Milan Rakovac, pisatelj, pesnik, novinar (1939, Rahovci pri Poreču). Osnovno šolo in gimnazijo obiskoval v Pulju in Zagrebu. Diplomiral na Vojaški pomorski akademiji v Splitu. Po kratki karieri v mornarici politično deluje v Pulju in na Reki. Bil je glavni urednik puljskega dnevnika Glas Istre. Do upokojitve urednik v dokumentarnem programu Hrvaške televizije. Urednik in avtor prodornih dokumentarnih filmov, reportaž in intervjujev.  Trajno prisoten v javnem in kulturnem življenju s temami istarske in širše “jadranske” identitete, mej, hrvaško-italijansko-slovenskih odnosov, zgodovine fašizma in antifašizma. Aktiven v  projektih Čakavskega sabora, Matice hrvatske, Društva hrvaških književnikov in Hrvaškega društva pisateljev. Član uredništev revij Istra, Nova Istra in La Battana, kolumnist Glasa Istre, Primorskih novic, Primorskega dnevnika, Lavoce del popolo in dr. Pobudnik in programski vodja Mednarodnih obmejnih srečanj Forum Tomizza (Umag, Koper, Trst). Soavtor ali avtor monografij, glasbenih besedil, prevajalec iz italijanščine (F. Tomizza, Bolji život; P. Parovel, Izbrisani identitet, A. Vivante, Jadranski iredentizam i dr.). Avtor scenarija za filme režiserja V. Fulgosija Grgo gre u Pazin (Televizija Zagreb, 1983) in Na istarski način (Adria film, Zagreb, 1986). Več njegovih besedil je gledališko uprizorjenih ‘Riva i druži, Blak, Sliparija…).

Milan Rakovac se je ideološko oblikoval na stiku dediščine istrsko-narodnjaškega in komunističnega antifašizma ter vrednot liberalne demokracije in multikulturalizma, ob anarhističnih obratih in kritiki neoliberalne  paradigme, pri tem pa ostal edennajpomembnejših zagovornikov medkulturnega dialoga in kritik nacionalističnih redukcij tako v Istri kot tudi v širšem prostoru nekdanje Jugoslavije. Kot literarni ustvarjalec in družbeni komentator se je R. oblikoval ob bralskih obsesijah svoje generacije šestdesetih let dvajsetega stoletja, na valovih ameriškega zrelega modernizma (realizem, tok zavesti in  socialni pesimizem Johna Dos Passosa) in tradicije domačih prevladujočih predelav ekspresionistične avantgarde (Krleža in drugi, vse do slovarja t. i. proze v kavbojkah), pri čemer je z regionalno zavzetostjo in jezikovnimi izbori zavaroval svoj izdvojen položaj v korpusu sodobne hrvaške književnosti. S forsiranjem neoavantgardne (ali blago konkretistične) izkušnje jezika je razdelal lastni in podedovani narečni izraz, pri čemer se je tako v poeziji kot tudi v prozi spustil v igro, kalambur, invencijo. Provokacija, slojevita jezikovna igra, (re)konstrukcija hibridne obmejnosti, grenka humornost v analizi usode “malega” posameznika v objemu “velike” zgodovine ter politična intervencija v polje književnosti ostajajo njegove trajne literarne teme. 

Doslej objavil: Haluj ili Sunce je ditesino zlatno (roman), Pulj 1986. (knjiga vsebuje tudi scensko igro Politeama ili lokalno-globalni patatrac), Priko Učke (poezija, eseji, potopisi, zapisi), Pulk – Reka 1980, ‘Riva i druži ili, caco su nassa dizza (roman), Zagreb 1983. [1982.], ‘Riva i druži ili, caco su nassa dizza (roman; druga, dopolnjena izdaja), Pulj 1984, Sik (pesmi), Reka 1980, Sliparija (roman), Zagreb, 1986, Snovid (roman), Zagreb, 1987, Istragram: štorije i uganke (kratke zgodbe),Zagreb, 2000, Sliparija (obnovljeno), Pula, 2004., Cha for kids, Zagreb, 2004., La Triestina (roman), Rijeka, 2006, Kvarnerski otočni lucidar (zbirka polihistoričnih esejev in glos), Zagreb, 2006. Besida priletuća (poezija), Zagreb, 2009, Sinovi Istre  (eseji), Pula, 2011, Izbrano delo, Zagreb, 2015, Daša: spomenar Zagreb, 2018, Adrijanske kartoline, Reka, 2020, Slovo Bosni, Reka, 2023, Kužina prvanja, Reka, 2025.

