Franco Juri (Koper, 1956) je bivši slovenski politik in geograf, jezikoslovec in karikaturist. Od leta 2013 do upokojitve leta 2025 je bil direktor Pomorskega muzeja Sergej Mašera v Piranu. Širši javnosti je znan tudi kot glasbenik (član skupine Istranova), karikaturist (v preteklosti je objavljal tudi v pomembnih časopisih, kot so Delo, Dnevnik in Primorske novice), bil pa je tudi poslanec Državnega zbora Republike Slovenije, državni sekretar ter veleposlanik v Španiji in na Kubi. Roman Vrnitev v Las Hurdes (izdan leta 2008) je povezan prav z njegovo špansko izkušnjo. Franco Juri je bil tudi soustanovitelj civilne pobude Skupina 88, ustanovljene z namenom spodbujanja demokratizacije v okviru italijanske manjšine in jugoslovanske družbe nasploh.

Francesca Rolandi (Milano) doktorirala je na slavistici Sveučilišta u Torinu 2012. godine. Dobila je različite stipendije u Ljubljani, Grazu i Napulju. Bila je i istraživačica na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Rijeci u okviru programa Newfelpro. Objavila je knjigu “Con ventiquattromila baci: l’influenza della cultura di massa italiana in Jugoslavia (1955-1965)” (Bologna, 2015.) u kojoj se bavi utjecajem talijanske popularne kulture na jugoslavensku popularnu kulturu u razdoblju od 1955. do 1965. godine. Rolandi je za ovo istraživanje dobila nagradu »Vinka Kitarović« Sveučilišta u Bologni. Jedna je od urednica časopisa Q Code Magazine.

Majda Širca Ravnikar (1953) je umetnostna zgodovinarka, novinarka, publicistka, urednica oddaj o kulturi, avtorica številnih kritiških in teoretskih zapisov s področja filma, avdiovizualne kulture in humanistike, med njimi mesečnih televizijskih dokumentarnih oddaj Povečava – Blow up (1989–1997), ki so filmsko umetnost interpretirale v sociološkem, kulturološkem, antropološkem in historičnem vidiku družbenih razmerij. Ob razstavi v Obalnih galerijah v Piranu (2015) je izšla njena publikacija Piran v filmu, koprodukcijski časi Slovenije. Bila je poslanka državnega zbora, državna sekretarka in ministrica za kulturo, od leta 2012 pa je zaposlena v dokumentarnem programu RTV Slovenija, kjer je v zadnjih letih ustvarila avtorske dokumentarne filme Alfred & Sofie, Epilog:MIR, Ženska, Sedem grehov in vrlin, Druga koža in Devet krogov nekega raja.

Piero Purini Purich (Trst, 1968.), diplomirao je suvremenu povijest na Sveučilištu u Trstu, pod mentorstvom prof. Jože Pirjeveca. Nakon toga, pohađao je postdiplomske tečajeve usavršavanja na Sveučilištu u Ljubljani, a doktorirao je na Sveučilištu u Klagenfurtu pod mentorstvom prof. Karla Stuhlpfarrera. Bavi se pretežno migracijskim pokretima, kretanjima populacija i pitanjima vezanim za identitet i nacionalnu pripadnost: činjenica da je studirao u Italiji, Sloveniji i Austriji, omogućila mu je da povijest jedne etnički složene regije poput Julijske krajine jasnije sagleda u međunarodnom i europskom kontekstu. Osim mnogobrojnih članaka tiskanih u talijanskim, austrijskim, hrvatskim i švedskim časopisima, Purini je i autor knjiga “Trieste 1954-1963. Dal Governo Militare Alleato alla Regione Friuli-Venezia Giulia” (Trieste, Circolo per gli studi sociali Virgil Šček – Krožek za družbena vprašanja Virgil Šček, 1995.) i “Metamorfosi etniche. I cambiamenti di popolazione a Trieste, Gorizia, Fiume e in Istria. 1914-1975” (Kappa Vu, Udine, 2010.). Zanimanju povjesničara pridodaje i ono glazbenika.

