Forum Tomizza 2008
Trst-Kopar-Umag 21. 5. – 24. 5. 2008.
Trebao je pasti Schengen-na-Soči i uzdignuti se pseudo militaristična arhitektonika Schengen-ob-Dragonji, da bismo u cijelosti shvatili koliko je nužno za sve nas na ovim granicama kojih-ima-i-kojih-više-„nema“ održanje FORUMA TOMIZZA, kao interetničkog i multikulturalnog susretišta i dijaloga i kontakta. Sada je romansko-slavenska granica, granica civilizacije i „barbarije“ samo pomaknuta za nekoliko kilometara, tako da nas je još čvršće razdijelila nova Željezna zavjesa, umjesto da nas sve skupa ovije onih sedam Salominih velova koji skrivaju slatke tajne života, suživota, ljubavi. (umjetnički voditelj projekta FORUM TOMIZZA, Milan Rakovac)
Tema ovogodišnjeg 9. književno-znanstvenog skupa Forum Tomizza bila je OFF LIMITS. Amerikanizam off-limits ima značenje zabrane pristupa u neki prostor (npr. u prostor zemalja Europske Unije!) za određene socijalne skupine. Drugim riječima, ovogodišnji skup tematizirao je polje političke i socijalne moći obilježavajući pozicije koje zauzimaju s jedne strane oni koji su privilegirani, a s druge strane, oni koji su pri tom pozicioniranju uskraćeni. Gosti skupa bili su istaknuti istarski intelektualci, kao i predstavnici nove i svježe kritičke misli iz regije uzete u širem smislu.
Na simpoziju u Umagu izlagali su sljedeći intelektulaci:
Tonči Kuzmanić (Ljubljana), doktor je sociologije politike, politički teoretičar i filozof, suradnik Mirovnog instituta i sveučilišni profesor na Fakultetu za društvene znanosti u Ljubljani te dugogodišnji publicist. Autor je nekoliko knjiga, teoretičar medija i sjajan analitičar društva (ma koliko društveni fenomeni bili izopačeni, Kuzmanić ih umije staviti u silogizam). Među najpoznatijim objavljenim naslovima, valja istaknuti: „Labinski štrajk: paradigma začetka konca“, (1988.), „Ustvarjanje antipolitike – elementi genealogije družboslovja“, (1997.), „Bitja s pol strešice: slovenski rasizem, šovinizem in seksizem (Hatespeech in Slovenia)“, (1999.), „Kulture in etika“, (1999.), „Policija, mediji, UZI in WTC : (antoglobalizem in terorizem)“, (2002.)...
U svojim se istraživačkim radovima Kuzmanić bavi antipolitikom, modernim i postmodernim političkim ideologijama, političkim ekstremizmom, ksenofobijom, definiranjem političkog prostora i razrješavanjem pripadajućih mu konflikata, neokomunističkim diskursom u okviru sociolingvističkih studija, postideologije postsocijalizma...
Na praktičnijoj razini (iliti na terenu), pak, ne zaobilazi ključne društvene momente: sudjelujući u radu Mirovne akademije potiče aktivnosti na polju izgradnje mira, suočavanja sa prošlošću, zaštite ljudskih prava; bio je jedan od nositelja novih društvenih gibanja koja su se uzbibala osamdesetih, a od samih je početaka formiranja civilnog društva bio njegov aktivist nastojeći oko njegova pozicioniranja koje se ne bi svelo ni na protukomunističko, niti na izjednačavanje s demokracijom.
U osnovi i prije svega, Kuzmanić je izraziti protivnik „produkcije misaone tame“, kako on naziva pojavu kada zbog podrazumijevanja nasjedamo na uopćene i mlitave stavove koji dozvoljavaju sve pa tako i zlo. Ta ideja je u osnovi svake njegove analize (tako si stvara „radni prostor“) čime otvara prostor mišljenju koje se ne oslanja o „zaglupljujuću samorazumljivost“ kao polaznu premisu i stoga barikadu svakom ozbiljnom promišljanju; njegov je smjer otvaranje začepljenih kanala mišljenja - za uvriježene društvene paradigme uspostavlja sasvim novu logiku i tumačenje. Dok takva glava postoji, nema bezumne pomrčine.
