Ante Storić: Nitko (2020.)

Lapis Histriae 2020: finale

ANTE STORIĆ

Nitko

 

Nakon tolikih godina izbivanja iz obiteljskog doma ponovni suživot s roditeljima samo je produbljivao postojeći jaz među nama, bivanje u krivom kontekstu stvaralo mi je tjeskobu koja  je tražila sredstvo za smirenje: nisam smio ponovno kiksati. Rijetko konstruktivan razgovor s roditeljima istaložio je kako bi mi najbolje bilo otići u Grbanj, selo podno Dinare, u očevu rodnu kuću. Rekli su da mi priroda i planinski zrak neće naškoditi, a oni će mi dati dio svoje ušteđevine namijenjene za "crne dane".

"Pazi šta' š s njima. Nema crnjeg nego da opet zaglibiš", rekla mi je majka.

"I stric ti je tamo, uvik ti može dat ruku, šta god ti triba", doda otac.

Pomisao na odlazak nakratko me ispuni ushitom, potom nelagodom.

Stric i strina dočekali su me na autobusnom kolodvoru u Kninu, kombijem smo došli u selo. Kuća je bila oronula, krov je mjestimice prokišnjavao, nije bilo struje ni sanitarnog čvora. Uz stričevu pomoć uskoro sam zakrpao krov, što je on jedva dočekao i odmah pored krovišta zataknuo zastavu, donio rakiju da nazdravimo. Kroz mjesec dana uveli smo struju, sklepali kupatilo, nakon čega sam ulagano krenuo obnavljati zidove, izvana i iznutra. U Španjolskoj sam usavršio kamenoklesarstvo, drvodjeljstvo i niz praktičnih vještina koje su mi pomogle da desetljećima zapuštena kuća dobije donekle pristojan izgled. Rano sam ustajao, radio na kući, kako nisam još imao bojler, navečer bih se otuširao kod strica i strine, potom bez puno prevrtanja zaspao.

Nabavio sam kravu i dvije koze koje sam svakodnevno izvodio na pašnjak u podnožju planine.

Mobitelsku karticu i bateriju sam izvadio, sve zajedno zatrpao u ladicu, da boravak u prirodi koji me ispunjavao mirnoćom učinim neometanijim. S vremenom sam se ispraksirao u mužnji: ujutro sam imao mlijeka za kavu, navečer za kakao. Nakon što sam prekopao vrt i obnovio zemlju, posadio sam krumpir, kupus, tikvice, navečer zalijevao vodom iz bunara. Stric je jednom mjesečno odlazio u Bosnu po namirnice; donio bi mi šteku cigareta koja bi mi potrajala mjesec dana, ako bih pušio manje od pola kutije dnevno. Ako bih probio limit, posudio bih stričev kombi i njime se odvezao do dvadesetak minuta udaljenog dućana.

Strina bi me već oko podne zvala na ručak, da dođem "poist nešto na žlicu".

"A moj Andrija, jel ti tribalo sve to?" ispali ona tijekom ručka.

"Ćaća mu je čukija, sve dok ga nije zabol'lo. To ti je genecki", nadoveže se stric.

"Nemoj sinko moj više taj otrov mećat u se, ub' će te", plačnim glasom govorila je strina.

Klimao sam potvrdno, govorio kako neću više nikad.

"Triba bi ti nać bokun cure", savjetuje mi strina.

"A di će nać, muko Irudova, nema živog čeljada 30 kilometara okolo", prekriži se stric.

"Di nađe da nađe, samo da nađe, jel tako?" pogleda me strina tražeći odobravanje.

Jeo sam juhu i gledajući u ekran starog katodnog televizora pravio se da je ne čujem, mada sam se u sebi slagao s njom.

Nakon ručka, otišao sam sa stricem do radionice da mi posudi blanju, pa sam do predvečer blanjao grede za nadstrešnicu trijema, nakon čega sam ih ručno šmirglao brusnim papirom. Do pred san, uspio bih pročitati tek pokoju rečenicu iz zbirke Hemingwayevih novela, što mi ju je poklonio Miki kad sam odlazio iz komune. Pored naslova priče "Takav nećeš nikad biti" kemijskom olovkom ispred "biti" dopisao je "više" i nacrtao strelicu koja je upućivala na nadopisano: smrdljivi đanki.

