IRENA SKOPLJAK BARIĆ: Drvo. (2022.)

Lapis Histriae 2022: finale

IRENA SKOPLJAK BARIĆ

Drvo.

(Život je čovjekov onakav kakvim ga oblikuju njegove misli.

Marko Aurelije)

Edward Carpenter, utopist. Plašeći se smjera u kojem su ljudi naumili, oprezno ali iskreno vjerujući, utvrđuje da je civilizacija samo oblik bolesti kroz koju ljudsko društvo prolazi.

Djevojčica Aviva i njezina majka Estera živjele su posve jednostavnim životom. Dok je majka radila, Estera je odlazila k baki. Bake su škrinje s blagom. Već se s vrata otvaraju i bliješte. S njima se pleše, pjeva i crta, s bakama se čita, piše i zbraja. Estera je, dok je mama radila, bliještila s bakom.

Varšava je blago utočište. Kroz Varšavu – nježna rijeka, središte svijeta. Stabla. Na stablima izgrađen gradski mir. U Varšavi jedna majka Estera. Udovica. Muž joj se, upravo netom, u rudnik ukopao i otad ga nema. U dokumentima piše: Muž – nestao. Kad Estera napiše muž, uz ime mu nacrta crveno srce. Ne napiše: Muž – nestao. Tko nestane, biva tražen. Njezina muža ne traže. Ni Estera ne traži muža. Nema potrebe jer vidi i sama – tu je.

S njegovim se prisustvom posve lijepo da živjeti.

Edward Carpenter, pjesnik. Tražeći prikladan jezik, posve izravno prenosi ideju kako nijedno društvo nije uspješno prošlo kroz civilizaciju.

U Varšavi jedna djevojčica Aviva. I jedna drvena lutka. Kad napiše tata, ni ona ne napiše nestao. Nacrta u središtu bijelog papira tatinu glavu, trup i udove. S desne tatine strane nacrta djevojčicu i lutku, s lijeve strane nacrta i sve dijelove majke. Tatina lijeva ruka i mamina desna blago se, vrhovima prstiju, kao ovlaš dodiruju. Na tatinoj su majici dvije zvijezde. Na majčinoj haljini dva srca. Djevojčica se s desne strane samo smije. Očima, gornjim dijelovima kružnica, djevojčice se od sreće sveudilj hihoću. Gledajući djevojčice, smiju se i njihove drvene lutke. Lutkama se od miline osmijeh sam urezbari u ljupko lice.

Edward Carpenter, antropolog. Bivajući i sam ljudskim bićem, predlaže konzervativno liječenje prirodom. Dobivši Gandhijevo pismo u kojem mu, među ostalim, piše: Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu, Edward uzima nekoliko važnih pjesničkih knjiga i, do zuba spreman, započinje život u komuni. U komuni jedan vrt. Upravo je u tom vrtu, što nipošto nije zanemarivo, Carpenter postao pjesnikom.

U Varšavi doskora – kaos. Iz nje ljude protjerati protjerati tjerati dovraga! Kroz Varšavu – divlja rijeka, mahnitanje, uopće svi krugovi pakla. O ukorijenjenim stablima ne bi se smjelo misliti drukčije nego kao o cjelini. Ako je išta na ovom svijetu znak za mjesto, to je onda otisak stabla. Međutim, spomenut ćemo, o vlastitosti stabala u Varšavi, predmetni nametnici ne znaju baš ništa. Nazovimo ih posebnom vrstom. Za razliku od drugih nametnika, ove štetočine napadaju isključivo zdrava stabla, i to uporno, ne napuštajući ih dok posve ne klonu.

Pandemija dolazi od grčke riječi koja znači sav narod. Najčešće se rabi za zarazne bolesti, ali može se primijeniti i na štošta drugo. Je li posljedica pandemije – istrebljenje? Ili je njezin uzrok? Svjedočili smo, nismo li, mnogim dosad istrebljenjima blagosti. Pa zar ne bi onda moglo biti da smo, napuštajući umiljatost, razvili simptome hrapavosti i međusobno se zarazili?