Pored toga, Kuzmanić je znanstvenik koji će s osobitom ljudskom osjetljivošću govoriti, primjerice, o ratu jer pred nedužnim žrtvama ne vidi druge nego spustiti glavu. S druge strane, analizi i govorenju o takvim društvenim urušavanjima pretpostavlja krajnje oprezno i precizno redefiniranje svakog pojma kojim se želi dosegnuti u najmanju ruku suvislost i dekonstruiranje pojednostavljenosti.
Barbara Costamagna (Kopar), rođena je u Torinu 1973. godine, gdje je diplomirala i doktorirala. Napisala je mnoge znanstvene eseje o židovskom pitanju i bavila se problematikom imigracije i interkulturom. U Torinu je radila u udruzi Alma Mater, jednoj od najvažnijih talijanskih udruga koje se bave podrškom ženama imigranticama. Od prosinca 2004.g. živi u Sloveniji.
Saša Ćirić (Beograd) po svojoj je najdubljoj vokaciji kritičar. Smjerovi njegovih kritika i ogleda sasvim su raznoliki: književni, društveni, rodni, politički... Nešto je objedinjujuće: o čemu god da piše, njegovo je pisanje uvijek prilog kritičkom razumu; redovito je žestok, otvoren, odvažan, iznimno utemeljen, fluentan u teorijama i književno-povijesnoj građi, i nadasve, autor impresivnog jezika i uzbuđujuće originalnog stila. U pripremi su mu 2 knjige književnih kritika, esejistike, satire i političkih komentara.
Radi kao novinar-voditelj na Radio Beogradu 2, specijaliziranom programu kulture i umjetnosti, gdje prati suvremenu srpsku književnost i regionalne književnosti. Književnu kritiku piše za periodiku (Profemina, Književni list, Gradina, Koraci, Ulaznica, Zlatna greda, Letopis Matice srpske, Književni magazin, Gradac, Art 032...), povremeno i koji prozni hibrid. To je tek jedan dio Ćirićeva autorskog identiteta.
Drugo lice Saše Ćirića (ništa shizofreno) otkriva ga kao kao iznimno žustrog, strasnog, elokventnog, visprenog političkog komentatora. Njegovo polje afirmacije u tom je smislu kulturno-propagandi komplet Beton (podlistak beogradskog tjednika Danas) kojemu je jedan od urednika (četvorica njih: Ćirić, Miloš Živanović, Saša Ilić, Tomislav Marković; nisu jahači) i jedan od autora, i koji je, njegovim riječima, namijenjen isključivo negativnoj kritici. Kosa mu se na glavi diže od diktata površnosti i pohvala bez zareza, od promašenih cifranja i šećerenja.
Ćirić je izniman drušveni analitičar, dubokog zagriza i još dublje analitike, a prema svom društvenom okolišu ima, reklo bi se, ekološki stav: krči sve što je nevaljalo, neuravnoteženo, bez milosti i s puno precizne argumentacije. Iskustvo prijevare, političke, moralne i intelektualne, koje je Ćirićeva generacija bezmalo osjetila, od Betona, njihova duhovnog utočišta, učinilo je prostor subverzivnog vrenja. Beton trasira jednu novu intelektualnu paradigmu, sasvim nasuprot političkom klonuću opasno desnog nagiba i sasvim protiv političke menažerije koja se odaziva na zov nacionalnih dipli. Ćirićevi tekstovi su upravo paradigmatski za taj odnos, u prvom redu oni koji problematiziraju odnos politike i estetike, ideologije i kulture. Knjiga koju je uredio i u kojoj je autorski sudjelovao - "Srbija kao sprava" (Dangraf, 2007, edicija Beton), sa tekstovima iz Betonove rubrike Mixer - direktna je preslika takvog stava.
