Burić, Ahmed: Reality Karneval (2023)

FORUM TOMIZZA 2023

SIMPOZIJ KARNEVAL BEZ GRANICA

PRETORSKA PALAČA, KOPAR

Ahmed Burić

"Reality Karneval"

Karneval. Veselje. Zanimljivo je kako se riječ za radost, i riječ koja označava kosmos u slovenskom, razlikuju u samo jednom slovu. Vesolje. Svemir. 

Ili Odrješenje? 

Ili, u novijem vremenu, dan za konzumaciju? Pancake day, u Britaniji. Shrove Tuesday povezan je s kršćanskim običajem ispovijedi prije početka korizme. Riječ shrove dolazi iz riječi shrive, što se odnosi na dobivanje potpunog oprosta grijeha sakramentom ispovijedi. Stoga se i danas u nekim kršćanskim državama ovaj dan koristi kao prilika za potpuno čišćenje od grijeha prije ulaska u korizmu. Kako većina običaja nađe utemeljenje ili opravdanje u praksi tako su palačinke odabrane kao sjajna prilika da se potroše jaja, mlijeko i mast, namirnice koje se obično ne jedu za vrijeme posta. 

U Bugarskoj su Sirni zagovezni, u Rusiji su Maslenica, u Poljskoj i Češkoj su Ostatki, odnosno, Zapusty, ili Masopust, Fašiangi u Slovačkoj, Fašnik u Sloveniji, u Srbiji i Hrvatskoj Pust ili Poklade. Sedam tjedana prije Uskrsa, i dan prije Čiste srijede. Mardi Gras na francuskom znači Debeli utorak, što je praksa posljednjeg dana jedenja bogate, masne hrane prije ritaulnih velikoposnih žrtava u vrijeme posta. Narodni običaji su uvijek povezani s običajima poklada prije posta koje su povezane s pokorničkom dobom. U mnogim se zemljama početkom godine slavi karneval ili poklade, razdoblje između kršćanskog blagdana Bogojavljenja (6. siječnja) i početka korizme (Pepelnica ili Čista srijeda). S obzirom na to da se dan proslave Uskrsa mijenja svake godine, promjenljiv je i početak korizme, 40-dnevne pripreme za Uskrs, a s time i zadnji dan pokladnih proslava. Giovedi Grasso, u Italiji, pokladni utorak u Hrvatskoj, ali u svakom slučaju zadnji dan proslave i početak uzdržavanja. 

No, najviše ukorijenjen i, kažu, najznamenitiji karneval te vrste – ne računamo, naravno, Rio de Janeiro, koji je svijet za sebe i ne potpada pod našu anglosaksonsko – frankofonu, u osnovi, kolonijalnu sliku svijeta – u kojoj smo mi sami, praktično, manje od kolonija – je u New Orleansu, u Louisiani gdje je stigao kao francuska katolička tradicija. Braća Pierre Le Moyne d' Iberville i Jean Baptiste Le Moyne de Bienville, krajem 17. stoljeća su, nakon što ih je kralj Louis XIV poslao u odbranu francuskih potraživanja teritorija Louisiane – što danas pripada državama Alabama,  Mississippi, Louisiana i dijelu istočnog Texasa. Povijest kasnije kaže da je ekspedicija koju je vodio Iberville, u ušće rijeke Mississippi ušla 2. marta 1699., u ponedjeljak, i taj dan se naziva Lundi Gras. Ne znajući da je to rijeka koju je za Francusku, šesnaest godina prije, istražio i francuskom proglasio   René-Robert Cavelier, Sieur de La Salle, grupa je nastavila uzvodno do mjesta na istočnoj obali nizvodno od mjesta gdje se danas nalazi New Orleans, i tamo napravila logor. Bilo je to 3. marta 1699., i u čast tog dana Iberville je mjesto nazvao Mardi Gras Point. Godine 1723. prijestolnica francuske Louisiane se iz naselja Mobile seli u New Orleans. Tradicija proslave karnevala traje od 1703., a prva parada u New Orleansu je održana 1837. Ona je u recepciji popularne kulture postala sinonim za grad u kojem će na Congo Squareu nastati jazz. Možda i najvažnija grupna svjetska tradicija u koju će se upisati tisuće umjetnika sa svih strana svijeta. Bivajući nekada isključivo američka stvar, današnji jazz obuhvata dobar dio onoga što poznajemo kao world – music, i većinu žanrova nastalih pod utjecajem američke, zapadne muzike. Što bi rekao slogan proslave Mardi Grasa Laissez les bons temps rouler, odnosno Let the good times roll. Jedan je život malo za proučavanje historije jazza i bluesa, pogotovo kad niste na izvoru, već hiljadama kilometara daleko od njega. Ali, zajedničke crte uvijek postoje: nesretnu okolnost što pisac ovih redova nije istraživač i izvođač podvrste bluesa koju znamo kao - Mardi Gras. U tom žanru su, praktično, svi zvuci toga dijela svijeta koji su s različitih strana svijeta došli tu – rumba, mambo, calypso, gospel i , dakako, blues.  

