Drndić, Daša: Crossover - jezik, hrana i nostalgija (2009.)

Simpozij FORUM TOMIZZA 2009

Univerza na Primorskem, Koper

Ako službene definicije riječi «crossover» shvatimo metaforički i sagledamo ih u društvenom kontekstu, onda bi se jedna od tih definicija mogla odnositi i na ljude koji preuzimaju različite identitete, postajući tako neke nove, drugačije osobe, različite od onih kojima su okruženi i od onih kakvi su prije toga bili, prisvajajući kulture, jezike, pa i ideologije s kojima nisu izravno odrastali. Takvi ljudi, za zatvorene sredine opsjednute njegovanjem tvrdih identiteta i okoštale tradicije, remete ustajale norme i remete blaženstvo života u palanačkoj močvari, pa za promotore filozofije palanke postaju nepoćudni.  U kretanju, «crossover» označava mjesto križanja, odnosno mjesto na kojem ljudi s jedne strane prelaze na drugu, znači, neku vrsta granične crte, a u prometu, izraz označava kratku tračnicu pomoću koje se vlak (zašto ne i osoba) premješta s jednog na drugi kolosijek, znači,  «iskače iz zadanog smjera» i kreće drugim putem. Sva takva iskakanja, svi ti prijelazi događaju se kada aktualna situacija, da li opća ili individualna, životna, politička, društvena ili ekonomska – podbaci, kada ugrožava opstanak.
    Dakle, Rakovac je mudro odabrao termin kao podlogu za diskusiju. U crossover, taj fluidni, tekući pojam, možemo ugraditi civilizacije i snove, katastrofe i more, utopije i distopije, i – našu stvarnost.
    Crossing over složen je proces jer podrazumijeva promjenu, a promjene izazivaju «poremećaje» u raznoraznim «strukturama», od onih privatnih do javnih, od fizičkih do duhovnih, i tako dalje. Čim se prijeđe preko (crte), ono što prelazi ili onaj koji prelazi mijenja se, više nije što je bilo, više nije što je bio. Tako ono što ili oni koji se miješaju, ono što i oni koji prelaze prebacujući se «preko», postaju sve više neuhvatljivi i teže ih je kontrolirati. Jer, u svakom pogledu dolazi do «bastardizacije» ljudi i ideja, kultura i tradicija, umjetnosti i jezika. Ništa više nije čisto. Život u cijelosti križa se i tako pretvara u novu sortu – hibridnu. Taj novi bastardni, hibridni svijet možemo promatrati i živjeti kao slijepci, plošno, ili kao kukci – izlomljeno, fragmentirano, posve modernistički, a opet – u stanju da od njega složimo sliku. (Oči kukaca sastoje se od stotina cjevčica na čijim vanjskim krajevima nalaze se fiksne leće.  Vidno polje im je široko, a vrh svake cjevčice formira sićušnu sliku dijela okoline ispred sebe.)
Po Barthesu, fragment je - treća forma. Struktura fragmenta nastaje kao rezultat šivenja (ili «crossing overa»), fragment je «radikalan diskontinuitet», način spoznavanja, efekt otvaranja i interesiranja za svakodnevnu stvarnost, za ljude, za ono što se može naći u životu. Življenje fragmenta stvaranje je egzistencijalnog prostora u kojemu nema centra. A kad nema središta, sve se giba, sve diše i pulsira. I raste. Središte vuče u mračnu utrobu arhetipskog nesvjesnog, u statičnost i regresiju.  
      Ima beskonačno mnogo načina za «prelazak preko», postoje bezbrojne strategije za bijeg, a one se počinju primjenjivati kad nam identiteti postanu ugroženi. Razglabanja o identitetu histerično ulaze u modu. Ukoliko više ugroženi postaju takozvani (osificirani, nametnuti) identiteti i takozvana (učahurena, okamenjena) tradicija, utoliko je brži i dramatičniji proces crossing overa (koji oni na vlasti često izjednačavaju s izdajom i nedostatkom domoljublja).
     Što je identitet, otkuda ta konstrukcija, zbog čega je izmišljena i zašto je danas, kad nas globalizacija guši svojim gusto tkanim plaštem, postao toliko bitan? Zygmunt Bauman (1925, Poljska), jedan od najvažnijih sociologa današnjice koji se bavi pitanjima identiteta i globalizacije, tvrdi da «[z]amisao o 'identitetu', a osobito o 'nacionalnom identitetu' nije prirodno sazrijevala u ljudskom iskustvu i iz njega se izlegla, nije izronila iz tog iskustva kao 'životna činjenica', očigledna sama po sebi. Ta je zamisao bila silom unesena u Lebenswelt modernih muškaraca i žena – i ondje je pristigla kao fikcija. Stvrdnula se u 'činjenicu', u 'datost', upravo stoga što je bila fikcija, te zahvaljujući bolnom osjećaju jaza koji se protezao između onoga što je ta zamisao podrazumijevala, na što je zaobilazno navodila ili neposredno poticala i statusa quo ante (prethodnog stanja stvari nedužnog od ljudske intervencije). Zamisao o 'identitetu' rođena je u krizi pripadanja, u naporu premošćivanja jaza između 'trebalo bi' i 'jest'. … Bilo je potrebno mnogo prisile i uvjeravanja da bi identitet, rođen kao fikcija očvrsnuo i zgrušao se u zbilju. … Moderna država koristila se fikcijom 'prirođenosti' da bi se prestrojila u borbeni poredak, da bi legitimirala svoj zahtjev za bezuvjetnom predanošću svojih podanika. Nametanjem ideje o 'pripadanju', povlači se i steže granica između 'nas' i 'njih', ona se neprestano nameće i iznova jača prijetnjom i praksom isključivanja.»