A s takvim stavom i promišljanjima moguće je raskuživanje (intelektualnog/mentalnog) prostora navudreng retrogradnim izbojcima tradicionalna epske kulture koji svoj procvat doživljavaju u političkim mitovima i ratnoj propagandi. U tom smislu, Beton i tekstovi Saše Ćirića, postaju ona intelektualna i politička snaga koja radi ono što je već davno trebalo napraviti: suočiti se s matricom koja proizvodi miloševiće i na taj način osigurava dekontaminacijski moment koji bi svaka sredina (samoubilački) zamračena palanačkom tvrdokornošći i ideologijskom radikalnošću u neko doba morala početi bistriti misli li isplivati i možda još gdje zaveslati. Saša Ćirić i njegova betonska družina golicaju nadu da kultura možda može popraviti ono što je politika pokvarila.
Franco Juri (Kopar) – novinar (i komentator u nekoliko slovenskih medija), publicist, društveno-politički analitičar, bivši diplomat, član različitih formacija civilnog društva, odličan poznavatelj slovenske političke situacije i vrstan karikaturist; ekolog, glazbenik; vertikala u svim smislovima!
Sandi Blagonić (Pazin / Zagreb) etnolog po obrazovanju u svom znanstvenom djelovanju bavi se političkom antropologijom te etnoantropologijom Istre. No, javnosti je poznatiji svojim angažiranim pisanjem i komentiranjem društvenih događaja, fenomena duhovnog okružja i aktualnih političkih situacija... Rezimirajući njegovu kolumnističku rabotu, ispada da ga najviše zanima sve što je hrvatsko: hr generali, hr političari, televizijski programi ovdašnji, voditelji, spomenici, prigodni govori – osobito provociraju njegovu analitičnost i ironiju. Odnosno, jasno je da je njegovo pisanje precizno usmjereno protiv desnog, reakcionarnog, konzervativnog i mitomanijskog, a kako to prvo obrađuje u svom dvorištu, nužno se bič pravde lomi na hrvatskim plećima.
Tako, kroz njegove knjige (do sada je objavio tri: „Zoom politikon: eseji o igračima hrvatske javne scene“, „Big brother: sto dana ispred ekrana“ i „Kad Hrvati marširaju (sabrane kolumne)“) marširaju manje-više svi sudionici hrvatske političke i javne scene koji javni prostor pune svojim bljezgarijama, naci-ispadima ili konzumerističkim nebulozama. Ali, Blagonić te bljezgarije ne podcjenjuje, osobito se posvećuje političkim govorenjima: ozbiljno ih analizira rekonstruirajući uspon moći pripadajućih im govornika, sa svojstvenom im retorikom i biografijom. Drugim riječima, spajajući svoju socijalnu osjetljivost i političko-antropološku analizu (nastalu na tragu Čolovićevih analiza) Blagonić prebire po razvalinama hrvatskog društva komentirajući aktualnu političku situaciju i njezine aktere na način koji zapravo prokazuje mehanizme uspostave izvjesnih likova kao autoriteta koji zbore najčešće sa saborske govornice. Pri tome nastoji razlučiti javnu i privatnu sferu, pokazati gdje se manipulativno jedna zamjenjuje drugom, te nerijetko upravo sociolingivstičkim analizama raskrinkava različite nekompetetivne/sramotne p(r)oteze dužitelja političkih loža.
Prošireni rakurs njegove britke kritičnosti uključuje pobunu protiv jačanja moći kapitala nad socijalnim mehanizmima čineći tako od čvojeka polovično ili sasvim isprazno biće. A polje kapitalističkih slastica koje se stalno širi – trivijalnost, reklame, reality mozgovi - iznimno je motivirajuće za Blagonićevu specifičnu i šarmantno zubatu metaforiku.
Ružica Maurović Mitrović (Umag) dugogodišnja je aktivistica civilnog društva, a u samom fokusu interesa su joj ženska (ljudska) prava. Ljudskim se pravima, kako sama kaže, bavi oduvijek. Njezina dinamično-nomadska biografija neprestano ju je suočavala s okolnostima i problemima koji su ojačavali njezina uvjerenja i nastojanja da humanizam mora prevladati.
