Burić, Ahmed: Zweigova i naša Evropa: laž, ta glavna roba današnjeg vremena (2017.)

Ironijom sudbine, ili iz jednostavnih i praktičnih razloga, 1951., manje od decenije od samoubojstva Stefana Zweiga, možda i najevropskijeg pisca 20. stoljeća,  6 evropskih zemalja je odlučilo da ujedini svoju industriju željeza i uglja, i tako započne evropski projekt koji je Zweig dugo za svog života priželjkivao. Istina i bog, organizacija utemeljena  na tako prozaičnim temeljima nikada ne bi zadovoljila tako sofistiticiran, estetski zahtjevan i profinjen duh kakav je bio Zweigov, a iskreno - Bruxelles nikada neće biti ondašnji Beč: evropski palamentarci koji se uporedo s nezarađenim dnevnicama sunčaju na terasama nisu Gropius, Mahler, Kokoschka, Schiele, Josef Roth, Odon Von Horvath ili Freud. Ali, moglo bi se, ipak reći da se Evropska unija trudi da barem birokratskim putem ostvari ono što se Zweig trudio da napravi preko obrazovanja i kulture: učiniti rat između Francuske i Njemačke ne samo nezamislivim, nego nemogućim. Ali, vjesnici rata su tu. 

Na pariškoj željezničkoj stanici Gare Du Nord su tri vrste osiguranja: ljubazni policajac u civilu koji se ovlaš, tako francuski, raspituje o razlogu puta za Bruxelles, kontrolor – revizor s Maghreba u uniformi željeznica koja “baca” na policijsku i koji glasno, čuvajući svoj posao i podvlačeći sigurnost putnika govori instrukcije za put, i vojnici s dugim cijevima, od kojih pogled i pažnju odmah hvata afroevropljanin, s dreadlocksima – imageom podsjeća na nekog od nogometaša, kao Bakari Sagna, s puškom i pištoljem. Oni su tu da spriječe terorizam, ali jeste li čuli da je ijedan vojnik ili policajac na licu mjesta spriječio teroristički napad? Ne. A te nogometaše s dugim cijevima, to je, zapravo ono što su teroristi htjeli. Da se niko od nas ne osjeća sigurnim, dok uživamo u blagodetima Evrope. Tako Evropa danas postaje ringišpil sa mogućim fatalnim završetkom. Samoposluga koja u svakom trenutku može eksplodirati.       

Ocvale udavače na evropskim vratima

Oni koji su zahvaćeni vrtlogom velikih historijskih promjena nikada nisu svjesni da su prvi kojih se te promjene tiču. Donald Tusk - pravi maneken onoga u šta se post – komunistička sebičnost pretvorila, stavljajući građansku masku na lice nacionalističkog populizma, za predstavu oslobađanja od komunizma - sada žali zbog fatalizma u koji su upali umjereni političari danas pred prijetnjom populizma. Prvo se učini sve neprirodno – postave se žice, izglasaju se rigorozni zakoni i pravila – a onda se svaki potez normalizacije slavi, i divimo se prirodnom. Uz prijetnju da se stvari uvijek vrate na početak, na točku s koje se teško kreće naprijed. U evropsku se porodicu teško ulazi, nove države poput ocvalih seoskih udavača stoje u redu, dok ih se ne izabere da pristupe vlastelinskom domu u Bruxellesu. Samo ih nemojte, te nevjeste obučene u anahrone patrijarhe svojih posjeda, pitati što je njihova zemlja učinila za Evropu i njezinu porodicu. U najboljem slučaju dobićete prijekoran pogled. U najgorem – može vas stići i nasilje. Teško je gledati u šta su se prometnula gibanja protiv Željezne zavjese. Ispalo je da je glavni motiv bila identitarna, nacionalna identifikacija, u suštini maska za lukrativnu pohlepu. A ne, kako su neki od nas naivno mislili,  vapaj za građanskom, osnovnom slobodom.

No, Evropa nije mogla spriječiti ono što će se pojaviti kao rezultat sklanjanja pogleda s problema. Ulaskom u Evropsku uniju političke prakse su se radikalizirale: u Slovačkoj, u Hrvatskoj, u Poljskoj, u Mađarskoj, u Češkoj, u Sloveniji, narasta netrpeljivost prema Drugome, javni se prostor pomjera u restriktivnom pravcu, narastaju kriminalne elite… Smanjuje se broj onih koji doista mogu nešto dati.         

“Pišite o onome što znate”, rekao je jednom mladom piscu Danilo Kiš. I imao, nedvojbeno, pravo. Što jedan mali, beznačajni pjesnik i kroničar može znati o Evropi. Ono što je čitao? Kod Rotha? Kod Zweiga? Kod Krleže? Kod Crnjanskog? Kod Andrića? Kod Koneskog? Kako ste rekli, Kowalskog… Izreknete li glasno dilemu s druge strane ćete naići uglavnom na nerazumijevanje. U ovakvom svijetu bivanje apatridom postaje etička potreba. Ne znam puno o Evropi, nominalno joj i ne pripadam, ali imam biografiju u njoj.

To može biti  i uglavnom jeste neprijatno. Jer, druga strana laže. Za laž se može reći da o njoj nešto znam: moj je život, zapravo, povijest odbrane od ideoloških obmana. Prva, komunistička, kao da je bila lakša jer su njezine granice bile vidljive. Danas, osim vidljivih granica koje se par desetina kilometara od nas čuvaju najstrožije u posljednjih deset godina, postoje one nevidljive, hologramske, biotičke, prenesene na druge vidove ljudskoga kretanja. Laž ima tisuću lica, ali u osnovi jedan, plitak cilj.  

