Lapis Histriae 2020: finale

ALENA BEGIĆ

Selmin nišan

 

Jučer je umrla. Maloprije se održao pogreb i zakopali su je samo muški članovi njene porodice. Mati je sa ostalim ženama ostala kod kuće, posmatrala je povorku muškaraca sve dok tabut nije izginuo iz dvorišta. Zakopali su je na očevom groblju, skupa sa njegovim rođacima, precima, njihovim materama, neudatim sestrama, djecom i ženama. Takav je bio običaj muslimana u Bosni. Da je bila udata, zakopali bi je u zemlju koja pripada njenom mužu i njegovim precima. Još prekjučer, dok je bila živa, imala je momka iz Afrike koji je po gradovima u Sloveniji prodavao drvene afričke posmrtne maske. Na pogreb nije došao, zato što nije znao da je mrtva.

      U blizini na groblju zakopane su njena baba i tetka, babina kćerka. Baba je umrla prije pet, tetka prije godinu. Bilo ju je sram ležati pored babe, na čijem je nadgrobniku pisalo da joj, pored ostalih članova porodice, »nišan podiže i unuka Selma«, što uopće nije bilo tačno. Kada su babu jednog jutra našli mrtvu na krevetu u njenoj sobi, Selma je osjetila olakšanje i nepritajeno je raskazivala svoju radost. Čiste savjesti se mogla uputiti na studije u stranu državu, jer više nije bilo stare babe, oko čije opskrbe je morala pomagati majci. Na dan babine dženaze skoro niko nije plakao. Žene u kući su se smijale i pripravljale posmrtnu gozbu, a zgrožena zbog blizine smrti bila je jedino snaha, koja je brinula za babu, i sin, koji se stidio da zaplače. Bila je stara i bilo joj je vrijeme da umre. Tako su govorili, a imena i posvete na nišanu nisu služili toliko mrtvacu, koliko živima da se uvaže u strukturi i hijerarhiji grobarenja.

     Baba je umrla banalnom smrću. Od bolesti i starosti, i to onda kada je među svijetom već odavno važila za mrtvaca. Nije joj bilo čak ni dopušteno da umre, jer je umirala dugo i tako svakom dosadila. Tetka je umrla nešto bolje – sa pedeset godina i rakom na plućima. Bolest su otkrili kasno i smrt ju je veoma brzo pokosila. Svi ti faktori, koji su uključivali ranu i iznenadnu smrt skupa sa opakom bolešću, prouzrokovali su da se za tetkom više žali, da se na nju gleda tragično i da se govori o njenim zadnjim danima, čime su pokušavali da u njenom ponašanju zaslijede tragove predsmrtne slutnje. Tu sublimnu atmosferu ipak je kvarila činjenica tetkinog strasnog pušenja, što je u strukturu mita o tragičnoj smrti unijelo čimbenik površne, uživalačke navike za koju je tetka bila odgovorna, i koja je do neke mjere onemogućila da se na smrt zbog raka na plućima gleda kao na nešto predodređeno. Zbog tog faktora je smrt počela da dobiva okus po mogućnosti izbora, a tetka je polako, iz tragičnog prešla u neodgovoran lik.

      Pored njih triju je ležala još neka mlada djevojka, koju Selma nije poznavala. Njena smrt mora da je prouzrokovala mnogo tragedije, pomisli, i sjeti se svoga pogreba sa negodovanjem.

     »Sjećaš li se onog Delića što je iš’o s tobom u osnovnu? E, to mu je žena, rahmetli. Dvadeset godina. Umrla prije dva dana na porođaju«, reče tetka žvačući djetelinu.

   Selma se namrštila na tu majku što je umrla prilikom porođaja. Sigurno je dignula mnogo prašine svojom smrću i svi su sada cmizdrili za njom. Samo nek' ima dijete i neka umre. A kada to dvoje napravi odjednom i još kao dvadesetogodišnjakinja, onda si je osigurala mjesto svetinje. Na kraju se možda čak i pretvori u porodični mit.

  »Evo je već od jučer bulji preda se k’o blentava. Mislila je valjda da će umrijeti k’o šehid. Ehehehehe. Ništa od toga. A i oni blesani od gore samo govore da joj Allah podari dragi džennet, da je ona sada džennetska ptičica, hurija i da je džennet pod majčinim nogama. Neka se oni pokopaju, pizde jedne! Jedina strahota smrti je da čovjek ne umre.«

   Selma se nadala da je tetka neće upitati kako je umrla, mada je vrlo vjerovatno da je ponešto i načula dok su je pokopavali rođaci.