(Aljoša Pužar)

Fulvio Tomizza: “Non è stata peraltro la singolarità di un destino privato a invogliarmi a questa specie di autobiografia esasperata, quanto la consapevolezza che questo cammino solitario aveva dovuto far sempre i conti (fino ad esserne intimamente condizionato) con la recente storia di una città al confine, contesa da due Paesi di formazione e di ideologia diverse, che fungevano a loro volta da avamposti di due emisferi antitetici, l’occidentale e quello dell’Est europeo. Antitetici a oltranza ma anche compenetrabili, e a volte addirittura in collusione, se visti da una città composita come Trieste e, in particolare, se soppesati in un persistente odio-amore da uno come me, nato in un paesino dell’interno, italiano e slavo, cattolico e pagano, padronale e proletario.”

Sanja Roić: „Čitali smo romane odrastanja, prepoznavali povijesne događaje ispod pripovjedne mreže poznatih i manje poznatih domaćih i stranih pisaca, doživjeli smo i mi, rođeni poslije Drugog svjetskog rata, nove promjene granica, društava i obrate pojedinaca. Pa ipak nas Stablo snova Fulvija Tomizze nemalo iznenađuje i izmješta iz naših uvriježenih čitalačkih i interpretativnih navika već od same posvete koja prethodi romanu, tri stiha iz VI. knjige Vergilijeve Eneide koju su nekada dječaci u bogoslovnim zavodima čitali u originalu, a tumačili su im je strogi vjeroučitelji. No dječak je upamtio i ponio sa sobom u odrasli život sliku sjenovitog brijesta (zanimljivo, u Istri je ‘briest’ bila i talijanska i ilirska, hrvatska riječ, o čemu je pisao Pietro Stankovich, svećenik i polihistor s prijelaza iz 18. u 19. stoljeće), brijesta koji svojim granama, na kojim navodno obitavaju snovi, obgrljuje okolni svijet. Je li taj briest/brijest u dječakovoj svijesti ostao upamćen kao domaće, istarsko stablo s jednog od polja njegove nekadašnje obitelji iz Juricana?

Tomizzin roman Stablo snova koji napokon, poslije gotovo šest desetljeća, imamo i na hrvatskom jeziku, kompleksna je knjiga koja, poput ranije Istarske trilogije, nije bila dobrodošla u zbilju s ove naše strane granice. Odmagalo je to što su godine o kojima pripovijeda turbulentno desetljeće između 1945. i 1955., a nije pomoglo ni to što je roman Peto godišnje doba, koji mu prethodi i čija radnja završava u jesen 1944., u nas preveden 1990. u jednoj manje vidljivoj zagrebačkoj ediciji namijenjenoj mladima. Znamo da je tek Bolji život, ovjenčan 1977. najvišom talijanskom književnom nagradom Strega i austrijskom Državnom nagradom za evropsku književnost 1979., Istraninu i Tršćaninu Tomizzi otvorio vrata u našu kulturu.

     Zasluga je Gradske knjižnice Umag što nakon prve, Istarske trilogije (Materada, Djevojka iz Petrovije, Bagremova šuma) posjedujemo sada na hrvatskom i drugu trilogiju čiji je protagonist književni lik Stefano Marcovich iz Juricana. Prva knjiga, Peto godišnje doba, otvara se njegovim djetinjstvom, napisana je u trećem licu i završava dječakovim pogledom na zavičaj iz autobusa kojim je krenuo u bogoslovni zavod, a nastavlja se dolaskom u taj zavod i godinama proteklim u različitim gradovima sve do njegove zrelosti i prve mladosti u Stablu snova. Taj je roman pak napisan u prvom licu kao svojevrsna “očajnička autobiografija”, zapravo metaautobiografija, jer su protagonist i osobe oko njega književni likovi, a i stvarni su događaji slobodno interpretirani. Kritika je visoko ocijenila to Tomizzino djelo, a 1969., godine kad je objavljen, ovjenčan je uglednom talijanskom književnom nagradom Viareggio. Druga trilogija završava događajima iz Stefanove zrele mladosti koja se odvija u Trstu, Miriaminom gradu. Napisan je također u prvom licu i objavljen 1972., a u nas je preveden 2016.