Lažimo se, bar još malo

Je li laž prirodna ili neprirodna? Dolazim iz zemlje čiji najviši predstavnici lažu svoje narode oko sudbine žalbe na presudu o učestvovanju Srbije u agresiji na Bosnu i Hercegivinu, i genocid u Srebrenici. Najviši predstavnici drugog naroda taj genocid negiraju. O čemu se više može lagati? Dok, recimo, Marie Le Pen svoj posljednji govor pred predsjedničke izbore prepisauje od drugog kandidata desnice Francoise Fillona, ona vjerojatno misli da ne radi ništa loše. Kad vas neko laže, nije nužno da vas hoće prevariti. On ili ona doista misle to što govore, najčešće vjeruju u to. To nas dovodi u prostor u kojem je irelevantno govori li se istina ili laž: psihološki ili moralno, dovedeni smo u prostor “alternativnih činjenica” u kojem je baš sve podložno reviziji i patronizirajućem, utilitarnom saopštavanju činjenice. Utilitarnom, iz diskursa onoga ko činjenice saopštava. Ipak, valja zabilježiti da je ona, uz svo svoju nepodnošljivost, osvojila skoro trideset posto glasova. Sasvim solidan kapital za sljedeće izbore, zar ne?

Kod nas se laže kao malo gdje drugdje. Laže se o svemu: o evropskim vrijednostima, o vitalnim nacionalnim interesima, čak i o reviziji presude za genocide. Napravljena po administrativnom uzoru Belgije, Bosna i Hercegovina je ispred vrata  evropske porodice i u njoj, polugama straha i nasljeđem  agresivnosti, vladaju one snage koje su i dovele do rata prije dvadeset i pet godina. Da li je Jugoslavija bila laž? Možda, u dobroj mjeri u ekonomskom i ideološkom smislu jeste stajala na klimavim nogama, ali u kakvom je stanju današnji svijet? Ništa boljem, reklo bi se, nego što je bila Jugoslavija, a u nekim segmentima i puno gorem. Ideologiju je zamijenila bešćutnost: ono što je Zweig osjetio da nadolazi kao sudbina Evrope, mi smo već proživjeli, i barem se možemo pohvaliti da smo u nečemu bili prvi. U narastanju populizma koji podgrijava najniže strasti, jer ne nudi nikakvu alternativu.

Alternativu su, u duhu prosvjetiteljstva, mogli ponuditi intelektualci, ali oni su se, uglavnom, iznajmili novim “elitama.” Podijeljeni u dvije grupe, reality zvijezde informativnih emisija (manjina, u kojoj, djelomično, i sam figuriram) i sekta tragača za nacionalnom srećom (većina). Infotainment u koje  sudjelujemo je manjkav, ali nije totalna laž, on je samo, kao u luna parku, manje ili više iskrivljeno ogledalo koje poljepšava ili poružnjava, zavisi koliko ste objektivni prema sebi, našu, ionako lošu sliku. Nacionalna sreća je uvijek laž, ali to ne spriječava većinu da u njoj traži raj.

Naizged udobno i lijepo misliti je da si bolji jer pripadaš određenoj grupi ljudi, pogotovo ako još posjedujete i ‘validne’, poželjne dokumente: dosta jugoslovenske prepotencije dolazilo je od činjenice da su njezini građani imali “jak” pasoš, takva je bila konjuktura, ali se takva misao često razbije pri prvom ozbiljnom testu realnosti. U svojim beskrajnim putovanjima išao sam od Beograda do Sarajeva, kombijem privatne agencije koja skraćuje besmisleno duge puteve vozova i autobusa.

Trojica belgijskih studenata koji govore na francuskom, u obilasku Nove Evrope prije polaska na studije, i Amerikanac obrijane glave, kao sa reality showa preživljavanja na Discoveryju. Obrijan, glasan, samosvjestan, spreman za sve uvjete. Nije zadovoljan uslugom, vozaču se obraća na granici uvrede. Polako postaje idol studentima koji u njemu vide ostvarenje Foxovog Zapada, osiguranu jedinku u novom nastavku operacije Pustinska oluja. Obraća mi se, stajem u odbranu vozača, koji je mlad, preplašen, i ne zna engleski. I na dnu je srpskog privatizacijskog lanca, što nikako nije ugodna pozicija. Kandidat za narodnog heroja iz Pustinjske oluje odmah me proglašava dijelom kompanije, u njegovom svijetu ne štitiš nikoga ako nemaš direktu korist od toga. Možda moja hinjena mirnoća odaje sklonost KGB-u.

On, sigurno, misli da sam ruski špijun. Studenti nisu sposobni relativizirati moju poziciju, oni već dugo ne poznaju granice, a ja sam  - bez želje za poređenjem, jer bi svako takvo bilo na moju štetu – poput Zweiga i Tomizze, neko s granice, izvan nje. Neko kome (ne)ugodna pozicija outsidera daje privilegiju da tu i tamo uhvati jasnu sliku određenih promjena. Amerikanac misli da zna više nego što zapravo zna, Evropljani možda znaju, ali nisu sposobni da vide ono očigledno, a naš čovjek vjeruje samo u ono što vidi, a vidio je – malo.  Mi koj, s ove strane sumnjamo skoro da nemamo pravo izreći skepsu, jer formalno nismo dio carstva.

Od kojeg bi moralo postojati bolje. Ali, mi ga još uvijek, ne možemo vidjeti. Zbog laži, koja je svaki dan, tu ispred nas. I zbog naše nemogućnosti da joj se jednom prestanemo umiljavati.  Misleći da je, možda, možemo prodati. Jer, jedina prava roba proizvodnje koja to nije je – laž. Ostaje li nam još nešto drugo? Imamo li izbora?

Uvijek imamo. Odnosno, dotke dok imamo sebe.