Dežulović, Boris: Pasmaterada: hrabrost ili sloboda (2019.)

U Tomizzinom romanu „Bolji život“, literarnoj kronici župe Materada, ima ona jedna posve nevažna, usputna rečenica, fragment iz kratkog i potresnog zapisa crkvenjaka i kroničara Martina Kružića o nekom Pierinu Codanu, što je nakon rata iz istarskog Vrha preselio kod sestre u Trst, pa se u vlastitom životu zatekao kao u zatočeništvu. „Nije imao hrabrosti da se pokupi i da jednom zauvijek ode“, piše Tomizzin kroničar o nesretniku koji je iz svog života na koncu pobjegao samoubojstvom.

„Nije imao hrabrosti da se pokupi i da jednom zauvijek ode.“

Fulvio Tomizza cijelim svojim životom i djelom pripada prostoru kojega je povijest vazda dijelila među carevima, vojskovođama i ratnim pobjednicima, da bi naše vrijeme dočekao podijeljen na tri države, tri kulture i tri jezika. Ta tromeđa je prostor na kojemu su svoje teške migrantske živote - mijenjajući i jezike i običaje i državne praznike i vlastita imena - ljudi stoga znali čitave proživjeti i ne pomaknuvši se sa svoga ognjišta. Nekad su za svojima bježali preko novih granica, nekad sve svoje ostavljali ostajući pod vlastitim krovom. Nigdje kao ovdje nema toliko emigranata svojih na svome, i starosjedioca u egzilu.

Dvije su stoga vrste hrabrosti u župljana Tomizzine Materade, dva su im oblika hrabrosti podjednako preostajala i nedostajala: hrabrost da se ode, i hrabrost da se ostane. I kao što je za nesretnog Pierina Codana zapisao kako „nije imao hrabrosti da se pokupi i da jednom zauvijek ode“, mogao je kroničar Martin i za Franka Kozlovića, recimo - junaka prvog Tomizzinog romana, „Materade“ - zapisati kako „nije imao hrabrosti da se sakupi i da jednom zauvijek ostane“. Ovdje se te dvije hrabrosti ionako nikad nisu isključivale. A od nesreće ljudi koji nisu imali ni hrabrosti da odu, ni hrabrosti da ostanu, veća je valjda bila još samo nesreća onih koji su imali obje.

Povijest je ovdje i narodni jezik obogatila riječju za ljude koji su birali između otići i ostati: optanti – Talijani, ali i Hrvati i Slovenci koji su nakon Drugog svjetskog rata i Tršćanske krize mogli birati između dvije opcije, talijanskog i jugoslavenskog državljanstva - nisu ništa drugo doli ljudi koji su optirali između hrabrosti za odlazak i straha od ostanka.

Nigdje te hrabrosti i strahovi nisu sačuvani kao u tom jeziku, u tim jezicima, u kojima se optanti jednako ispraćaju i dočekuju, jednako govore i pišu, i jednako razumiju. Egzil Fulvija Tomizze jest egzil u vlastitom jeziku. „On piše na talijanskom, ali razmišlja na hrvatskom“, zapisat će 1961. o mladom, dvadesetpetogodišnjem debitantu i njegovom prvijencu „Materada“ književni kritičar L'Espressa, čuveni Paolo Milano. U tom egzilu pisac će ostati cijeli život. „Romanom 'Materada' Fulvio Tomizza ulazi u red već stasalih mladih spisatelja“, konstatira Paolo Milano, pa dodaje: „Što će ubuduće pisati? Vjerujem, sasvim drugačije knjige. Posvetivši joj tako pomnu uspomenu, rekao bih da se Tomizza oprostio od Materade.“

Kakav kolosalan zajeb velikog kritičara! Stasali mladi spisatelj nakon toga napisao je još dva romana Istarske trilogije, pa još divne tri knjige autobiografske trilogije, pa i spomenutu kroniku Materade, sve do kraja svog života pišući Materadu, i ništa drugo osim Materade, nikad se zapravo ne oprostivši od nje. Je li veliki Milano precijenio Tomizzinu „hrabrost da se pokupi i da jednom zauvijek ode“? Ili je pak podcijenio njegovu hrabrost da se sakupi i jednom zauvijek – ostane?