     U svome vremenu roman Stablo snova djelovao je poput paralelnog Novog vala u svijetu filma: donosi obračun s ocem koji se našao na krivoj strani povijesti, hrabar iskorak mladog protagonista na tragu evropskih događaja iz ’68., poveznice s Kafkom i Freudom, secira povijesne obrate u desetljeću između ’45. i ’55.  ključne za prostor i sudbinu stanovnika oko talijanske istočne granice. Zaplet se oslanja na proteklo razdoblje fašizma u istarskom selu sagledano očima djeteta Stefana u romanu koji mu prethodi, Petom godišnjem dobu, da bi se nastavio kroz njegovo školovanje, jedino moguće dječacima sa sela, u bogoslovnim zavodima u pograničnim gradovima Kopru i Gorici. Stefanov spoznajni i intelektualni razvoj odvest će ga na stranu dotad obespravljenih, u novom vremenu ne samo antagonista nego i tužitelja njegova oca, krivca, ali i žrtve i mučenika u sinovim očima. Taj se tragični obrat prepleće s povijesnim događajima vezanim za njihov zavičajni prostor nakon 1945.: ruralni stanovnici zapadne Istre, svojim drevnim podrijetlom Slaveni, a za venecijanske, austrijske i talijanske fašističke uprave nasilno izmijenjenih osobnih imena i sa zabranom uporabe “slavenskog“ jezika, suočeni s novim podjelama i novim opasnostima oko novouspostavljene granične crte, podijelit će se na one koji prihvaćaju novi režim i one koji se masovnom odlukom spremaju napustiti zavičaj nakon Pariškog mirovnog sporazuma 1947. i Londonskog memoranduma 1954.”

Knjigo posvečamo Fulviju Tomizzi in tudi ostalim našim dragim udeležencem in sodelavcem, ki jih ni več z nami, vendar pa bosta njihov lik in delo še naprej živela z nami v tej publikaciji in v svetlobi svečanosti naših srečanj.

SADRŽAJ /INDICE / VSEBINA

Predgovor / Prefazione

MILAN RAKOVAC: SYNTHESIS TOMIZZIANA / SINTESI TOMIZZIANA

20×20: 20 TEKSTOVA 20 AUTORA / 20 TESTI 20 AUTORI / 20 BESEDIL 20 AVTORJEV

1. ALJOŠA PUŽAR: Nož u stolu i voda do grla: bilješke o strahu
2. FRANCO JURI: Coraggio
3. URŠULA LIPOVEC ČEBRON: Refleksija vseslovenskih vstaj: zapiski iz terena
4. SREĆKO HORVAT: Prema europskom apartheidu: primjer Italije
5. FRANCESCA ROLANDI: Post verità e migrazioni tra passato e presente a cavallo dell’Adriatico
6. GORAN VOJNOVIĆ: Post skriptum o iluzionistih in utopistih
7. ZLATKO PAKOVIĆ: O utemeljenju laži
8. STEFANO LUSA: Arcipelago Europa
9. MARCEL ŠTEFANČIĆ JR: Muzej ultimativne meje
10. BORIS BUDEN: Granica jedne iluzije
11. LÁSZLÓ VÉGEL: Na novim europskim zidovima i ogradama vijore bijele zastave
12. IVA KOSMOS: O naratologiji azila: med sovražnim govorom in politiko sočutja
13. FERIDA DURAKOVIĆ: Na rampi
14. ARIAN LEKA: Brisanje Drugog s meteorološke karte
15. ERVIN HLADNIK MILHARČIČ: Slavoloki zmage
16. AHMED BURIĆ: Zweigova i naša Evropa: laž, ta glavna roba današnjeg vremena
17. NELIDA MILANI: Fulvio Tomizza: passaggi di frontiera
18. MARKO SOSIČ: Kot da jo živim
19. ULDERICO BERNARDI: Valori e identità nell’impegno di Fulvio Tomizza
20. SANJA ROIĆ: Tomizza istarski fantastičar

ARCHIVIUM TOMIZZIANA

1. Fulvio Tomizza
2. Prešli u bolji život, ostaju s nama / Passarono a miglior vita, restano con noi / Prešli v boljše življenje, ostajajo z nami

PATRIZIA VASCOTTO (1955. – 2018.): L’eredità di uno scrittore – Fulvio Tomizza

CIRIL ZLOBEC (1925. – 2018.): Fulvio Tomizza, pisatelj in prijatelj

ARSEN DEDIĆ (1938. – 2015.) / Milan Rakovac: Pjesme za Arsena i Fulvija

GIUSEPPE ROTA (1936. – 2015.): Testimonianze: I migliori anni della nostra vita

MARINO VOCCI (1950. – 2017.): Fulvio Tomizza

DAŠA DRNDIĆ (1946. – 2018.): Fašizam, danas

PREDRAG LUCIĆ (1964. – 2018.): Giro di Croazia; Jadranska tolerantna popevka; Melodije slovenskog Jadrana

ALFREDO LACOSEGLIAZ (1953. – 2016.): Col cuore in man

IVO VRTARIĆ (1949. – 2012.): Fascio rosso

MATE ČVRLJAK (1934. – 2018.): Fulvio Tomizza, bista / busto

3. NEVEN UŠUMOVIĆ: Forum Tomizza – kratka povijest manifestacije / cenni storici / kratka zgodovina
4. Sudionici Simpozija i teme / Partecipanti del Convegno e temmi / Udeleženci Simpozija in teme
5. LAPIS HISTRIAE 2006 – 2019
6. Bibliografija i filmografija / Bibliografia e filmografia
7. Kronologija / Cronologia