     Učvršćivanje i nametanje opasnog i za ljudski um degenerirajućeg nacionalnog identiteta vrši se kroz brojne strategije i preko bezbroj sredstava u rukama vladajućih. Ali, postoje i strategije bijega što ih primjenjuju oni koji ne žele postati «dead men walking». Te strategije često se preklapaju, odnosno u permanentnom su sukobu. Jezik, hrana i sjećanje samo su neke od brojnih sfera preko kojih «igra» kreće. Tako, s jedne strane nameće se fiksiran, omeđen, i kruto standardiziran jezik – s druge, javlja se proces njegovog podrivanja. Desno raste zanos nacionalnim kuhinjama, lijevo – u svakodnevicu prodiru kuhinje iz svih krajeva svijeta. Prijeteće i nasilno – sjećanje se selektira i regulira, odnosno kastrira, s druge, sondaža je dubinska i slobodna.

Jezik

       LTI – Lingua Tertii Imperii (1957.), značajna je knjiga Victora Klemperera. U njoj autor pokazuje kako nacisti purificiraju, zlorabe i iskrivljuju njemački jezik da bi im služio u propagandne svrhe, što bilo bi sjajno da se ta knjiga pojavila u Hrvatskoj početkom devedesetih kad su mnogi lektori, urednici i novinari, pa čak i neki pisci, o običnom puku da ne govorimo, buljili u Tuđmanov jezični dekret i samocenzurirali se ad nauseam.
     Victor Klemperer, inače veteran Prvoga svjetskog rata, predavao je francusku književnost na Sveučilištu u Dresdenu. Iako je 1935., kao Židov, izbačen sa sveučilišta, dopustili su mu da ostane u Dresdenu jer mu je supruga bila Arijevka. Osim što je redovito vodio dnevnik (od 1933. do 1954.), koji je nakon rata tiskan na mnogim jezicima i u brojnim izdanjima (u Hrvatskoj nije), Klemperer je tajno ali detaljno proučavao nacističku retoriku Trećega Reicha. Rezultati njegovog istraživanja, zapisivani pod šifrom «LTI», također su nakon rata objavljeni u Njemačkoj pod naslovom Jezik Trećega Reicha, da bi 1968. postali kultno štivo evropskih studenata. Klemperer istražuje kako i do kojih razmjera sveobuhvatni manipulativni jezični sistem, uz ostale simboličke sisteme, može zatrovati svakodnevno razmišljanje i govor običnih ljudi. Klemperer je zatečen brzinom kojom se širi nacistička terminologija ali i spremnošću naroda da vjeruje u nacističku propagandu, pogotovo onih koji zapravo nisu nacisti. On analizira govor obrazovanih i neobrazovanih, svoj govor, govor Židova – žrtava nacističkog režima, i pokazuje koliko se čvrsto službeni nacistički vokabular «ukopao» u svakodnevnu komunikaciju, zaključujući, poput Schillera, da je to govor koji «misli umjesto tebe».  
     Navodeći brojne primjere, Klemperer propituje sve do čega može doći (pristup knjižnicama bio mu je zabranjen): tekstove u reklamama, novinske članke, pisma, raznorazne natpise, svakodnevnu komunikaciju i govore nacističkih vođa, te razotkriva kič-matricu propagande i kolektivne hipnoze koje izravno ugrožavaju bit njemačkog jezika. Pa, zaključuje: Nacistička upotreba jezika nadživjela je vladavinu nacizma.
    Klemperer pokazuje kako su se u vrijeme Trećega Reicha u jezik «uvukli» pseudo-tradicijski izrazi staronjemačkog jezika, pogotovo oni koji simboliziraju pobjedu instinkta nad razumom, te poziva na kritički odnos prema jeziku, uvjeren da se moć manipulativnog jezika može rušiti zdravim razumom.
     U knjizi The Language of Politics, Michael Geis kaže da «politički jezik odražava lingvističko značenje onoga što se izgovara, ali i korpus, ili dio korpusa, političkih uvjerenja onih koji se njime služe», u što su se ljudi 1990-ih i u Hrvatskoj mogli uvjeriti.
     Jasno je zašto se Klempererov LTI  nije pojavio u Hrvatskoj 1990-ih. Međutim, sve do 1989. njegova knjiga bila je nepoželjna i u Zapadnoj Njemačkoj. U Zapadnoj Njemačkoj ta knjiga suviše očito govorila je o prošlosti koju je nakon rata trebalo pod hitno ukloniti, iz stvarnosti i iz istine, iz života i iz sjećanja. Iz povijesti općenito. Kao crvena krpa ta knjiga lepršala je pred njuškama bivših nacista koji su nakon rata zadržali svoja mjesta i u sudstvu i u medicini i u policiji, čak i u kontraobavještajnoj službi. Sad su ti nacisti počeli umirati, Njemačka se uljudila i danas svijetu priča kako se baš treba prisjećati, pa ima i posebne programe za osvješćivanje mladih po pitanju nacizma, pa tiska knjige, pa pravi filmove, pa organizira izložbe, pa poput kakve pubertetlijke prolazi kroz burne filosemitske faze, pa je tako život u Njemačkoj postao nekako čist i transparentan. Znakovito je da kada je tiskana Klempererova knjiga, o njoj su šutjele i Austrija i Švicarska.  

U jednom dječjem vrtiću vidjela sam obavijest o režimu ishrane. Još uvijek se govori o obrani maturalne, magistarske ili doktorske radnje, kao da kandidate netko napada. Vojnički, ratnički jezik uvukao se među djecu i mlade, uselio se u škole i kuhinje i fakultete. U krevete. Spavati kao zaklan(a). Opaliti žensku. Ustroj je postao važan. Ustrojili smo se, ustrojili su nas, dali smo se ustrojiti i još uvijek se ustrojavamo.  
LTI je siromašan. Njegovo siromaštvo je temeljito; kao da se zakleo na bijedu.