Pravnica po obrazovanju, na samom početku svog poslovno-javnog angažmana bila je društveni pravobranioc, a sada je pročelnica za opću upravu i društvene djelatnosti u Novigradu. Između ta dva momenta odigrali su se transferi i događaji ključni za formiranje Ružičinih humanističkih stavova i angažiranog djelovanja. U međuvremenu, živjela je 15 godina u Kanadi i Americi, na isto toliko adresa, te stjecala iskustva i oštrila svoj aktivističko-humanistički duh na različitim mjestima: kao stručna savjetnica i prevoditeljica u službama koje su se bavile strancima, imigrantima, dakle izbjeglicama iz naših krajeva, kao studentica na Koledžu George Brown u Torontu (gdje je diplomirala „with honors“) na smjeru Community work, odnosno društveni rad ili rad u multinacionalnoj društvenoj zajednici, te kao članica Uprave organizacije civilnog sektora Woman Immigrants of London... Po povratku u Hrvatsku, postaje članicom Građanske inicijative Poreč unutar koje se osobito zalaže za suzbijanje nasilja u obitelji, za suzbijanje trgovine ženama i za donošenje zakona o besplatnoj pravnoj pomoći socijalno ugroženim osobama.
Kao dugogodišnja predana aktivistkinja, Ružica je svjesna praktičnih promjena položaja žena u društvu koje zahtijevaju razumijevanje postojećih odnosa moći, dominacije i (re)produkcije društvenih uloga. Stoga, njezini javni nastupi, predavanja i izlaganja obuhvaćaju i inzistiranje na rasvjetljavanju društvenih kategorija ključnih za formiranje pozicija s kojih se promišljaju strategije za „obranu“ ženskog glasa i poticanje svih načina ženskih artikulacija. Ružica stoga u svom radu prati promjene u zapošljavanju, obrazovanju i političkoj participaciji žena i složene odnose između lokalnih uvjeta i globalnih pritisaka koji skupa određuju položaj žene na tržištu rada i u širem društvenom, političkom i ekonomskom svijetu današnjice.
Jovan Nikolaidis (Ulcinj) crnogorski je izdavač, književnik i urednik koji svojim djelovanjem podržava pluralizme nužne i prirodne svakoj bistroj glavi i zdravoj sredini. Predsjednik je Udruženja izdavača Crne Gore te vlasnik izdavačke kuće Plima iz Ulcinja. Nikolaidis spada u onaj tip intelektualaca od čijeg pregnuća žive čitave sredine ili djelatnosti, koji zna čuvati i razumjeti staro i pritom širom otvoriti vrata novome/novima. Stoga ne čudi što je upravo u okviru njegove izdavačke kuće otvoren put novoj crnogorskoj književnosti (Spahić, Nikolaidis, Balša Brković, Dragana Tripković, Bečanović…)
Za život u mahnitim vremenima pronašao je jednostavno rješenje: odbijajući duhovno i egzistencijalno povlačenje svojim stvaralačkim duhom Nikolaidis nadilazi povrijeđenost života i oskvrnutu ljudskost kojima vraća nadu nastojanjem upravo oko onoga na čemu su pali: oko interkulturalnih oblika života. Pri tome povijesne premise ne pojednostavljuje, ne zanemeraju; dapače – jako dobro ih poznaje.
Niz časopisa, projekata, knjiga i susreta (časopis Plima, na albanskom i crnogorskom jeziku, sudjelovanje na pulskom Sajmu knjiga, pokretanje prve revije na albanskom jeziku Kronika...) samo je logična posljedica takvog nastojanja. Pri tome, objavio je i sljedeće knjige: "Velaskez" (kraći roman), "Valdinos 33" (roman), "Ulcinjska pisma" (kronika), "Fosforne brojanice" (kronika), "Crnogorska krivica" (politički komentari), "Ulcinjska noć", "Valdinoški krug", "Mirta Mandre",...
No, da ne duljimo, za ovu priliku opisao se sam. To je najbolji način da ga upoznate.
Jovan Nikolaidis je sav život proveo na demarkacionoj liniji, na granici onoga što se htjelo od onoga što se smjelo. Bio sam zakinut svime čime sam lakše mogao braniti slobodu, a privilegiran onim borbama kojima je ta sloboda očuvana. Priznajem da je za čovjeka jedino robovanje slobodi robovati – legitimno. Od tada do danas. Za moju sjutrašnju slobodu brinuti ne moram, ona se podrazumijeva mojom starošću.
