Igor Ivko: Protokol (2018.)

Lapis Histriae 2018: finale

IGOR IVKO

Protokol

 

Rainer je ujutro saznao da ga žena već nekoliko godina vara. Jutro je bilo kao i svako drugo jutro otkako su uselili u ovu kuću. Probudio se, skuhao kavu, pročitao vijesti i obukao se za posao. Prije izlaska iz kuće sjetio se da je zaboravio novčanik u spavaćoj sobi. U ormariću na ženinoj strani kreveta čula se vibracija. Otvorio je ormarić. Na zaslonu mobitela kojeg je vidio prvi puta u životu ugledao je sliku nekog nepoznatog čovjeka. Čovjek je sjedio u fotelji, gledajući u kameru. Bio je neobrijan. Lijevu je ruku provukao kroz sijedu kosu. Obučen u smeđe samterice i svjetloplavu košulju, u desnoj je ruci držao cigaretu.

Rainer je do posla čitao poruke koje su njegova žena i čovjek sa fotelje razmjenjivali u zadnje četiri godine. Stajao je na semaforu i čitao: - Kada se vidimo ljubavi? Danas sam sama. Stalno sam sama. To boli.

Ona je sada na poslu. Predaje zemljopis u jednoj školi. Rainer bi najradije da nije zaboravio novčanik, da nije čuo vibraciju, da nije pogledao mobitel i da o svemu tome ne zna ništa. Jer nije siguran kako će se ponašati kad se na večer sretne sa svojom ženom.

Da li da je odmah nazove? Ili da nazove kćer, koja studira u Americi, da joj kaže kakva joj je majka kurva? Za dva mjeseca, za Uskrs, bi im trebala doći u posjetu. Gdje će doći? Da li će još živjeti zajedno? Ako neće živjeti zajedno kamo će otići? Želio je da ima više vremena kako bi mogao jedno po jedno odgovoriti na ta pitanja.

Zadnji puta kada je imao toliko neodgovorenih pitanja prekidao je studij medicine objašnjavajući roditeljima da ne može podnijeti patnju ljudskog tijela. Otac nije razumio što Rainer priča, i dao mu do znanja da u ovom domu gdje je odrastao za njega više mjesta nema. Otac se nakon majčine smrti ponovno oženio i to je zadnje što je Rainer čuo o njemu.

Nakon prekida medicine upisao je socijalni rad. I sad je tu gdje je. Da ga netko pita rekao bi da je sretan. Veseli se godišnjim odmorima, u sobi broj 206, u hotelu na Malti; kad im donose tost i sok od naranče u krevet. U subotu ujutro sjeda na svoje mjesto u kafiću na trgu. Naručuje kavu, čita novine i čeka da Silvija kupi povrće i pridruži mu se. Srijeda poslijepodne je dan za kuglanje. Subotom navečer naručuju litru Rosea, njihovog omiljenog vina, u njihovom
 
najdražem restoranu. Nedjeljom ujutro sjednu na sofu u dnevnoj sobi, stave laptop na sredinu stola i čekaju Manuelin poziv.

Rainer bi najradije zaboravio što je jutros pročitao i da se sve nastavi istim smjerom. Iako je znao da to nije moguće.

Kad je stigao u svoj ured, upalio je kompjuter, pripremio dokumente za radni dan i nastavio čitati poruke.

Na vratima njegova ureda začulo se kucanje. Rainer je rekao da je slobodno. Pogledao je sliku na radnom u stolu i u ladicu stavio ženin mobitel.

U ured je ušlo dvoje muškaraca. Rainer ih je pozdravio i ponovno pogledao sliku pored kompjutera. Na slici su on i njegova žena kad su se prije dvadeset godina vratili iz rodilišta. Muškarcima je rekao da sjednu. Onom, zbog kojeg je bio ovdje, od samog početka nije vjerovao.

-    Kako je to biti bez doma? - pitao je Rainer, sjedeći na naslonjaču, Silviju koja je u kuhinji rezala luk. Radila je večeru, njegovu omiljenu, piletinu u umaku od šampinjona.
-    Kako to misliš - pitala je?

-    Tako, kako je to biti bez doma, jesi se kad pitala?

-    Rainer, mislim da bi se trebao malo odmoriti od posla - pogledala ga je. On je gledao nju i skrenuo pogled prema prozoru.
-    Pada snijeg, Silvija - rekao je.