TAKAV NEĆEŠ NIKAD VIŠE BITI → SMRDLJIVI  ĐANKI

Bila je to lijepa Mikijeva želja i dosad sam je prilično uspješno ispunjavao.

Štala je također prokišnjavala. Kad sam bio za vikend u Šibeniku, kupio sam metalne oplate da pokrpam krov. Dok sam udarao čekićem po limu, životinje su se uznemirile, pa sam ih izveo na ledinu i vratio se u miru zakrpati krov. Nisam se bojao da će ih netko ukrasti, kilometrima oko nas nije bilo nikoga, a od vučjeg klanja rizik je bio minimalan.

Nakon krpanja krova odem po živinu. Prilazeći svom malom, mješovitom stadu, ugledam pored njih ljudske siluete. Prilazeći bliže, vidio sam da jedan leži glavom ispod kravinog vimena i muze sebi mlijeko u usta, a drugi puni u lončić.

"Alo! Šta to radite?!" proderem se prilazeći.

Trkom pobjegnu prema šumi, nestanu među stablima.

Odvedem stado u štalu, potom stricu prepričam viđeno.

"Biće Cigići", reče stric. "Nika' s njizi na zelenu granu", negodovao je glavom.

"Izgledali su ka crnci."

"Ma kakvi kurčevi crnci, šta ti je? Šta će crnci u ovoj pripizdini?"

"Možda mi se učinilo."

"Mrak je, učinilo ti se."

"Biće migranti", kaže strina.

Stric je zbunjeno pogleda.

Kako ne gledam televiziju, nisam imao pojma što se dešava, stric se isto doimao iznenađen, tako da nas je strina podrobno informirala o balkanskoj ruti.

"Sljedeći put kad budeš izvodija živad, nos' lovačku", kaže stric.

"Šta ću s puškon?"

"Pucaj u zrak da ih pristrašiš. Neće više majci doć. Ili pucaj u nji'. Oni su uljezi, ne ti."

"Pa nije ledina moja."

"Pa hrvacka je, nije nji'ova. Jes' Hrvat?"

"Kakve to veze ima s ledinon ili ičin?"

"Dobro je, filozofe. Kakve veze ima, jel? Pametnjaković je naš Andre, a?"

"Je, je. Moga je fakultet završ't da se nije bacija u oni đubar."

Pred svanuće, izvedem stoku na ispašu. Skrijem se iza suhozida. Ponesem pušku, mada nisam vidio pretjeranog smisla u tome, ali eto, samo da me stric ne pili dodatno.

Nisam dugo čučao: stadu priđe grupa ljudi, bilo ih je možda desetak. Nakon brojanja, devet. Bilo je i žena, djece. Pod jutarnjim svjetlom izgledali su mi kao Indijci. Žene i djeca čekali su postrani, muškarci su muzli kravu i koze u lončiće, pa prelijevali u plastične boce. Nisu Indijci, pomislim, oni ne bi muzli kravu. Nakon mužnje, otišli su svojim putem.

Popodne, stric mi pomogne da postavim kostur za drvenu nadstrešnicu. Pita me je li bilo problema na ispaši, slagao sam da nikog nisam vidio. Rekao je da samo to što sam ponio pušku dosta znači, jer nanjušili su oni barut, zato se i nisu približavali. "S takvima ne mo'š na lipe", kaže.

Tišinom se prolomi pucanj.

"Eto ti! O čemu ja pričan?"

"Možda je auspuh."

Ponovno pucanj.

"Ma kurčev auspuh, to je papovka, znan po zvuku. Dolijali su nekom majci."

"Možda neko straši čaglje."

"E sad ti imaš iljadu verzija, znan ja. Strina će sutra gledat na televiziji, pa 'š znat."

Sutradan je strina gledala vijesti mnogih televizija, paralelno slušala lokalni radio, no nigdje nije spomenuta pucnjava.

Sljedećih mjesec dana, uhodanim ritmom obavljao sam poslove oko životinja, pripremao kamenje za vanjski zid kuće, zalijevajući vrt primjećivao kako rastu mladice, navečer iščitavao Hemingwaya, znao zaspati s knjigom na prsima.