Nacistički jezik riječima mijenja vrijednost. Postoji uzajamna veza između vojničkog jezika i LTI.
 U hrvatskom jeziku «stožer» se iz vojnog zapovjedništva u domobranstvu od 1941. do 1945. i u Ustaškoj vojnici, pa onda kao viša jedinica u organizaciji Ustaškog pokreta, preselio u zapovjedništvo vojske Republike Hrvatske, ove današnje. Riječ «unovačiti» ponovno se uselila u jezik, a prvobitno je značila «okupiti novake u plaćeničku vojsku». A «bojna» je bila vojna jedinica sastavljena od satnija u domobranstvu do 1918. i od 1941. do 1945., onda se pretvorila u jedinicu vojske Republike Hrvatske, također ove današnje. «Zdrug» je veći združeni odred u domobranstvu od 1941. do 1945., odred Ustaške vojnice. Onda je postao elitna jedinica Hrvatske vojske do 2000.
Mnoge riječi nacističkog jezika trebalo bi na dulje vrijeme, a neke i zauvijek, zakopati u masovne grobnice.
Uzmi riječ «puk». Sada se riječ «puk» u govoru i pisanju upotrebljava kao sol u jelu, svemu se dodaje prstohvat puka: pučko slavlje, pučka zajednica, pripadnik pučke zajednice, puku blizak, puku stran, potekao iz puka.
Pučki pravobranitelj, p.p., hrvatski puk, vjernički narod koji zajedno sa svećenstvom čini Crkvu.
U jednoj trgovini igračkama vidio sam dječju loptu s kukastim križevima u vidu šara.  Ima li takvoj lopti mjesta u LTI rječniku?
Ja sam vidjela parizer u čijoj se unutrašnjosti nalaze  ružičasto-bijeli kvadratići – hrvatska šahovnica.
Histerija jezika morala bi se jednoga dana proučavati kao poseban fenomen.
Sjetio sam se referenduma 1933. Ljudi su na reverima nosili značke s «Da», prodavačima tih znački nije se smjelo reći «ne» a da čovjek ne postane sumnjiv – propaganda je nasilje nad biračima.
«Povijesno»?
O, «povijesno» je riječ kojom se nacionalsocijalizam od početka do kraja prekomjerno razbacivao – on sebe shvaća toliko ozbiljno i toliko je uvjeren u trajnost svojih institucija, odnosno nastoji u to uvjeriti druge, da svaka sitnica koja ga se tiče i sve čega se dotakne i prihvati ima povijesno značenje.  Za nacionalsocijalizam svaki je Hitlerov govor povijestan bez obzira na to što on svaki put govori isto, povijestan je i svaki susret Führera i Ducea, čak i kad se ništa ne mijenja u postojećim odnosima; povijesna je pobjeda njemačkoga trkaćeg automobila, povijesno je svečano otvorenje autoceste, i svaka se cesta i svaka se željeznička pruga i svaka ulica svečano otvaraju, povijesna je i svaka žetvena proslava, svaki partijski miting ili skup, povijestan je bilo koji praznik; a budući da Treći Reich poznaje jedino praznik – mogli bismo reći da je obolio od nedostatka svakodnevice, smrtno obolio, baš onako kako tijelo može smrtno oboljeti zbog manjka soli – on jednostavno sve svoje dane smatra povijesnim.
«Spontano» je još jedna od omiljenih riječi LTI-a.
LTI bio je zatvorski jezik (jezik zatvorskih čuvara i zatvorenika), a jeziku zatvora neizbježno pripadaju riječi koje služe prikrivanju, višeznačnosti koje zavode u krivo, krivotvorine i tako dalje.

Nedavno je knjiga LTI  objavljena u Hrvatskoj, ali valjda su najgore lingvističke akrobacije i makinacije, purifikacije i tradicionalizacije, sve to hrvatsko ognjištarstvo za nama, mrlja na bliskoj prošlosti koju treba pamtiti. Da se LTI i pojavila u Hrvatskoj tada kada se iz nje nešto moglo naučiti, slabe bi vajde od nje bilo, za nju i danas malo tko u Hrvatskoj zna (tri mjeseca nakon što je tiskana još uvijek se nije pojavila ni u jednoj riječkoj knjižnici, uključujući onu sveučilišnu), a i zna se da većina Hrvata čita stidljivo, suzdržano i selektivno. U stvari, nije sigurno da su histerična vremena za nama, jer u Hrvatskoj još uvijek ima tiskovina koje objavljuju svakojake svinjarije, znači, ima još ljudi s mozgovima u negvama, ima i visokih institucija kao ona Akademija koja i dalje donosi glupe proglase, koja se po tom pitanju, tradicionalističkom i mitološkom, još nije osvijestila.  
U 21. stoljeću objavljena je «Izjava» određenih akademika iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u kojoj se naslućuju male nervoze nacionalističkog naboja, skrivene netrpeljivosti i nadmenosti što izmiču razumu. Zašto (neki) akademici u proljeće ne beru šparoge a u jesen gljive, zašto se ne bave laganom tjelovježbom?
Kor akademika (ganga ili rap):
Hrvatski standardni jezik
i srpski standardni jezik
zasnovani su
- oba po vlastitu izboru -
hrvatski najmanje od 18. st.
srpski tek u 19. st.
kad bi pripadnici hrvatskoga naroda
bili prisiljeni govoriti pozorište,
kiseonik, sijalica, defile,
a ne bi smjeli reći kazalište, kisik, žarulja i mimohod,
time bi se potirala
i diskriminirala
njihova kulturna, znanstvena,
tehnička i civilizacijska
posebnost  
(Kraj gange ili rapa.)