Stao sam na oštricu sudbine koja me odredila posebnim, a kakvi su u svim vremenima – ekscesne pojave. Budući da je izuzetnost uvijek kazna, to mi se i taj zabran, u koga se moglo ući samo odabirom, uvijek činio boljom stranom svijeta od one koju mi propisuje društvo i konvencije njegove. Off limits!
Sirotinjsko sam dijete, dijete kulaka razvlašćenog u dobrima i dostojanstvu od najboljeg od svih svjetova, svijetu socijalizma. Danas se starac u meni na tu posebnost društvenu koja je mrtva osmjehuje poput čovjeka koji nije htio da se desi što se desilo, ali je miran i pred planovima novih građenja još jednog od najboljih svjetova, svijetu nihilizma. U kome se opet za odabrane sprema – put u geto. Off limits!
Između ta dva horizonta društvena, jednog totalitarnog, mrtvog-premrtvog pod teškim turbetom zabluda, i drugog globalističkog, koje poput zombija nadrasta naše želje i vjeru, stoji život Jovana Nikolaidisa. U koga su stale neke knjige, neke žene i neka prijateljstva; njemu su ipak najdraži počeci. U koje se uvijek, ne čitajući između redova, vraća s nadom, ponajviše onda kad nasluti da ovakvih više biti neće. Off limits!
Jovan Nikolaidis napisao je desetak knjiga, a još ponekoj se nada. U suizdavaštvu Antibarbarusa, Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske i Plime štampaće se njegove priče ”Valdinos”, a pod skoro ide u tisak i njegova poezija ”Rane pjesme”. Radi na porodičnoj hronici ”Roman o Nikoli”.
Plima je njegova izdavačka kuća u kojoj se nalaze dobri autori i njihove blagorodne knjige.
Pokrenuo je glasilo Kronika, prvu reviju na albanskom jeziku u Crnoj Gori i time zaradio mnoge ćuške i od Albanaca i od onih koji Albance voljeli nisu. Danas, kad Albance vole mnogi, sami Albanci međuse počinju da se trve. Off limits!
Časopis PLIMAplus izlazi u nakladi Plime već dvanaest godina. Glasilo se, pored ostalog, bavi i strategijama u kulturi kojima uvijek ide koju godinu ispred kulturne politike zemlje u kojoj izlazi. Zbog takvog kukurikanja nikom od članova redakcije dosad nije obrubljena glava, proste činjenice radi da kultura ne treba politici u onoj mjeri u kojoj politika treba kulturi. Anahrona simbioza, no bolje zasad nemamo Off limits!
Jovan Nikolaidis je sekretar ogranka Matice crnogorske u Ulcinju, ali nije član crnogorskog PEN-a. Kakav je to crnogorski pisac koji se preziva sa Nikolaidis?! Off limits! (Jovan Nikolaidis)
Ljiljana Jokić Kaspar (Novi Sad) je književnica, novinarka i kolumnistica novosadskog dnevnika Građanski list. Piše drame, romane i pripovijetke, a najpoznatija su joj ukoričenja romani "Ampula voćnog leptira", "Ćelavi psi", "YU-FILE", "Četiri male žene" te kazališni komadi "Bolest Ivana Isakoviča Volkova" i "Ples demona".
Trenutak u kojem živi za Ljiljanu Kaspar je polazište kako u književnom tako i u novinarskom ogledanju. Doduše, u svojim fikcijskim svjetovima protegla se do fantastike, dok joj u kolumnama sasvim dovoljno materijala doprema političko-društvena igranka koja u ratno-tradicionalnim ritmovima u zemlji Srbiji traje već godinama.
Njezin socijalni nerv, prvi i ključni impuls njezinog pisanja, osobito odskakuje na apsurd, glupost, političku bešćutnost, nepravdu, ratne rezultate koji se mjere mrtvima i satranima, kao i na političke odluke koje pretpostavljaju nepismenost i strah naroda. U zemlji u kojoj živi impulsa je nažalost i previše.