Jedne noći probudi me ženski urlik. Bunovan pogledam kroz prozor. Motor kombija je brujao, farovi svijetlili, ljudske siluete su se vrzmale oko auta, bili su tu i stric i strina, čuo sam žamor na nepoznatom jeziku. Iziđem u dvorište.

"Rađa, jeba je bog! Nije se mogla strpit još koju uru", govori stric panično.

"Biće dobro, biće dobro", govori strina. "Sve će bit dobro." Primijeti da ju gledam zbunjeno, pa kaže: "Mora se od nečega živit."

"Da imaju pasoš, išli bi avionon, 'vako iđu mojin kombijen", pojasni stric.

Stric je petoro ljudi skrivenih među hranom preko granice prevezao iz Mračajske šume u Hrvatsku.

Mlada žena je imala trudove. Druga djevojka ju je držala za ruku i umirujućim glasom nešto nerazumljivo govorila. Polegli smo ju u moj krevet, strina je donijela ručnike namočene u vruću vodu. Izišao sam van, uz cigaretu procesuirati situaciju.

Ispružim otvorenu kutiju prema pridošlim mladićima, dvojica uzmu po cigaretu, pripalim im. Iz kuće se čula bolna vriska.

"Ver ar ju from?" upitam.

Mladić bez cigarete, svako toliko  osvrćući se na krikove, na pristojnom engleskom jeziku ispriča mi kako su prije rata živjeli u Baguzu, ona djevojka što rađa mu je sestra, muž joj je poginuo prilikom granatiranja, mlađa djevojka što pomaže mu je isto sestra, dvojica s cigaretama rođaci, stariji čovjek ih, pritom misleći na strica, vozi do granice sa Slovenijom, odakle će nekako nastaviti, možda do Njemačke, ne zna. Kaže kako je rat zlo.

Nakon nekog vremena, bolno glasanje žene zamijeni dječji plač.

"Muškić", kaže strina s vrata kuće.

Na strinino inzistiranje stric im nevoljko dozvoli da ostanu. Rodilja s bebom ostane spavati u mom krevetu, stavim još jedan madrac na pod za njenu sestru, brat je zaspao na podu na dekama, preostala dvojica su s nama u stričevoj kući, dok je stric probdio noć stražareći na trijemu.

"Ako mi dođe policija, najebaću", vrzmao se stric ujutro na doručku.

"Nisu dolaz'li dvajs' godina, i baš će sad", smiruje ga strina.

Stric nije htio kupiti pelene u dućanu da ne izazove sumnju, tako da je strina improvizirala od plahti i kuhinjskih krpa.

Mlada žena je ležeći u krevetu dojila dijete, stric je rezao pancetu koju su mladići jeli uz kruh i ljutiku, druga djevojka je pila kavu. Kad sam ju ugledao pri jutarnjem svjetlu, trudio sam se ne zuriti. Činila mi se da je otprilike mojih godina, iako mi procjenjivanje godina nikad nije bila jača strana. Primijeti da gledam prema njoj, pa kaže: "Gud kofi."

"Maj aunt mejd it", odgovorim.

"Lipotica", kaže strina i nalije joj još kave. "Vid' očiju šta se plavu, ko b' reka da je iz Sir'je. Pari naša."

"Ju ar aunt nau tu", kažem djevojci.

Ona potvrdno kimne glavom.

Rekla je da se zove Tara, pa predstavi sve poimenice i zahvali na gostoprimstvu. Strina me zapitkuje šta kaže šta kaže, ja joj prevodim, stric se s čela stola prekriženih ruku mršti.

Oko podne strina zakolje dvije kokoši, očerupa; Tara, njen brat i ja smo gulili krumpire, sestra se u krevetu odmarala s djetetom, rođaci su nacijepali drva i pomogli stricu da naloži vatru, potom žarom zatrpavali dvije peke istovremeno. Bilo je dovoljno hrane za sve.

Kad smo njenoj sestri odnijeli hranu u sobu, Tara prstom pokaže prema stoliću na Hemingwayeve novele, pita me je li to moja knjiga. Kimnem potvrdno, kažem kako sam je pročitao više puta. Rekla je da je u Damasku studirala englesku književnost, da je pročitala gotovo sve, od Chaucera do Zadie Smith. Spomenem kako sam i ja htio upisati književnost, ali nikad nisam otišao na prijemni jer sam se bavio drugim stvarima. Čime, pitala je. Svačim pomalo, odgovorim. Pokažem potom prstom na kameni zid, drvenu nadstrešnicu, kažem kako trenutno radim na tome. Lijepo izgleda, kaže.

