Bagić, Aida: O hrabrosti kao srčanosti i srdačnosti, letu preko Pazinske jame i hrabrom društvu u kojem nam hrabrost više nije potrebna (2019.)
Poziv na ovogodišni Forum Tomizza prihvatila sam u prvom redu kao priliku da neko vrijeme razmišljam o hrabrosti. Posegnula sam za nekim knjigama, ali nisu mi puno pomogle. Pokazalo se da nije nimalo lako razmišljati o hrabrosti a da se čovjek ne upusti u osobna preispitivanja. Pitanja pak o tome kad sam bila dovoljno hrabra (ponekad, vrlo rijetko), kad nisam bila dovoljno hrabra (često), jesam li mogla biti hrabrija (gotovo uvijek) potaknula su niz sjećanja. Među njima sam izabrala dva, kao dvije slike iz osobnog albuma, s kojima bih započela svoje izlaganje.
Prva slika: Kad sam bila dijete, igrali smo se partizana i Nijemaca. (Nismo se igrali partizana i nacista ili partizana i ustaša, mi smo se zaista igrali partizana i Nijemaca.) Igrali smo se ilegalaca iz televizijske serije Otpisani. Izrezivali smo papiriće, trčali smo među zgradama i lijepili te papiriće po podrumskim prozorima. Bili smo hrabri. Bili smo sigurni da bismo upravo mi, samo da smo živjeli u neko drugo vrijeme, pokazali svoju hrabrost. Ništa ne bismo odali. Uzdignuta čela suočili bismo se sa streljačkim vodom. Neprijatelj s nama ne bi imao nikakve šanse. Bilo je to sredinom sedamdesetih.
Druga slika: Stojim na glavnom zagrebačkom Trgu, u omanjoj grupici ljudi. Nosimo veliki transparent na kojem piše Ne u naše ime. Jedino sam ja u šarenoj ljetnoj tunici, svi drugi odjeveni su u crno. Malo nas je. Policijaci sa štitovima, pendrecima i tonfama, pod šljemovima s vizirom, stoje između nas i gomile koja dovikuje: izdajnici, Vukovar, Vukovar, idite u Srbiju. Kurve. Sve vas treba pobiti, sve vas treba silovati. Šutimo i gledamo pred sebe. Strah me potpuno paralizira. Jedino što nas drži na mjestu jest obećanje koje smo dali jedni drugima Nema nas više od desetak. U Hrvatskoj je neradni dan. Dan domovinske zahvalnosti, 5. kolovoza 2016.
U rasponu od preko četrdeset godina niz je takvih sjećanja. Mogla sam izabrati i neka druga, no čini mi se da bih upravo s ovima mogla dobro ilustrirati svoj prijedlog o tome kako bismo mogli misliti o hrabrosti, a možda i o tome kako je potaknuti.
Habrost je, naime, tako jedna velika tema, tako jedan velik zahtjev i, što sam više razmišljala o tome što hrabrost uopće jest i što bih ja o hrabrosti mogla kazati, bilo što, kamoli još da bude i novo i zanimljivo, a posebno nakon što sam čula sve koji su govorili prije mene, to me je više bilo strah.
S jedne strane, hrabrost djeluje kao vrlo rijetka i nedostižna vrlina. S druge strane, posve je svakodnevna, dovoljno je da prelistamo dnevne novine i pregledamo internetske portale i vidjet ćemo da svakodnevno svjedočimo malim činovima hrabrosti.
Rječnička definicija hrabrosti jest usuditi se učiniti što je teško ili što se drugi ne usuđuju. Svaka hrabrost podrazumijeva i suočavanje s vlastitim strahom i spremnost da učinimo ono što mislimo da treba učiniti bez obzira na strah koji pri tome osjećamo.
Razmišljajući tako o tome što bih rekla, vratila sam se na pitanja koja ste nam ponudili kao smjernice za ovaj simpozij. Htjela bih skrenuti pozornost na dvije pretpostavke na kojima se temelje situacije na koje se pitanja referiraju.
Prva je pretpostavka da je u svim opisanim situacijama uistinu riječ o hrabrosti. Treba primijetiti da je u svim situacijama na koja se referiraju uvodna pitanja riječ o raznim oblicima djelovanja. O odlasku onih koji su prognani, onih koji su izbjegli, na put u nepoznato, ili o njihovom ostanku. Riječ je o protestu radnica i radnika koji u ovim tranzicijskim vremenima pokušavaju zadržati svoja radna mjesta. Riječ je o djelovanju radnica i radnika u kulturi, umjetnosti i medijima, o njihovoj izloženosti u suprotstavljanju fašizmu, eksploataciji i medijskoj manipulaciji i riječ je o djelovanju pojedinca, kao što je Fulvio Tomizza, odnosno o njegovoj spremnosti da pokrene dijalog u vremenima kada nije izgledalo da je dijalog poželjan, kada je čak percipiran i kao opasan. Pretpostavlja se da je upravo hrabrost ključni moment koji ljude u tim situacijama pokreće na djelovanje.
I zaista je moguće - ako sam prognanica, ako sam izbjeglica, da mi je za odlazak u nepoznato treba hrabost. Ali jednako tako je moguće da mi hrabrost treba da ostanem gdje jesam. Ako sam radnica, moguće je da mi je potrebna hrabrost da bih prosvjedovala, ali moguće je da mi više hrabrosti treba da priznam da je prosvjed uzaludan i da je vrijeme da pokušam nešto drugo, pronaći novi posao ili novu zemlju.