Društva koja organiziraju parade i maske na njima zovu se – krewes (kruz), a bal Comus je simbolički kraj svečanosti. Za karneval se, u nekom smislu, može reći da je skup običaja koji je želio sačuvati francusko kulturno – historijsko nasljeđe, tamo gdje je matica izgubila borbu za politički i vojni utjecaj i dominaciju. Krvava prošlost je, tako, egzorcizirana feštom, i ta je tradicija nastavljena do današnjih dana. I dobro je da je tako: sve na svijetu zahtijeva alternativu, i historijsku distancu. 

Sa distance od skoro trideset godina od ratova u Jugoslaviji, moglo bi se reći da su, s nivoa izbora ekskluzivnih historijskih događaja – ako samo za ovu priliku, iz razumljivih razloga, izuzmemo genocid u Srebrenici – dvije stvari odredile sudbinu zemlje iz koje dolazim. Prva je „francuska“, a radi se o posjeti tadašnjeg predsjednika Republike Francoisa Mitteranda Sarajevu, 28. juna 1992. godine. Izabran kao lider evropske zemlje čija procjena može imati najveću težinu, on je moguću intervenciju Ujedinjenih nacija prolongirao, odnosno stavio van razmišljanja: sudeći prema svjedočenju njegova pratioca na tom putu Bernarda Kouchnera, i biografa Michaela Winnocka, napravio je diverziju: nije niti spomenuo agresora, otvaranjem humanitarnog koridora dao je Bošnjacima lažnu nadu, a zapravo spriječio vojnu intervenciju, na koju je Zapad, navodno, bio spreman. Dobio je diplomu počasnog građanina Sarajeva (za koju je jedna Susan Sontag trebala provesti u opkoljenom gradu šest mjeseci) i za nekoliko sati izmanipulirao baš sve strane. U letu natrag kući, poučio je svoga ministra Kouchnera kako „povijest pritišće ovu regiju", te kako je „Europa suočena s njemačkom nestrpljivošću". I da „nekoliko užarenih intelektualaca" (P. Bruckner, A. Finkelkraut, B.H. Levy) neće promijeniti njegovo mišljenje o tome da Francuska nema nikakvog interesa da intervenira protiv srpskih snaga. U institutu koji čuva dokumentaciju o francuskome predsjednika nema fotografija o susretu s Mladićem i Karadžićem u zračnoj luci u Sarajevu. Touche. Kupivši vrijeme za agresora, ostat će crna mrlja u povijesti Zapadnog Balkana, ali ni to, budimo iskreni, nije potrajalo vječno. Nakon Srebrenice, i maltretiranja francuskih vojnika od strane Karadžićeve i Mladićeve vojske, sljedeći francuski predsjednik Jacques Chirac bio je jedan od najgorljivijih zagovornika NATO udara na srpske položaje. Koji su, ruku na srce, došli prekasno da bi Bosnu i Hercegovinu mogli vratiti u „normalan“ kolosijek. Zlo koje je počinjeno, ostavilo je trajne posljedice, i politike koje su dovele do rata su manje ili više još uvijek na vlasti. 