   »To ti najbolje znaš, zar ne? Hehe. Pa nisi li čekala da baba umre i da se odseliš u Sloveniju? A evo te opet sa babom, k’o da nisi ni mrdnula!«

     »Ti šuti klepetušo jedna«, reče Selma i ošinu tetku pogledom, »ovdje si k'o dobro dijete u dobrom porodičnom groblju, a misliš da ne znam šta si sve radila.«

    Tetka ušuti i obadvije pogledaše ka babi; kćerka sa strepnjom, unuka sa žalošću. Baba je imala isti pogled kao večer prije smrti, kada ju je Selma posjetila u njenoj sobi. Njeno lice je bilo meko i okamenjeno u isto vrijeme. Sjajne oči i stisnuta usta izražavala su žudnju za blizinom, strah i razočarenje. Tako ista sebi prijašnjoj izgledala je još mrtvija. Selma joj je htjela reći, kako nije željela njenu smrt. Htjela se samo odseliti u drugu državu.

Istina je – tada na pogrebu je bezbrižno klepetala sa tetišnama i sjedila u kući, dok su ostali učili posljednju molitvu za babin ispraćaj. Ali je isto tako svaki dan poslije pogreba mislila na babu, sanjala je i tiho učila molitvu, koju joj je bila naložila mnogo prije svoje smrti – da ode u raj.

Sjetivši se toga, Selma opet pogleda u njihovo groblje i bude je sram da kaže babi, kako je učila tu molitvu. 

     Tetka je u međuvremenu utrnula i povukla se u kut. Selma ju je pogledala sa prijezirom i obrnula se ka mladoj djevojci koja je i dalje, bez prestanka, gledala ispred sebe. Pitala se kakav je osjećaj biti tako mrtav.

   »A kako to uopće misliš, šta sam sve radila? Da li se to uopće broji ako su me zakopali k'o da se ništa nije desilo? Ako nisi udana, ionako te pokopaju kao da si se tek rodila – sa očevom rodbinom.«

   »Evo, vidiš nju«, reče tetka i pogleda u mladu djevojku, »lijepo se udala, umrla na porodu i zakopali je sa muževom rodbinom. Ako umreš udana, imaš barem jedan dokaz, da se nešto događalo u tvomeživotu – muževo prezime. I njegovo groblje, naravno. Vidiš nas: jedna zakopana sa materom, druga s babom.«

  »Pa znaš šta na mome nišanu piše? Nišan podiže brat Mesud sa porodicom. Dakle, tvoj otac i ti sa njim. A na osmrtnici je pisalo, kako su za mnom ožalošćeni brat Mesud, njegova žena, dvoje djece, te mnogobrojna rodbina i prijatelji. Kad sam to čula, zamalo me još jednom rak pojeo. Kakvi prijatelji? Mislim, da tu riječ samo onako bace na osmrtnicu, da ne izgleda prazna ukoliko nemaš dovoljno familije. A čula sam i žene, dok su kmeljavo govorile na mome pogrebu: Jadna ona, nema ni čojka ni djece, za njom nema k'o ni žalovati. I tehnički je zapravo bilo tako. Na svome pogrebu i ovako zakopana izgledam k'o stara usidjelica, bez muža i djece, zakopana sa svojom materom.«

  Selma se zamislila šta piše na njenoj osmrtnici. Tamo je pisalo: ožalošćeni otac Mesud, mama Mirsada, brat Sead, tetke, dajdža, stric, tetišne, tečići, dajdževka, stričevići, ostala rodbina, prijatelji i komšije. To ju je nekako iznerviralo. Na osmrtnici nije bilo nikog od njenih pravih prijatelja, kolega sa faksa, poznanika iz druge države – ukratko, nigdje nije bilo ni najmanjeg traga o životu, kojeg je sama stvorila, niti o ljudima, koje je vlastitom voljom pustila u svoj život. Njena osmrtnica se sastojala od imena ljudi iz njene porodice i njihovih položaja u strukturi krvnog srodstva. Sjetila se identifikacijske knjižice u osnovnoj školi, koja je pored njenog sadržavala i imena njene porodice, na osnovu kojih se razlikovala od druge djece. Uhvatila ju je pomisao kako se u njenom životu ništa nije promijenilo, i da je osuđena na to, da ju poslije smrti isto tako kao i u djetinjstvu identifikuju pomoću oca. Na njenoj osmrtnici je pisalo čak i sljedeće: Obavještavamo, da je u 22. godini života umrla Delić (Mesuda) Selma.

   Tetka snizi glas, uvinu ramena i približi glavu malo bliže Selminom uhu, tako da je ne čuje baba. »Ne znaju one ništa, glupače jedne. Jedino si ti nešto naslutila, vidim. To je vjerovatno zbog toga što si nalik svojoj tetki. Hehe. A imala je i tetka svoj život. Deset godina sam skoro svaku večer provodila sa Milanom, a on je govorio ženi, kako radi preko granice i da može samo jednom sedmično dolaziti kući. Ona jadnica, bez ijedne godine škole, nije čak ni prokontala da joj muž ne radi preko granice.«

    Na spomen Milanove žene se Selma sjeti da ju je vidjela jednom na njivama, kako joj iza bale sijena komšija diže suknju.