Narednih dana momci su mi pomogli oko postavljanja kamena na vanjsku stranu kuće i da dovršim nadstrešnicu, Tara je pomagala strini oko ručka, ispirala je krpene pelene pa stavljala u vešmašinu; buljeći u nju skoro sam ostao bez palca. Njena sestra i nećak su se odmarali, a stric je sjedio na trijemu i pušio. Stričev strah bio je vidljiv. S razlogom se bojao da će dolaskom policije Tarina obitelj biti deportirana, a mi uhićeni zbog krijumčarenja ljudi. Htio ih je čim prije odvesti na dogovorenu lokaciju.

"Kako će s diteton?" govorila je strina. "Pusti ih, bar dok mali ne pro'oda."

"Jesi ti normalna, ženska glavo?! Najebaćemo svi."

Nakon ručka pozovem Taru sa mnom na ispašu. Ona prvo pogleda brata, pa se okrene prema meni i potvrdno kimne glavom.

"Pušku uzmi", kaže stric. Odmahnem rukom.

Putem kaže kako nikad nije vidjela kravu iz ovolike blizine. Rekao sam da nisam ni ja do prije pola godine, ali da sam shvatio kako me rad sa životinjama opušta.

"Ic najs hir", kaže. Zatim doda kako su im posljednji mjeseci kao neka noćna mora.

Šutio sam.

Započne pričati o majci i ocu koji su ostali u Baguzu, pa zaplače.

Nesigurno ju pomilujem po leđima.

"Aj dont nou ver vir going", kaže brišući suze nadlanicom.

Nisam znao što da odgovorim.

"Vi ar nouver... Vi ar nouvan... Nouvan..."

Ujutro stric ode do Grahova u nabavku jer nam je ponestalo hrane, rekao je kupiti i pelene jer ga tamo ne znaju. Tara je nakon doručka opet išla sa mnom na ledinu, štapom je tjerala životinje i vikala nešto na arapskom, naučila me da se krava kaže "bakaraten", onda je vrtila štap kao mažoretkinja, zapljeskao sam joj, vrtila je dok joj nije ispao na pod, pa sam ga preuzeo, vitlajući štapom oponašao mačevanje pa sviranje gitare, smijala se.

 Kad se stric vratio, bebi su stavili kupovne pelene, stare krpene smo oblikovali u loptu, pa u dvorištu spontano zaigrali nogomet, dvorišni stol nam je bio gol. Igrajući u protivničkom timu, Tara mi se nespretno unosila u tijelo. Kad je jedan od rođaka dao gol za naš tim, skinem s krova zastavu i vežem mu je oko vrata. Stric na to zavrti glavom lijevo-desno.

Nakon večere stric se opio i pjevao nam gange, smijali smo mu se.

Smijući se, Tara me rukom pogladi po nadlaktici.

Prebrzo je stigao sljedeći petak, kad smo se, probivši sve stričeve rokove, u sumrak oprostili pred kombijem. Napišem joj na papirić broj svog mobitela, ona ga presavije i spremi u džep ruksaka. Rekla je da će me nazvati, samo ne zna kad ni otkud. Strina je mahala maramom koju joj je poklonila Tarina sestra. Kratko sam mahnuo, gledao sam se s Tarom u oči dok kombi nije zamakao iza grma drače.

Sutradan, stric je rekao da ih je iskrcao u šumi nadomak slovenske granice, da im nije htio naplatiti. "Nek in se nađe, za dite." Ali nisu htjeli pristati, platili su kako je dogovoreno.

Aktivirao sam mobitel, često pogledavao imam li propuštenih poziva, po internetskim portalima prokopavao vijesti o migrantima ne bih li ugledao Taru, intenzivno pratio vijesti na televiziji, ako ne bih stigao, ispitao bih strinu, slao strica u najbližu trgovinu po novine, pred spavanje se pitao gdje je, gdje su, jesu li dobro, jasno se prisjećajući njenog pogleda iz odlazećeg kombija; sve dok jedno jutro stric preda me ne stavi novine na stol i nijemo uperi prstom u naslov: "Petoro odraslih i jedan dječji leš pronađeni u Savi".