O, akademici. Pripadnik je onaj koji pripada nekome, nečemu, tko postaje nečije vlasništvo, tko dopadne komu u svojinu, tko dođe u stanje da bude nečiji. Tko bi to mogao «pripadnike hrvatskoga naroda» prisiliti da govore pozorište, kiseonik, sijalica ili defile? Tko? O tome u vašoj gangi i nije riječ. Ako još nisu, onda će nekim novim pravopisom te riječi, uz još postojeće «srbizme», iz hrvatskog jezika biti eliminirane, brisane, križane, zabranjene. Stoga za prisilu nema razloga.  
Kor akademika (ponovno):
Čak se i u kulturi svakodnevnoga života
jasno razlikuju hrvatski i srpski,
i drugi jezici
govornik hrvatskoga sjest će za stol,
te jesti iz tanjura
pomoću žlice, vilice i noža,
a obrisat će usta ubrusom ili salvetom,
a govornik srpskoga sjest će za trpezu
ili sto,
te jesti iz tanjira
pomoću kašike, viljuške i noža,
a obrisat će usta servijetom.
Govornik srpskog jezika prije će sjesti za astal  negoli za trpezu, a mogao bi se obrisati i ubrusom i salvetom, ne samo servijetom.  Ali, kako kulturološki i civilizacijski trenutno stoje – oba govornika vjerojatno će se obrisati – rukom.  

Hrana
nadomjestak za izgubljeno, oduzeto vrijeme, za osušenu ljubav, za pregaženo dostojanstvo, čak i za pobunu. Umirujući bijeg koji se spiralno zna uvrtati do bezumlja, do besmisla, do perverzije. Jer, jednostavnost, pogotovo jeftinoća u pripremanju hrane, ponovno nas vraćaju u ponor naše jadne stvarnosti. Nedavno sam na tržnici vidjela muškarca od osamdesetak godina koji kupuje paketić instant palente i vrećicu krem juhe od gljiva. To mi je za dva dana, rekao je prodavačici. Palentu prelijem «šampinjonima» i imam odličan obrok za euro i pol. Otuda možda tolike kuharice, tolika pomama za receptima, silne novinske kolumne o hrani, vodiči kroz restorane, sve male ekskurzije u mračne komorice naše polusvijesti. Godine 1996. Cara de Silva uređuje knjigu recepata koje na ceduljicama bilježe izgladnjele zatočenice logora Teresienstadt. Knjiga In Memory's Kitchen ples je mašte koja hvata osmuđene krpice izgorjelog jučer, a ono, to spaljeno jučer, odlazi u nebo da bi se vratilo kao crna kiša, Crno mlijeko zore pijemo te noću pijemo te ujutro i u podne pijemo uvečer pijemo pijemo kopamo grob u zraku tu nije tijesno za ležanje pa ćete imati grob u oblacima. Žene iz Teresienstadta umijesile su, ispekle i ukrasile tako jedno prošlo vrijeme koje je bilo samo bajka o prošlom vremenu, puna neuhvatljivih mirisa, okusa i čežnja. Onda su, zajedno sa svojim već teško nestvarnim vremenom – nestale.
Sa sarajevskim «kuharicama» u vrijeme rata, bilo je nešto drugačije.
U veljači 1994. inženjer zaposlen u svjetski poznatoj firmi, inženjer na čijim zidovima vise među ostalima sad već raskvašeni Emil Dragulj i Safet Zec, iz Sarajeva piše supruzi i djetetu, izbjeglicama u Republici Hrvatskoj:
6 supenih kašika germe u prahu
3 supene kašike brašna
3 supene kašike prezle
malo soli, bibera, aleve paprike, peršunovog lista (iz saksije na balkonu), origana, nane, (muškatov oraščić naribati po želji)
Sve smiješati u obliku suhe tvari. U tavi zagrijati 1 decilitar ulja i popržiti malo bijelog i crnog luka (ako ga ima). Na to sipati suhu materiju i pržiti na vrlo laganoj vatri. Kada suha tvar upije ulje, dodati 3 decilitra mlake vode i uz miješanje držati na tihoj vatri dok ne ugusti. Sipati u zdjelicu i ohladiti. Dobije se pašteta od gljiva.
U travnju (tako piše na koricama) 1994., uz moralnu i financijsku potporu Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), Visokog komesarijata Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) i Svjetskog programa ishrane (WFP), u Zagrebu se stidljivo tiska 10.000 primjeraka jedne koliko potresne toliko vesele i dostojanstvene knjižice pod nazivom Kako preživjeti od humanitarne pomoći. Autorica je Enesa Šeremet.

Pileća pašteta                              
    2 fildžana ulja                                        
    3 supene kašike brašna                            
            1 jelo iz lanč-paketa br. 6 ili br. 11           
            3 kafene kašike mlijeka u prahu             
            1 kafena kašika soli      
    
Knjižica, kao Enesin dug Sarajevu distribuirala se po Bosni i Hercegovini. U Hrvatskoj, izgledala je nekako egzotično, za one koji su je vidjeli, a onih koji su je vidjeli bilo je malo. Ipak, teško je bilo zamisliti les nouveaux riches Republike Hrvatske kako spravljaju mladi sir od riže ili pomfrit od brašna ili buhtle s jabukama od jabučnog soka iz lanč-paketa, kad na tržnici ima salate glavatice u koju za 4 osobe treba staviti 4 jaja, majonezu, limunov sok, 8 punjenih maslina i crnog kavijara.