U tom unutrašnjem egzilu, baš poput nesretnika iz svojih kronika, Fulvio Tomizza će, eto, ostati cijeli život. Bio je preko granice, bio je tamo kod svojih, govorio je i pisao njihovim svojim jezikom, pa ipak u tom jeziku, u tom pisanju - u pisanju, baš kao i u prostoru – ostao migrant, jednako imigrant i emigrant. Kako čovjek može biti migrant u vlastitom jeziku?

E, o tome ponešto znam: o usudu ljudi kojima drugi crtaju granice.

Život u granicama jezika, naime - a svima koji pišu jezik je zavičaj, domovina i Materada – nije suštinski drugačiji od života u granicama prostora. Osim što je potonji, kako je davno otkrio dobri stari Oscar Wilde, tek bijedno oponašanje onoga proživljenog u jeziku. Pri tom ne mislim na jezik kao etničku odrednicu, već kao etičku. Najzad, ni izbor zlosretnog Franka Kozlovića nije bio etnički, već etički: nije on napustio Materadu zbog porijekla, već zbog nepravde. A u takvom izboru i takvom pisanju nema talijanskog i hrvatskog, nema velikog i malog jezika: sve što se može napisati na talijanskom, može se misliti i na hrvatskom.

Razmišljao sam o tome čitajući ovih dana ponovo Tomizzu: život u granicama, život u pograničnoj zoni i život preko granice, hrabrost da se prijeđe granica ili hrabrost da se ostane, nije li to zapravo usud svakog tko živi pišući?

Tršćanska kriza, iz koje je cijelo Tomizzino iskustvo i njegov kasniji život, nama – koji u pisanju živimo danas – nije bila poslije rata, nego neposredno pred rat i u samom ratu, slavnih devedesetih, kad su u jeziku, pisanju i razmišljanju iscrtane nove, službene i vrlo državne, granice koje se ne smiju prijeći. Nove su nam granice bile pak mnogo bliže od starih, i piscu ili novinaru bile su tek jednu prosto proširenu rečenicu daleko. I da: u tome tijesnom, mračnom, vlažnom i klaustrofobičnom prostoru – na predziđu tršćanstva – označeni smo optantima. „Kome se ne sviđa, neka slobodno ide“, nudili su komesari nove hrvatske države opcije onima kojima je svaka prosto proširena misao bila mnogo šira od države i još dalje od granica njenog službenog jezika.

U jednom tako postavljenom prostoru, na tromeđi između sebe, naših i njihovih, sve ostalo je Materada, sve dalje je paradoks Materade. Da bi ostao svoj – ili, kako se to po novome govorilo, „svoj na svome“ - čovjek treba iskoračiti i prijeći granicu: život unutar granica, život među onima koji su pristali na ograničenja, život je među tuđima, a sada iznenada „svojima na svome“. To njihovo „svoje“ uska je i tijesna, ali njima dovoljna svojina. Taman po mjeri crtača granica: njihovo „svoj na svojemu“ uvijek je značilo samo „naš na našemu“. Oni koji se nisu osjećali „našima na našemu“ bili su, razumljivo, „njihovi na našemu“, i preostalo im je samo otići preko granice. Prijeći sve granice pred sobom.

Izraz „prijeći sve granice“ jednako znači u svim jezicima svijeta. I nigdje ne označava fizičke granice, s rampama, karaulama, strogim policajcima i mrkim carinicima: kad se sve granice prelaze pisanjem, tada rampe, karaule, policajci i carinici stoje iza posljednje dopuštene riječi, napisane ili izgovorene, čak i pomišljene. A moji prijatelji i ja, optanti iz Ferala, spremno smo porazbijali rampe, potukli se s policajcima razuzdano im psujući državu, te napuštali Domovinu – baš doslovno napuštali, izdajnički joj okrenuvši leđa - i odlazili. Preko svih granica.