Druga stvar je „engleska“. A riječ je o imenu „Republika Srpska“.  Richard Hoolbroke, glavni mirovni pregovarač i tvorac Daytonskog sporazuma, u svojim je intervjuima nekoliko puta iskazao dvojbu, skoro i kajanje što je dozvolio da se jedan entitet u okviru Bosne i Hercegovine zove državnom nominacijom – Republika Srpska. I u tome je uvijek spominjao inzistiranje engleskog dijela pregovaračkog tima (Owen, Hill) da se taj dio zemlje zove baš tako, i nikako drugačije. Na „zvučnom“ nivou „radi“ kao Republika Austrija, Republika Slovenija, ili Republika Hrvatska. Ona to u suštinskom smislu – (još) nije, nije država, ali njome vlada Milorad Dodik, čovjek čije namjere niko do kraja ne može prozrijeti, ali on, ohrabren podrškom hrvatskog predsjednika Milanovića, poduprt novcima Viktora Orbana, i otvorenom podrškom Vladimiru Putinu, predstavlja neko biće koje bi se moglo naći na maskama krewsa, čudovište sagrađeno od više komponenti, koje neko ko bi mogao, i iz nekih razloga opet ne želi eliminirati, i staviti iza rešetaka, gdje pripada, nego ga stalno unaprijeđuje, i produžava mu život na vlasti. Sve glasniji tračevi iz Bruxellesa da bi „Evropska unija odmah primila Bosnu i Hercegovinu, da nije Republike Srpske“ su, zapravo, nastavak karnevala Mitterandove posjete Sarajevu, izlika da stvari ostanu nepromijenjene. 

Jer, Engleska, odnosno Velika Britanija je izašla iz Evropske unije, ali je čedo njezinih evropskih izaslanika – Republika Srpska, ostala nesmetano živjeti. I živjet će i dalje. Sa ili bez karnevala. Sa ili bez francuskog, ili engleskog prisustva. Neće se promijeniti ništa, dok se ne promijeni sve: sve glasniji planovi Sjedinjenih država da „uredi“ Zapadni Balkan prema zonama utjecaja na liniji Zagreb- Beograd-Tirana, zapravo, znači vraćanje na „fabričke“ postavke, a to je uređenje nasljeđa nakon mira u Brest- Litovsku, što je bio formalni kraj 1. svjetskog rata. Ali, kako znamo nije donio ni trajan, ni pravedan mir. Dvadeset godina od njega, izbio je Drugi svjetski rat, na sličnim premisama svojega prethodnika. U tom scenariju, i skoro potvrđenoj okupaciji Crne Gore od Srbije koja danas traje, i aspiracijama Albanije na dijelove Makedonije, uz, dakako, Kosovo, države na koje se vrši pritisak – BiH, Crna Gora, i Sjeverna Makedonija – formalno bi, možda, mogle nastaviti postojati, ali ne bi imale suštinsku kontrolu nad svojim teritorijama, već bi se njima vladalo iz tri gore spomenuta centra. Treba li napominjati da ni Slovenija, bez obzira na svoju suverenost i fundiranost u Evropskoj uniji, uopće ne bi bila pošteđena tektonskih promjena koje bi se dogodile nakon takvog „prestrojavanja“: U tom smislu, izgleda da su maske već pripremljene: „Otvoreni Balkan“ je, uglavnom, formalizacija ostatka Velike Srbije, „legitimno predstavljanje Hrvata u BiH“ je pretvaranje dijela Bosne i Hercegovine u Republiku Hrvatsku, a u priču Edija Rame da iza „Otvorenog Balkana“ ne stoje Rusi ili Kinezi – je, naprosto, teško povjerovati. 

Slijedeći Hegelovu misao da se historija prvi put događa kao tragedija, ponavlja kao farsa, valja se prisjetiti da bi treći put mogla biti – groteska. Ali, ne u karnevalskom značenju u kojem bi je trebalo posmatrati kao kulturni fenomen, poput onoga u New Orleansu, nego je to reality karneval, kojeg živimo svaki dan. 

I čiji danak plaćamo, bijednim životom na periferiji. 

I životima svoje djece.