Nostalgija
             Berlinsko lobotomiranje prošlosti blago je i oprezno u odnosu na ono hrvatsko ili post-jugoslavensko općenito. Berlinski palimpsest gotovo je veseo i nestašan jer malo toga želi posve pokopati, bar ne odmah. Nekadašnja Stalinallee, 1961. preimenovana u Karl-Marx-Allee, taj socijalistički Champs-Élysées, bulevar prikladno širok i dug za grandiozne prvomajske smotre ratne i vojne opreme, duž koji su tisuće i tisuće vojnika u koreografiranim formacijama prakticirali paradne korake, kao da plešu, vraća slike iz «naše», jugoslavenske prošlosti kad su građani veselo mahali krutim papirnim zastavicama; taj berlinski bulevar i danas se tako zove – Karl-Marx-Allee.  Ima li u Hrvatskoj neki trg ili ulica Marksa i Engelsa, ne znam. Znam da je onaj beogradski nestao, da se transformirao u Trg Nikole Pašića. Ali, i u zapadnom dijelu Berlina postoje bulevari kojima su, od 1934. marširale vojske. Avenija Kaiser damm, što se pretače u Bismarckstrasse, pa u Strasse des 17. Juni, jedna neopisivo dugačka i pregledna avenija koja polazi od Theodor Heuss Platza i ide sve do Brandenburških vrata, također je reminiscentna. Danas, kao da se ruga povijesti, tim bulevarom buči i teče čuvena razgolićena, za mnoge anestezirane uznemirujuća Parada ljubavi.
Karl-Marx-Allee devedeset je metara široka i proteže se na dva kilometra. Stambene osmerokatnice i deveterokatnice, svaka najmanje 300 metara duga, sagrađene su u socijalističkom neoklasicističkom stilu, a njihove fasade ukrašene su keramičkim pločicama i po kojim socrealističkim mozaikom s motivima iz proleterskog života. Danas, Karl-Marx-Allee vrlo je zabavna avenija, nekada nije bila. Danas podsjeća na divovsku trpezu ukrašenu bijelim svadbenim tortama. Na aveniji Karla Marxa nalazi se i čuveni Berlin - Café Moskau, u početku okupljalište sovjetskih generala, potom bučna socijalistička diskoteka («nek' se omladina zabavlja»), oniža četvrtasta zgrada na čijem vrhu, naizmjence, sa svake strane piše Berlin - Café Moskau, pa МОСКВА, pa opet Berlin - Café Moskau, pa opet МОСКВА. Nećemo sad o tome kako je devedesetih ćirilica protjerana iz Hrvatske (prostački i bučno), kao da je ona, ćirilica, bila agresor, a ne neki ljudi s kojima se poslije na salvetama (i u stvarnosti) komadala Bosna. Postoji u Berlinu (istok) i park koji se zove Marx-Engels Forum i u njemu goleme ružne statue Marxa koji sjedi i Engelsa koji stoji, pa se na Marxa veselo penju djeca i turisti da se ovjekovječe. U Berlinu ostali su i Rosa Luxemburg Platz i Karl Liebknecht Strasse, ostao je Theater Maxim Gorki, nekadašnji Dom sovjetske kulture, ostao je Bebelplatz, ostala je blaga gorkost recentne prošlosti zašećerena bezopasnom nostalgijom. Čega se Hrvatska boji?
Ružan je ovaj spomenik, kažem kćeri dok u Rijeci prolazimo pokraj  monumentalnog postamenta sa socrealističkim reljefima Raoula Goldonia. Na vrhu postamenta u pobjedonosnoj pozi kočopere se «veći od života, borci za slobodu i bolje sutra» Vinka Matkovića, uzdignuti put nebesa 1955. godine. Nije ružan, veli moja tada dvadesetogodišnja Maša, super je, kaže, i smije se.  
    Ironija i blagonaklonost moje kćeri prema prošlosti s kojom nema izravne emotivne veze (osim preko mojih priča i sjećanja), dokazuje koliko je složen suživot ironije i nostalgije, ironije i sentimenta.  
«Ostalgie», «Jugonostalgija» – na slično se svodi.
 Zato se prepoznajemo, mi polureformirani istočnjaci. Nostalgija Zapada, ma da, i ona postoji, samo što je manje istrzana, teče mirno, u kontinuitetu, anesteziranje je postupno a buđenje bezbolnije. Nostalgija nije želja za povratkom u vrijeme prošlo jer, za razliku od prostora, u vrijeme je nemoguće vratiti se fizički; isteklo vrijeme neuhvatljivo je i nepovratno. Nego kao reakcija na tu tužnu istinitost, rađa se nostalgija.
Ideja nostalgije, njeno značenje, pa i njena snaga, mijenjaju se onoliko koliko se (temeljno) mijenja svijet u kojem živimo, a s njim i naša percepcija tog, «našeg» ili doista našeg svijeta, naša spremnost ili nespremnost da takav svijet prihvatimo, mogućnost ili nemogućnost da utječemo na promjene koje će uskladiti suživot duhovnog i fizičkog. Jesu li moćnici nostalgični? Jesu – građanin Kane strašno je nostalgičan, stalno je nostalgičan, iz dana u dan, ali što se tu može. O, Rosebud, Rosebud.
Osjećaj nostalgije javlja se znatno prije sedamnaestog stoljeća, ali riječ «nostalgija» (od grčkog nostos - povratak kući ili domu i algos – bol) skovao je 1688. tada student medicine, Švicarac Johannes Hofer. Hofer je htio opisati po život opasnu, katkada smrtonosnu čežnju za domom ili domovinom, neku vrst teške tuge, pečala. Mogućnost izlječenja Hofer je vidio u povratku napuštenom kraju, ponekad samo u obećanju povratka. I Kant zna da su oni koji se vraćaju, svojim povratkom uglavnom zatečeni i razočarani, jer su se zapravo željeli vratiti ne u mjesto, nego u vrijeme svoje mladosti. Ta «bolest» prostorne i nacionalne izmještenosti katkada probuđuje tvrde, okoštale identitete koji se onda transformiraju u nacionalizam, šovinizam, fašizam ili homofobiju. Eto nam.