Je li dakle – eto pitanja iz razmišljanja o Tomizzi i Materadi – je li to „hrabrost da se pokupi i jednom zauvijek ode“? Odgovor pomaže i u razumijevanju Tomizzinih junaka, barem jednako koliko oni pomažu razumijevanju nas. Hrabrost podrazumijeva izbor, dakle ponuđenu opciju: otići ili ostati. Danas, međutim, znamo – čitatelju je lako, on uvijek naknadno zna – da tu zapravo izbora nikad nije bilo. Otud i onaj paradoks o hrabrosti da se ode i hrabrosti da se ostane: iz straha. Hrabrost je pobjeda nad strahom, a od straha pred posve nepoznatim veći je još samo strah pred dobro poznatim.

Toga, eto, izbora nije bilo: mi smo osloboditelje vrlo dobro znali. Bili smo stoga optanti drugih opcija, između onih otrcanih šekspirijanskih „biti“ i „ne biti“, i onih još otrcanijih „biti svoj“ i „biti naš“. Nikad u stvari nije bila riječ o tome da smo željeli biti ono što jesmo: to smo, rekao bi cinik, već bili. Biti ono što jesu – ono dakle što im je zadano rođenjem - pristali su u stvari svi koji su ostali.

Jedan tip kojega smo upoznali tamo, s druge strane – možda ste i čuli za njega, Kris Kristofferson se zove tip – ima pjesmu „The Burden of Freedom“, i u njoj divne stihove: „Lord, help me to shoulder the burden of freedom / And give me the courage to be what I can“ - „Bože, pomozi mi da ponesem teret slobode, i daj mi hrabrost da budem ono što mogu biti“. Tek, eto, kad smo odabrali svoje „biti“ – ne da možemo biti ono što jesmo, već da budemo sve ono što možemo - našli smo se pred onim Tomizzinim šalterom iseljeničkog ureda u Umagu, ali tada već bez novih opcija: to „biti“ bilo je jednosmjerno i značilo je „otići“. Pobjeći. Dezertirati. Daleko. Preko granice. Preko svih granica.

To nije hrabrost. To je, baš kao kod Tomizzinih optanata, pitanje samoobrane. Jedina granica koju nismo prešli, jedina u kojoj smo ostali vječno u pograničnoj zoni, bila je „granica nužne samoobrane“. A hrabra samoobrana je oksimoron. Ne postoji kukakvička samoobrana. I bijeg je samoobrana. Mi smo, recimo, bili klasični bjegunci: ono što je drugima izgledalo kao hrabrost - naši drski, ilegalni prelasci svih granica - bio je zapravo bijeg. Nepristajanje. Dezerterstvo. Ne dezerterstvo kao opcija, ne kao mogućnost bivanja, već kao jedini uvjet. „To be what I can.“

Zašto se onda to računa u hrabrost? Zato što je tako lakše onima što su odustali, ili skraćeno - ostali. Vlastita im je opcija podnošljivija ako one što su prešli sve granice proglase hrabrima. Heroizam je odlika nadnaravnih, mitoloških junaka, a nedostatak hrabrosti čista ljudska slabost: tako se kao antiheroji realiziraju kao ljudi. Na kraju, ništa drugo ljudskog im i ne preostane osim nedostatka hrabrosti. Znam takve, jer smo do naše Tršćanske krize s takvima živjeli i radili. Svi njihovi razlozi za ostanak unutar ucrtanih i dopuštenih granica bili su ljudski, svaki tiho izrečen kao razlog zbog kojega „nije imao hrabrosti da se pokupi i da jednom zauvijek ode“.