Ljiljana Kaspar stvara i živi u uvjetima koji u osnovi poništavaju njezino temeljno nastojanje i koji svakodnevno dovode u pitanje ljudske slobode. Kasparova piše odrješito i hrabro, ali omeđena problemima kao što su nepoštovanje Zakona o dostupnosti informacija, optuživanje slobodnih medija kao antisrpskih i kao dio zavjereničkog paketa svjetske politike prema Srbiji, te pored medija koji djeluju po sasvim drugim pravilima objavljujući lažne i naručene podatke, informacije, intervjue. U takvom kontekstu, novinarski glas Ljiljane Kaspar rijedak je primjer časnog i ozbiljnog oponiranja vodeći se vlastitim uvjerenjem o ulozi i ideji javne riječi: „Onaj ko ima privilegiju da njegova misao i stavovi budu javno promovisani, ima i obavezu da promoviše istinu i bori se za pravdu. U tu svrhu služi i moje pisanje kolumni, koliko god imale mali, ili nikakav efekat na promene na bolje. Nije sve uzalud kako ponekad izgleda.“
Zbog takvog stava ova novosadska novinarka vrlo teško funkcionira u uvjetima dominantno određenim pravilima društva koje posrće gdje god se zahtijeva istina i pravda. Stoga je stigla i do situacije u kojoj ju se na sudu „obilježava“ kao „nekoga kome bi možda trebalo zabraniti da piše“ jer je u svojoj kolumni dohvatila (neimenovano) jednog liječnika koji se svojevremeno okušao i kao član Crvenih beretki (paravojna fomacija koja je tijekom rata a i kasnije prianjala gdje god je trebalo odraditi neki prljavi posao). A to je bila nagazna mina jer se u Srbiji tekovine gospodina Legije (ozloglašeni specijalac, komandant Crvenih beretki, instruktor srpskih vojnih i paravojnih postrojbi - uključujući i Arkanove Tigrove, čovjek osumnjičen za niz ratnih zločina i kriminalnih djela) još uvijek čuvaju i štite ozbiljnije nego pravda i sloboda novinara. Ukratko, njeno se pisanje, kao i svako zdravo i pravo zborenje i djelovanje, pokušava ograničiti i ušutkati strahom. Direktno suočena sa zaostalim, ali djelotvornim ostacima totalitarističkih mehanizama, ona ne odustaje od komentiranja svih pojava društva koje se, kako sama kaže, valja u tranziciji kako bi što duže zadržalo situaciju u kojoj se može „na miru“ i bez polaganja računa krasti, lagati, ubijati, segregacijski maltretirati...
Sve to zajedno daleko nadilazi književni svijet, kao i samo pisanje, a našu autoricu provocira na jednu vrstu ograde, ali i objašnjenja svojih uvjerenja koja nalaze vezu s jednom drugačijom stvarnosti (za ovaj Skup kao naručeno): „Vojvođanska multikulturalnost i multikonfensionalnost imaju jako važnu ulogu u mom duhovnom razvoju. Zbog toga su u mojim romanima likovi različitih nacionalnih pripadnosti i u kontekstu suživota oni nemaju nikakvih problema. Mi Vojvođani nismo Srbijanci. To je malo neobična izjava za nekog tko dolazi iz Srbije, ali to je tako – mi smo Vojvođani, to je različito.“
Silvio Forza (Rijeka), ravnatelj je EDIT-a iz Rijeke, nakladničke kuće Talijanske nacionalne zajednice u Hrvatksoj i Sloveniji koja, pored školskih udžbenika, već 60 godina izdaje dnevni list “La Voce del Popolo”, jedan od 4 dnevnika na talijanskom jeziku koji se izdaju izvan Italije. Agilnost i okretnost čine ga vještim sastavljačem/nositeljem različitih uloga: funkcionerskih, poslovnih, umjetničkih... Malo pobliže: Forza je vodio Odjel kulture u Izvršnom Vijeću Talijanske unije, odnosno središnjoj organizaciji Talijana u Hrvatskoj i Sloveniji, bio predsjednikom Skupštine Zajednice Talijana u Puli, predsjednik Upravnog vijeća EDIT-a, kao novinski urednik prošao je mnoge redakcije, u Puli, Rijeci, Bologni i Rimu, a kao književnik okušao se u pisanju pripovjdaka, eseja i kazališnih uradaka od kojih su mnogi nagrađivani na književnom natječaju “Istria Nobilissima” (Trst – Rijeka).