Kad sam od 1995. do 1997. kao izbjeglica boravila u Kanadi, sretala sam ostarjele emigrante iz vremena endehazijske Hrvatske. Osim što su, kao svaka zatvorena i donekle neprilagođena zajednica, «gubitak» domovine nadoknađivali pripravljanjem «jela iz kraja», čuvajući i njegujući lokalnu, ali već arhivsku kulturu i tradiciju, ti emigranti počeli su se suočavati sa za njih bolnim potonućem vlastitih snova. «Njihova» Nezavisna Država Hrvatska, čije ih je moguće uskrsnuće, pothranjivano šezdesetogodišnjim resantimanom prema Jugoslaviji održavalo «pri zdravoj pameti», ipak je, unatoč brojnim necivilizacijskim, fašistoidnim svinjarijama onih tada u Hrvatskoj na vlasti – zauvijek bila pokopana. Dok su mi, poput relikvija, donosili izlizane ploče s Pavelićevim govorima i stare knjige nagrižene vremenom i vlagom, gledala sam kako se njihova nostalgija okreće protiv njih samih, kako ih izbacuje ne samo iz fiktivne, nego i iz realne stvarnosti.
Ali ta endehazijska nostalgija nema veze s «Jugonostalgijom», kao što nostalgija za Trećim Reichom (a ima je) nema veze s nostalgijom «Ossia». Za neke, pogotovo za starije, raspad je Jugoslavije bio gubitak, ali tuga zbog takvog gubitka vjerojatno se više odnosila na disoluciju utopističko-humanističke vizije socijalizma negoli na raspad države per se.
To što na tržištu ili kao izložbeni eksponati izranjaju predmeti iz vremena bivših država koji se onda pretvaraju u simbole identiteta i postupno poprimaju kultnu ali i komercijalnu vrijednost, nema mnogo veze s nostalgijom. Ti predmeti uskrsavaju kao reakcija na bespoštedne, histerične kampanje brisanja obilježja i simbola upokojenih država, njihovih «starih» kolektivnih identiteta i društvenih memorija. Takve kampanje jačaju autocenzuru i ksenofobiju; ljudi, i onako plašljiva sorta, izbezume se od straha da će biti ekskomunicirani, pa krenu pojačano prakticirati novo, retrogradno domoljublje. (Kad je Zdenka Vučković nakon više od četrdeset godina ponovno zapjevala svoju «Tata, kupi mi auto», riječi «i kolica Jugovinil» – Jugovinil za vsako uporabo – zamijenila je riječima «i kolica polivinil». Sličnih debilnih manifestacija na prostoru bivše Jugoslavije bilo je toliko da bi se mogla sastaviti impozantna kataloška zbirka.)  
Nostalgija je jača što je kvaliteta aktualnog života lošija; sukobljavaju se različita vremena, pri čemu se prošlo vrijeme idealizira. Zato, nostalgija nije ono što nalazimo u  predmetu, nego ono što osjećamo kad se dva vremenska trenutka (prošlosti i sadašnjosti) nađu licem u lice. (Objekti ne posjeduju ni ironiju ni nostalgiju, ironija i nostalgija reakcija su subjekata u stvarnosti.) Između tih dvaju trenutaka leže manji ili veći prostori sjećanja i/ili zaborava. Većina tih prostora omeđena je s jedne strane djetinjstvom, s druge – zrelim dobom. U tim prostorima lebdi nostalgija. Kad nestaje ironije, nostalgija raste. Neki tvrde da je u praksi nostalgija temeljno konzervativna emocija, jer želi zadržati život kakav je nekada bio, odnosno onakvim kakvim se zamišlja da je bio. Ali, nostalgija ogrnuta plaštem ironije može biti i kritika trenutka u kojem živimo, može odražavati nezadovoljstvo modernim (postmodernim) svijetom. Ironija posjeduje «misao» koja nostalgiji nedostaje. Ironija posjeduje odmak, nostalgija se hrani na mašti. Ali mašta se može kontrolirati. Zato je tkivo «zdrave» (i potrebne) nostalgije gotovo uvijek prožeto ironijom. Ironična nostalgija posjeduje svijest o vremenskoj distanci, gola nostalgija – ne.
Pozicija modernog čovjeka, veli Starobinski, jest post-nostalgična. «O nostalgiji više ne govorimo kao o bolesti, nego kao o reakciji; više ne pričamo o našoj želji za povratkom nego, naprotiv, o našoj nesposobnosti prilagođavanja.» Ironiziranjem nostalgije stvara se prostor koji omogućava promišljanje i prošlosti i sadašnjosti. Jer, sama nostalgija gotovo nikada se ne bavi istinski doživljenom prošlošću; kroz sjećanja i čežnju, ona premeće ostatke zamišljene prošlosti, odnosno njen idealizirani odraz. Snaga nostalgije leži upravo u nepovratnosti prošlosti. Zato se nostalgija možda ipak više bavi sadašnjošću negoli prošlošću. Ona funkcionira po Bahtinovom principu «povijesne inverzije»: u sadašnjosti neostvareni ideali projiciraju se u prošlost. Tako, ako joj se u potpunosti predamo, odbacujući pritom ironiju kao njen korektiv, nostalgija se kristalizira u «zlatne trenutke» isklesane dlijetom selektivnog sjećanja i selektivnog zaboravljanja, izobličenom čežnjom i zbrkanim voznim redom. Ironični nostalgičar ne čezne za povratkom u prošlost, jer zna da je prošlost čijim krajolicima povremeno šeće – ukopana u njemu samom, samo njegova prošlost, osobna kreacija, neponovljiva.