-    Vidim.

-    Kako je biti bez doma? Po snijegu?

-    Teško - rekla je.

-    Često mi je teško kad mislim koliko ih je sada vani, na snijegu, dok mi ovdje pravimo večeru i jedemo.
-    Da. Sigurno nije lako.

-    Da. Sigurno nije - rekao je.

-    Rainer, mislim da bi se trebao odmoriti od posla - prekinula je sa rezanjem i okrenula se prema njemu držeći nož u ruci - Teško je svaki dan slušati te priče. Samo patnja. Samo razaranje.
-    Nije baš tako.
 
-    Kako to misliš?

-    Pa, mislim da nije sve to samo patnja i razaranje i bijeda.

-    Nego?

-    Ima tu i nekih drugih stvari - rekao je i nakašljao se.

-    Kojih stvari?

-    Pa, sva ta patnja, bijeda, neimaština, razaranje, smrti, o kojima mi znamo samo ono što zamislimo da znamo, ipak nisu sve. Da li se sjećaš što nam je prošli puta pričala Manuela kad je bila na praznicima?

-    Na što misliš?

-    Pa kad nam je pričala o tome što su rekli egzistencijalisti?

-    Ne znam točno.

-    Da se u krajnjim situacijama vidi tko je čovjek - rekao je Rainer i pogledao u kamin u kojem su gorjela drvca.
-    Da, sjećam se, ali ne razumijem što to točno sad znači?

-    To znači da su ti ljudi koji su stavljeni u krajnje situacije, tek mogu znati tko su i što su. Jer su stavljeni u krajnje situacije u kojoj ne mogu razmišljati o svojim koracima. Razmišljati tako dugo da na kraju umru od razmišljanja i ne učine ništa. Oni, Silvija, nemaju takav lukszuz.

-    Slažem se - rekla je. - Hoćeš mi molim te pomoći narezati meso, da budemo brži?

Rainer kao da je nije čuo - I u tim krajnjim situacijama se zna tko je tko - zastao je - Mi možda nikad nećemo znati tko smo. Tko sam ja. A tko si ti. - ustao je sa naslonjača.

-    Zanimljivo, Rainer.

-    Da, zanimljivo, Silvija - stao je kod prozora.

-    Koga si imao danas? Hoćeš mi molim te pomoći narezati meso?

-    Jedan čovjek. Nisam mu vjerovao od kada sam ga vidio da ulazi u sobu. Ne vjerujem mu niti sada. Jer sve je to tako, razrušena kuća, silovana sestra, puška na čelu i tako dalje i tako dalje. To sam sve već čuo.

-    Kako to misliš?

-    Tako. To je sve vjerojatno bilo baš tako. Ali ono što mu ne vjerujem je ono što on priča o svojoj ženi. I priča o ženi. Samo o njoj priča.
 
- Što priča? - pitala ga je i počela rezati meso.

Kad je Rainer ispričao ono što mu je čovjek rekao i što je Rainer zapisao u protokol kako je prevodilac preveo, Silvija ga je gledala. Suze su joj tekle.

-    To je od luka? - pitao je i sjeo nazad u naslonjač. Nije ništa odgovorila.
On je nastavio: - Da, Silvija. Zajedno su od osnovne škole. Da li si ti možeš zamisliti da se nama dogodi to što se njima dogodilo? I to ne samo otkako je počelo to što je kod njih počelo, i kada su krenuli ovdje, već otprije otkako su bili djeca. Vidiš mu na licu da je i kao dijete izgledao kao nesreća. I sve to što mu se dogodilo uglavnom je i bila nesreća, a ona je i dalje ostala tu. A mogla je otići. I bilo bi joj bolje da je otišla. Ali ona je ostala uz njega.

-    Rainer, napet si - prošaptala je više za sebe - treba ti odmor.

Rainer nije gledao u ženu kad je govorio. Gledao je u stol ispred sebe. Vidio je da ga ona promatra. Pomicao je pogled po sobi i zaustavio ga na aparatu za espresso. Pomislio je kako bi im sad najradije skuhao espresso, kao i obično, da sjednu na terasu i razgovaraju kako su proveli dan. Pogledao ju je krajem oka kako otvara vrata frižidera.

-    Kako to da si ga uopće pustio da ti govori o svome djetinjstvu i kako su se upoznali? Pa i sam si mi rekao da kad počnu širiti priču da ih prekidaš da se usredotoče na bitno.
-    Zato jer je to bitno - rekao je.

