? Meni se činilo da je više želio biti maslačak nego bonsai, pa mu nisam kupila nikakvu vazu.

    Otkad  sam prihvatila  njegovu pravu prirodu, nije me više čudilo što je još živ kada bih došla kući s posla. Vidjela bih ga pred televizijom, praznog pogleda, i činilo mi se da je baš sve onako kako treba biti. Nikakve napola izgovorene rečenice nastale zbog neprimjerenih misli nisu izlazile iz mojih usta. Nisam se u čuđenju pitala kako da se još nije ubio, pošto sam shvatila da se može živjeti na neki drugačiji način, ne nužno čisto čovječiji. Pustila sam mu da bude čovjek-biljka koliko god je htio i nisam ga silila nekim smislom koji bi trebao imati čovjek.

   Zato me sve to toliko začudilo. Kako to da mu nije odgovaralo niti da bude                     čovjek-biljka? Kakav vidik života bi mu onda još odgovarao? Ako neće da bude čovjek niti čovjek-biljka?

    Začudilo me kada sam se jednom vratila kući i nisam ga vidjela pred televizijom, jer to je bio način života njega kao čovjeka-biljke. Da se nisam možda prevarila? Nije li bio nešto drugo, čovjek-prah ili nešto slično, pošto je volio sjediti i sakupljati život na sebe kao prašinu koju bi bilo potrebno očistiti? Možda mu je dosadilo sakupljati prah, pomislila sam.

   Da ne dužim, na kraju sam ga ipak našla mrtvog. Ne zbog samoubojstva, već, kako je obdukcija kasnije pokazala, zbog srčanog udara. Valjda je toliko presjedio pred televizorom te svom dušom i tijelom ispunjavao život čovjeka-biljke, da je umro. „Kako ostvariti samog sebe, a da ne umreš“, upitala sam tada i psihologa više puta, jer me to mučilo. „Vidite li šta sam cijelo vrijeme govorila?“

   Nakon njegove smrti, shvatila sam da nisam luda i da zapravo imam dar koji ne bi htjeli imati svi ljudi.

    Ja naime mogu unaprijed naslutiti za koga je prirodno da živi, a za koga je prirodno da umre. Za mog muža je bilo tako prirodno da umre, kao da je bio upravo rođen za to. Mada je način njegove smrti bio malo neprirodan za njega. Pošto sam očekivala nešto drugačiju smrt za njega, kako se već zna.