Danas su i masovna kultura i takozvana visoka umjetnost doslovno opsjednute nostalgijom, a tu opsjednutost pothranjuju mediji. «Retro» je «in». Retro u modi, retro u namještaju, retro u glazbi («evergreen» melodije sve više slušaju mladi), retro u pićima (Cockta), retro u igračkama (drvene kocke, krpene lutke), i tako dalje do retro-života koji, sve više nezadovoljan sobom samim, postaje skvrčen i skučen život, tijela okrenuta prema naprijed, glave izvrnute unatrag, stiješnjenih pluća i paraliziranih udova. Zahvaljujući tehnološkom napretku koji nudi brz i bezbolan pristup recikliranoj prošlosti, nostalgija se više ne mora oslanjati na individualno sjećanje, pa čak ni prizivati zatomljene čežnje. Sve više u komercijalne svrhe, tehnologija manipulira ljudskim emocijama, pa tako i nostalgijom. Proizvodi se komercijalizirana nostalgija, hibrid koji nas s jedne strane tjera da čeznemo za stvarima koje zapravo nismo ni izgubili, a s druge, da salonski žalimo za vremenom koje nismo iskusili, u kojemu nismo živjeli. Danas se sve više mladih «sjeća» vremena prije svog rođenja. Kulinarskim vještinama globalizacijske ideologije, autentična, individualna prošlost, pretvara se u marketinšku stočnu hranu. Tržište preuzima (krade) autorska prava na naša sjećanja.
    Nostalgije se razlikuju, jer se oslanjaju na osobna iskustva, pa mogu djelovati i epifanijski, ali diljem svijeta one funkcioniraju po istom principu; iz skladišta memorije izvlače predmete, mirise, boje i zvukove koji variraju od kulture do kulture i ovise o našem kulturalnom, obrazovnom, ekonomskom i političkom backgroundu . Stanovnici bivše Istočne Njemačke sa sentimentom se prisjećaju «trabanta» i «wartburga», bivši Jugoslaveni – «fiće». Jedni se sjećaju pisaćih mašina «Baby Hermes», drugi «Bisera», jedni će prizivati goleme hladnjake «General Electrica», drugi niske frižidere «Oboda» (Cetinje).
Treba se igrati nostalgijom. Uzbudljivo je šetati prostorom u kojem zaigranost ne boli, jer taj prostor pun je niša u kojima leže kutijice s pričama.  
Kaže mi prijateljica, nemoj pisati samo o davnim stvarima, mlađe generacije to neće moći zamisliti. Moći će, kažem joj, ali drugačije. Zamišljat će svoju prošlost, ne moju. Zamišljat će prošlost koju će potom njihova djeca «zaboraviti» u potrazi za vlastitim izgubljenim vremenom koje ne znam hoće li ona tada umjeti i znati dozvati. Predmeti će nestajati. I s buvljih pijaca postupno, tiho, nestajat će parafernalije našega življenja.   
U Rijeci nema buvljaka. Ljudi vole kupovati novo u Rijeci, a buvljaci zrače nestašnom nostalgijom, na njima prošlost se nabavlja za male pare, u tijesnom, istrošenom – potrošenom pakovanju, krpice, ostaci izlizanog jučer, portabl sjećanja (vlastita i tuđa) koja se nose kući pod miškom i onda rasklapaju u djeliće minulih života. U iskrice.
Južno od Karl-Marx-Allee, u okrugu Friedrichshain, ne tako davno sivoj radničkoj stambenoj četvrti, otvara se mali parkoviti trg okružen kafićima – Boxhagener Platz. Na improviziranim tezgama i na zemlji, na prašnjavim ponjavama, u zamašćenim kartonskim kutijama, svud naokolo leže nabacani i razbacani, odbačeni nekada tajni i javni relikti socijalizma. Bezbrižno je i bezopasno to uranjanje, to uplovljavanje u crnu rupu «crvenog terora». Vidjela sam tri ruševne zgrade iz čijih razbijenih prozorskih okana, poput šarenih dječjih zmajeva, kuljaju oslobođeni i nasmijani dobri duhovi istočnoberlinskih osamdesetih. Većina zgrada na Boxhagener Platzu (kao u bivšem Istočnom Berlinu općenito), već je podvrgnuta operaciji brisanja «ožiljaka vremena», liftingu, pa takve zgrade nisu zanimljive, to su dosadne kuće, bez tragova, bez uspomena, bez sjećanja,  lobotomizirani stambeni roboti, umoreni, u iščekivanju da im se dogode novi životi i nove povijesti. Kad studentima govorim o Beckettovoj Posljednjoj Krappovoj vrpci, donosim im fotografije starih magnetofona, a oni se čude. Više ne znaju ni kako izgleda mašina za tipkanje, ni koliko je snage potrebno za dulje udaranje po tastaturi. Za vinil ploče na 45 obrtaja kažu, to su crni cedeovi.  
Ali, na berlinskim buvljacima može se uranjati u još dalju prošlost, sedamdesetak godina unatrag. Od veljače 1941. pa do travnja 1945. u svim većim gradovima Njemačke svakog radnog dana održavale su se javne aukcije židovske imovine. Dobra su pristizala iz svih osvojenih oblasti Reicha. Sve što se nalazilo u 72.000 stanova istočnoevropskih Židova deportiranih u Auschwitz natovareno je u vlakove i razaslano u skladišta diljem Njemačke: u Essen je stiglo 1.928 vagona robe, u Köln 1.457, u Rostock 1.023, u Hamburg 2.699 i tako dalje. Aukcije su se oglašavale u dnevnim novinama i privlačile su brojne posjetioce. Primjerice, sajamske hale u Kölnu ili klaonica u Düsseldorfu bile su premale da prime zainteresirane kupce. Tako, vjeruje se da je pred kraj rata svako treće njemačko domaćinstvo posjedovalo barem jedan ukradeni predmet. Zato se na buvljacima danas mogu naći  srebrnina s inicijalima izvornih vlasnika, menore, kristalne čaše, knjige. Ti predmeti, od kojih su mnogi nekoliko puta mijenjali vlasnike, postali su škart roba kojoj i nije mjesto drugdje nego na smetlištu perifernih života. Ipak, ti predmeti, ti ukradeni predmeti, diljem Evrope (a možda i dalje), još uvijek se sele iz kuće u kuću, kao što duhovi njihovih izvornih vlasnika lebde nad našim životima i ponekad nam se uvlače u snove a da to i ne znamo. Tako, svaki novi vlasnik, mogli bismo reći – bez krivice kriv, rasterećuje svoju savjest.   