Ona je uzela vrhnje za kuhanje i izlila ga u lonac.

Na vrhu jezika je imao i nekoliko pitanja za nju, ali ih nije postavio. Bit će vremena kasnije, pomislio je. Zašutjeli su.

Rainer je gledao Silviju kako se snalazi u ovoj kuhinji. Kako svaki kutak ove kuhinje ima u malom prstu. Sa kakvom se majstorskom lakoćom kreće od frižidera do stola, kako drži nož ruci, kako pravilno siječe povrće. Čovjek bi kad je gleda mogao sa sigurnošću reći, ovo je njezin dom. Ova se žena ovdje osjeća kao kod kuće. Uostalom ovo je i bila kuća njezinih roditelja koju je nakon njihove smrti naslijedila.
 
Rainer je nastavio - on bi želio da i ona dođe ovdje, da započnu novi život ovdje. Trebala si ga vidjeti kako izgleda kad priča o njoj. Kao da zaboravi i gdje je i što je. Priča o njoj kao da je to jedino o čemu se može pričati.

Kaže da bi želio da dođe ovdje, da započnu novi život ovdje. Da nauči jezik da može raditi kao stolar. Ona je odgajateljica u vrtiću. Malo po malo gradit će život, a onda, ako bog da, tako je rekao, sagradit će kuću i opet će svakog jutra piti kavu zajedno.

Ako neće dobiti dozvolu i ako će se morati vratiti nazad veli da će i nju i sebe odvesti do rijeke i tamo će se baciti. Jer tamo više života nema i jedino što mu ostaje da se bace u rijeku. Tako je rekao. A ja mislim, Silvija - Rainer je popio gutljaj vode - da u tom slučaju ne bi bilo krivih. Jer ubojstvo iz ljubavi je plemenito ubojstvo - glas mu je zadrhtao. Popio je do kraja ono što je ostalo u čaši. Osjetio je kao da se nešto vruće i tekuće penje kroz njegovo grlo. Nešto što će izgovoreno pasti na pod i rastopiti ovaj parket, zidove, plafon, i jednom kad krene nezaustavljivo će gutati sve pred sobom.

Silvija je slušala. Nije ništa govorila. Posipala je začine preko mesa i stavila posudu u zagrijanu peć. Rainer je ustao sa naslonjača i rekao da ide na kat provjeriti da li je ponio dokumente sa posla. Ušao je u sobu. Sjeo na rub kreveta i prekrio glavu rukama. Kad je večera bila gotova pozvala ga je da siđe.

-    Je li dobro?

-    Kao uvijek. Najbolje. Piletina sa vrhnjem u šampinjonima. Da me netko pita što je za mene dom, ja bih rekao piletina u šampinjonima.
Silvija se nasmijala. Rainer je stavio salatu na rub tanjura, natočio vino ženi i sebi. Zabio komad mesa na vilicu i stavio ga u usta.
-    Znaš Silvija što na grčkom znači azil? - rekao je žvačući.

-    Što?

-    To znači nepovredivo mjesto - Zastao je. Popio gutljaj vode. - Nepovredivo mjesto - ponovio je.
-    Da, mislim da si mi to već jednom rekao.
 
-    Da, mislim da jesam - rekao je. Obrisao ruke u salvetu. Popio gutljaj - Znaš što je kod nas nepovredivo mjesto?
-    Ne znam na što misliš.

-    Mislim na nepovredivo mjesto. Kod nas. Ovdje.

-    Ne razumijem na što točno misliš.

Rainer je zastao. Osjetio je da ne može kontrolirati glas koji iz njega izlazi.

-    Mislim na dom. Dom. - Stao je. Uzeo zrak. - A što da se radi sa onima koji povrijede to mjesto?

-    Kako to misliš - pitala ga je režući komad mesa. Nije dizala pogled sa tanjura.

Rainer je zastao. Pogledao kroz prozor. Dotočio još vina u čašu. Popio gutljaj i rekao -

-    Ne znam. Samo na glas razmišljam. Silvija je digla pogled. Zastala na trenutak.

-    Rainer, možda da uzmeš malo godišnjeg odmora - rekla je i napravila pokret rukom kao da će ga dodirnuti - nije taj posao što radiš lak. Teško je to svaki dan slušati. To je preteško za jednog čovjeka. Napet si. I možda bi bilo dobro da se malo odmoriš - spustila je ruke nazad na koljena.