Hrabrost je, rekla bih, uvijek kontekstualna. Ne možemo procjenjivati o čemu je uistinu riječ dok nemamo detaljniji uvid u situaciju. Pretpostavljamo da je hrabrost bila ključna za svako od ovih djelovanja, ali pitanje je da li bila dovoljna ili su se ljudi koji su se zatekli u danim uvjetima (kao što je slučaj s izbjeglicama ili radnicama i radnicama) ili koji su ih sami stvorili (kao što je riječ u slučaju javnih radnika i radnica, uključujući i Fulvia Tomizzu), trebali osloniti i na neke svoje druge vrline.
Druga pretpostavka sadržana u uvodnim pitanjima jest da je hrabrost vrlina koju možemo pripisati samo pojedincu ili pojedinki, dakle da je uvijek riječ o individualnoj vrlini. Mene bi zanimalo možemo li o hrabrosti razmišljati kao o vrlini kolektiva. Možemo li imaginirati hrabro društvo? I što bi uopće bili preduvjeti takvog jednog društva, kako bi takvo jedno društvo izgledalo, kako bismo ga mogli izgraditi?
Jedan od sinonima za hrabrost u hrvatskom jeziku možda nam pokazuje kako to učiniti – riječ je o srčanosti. U talijanskom, kao što vam je poznato bolje nego meni, ali i u i francuskom i engleskom, već je u riječi hrabrost (coraggio, courage, courage) jasna etimološka poveznica s riječju srce. Poznata je metaforika srca kao organa koji se smatrao sjedištem naše duše, koji je naše središte i preko kojega se povezujemo jedni s drugima. Srčanost u smislu hrabrosti, kao i srdačnost u smislu otvorenosti prema drugima, osobine su i vrline koje nas povezuju s drugima, koje nam dopuštaju da priđemo drugoj osobi i dopustimo da druga osoba priđe nama.
Prije dvadesetak godina objavljena je knjiga pod naslovom Aktivistkinje (Centar za ženske studije, Zagreb 2000.). Ako je netko od vas već imao priliku vidjeti je, bit će mi drago to čuti, ako ne, toplo je preporučujem. Riječ je o intervjuima sa ženama koje su tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća sudjelovale u raznim civilnim inicijativama, uglavnom feminističkim i mirovnim. Jedna od tema kojima se knjiga bavi jesu i vrijednosti koje su sudionice prepoznale kao neophodne za takvu vrst angažmana. Jasno, hrabrost kao vrijednost bila je posebno važna. Ali osim hrabrosti navodile su i predanost, otpor i solidarnost. Sve to su vrijednosti za koje mislim da su nam neophodne u stvaranju hrabrog društva. Ili, usudit ću se otići korak dalje, društva u kojem bi vladala takva razina povjerenja i takva razina sigurnosti da nam hrabrost više ne bi bila ni potrebna - naprosto zato što ne bi bilo straha koji trebamo savladati.
Ilustrirat ću to jednom analogijom. Na Forum Tomizza došla sam iz Pazina gdje trenutno boravim u Kući za pisce. Svakog dana gledam kako turisti, ali i domaći ljudi, prelijeću preko Pazinske jame obješeni o čelično uže. To se zove, i na hrvatskom i na slovenskom i na talijanskom, zipline. Sletna stanica je odmah pored Kuće za pisce, u kući se čuje zvuk klizanja čeličnim užetom. I sama se spremam barem jednom preletjeti preko ponora i Pazinčice. Razmišljam o tome hoću li moći, hoću li imati petlje, hoću li se dati vezati svim tim sajlama i pustiti se niz žicu, hoće li me paralizirati strah kad stanem na rub ponora... a onda sam shvatila da mi za takav jedan spust zapravo i ne treba puno hrabrosti. Jer, sve je sigurno. Postoje ljudi koji su to učinili prije mene. Vidim ih svakog dana. Postoje ljudi koji dočekuju letače, koji ih ispraćaju, žice su čvrste. Sve skupa ulijeva povjerenje, stvara osjećaj sigurnosti čak i stotinjak metara iznad ponora. Možda bismo takvo društvo mogli zamisliti: takvo u kojem su razina sigurnosti i povjerenja toliko visoke da se nesmetano možemo prepustiti igri, kao što se slobodno možemo prepustiti letu iznad ponora. U konačnici, hrabro društvo bilo bi ono u kojem nam hrabrost više nije potrebna.
Moj prijedlog o tome kako graditi takvo jedno hrabro društvo nije razrađen, ali možda sam ga naznačila u uvodnim slikama ovog izlaganja.
Dva momenta smatram ključnima.
Kao prvo, mislim da je važno potaknuti stvaranje i razvoj alternativnih zajednica, stvaranje malih, ako je moguće i većih, grupa u kojima postoji uzajamna podrška. Kao ona naša mala grupa koja je mogla stajati zajedno jer smo tako obećali jedni drugima, dakle ipak nismo bili posve sami. Na razini društva, na političkoj razini, riječ o solidarnosti.
Kao drugo, važno je potaknuti imaginaciju. Moć imaginacije je dragocjena, ona moć koju smo imali kao djeca i koju su neki među nama uspjeli, manje ili više, sačuvati. Ako smo kadri zamisliti da je moguć drugačiji svijet, onda se možemo nadati, možemo biti dovoljno hrabri da nešto mijenjamo.
Možda hrabrost uistinu ne može biti vrlina kolektiva, vrlina društva, nego je uvijek vrlina pojedine osobe u određenoj situaciji. Ali sigurno je da kolektiv, da društvo može tu vrlinu poticati, dakle - ohrabrivati hrabrost.