Na Boxhagener Platzu, na buvljaku, za tri eura kupila sam tri djevojčice koje se ljuljaju na zahrđalim oprugama i mašu kao da će poletjeti, a neće – tri zarobljene anđelice čuvarice.
Nakon što sam u Berlinu kupila tri drvene djevojčice koje se uzaludno batrgaju ne bi li iz socijalizma odletjele u neku drugu utopiju, u zagrebačkom Etnografskom muzeju otvorena je izložba pod nazivom  «Čudesni svijet anđela». Etnolog Josip Barlek, autor te izložbe, onda je izjavio da anđeli postoje kako bi se kroz njih «budila kolektivna duhovnost», što čisti je horor, ta kolektivna duhovnost, iako je ostalo nedorečeno je li primarni motiv postavljanja te i takve izložbe bio upravo jačanje masovne kolektivne duhovnosti ili je motiv možda bio složeniji. Što bi to bila «kolektivna duhovnost»? Kolektivni trans? Kolektivni transovi opasni su, znamo. Je li kolektivna duhovnost slobodna i oslobođena duhovnost ili podjarmljena duhovnost, duhovnost koja se podaje, koja kleči. Obuzet vjerskom echolalijom, autor anđeoske izložbe anđela, Josip Barlek, zaključuje u ime sveopćeg kolektiviteta da su «nama anđeli svima skupa potrebni zato što ljudi traže neki izlaz, neki orijentir, neku svijetlu točku u svojem životu».
Nisam posjetila tu zagrebačku izložbu anđela, padala je kiša.
Čuj, Dašo, Marina ovdje, Marina Baričević. Kad mi je Barlek rekao da su upravo anđeli hit 21. stoljeća, odmah sam pohitala na izložbu. Tamo me je uhvatila nelagoda, nešto poput straha, pred nepreglednom hrpom krilatih stvorenja anonimnih, amaterskih, rekonvalescentnih i akademskih kreatora. Pravi buvljak anđela. Od muzejskih iznimno vrijednih, što ih čuva fundus Muzeja za umjetnost i obrt, do zastrašujuće neinventivnih uradaka. Više od tristo eksponata u različitim materijalima, u ekspresiji slike ili skulpture, u stilskim inačicama, osim suvremene – jer je tema anakrona i isforsirana – odabrani su po principu vjerske podobnosti. Nema pobunjenika ili posrnulih; nema ni onih s falusom, kako ih vidi suvremeni slikar. Ta izložba nije znanstveno fundirana nego pomodno i politikantski. Ništa nisi izgubila.    
One tri krilate curice ljuljaju se u mojoj kuhinji, tamo sam ih objesila kad sam se vratila. Imaju ružne cipelice nalik na cokule, odjevene su u krute košuljice koje nikada ne lepršaju, musave su i uopće se ne smiješe. Moja kuhinja je svijetla, zato su one tamo. Istočnonjemački komunizam potjerao ih je u ilegalu, dvadeset i osam godina skrivale su se u mraku neke berlinske ostave, na polici s rezervnim zalihama graha i brašna. Sad, kad tog komunizma više nema, kad je on skliznuo u ilegalu, djevojčice-anđele izbacili su na ulicu, ne trebate nam više, došla nam je sloboda, čuvat ćemo se sami, rekli su ukućani i kupili nov namještaj i novo posuđe i novu garderobu živih boja, zapadnjačku, i svoju kramu odnijeli na Boxhagener Platz.       
Često prizivam susrete s blagim Végelom oštra pera, njegov težak humor, osmijeh koji krije opću dramu prostora za koji smo ovako ili onako još uvijek prikovani čavlima pomalo zarđalog sjećanja. Lászlóvi Bezdomni eseji, ispisivani u godinama potopa jezika i razuma, kad smo izbezumljeni, u putridnom zračnom oklopu koji se oko nas stezao, bušili male rupe za disanje i tako opstali, ti eseji imaju počasno mjesto u mojoj mentalnoj arhivi na koju nikako da padne prašina, koju nikako da zakopam, iz koje stalno, sezonski i mimo sezona, izlijeću tek izlegnuti moljci, te ogavne, podmukle, opasno tihe životinjice koje uporno zagađuju naše krhke nove i naše okoštale stare povijesti. A one, te ućebane, rasparane historije uporno se prostiru oko nas u dronjcima, pa je teško o njih i noge obrisati. Susreti s Lászlóm ponavljaju se gotovo ritmički, ovdje, ondje, na raznim granicama, evropskim i balkanskim, istočnim i zapadnim, na granicama vidljivim i nevidljivim, tvrdim i mekim, bar jednom godišnje, i dok se naši susreti ne prorijede, kao što čekam da se cikličnost susretanja s cjelokupnom mojom jadnom usamljenom bratijom već jednom okonča, dotle bit ćemo bolesni, u opasnosti da nam neki čudovišni zlokobni tromb iznenada usmrti pluća. Ali, naše izbezumljeno vrćenje kojim pokušavamo uloviti vlastiti rep, neće stati. Naša bezdomnost ukotvit će se po mračnim budžacima raznih domovina, starim i novostečenim. Poput plutajućih otočića, povremeno ćemo možda začepiti koju pukotinu na podignutim ustavama iz kojih kuljaju i huče velike i teške, nezaustavljive, vode. I to je sve.