Marina Šur Puhlovski (1948., Zagreb), pjesnikinja i prozaistica. Diplomirala je komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bavila se novinarstvom, pisala je književne kritike, a vrlo rano počinje djelovati kao samostalna umjetnica. Kao spisateljica, razišla se s generacijom borgesovaca, odnosno s postmodernističkim tendencijama u književnosti, pa je marginalizirana. Prve romane i zbirke priča objavljuje počev od 1991. (iako su sve bile napisane ranije) i do sada je objavila dvadesetak knjiga. Radnja njezinih proznih tekstova smještena je u Zagreb (većinom u razdoblju socijalizma), a posebno je zaokupljena formiranjem osobnosti i ženskim unutarnjim svijetom. U kritičkim ogledima i esejima bavi se promišljanjem književnosti općenito, kao i vlastitim pisanjem (“Zapisi s koljena”, “Antipojmovnik”, “Dnevnik izdržljivosti”). Za svoje kratke priče dobila je nekoliko nagrada; 2015. dobila je nagradu “Zvane Črnja” za najbolju knjigu eseja ( knjiga “Književnost me iznevjerila”), a nagradu VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman, “Divljakuša”, 2018. godine. Izdvajamo još sljedeća njezina djela: “Trojanska kobila” (1991.),”Ništarija” (1999.), “Orada” (2002.), “Nesanica” (2007.), “Ljubav” (2010.), “Igrač” (2017.) i “Treći život druge violine (pripovijesti)” (2019.).

Aida Bagić (1965), hrvaška pesnica, je je diplomirala iz obče lingvistike in filozofije na filozofski fakulteti v Zagrebu in magistrirala iz političnih znanosti na Univerzi Massachusetts. Objavila je zbirko poezije Ako se zovem Sylvia (Aora, Zagreb, 2007) in Tijela su laka meta (Mala zvona, Zagreb, 2014) ter zbirko kratke proze Znam li ja gdje živim (Zoro, Zagreb, 2012). Veseli jo spodbujati radovednost in spontanost ustvarjalnega uma v sebi in drugih. Je udeleženka šole za integrativni osebni razvoj in terapevtsko delo Centra za integrativni razvoj v Zagrebu.

Velibor Čolić (1964), avtor, ki je bil rojen v Bosni in Hercegovini, ustvarja pa v francoščini, je, kot so zapisali na spletni strani založbe Goga, »študiral jugoslovansko književnost v Sarajevu, dokler ni leta 1992 zaprosil za status begunca v Franciji. Čeprav je že pred vojno objavljal svojo prozo v vidnih jugoslovanskih revijah, je pravo pisateljsko slavo dosegel v Franciji, kjer danes velja za enega najvidnejših frankofonih avtorjev.« Leta 2018 je pri založbi Goga v slovenskem prevodu izšel njegov roman Sarajevski omnibus, literarizirani portret Sarajeva, v katerem je poskušal, »da bi v zgodovino mesta, katerega prebivalci so veliko večino zadnjih petih stoletij živeli v mirnem sožitju, zapisal tudi tiste, ki so mesto gradili, ne le rušili.«

Boris Dežulović (1964.) splitski je novinar i književnik. S Viktorom Ivančićem i Lucićem pokrenuo je legendarni tjednik Feral Tribune, koji je svojom beskompromisnom satiričnošću obilježio hrvatski medijski prostor devedesetih. Za suptilan, interžanrovski roman “Christkind” (2003.) o Zlu (i kako ga spriječiti) nagrađen je Nagradom Jutarnjeg lista, u to vrijeme najvažnijom hrvatskom književnom nagradom. Do 2007. godine vrlo je uspješno isprobao nekoliko književnih rodova: objavio je zbirku pjesama “Pjesme iz Lore” (2005.), roman “Jebo sad hiljadu dinara” (2005.) i zbirku priča “Poglavnikova bakterija” (2007.). Jedan od najcjenjenijih i najčitanijih novinara na području bivše Jugoslavije, poznat po ironičnim, začudno duhovitim i lucidnim kolumnama.