U jednom tako postavljenom prostoru, rekoh, sve ostalo je Tomizzina Materada. Ostavili smo ognjišta na kojima smo živjeli teško i lijepo: taj se zavičaj zvao sloboda. Otišli smo kad su u njega došli neki drugi, nepoznati ljudi, proglasili se osloboditeljima i slobodu proglasili svojom. Mi smo, jasno, sutradan uzeli papire na šalteru iseljeničkog ureda u Umagu i na volovska kola ukrcali onaj „teret slobode“ – sve što nam je ostalo, i sve što smo zapravo ikad imali -  pa se „pokupili i jednom zauvijek otišli“. U nepoznato, kod svojih tamo preko granice. Preko svih granica.

Po zavičajnom jeziku u kojemu smo prelazili granice, pasmaterinjem jeziku na kojemu smo psovali graničnu policiju, taj smo zavičaj zvali Pasmaterada.

Kad smo otišli, bili smo točno istih godina kao Fulvio Tomizza kad je objavio „Materadu“. A ono „zbogom, naši mrtvi“ na kraju njegove „Materade“ razotkrilo se u novom značenju. Baš kao i samoubojstvo nesretnog Pierina Codana u „Boljem životu“. Ostati u novoucrtanim granicama značilo je završiti u vlastitom životu kao u zatočeništvu, i na koncu samoubiti slobodno biće u sebi.

Sve otada, u vlastitom jeziku i pisanju živimo u egzilu. Golem je i uzbudljiv taj prostor. „Boravak na jednom mjestu ispunjava me čežnjom za onim drugim“, piše Tomizza u „Dalmatinskom snu“, pa i mi, njegovim tragom, malo boravimo na jednom mjestu, malo čeznemo za drugim, stalno na putu, stalno u pokretu, stalno preko granica: ne mogu ih oni nacrtati koliko ih mi možemo ilegalno prijeći. A tamo se nas nekoliko s druge strane držimo zajedno, baš kao imigranti u vlastitoj tuđini, pa u gostionicama pričamo o dalekoj rodnoj slobodi, prisjećajući se „naših mrtvih“ što su ostali tamo: nekad im sa sjetom tražimo razloge, nekad ih s gorčinom nalazimo. Usud nam je dvojak, kao i optantima iz Materade. Oni su ostali napustivši sve, a mi smo napustili sve kako bismo ostali. Pa tamo, da parafraziram Paola Milana, „pišemo na hrvatskom, ali razmišljamo slobodno“.

I kad smo bijegom preko svih granica „ušli u red već stasalih mladih spisatelja“ – držimo se dobrog, starog Milana – jednako su se ljudi pitali: „Što će ubuduće pisati?“ Sasvim drugačije neke tekstove, rekao bi Milano, a rekli bismo tada valjda i mi. I kako bismo se kolosalno zajebali, i stari Paolo Milano i mladi mi!

Stasali mladi spisatelji u sljedećih su tridesetak godina ispisali cijele zavičajne trilogije o slobodi, do danas pišući samo svoju Pasmateradu, i ništa drugo osim Pasmaterade, nikad se zapravo ne oprostivši od nje. Je li to dakle bila „hrabrost da se pokupi i da se jednom zauvijek ode“, ili pak hrabrost da se sakupi i jednom zauvijek – ostane?

U tom unutrašnjem egzilu, baš poput nesretnika iz kronika Fulvija Tomizze, ostat ćemo – sad je već izvjesno - cijeli život. Tamo, preko svih granica, kod svojih, govorit ćemo, pisati i misliti njihovim svojim jezikom, i u tom jeziku, u tom pisanju - u pisanju, baš kao i u prostoru – ostati vječni migranti, jednako imigranti i emigranti.

Ima onaj naš prijatelj i sunarodnjak s druge strane granice, Kris Kristofferson, drugu jednu pjesmu o slobodi, i u njoj divan stih, „Freedom's just another word for nothin' left to lose“ - „Sloboda je kad više nemaš što izgubiti“. Bit će da zato ljudi nalaze hrabrima one koji su napustili sve i nemaju više bez čega ostati: lakše je valjda i ljudskije samo ne biti hrabar.

Nije, međutim, hrabrost, nije nikad ni bila. To je samo sloboda.