Silvio Forza istaknuti je član talijanske manjine u Hrvatskoj i važan pregalac u zalaganju za prava manjina, pritom rasterećen bilokakvog manjinskog i inferirornog kompleksa, realan i politički optimističan (politika je za njega umjetnost mogućeg.). Njegova nastojanja, šire gledano, u osnovi su usmjerena na „mostogradnju“ gdje god sintezom i interkulturalnim prožimanjima uspijeva stvoriti novu kvalitetu. Tako i u svojim izdavačkim programima potiče upravo takve inicijalne, temeljne „transfere“: za Istru kao regiju predlaže godišnje barem jedan prijevod hrvatskog pisca na talijanski jezik i obratno. No, ne ostaje sve na prostoj razmjeni; Forza je skloniji integraciji, traženje elemenata preklapanja, nego nekakvoj adaptaciji ili pak asimiliaciji. U tom smislu, kao pripadnik jedne manjinske zajednice, nastoji potaknuti svijest o njezinom identitetu kao nečem što se razvija u dinamičnom procesu kontakta s kulturom većinskih i ostalih zajednica. Stoga, bibliotekom koju je pokrenuo »Altre lettere italiane« želi prikazati drukčiju talijansku književnost od one koja nastaje u matičnoj zemlji, odnosno onu koja je nastala u sasvim drukčijim društvenim i političkim okolnostima. Pokretanjem biblioteke „Identità dentro“ na jednoj višoj razini potiče artikulaciju mnogostrukosti identiteta: u njezinoj je osnovi ideja da se pisanje doživljava kao svojevrsna pripadnost, kao dom, uvažavajući/promovirajući stav da autori (složenih identiteta) samim činom pisanja afirmiraju sebe, samopotvrđuju svoje postojanje i time stvaraju hibridni identitet kojim se onda nadilazi i puko pitanje pripadnosti (primjerice, domovini) ili se pak razvija dvostruka (višestruka) perspektiva u stvaranju vlastitog fikcijskog svijeta. Pored toga, Forza je i idejni tvorac bibiloteke: „Lo scampo gigante“, koja je kao i „Altre lettere italiane“ posvećena književnosti Talijana u Hrvatskoj i Sloveniji, zatim biblioteke „A porte aperte“, zamišljene za predstavljanje slovenskih i talijanskih autora na talijanskom jeziku te biblioteke „Egzodika“ koja izlazi na hrvatskom jeziku a koja okuplja svjedočanstva o egzodusu. Pored predanog i pomnog osmišljavanja izdavačkog programa, Forza piše i redovitu kolumnu (naslova Razočarano & zanosno) za talijanski mjesečnik Panorama (Rijeka) u kojoj svijet oko sebe odmjerava kroz (anti)utopijsku percepciju.
Sandi Volk (Trst) - slovenski povjesničar tršćanskog znanstvenog kruga. Bavi se ključnim temama novovjeke istarske povijesti: istarski egzodus, migracije, fojbe, (anti)fašizam, narodnooslobodilačka borba - sve ključni momenti koji i danas provociraju i potresaju kako znanstvenu tako i puno širu javnost. Objavio je knjigu "Istra u Trstu" u kojoj, uz pregršt dokumentarnog materijala, prikazuje plan talijanskih vlasti glede naseljavanja istarskih ezula na tršćansko područje poslije Drugog svjetskog rata. Prema tom planu doseljenici su bili ciljano smještani tamo gdje su većinski dio stanovništva činili Slovenci. Na taj način sprovedena „integracija“ dovela je do situacije/fenomena nazvanog „nacionalnom bonifikacijom“. Pored svojih znanstvenih preokupacija, Sandi Volk sklon je i angažiranoj društvenoj praksi, aktivizmu: Predsjednik je Društva za zaštitu vrijednost antifašizma i antinacionalizma „Promemoria“ koje čuva vrijednosti narodnooslobodilačke borbe i neprestano potiče akcije zaustavljanja kampanje rasizma, revanšizma i kriminalizacije antifašističkog pokreta koje se tako lako zameću na tršćanskom području. On je „svojevrstan simbol otpora svakoj vrsti totalitarnosti, političke tame i brutalnog udara na jedinku svake vrste”.