Kako se na hebrejskom jeziku kaže sreća? U kojem joj je rječniku značenje? Ako bismo, primjerice, htjeli nacrtati sreću, bi li to na bijelom bjelcatom papiru bile tri grafitne figure koje se blago, kao ovlaš dodiruju? Bi li sreća mogla biti jedna drvena lutka?

U vrijeme pandemije sve se mijenja. Majka više ne odlazi na posao, djevojčica više ne odlazi baki. Pandemije, nažalost, ponajprije pogađaju starije stanovništvo. Baka djevojčice Avive,  zatvorena škrinja s blagom – a to posve pouzdano znamo – više ne svijetli. Utrnuta.

Kao izraziti protivnik vivisekcije, Carpenter je, zapravo, pokazivao civilizaciji put kojim bi mogla proći kako bi opstala. Kakva lakrdija!

U enciklopediji pod natuknicom vivisekcija (lat. vivus: živ + lat. sectio: rezanje) najprirodnije stoji rečenica: Temeljne fiziologijske i patofiziologijske spoznaje i opisi bolesti dobiveni su vivisekcijom na zatvorenicima koncentracijskih logora u Drugom svjetskom ratu.

Djevojčica Aviva i njezina majka Estera skrivene u trbuhu dimnjaka. Stubištem harači četa bijesnih njemačkih vojnika. Oluja dolazi. Kaos, posljednji hropac dosad poznatog svijeta. Majka uglavi tijelo svoje djevojčice – drvenu cjepanicu – u dimovodnu cijev dimnjaka da tamo miruje. U rukama, namjesto djevojčice, stišće njezinu drvenu lutku Amaliju.

Nalet bijesnih čizama na vratašca zidane peći iza kojih se skrivala, majka je dočekala odlučno. Sama je, i ponijela bi samo ovu drvenu lutku svoje preminule kćeri, rekla je. Jednu drvenu lutku ostavivši, drugu ponijevši sa sobom, i majka je, poput oca, službeno nestala.

U koncentracijskom laboratoriju Treblinka, majka nepomično leži na čeličnim oprugama, nijema. Uza se stisnula drvenu lutku, nježno, onako kako se samo kćeri mogu stiskati. Kad pomisli na Avivu, ne vidi je više uguranu u dimnjaku. Aviva. Tako se zove tko je živ, prošapće i u trenu zasvijetli. U posvemašnjem kaosu posvemašnji mrak. Samo majka u njemu svijetli. Majka, zvijezda Estera, svijetli. Misli. Na hebrejskom se jeziku sreća kaže Aviva. Koliku površinu zauzimaju sve kćerine mogućnosti? Mogla bi biti mirisan cvijet, hitra srna, ljupko sidrište. Majka svijetli zadržavajući za sebe ovaj trenutak sreće. Kćerine su mogućnosti najljepši početci. Nema te vivisekcije koja se može izvesti u ovom laboratoriju na ovoj majci-svjetiljci, a koja može dovesti do spoznaja i opisa stanja zatvorenika koncentracijskih logora u Drugom svjetskom ratu.

Majke ulovljene za trenutak sreće svoje rastuće kćeri nemoguće je pokoriti pandemijom zla. Kad upute svoje kćeri na mekane putove, majke naprosto odahnu. U naručju, umjesto kćeri, povremeno njišu drvene lutke.

Majka Estera bliješteća je škrinja s blagom. Na hebrejskom se jeziku blago može izreći samo šaptom. Amalija. Aviva. Na čeličnim oprugama koncentracijskog laboratorija jedna se majka-škrinja doskora zabrtvi. Uza trbušne joj stjenke srasla u sreću uobličena kći. Živa, ali skrivena. Šuti i čeka. Ostvarit će se. Hoće. Kao tajna.