  »Nisi li ti tada noćila kod neke babe, što si je čuvala za pare?«, upita tetku.

  »Nisam.« 

   Uto joj pade na um njen momak iz Ljubljane, crnac. Upoznali su se pola godine nakon što je počela sa studijem, tako što joj je htio prodati afričke posmrtne maske, izrađene iz drveta i obojane šarenim bojama. Tada se družila sa njim samo zbog egzotike. U njenom malom mjestu, gdje je odrastala i gdje su većinu stanovništva činili bosanski muslimani, bili su Srbi najegzotičnija vrsta ljudi.

    Tako se i družila sa ovim crncem, da malo proširi vidike. Počela mu se sviđati, a i on njoj, zbog toga što se ona sviđala njemu. Negdje u to vrijeme je počela sumnjati da sloboda nije ništa drugo doli još jedna vrsta ili posljedica predodređenosti. Skrivala je tog crnca od svakog, pa niti najudaljeniji poznanici nisu znali da postoji. Kada ju je upitao zbog čega ne smije upoznati nikog od njenih,odgovorila mu je kako bi bili previše osuđivani od okoline, a trenutno je i novčano ovisna od roditelja. Ne može raditi i biti sa kim hoće.

    Neke večeri se zamislio šta bi bilo ako bi se nekom od njih dvoje šta desilo, i upitao: »Koga da nazovem ukoliko ti se nešto dogodi? Hoćeš mi dati broj svoje matere ili oca, za svaki slučaj?«

  »Hoću, malo kasnije, nemoj sad«, rekla je.

   Broj mu nikad nije dala. Sada je mrtva i dobro da nije. Možda bi došao na pogreb i okačio neku od svojih maski na nišan, a ona bi izgledala k'o klaun pred narodom. Nekoliko mjeseci prije nego što će umrijeti, njen brat je saznao za vezu sa crncem, koji je, pored toga što je bio crn, bio još i mnogo stariji od nje. Brat joj je rekao: »Selma, previše brzo si se odrekla svoga porijekla i svoje vjere. Svako, k'o se toga odrekne, poludi. Čovjek se toga ne može odreći. A ako se i odrekne, cijeli njegov život nije ništa drugo doli pomodni revolt protive prave istine.«

   »Najzad, jesi li vidjela kakav je? Može ti čak i ebolu prenijeti.«

   Duboko posramljena zbog toga što je stvar otkrio, Selma se pokušavala braniti svim onim idejama, izrazima i riječima koje je načula od slobodomišljenika, a koji su te riječi upotrebljavali onda kada su osuđivali svako nacionalno, rasno ili drugačije dogmatski potkovano gledište. Čak je počela govoriti o feminizmu i o pravu, da spava s kim hoće. U tom trenutku ju je on udario šakom i rekao da je kurva.

   Ionako joj nije trebalo mnogo da povjeruje u njegove riječi. Boj za slobodu duha u njenom stoljeću se činio kao još jedan masovni opijum za narod. Ljudi zaboravljaju da nemaju čak ni pravog duha, za čiju slobodu bi se borili.

  Vezu sa crncem nije prekinula, samo ju je malo pažljivije skrivala. Omogućavao joj je da se drži iluzije.

   Priviđenje slobode pružalo je veću slobodu od slobode same. Čak i odnosi sa bratom su se bili popravili. Još uvijek je bila na svim stranama. Nije se morala odlučiti niti se morala čega odreći. Crnca je skrivala kao zmija noge. Čak se iskreno trudila, da bi izmislila hrpu izgovora kojima bi zamaglila njegovo postojanje. Ti izgovori su joj se ponekad činili tako lijepi da je nerijetko poželjela da živi u samom izgovoru.

    Često je u njih i vjerovala, pa se dešavalo da se sama morala opomenuti kako i zbog čega laže.  Kasnije je počela sumnjati da brat nije toliko glup i da vjerovatno zna kako je sa crncem nastavila vezu. Ali nije ništa govorio. Samo bi je značajno pogledao.

     Ponekad je željela da je brat opet istuče. Možda bi se ipak uspjela odlučiti za neku stranu. Dobro je, što je umrla. Pa makar neslavno, umrvši kao broj, od masovnog virusa. Svi su se brinuli za sebe i na pogrebu se skoro niko nije previše zadržavao. Molili su boga da je zakopaju. Takav je bio utisak.

    »Što si se ućutala?«, reče tetka.

     Nije zamišljala da bi smrt mogla izgledati ovako. Baba je i dalje gledala sa razočarenjem.       

     Djevojka se nije micala. Možda joj je bilo neprijatno u tuđem groblju.

    »Nedostaju mama i babo? Hehehehe. Uskoro će i oni umrijeti, pa ćemo opet biti mrtvi skupa.«

    »Čovjeku se ne isplati biti mrtav«, reče Selma, ričući od smijeha. Tako se smijući, iskašljavala je crne komade zemlje.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

5