-    Možda - rekao je. - Možda bi bilo dobro.

Šutjeli su neko vrijeme. Čulo se samo kuckanje vilice i noža po tanjuru.

-    Nisam ti niti rekla, mislim da ćemo na kraju ići na maturalno putovanje u Barcelonu - rekla je. On je žvakao i gledao kroz prozor. Pomislio je na čovjeka u smeđim samtericama i svjetloplavoj košulji kako sjedi u fotelji i gleda u kameru.

-    Lijepo. Barcelona je lijepa - rekao je.

Do kraja večeri nitko više nije ništa rekao.

Nakon večere zajedno su oprali posuđe i gledali televiziju. Silvija je zaspala na sofi. On je sjedio pored nje i gledao u ekran.

Probudio ju je i rekao da bi trebali otići u sobu.

Ona je otišla prva. On je rekao da će doći odmah samo da pripremi nešto za posao.

Sjeo je za kuhinjski stol. Natočio čašu vode. Ulio još malo vina. Nije znao što da učini. Mislio je da je bolje da sve što ima za reći kaže sutra. Ili da možda ipak uđe u spavaću sobu. Zalupi vratima onako kako nikad nije. Razgrne poplun sa nje i otvori ormarić sa njezine strane kreveta.
 
Kad je ušao u spavaću sobu Silvija je već spavala naslonjena na bok. Presvukao se u pidžamu.

Stisnuo se do nje. Zagrlio je. Mirisao njezinu kosu koja je mirisala na umak od šampinjona.

Volio je taj miris. Volio je tu kosu. Znao je da je od sutra više ništa neće biti isto.

Ujutro će se probuditi. Ona će već otići na posao.

On će otići na posao. Potpisati odluku o muškarčevu zahtjevu jer nema se tu puno što za odlučivati. Nakon posla će se odvesti na obalu rijeke i razmisliti što će joj sve i na koji način reći. Stavio je dlanove na prsa. Srce mu je snažno kucalo. Svakih sat vremena pored njihove je kuće prošao automobil čiji bi farovi osvijetlili Silvijina leđa. Zaspao je tek pred jutro.

Kad se probudio, ona je već otišla na posao. Ostavila mu je papirić na stolu u kuhinji na kojem je pisalo što treba kupiti u mesnici. Potpisala se sa srcem i osmijehom. Mobitel kojeg je jučer vratio u ormarić prije nego je došla kući, nije više bio tamo.

Kad se sutradan predvečer vratio kući u kuhinji je gorjelo svjetlo. Parkirao je auto u garažu. Polako koračao dvorištem. Prstom je skinuo snijeg sa poštanskog sandučića. Zastao je kod ulaznih vratiju. Pogledao je kroz prozor. Kuhinja je bila prazna.

Otresao je cipele i nekoliko puta u sebi pročitao natpis “dobrodošli" na otiraču ispred ulaznih

vrata. Stavio je ruku na kvaku i gledao u ljuljačku prekrivenu snijegom koju je sam izradio za

Manuelu.

Otvorio je vrata.

Bilo je tiho. Silvija je ležala na sofi. Rainer ju je promatrao kako spava. Skinuo je jaknu.

Polagano je skidao cipele gledajući je. U kaminu je pala jedna cjepanica i rasplamsala vatru.

Silvija je otvorila oči. Pogledala ga.

On je pogledao nju.

-    I? - pitala je. Što si odlučio?

-    Na što misliš?

-    Hoće li dobiti dozvolu?

-    Neće.

Gledala ga je još malo.
 
Odložio je ključeve na stol. Skinuo džemper. Otvorio frižider.

Sjela je i provukla nogu ispod sebe. Pričekala je da prođe ralica koja je prolazila kraj njihove kuće.

-    Danas sam nam rezervirala vikend u wellness centru - rekla je. Dignula je ruke u zrak i istegnula ih. - Onom centru pored rijeke. Samo ti i ja. Za dva tjedna. Došla je neka ponuda na moj mail pa sam pristala. Jesi za?

Pogledao ju je. Izvadio ostatak večere od sinoć. Zatvorio vrata frižidera. Gledao ju je još neko vrijeme.
-    Naravno - rekao je. - Naravno. Zastao je na trenutak. Ispraznio tanjur u smeće. Nasmijao se.

-    To nam baš treba.