IVA BEZINOVIĆ-HAYDON: Prepoznavanje (2022.)
LAPIS HISTRIAE 2022 FINALE: posebno priznanje žirija
IVA BEZINOVIĆ-HAYDON
Prepoznavanje
Treptavo fluorescentno svjetlo tjera me da žmirim, ali žmirila bih ionako. Preda mnom, na podu bolničkog WC-a koji miriše na krv i sredstvo za dezinfekciju, kleči medicinska sestra kratke crne kose. Briše me gazom među nogama, polijeva jodom, navlači mi uložak od vate i mrežaste gaćice. Brza je i efikasna. Želim joj reći: “Dajte da ja to sama”, ali ne mogu ništa sama. Jedva stojim. Isprva plačem tiho, neugodno mi je pred nepoznatom ženom, onda ona nestane, a težina svega me ponese, zaljulja mi tijelo, čujem se kako ridam. Šavovi me zatežu dok pokušavam doći do daha. Sad plačem od bola i to plakanje razumijem, to plakanje mi je lakše.
“Izgleda kao tvoj tata,” rekla sam mužu kada su mi, nakon jedanaest sati trudova, položili bebu na prsa. Minijaturna djevojčica s očima starca.
Sestra mi u WC-u spusti spavaćicu koju sam pridržavala oko struka: “Umorni ste. Zato plačete. Porod vam je kao da ste istrčali maraton bez pripreme. To iscrpi.” Pomiluje me po nozi kao da sam dijete, i ustane. “Idemo, mama?”
Rekla mi je: “Mama”. Ja sam sada nečija mama. Tamo u sobi čeka me moja kći, smežurana životinjica za koju svi misle da je ljudsko biće.
Mjesec dana ranije muž je sastavio bijeli krevetić i stol za previjanje. Napunila sam ladice pelenama i vlažnim maramicama, kremama, gazama, mekim ručnicima. Proučila sam popise. Pročitala sam brojne članke o tome što, kako i kada. Nabavili smo sve što jednoj bebi treba. Oko krevetića sam polijepila crno-bijele sličice različitih oblika za stimulaciju mozga. Novorođenče ne razlikuje boje, vidi samo kontraste. U krevetić sam položila poseban jastuk s udubinom po sredini. Da se bebi ne zaleži glava. Ne želimo bebu s plosnatom glavom. Posteljinu i naslijeđenu odjeću oprala sam ekstra blagim deterdžentom za bebe, bez omekšivača, i oprezno složila u ormar. Bebina robica ne smije doticati ostalu odjeću, opranu deterdžentom koji nije za bebe. Pored stola za previjanje postavila sam kantu za pelene. “Tu ubaciš pelenu, zavrtiš ovu ručku, i ništa ne smrdi,” objasnila mi je prijateljica. Onda sam sjela i čekala.
Beba sada leži ovdje, u bolničkoj sobi, u krevetiću pored mojeg, stvarna je i živa, a osjećam se kao da sam je izgubila. “Istrčala sam maraton bez pripreme, umorna sam,” ponavljam si mantru, ali znam da plačem i zato što osjećam prazninu u još uvijek napuhnutom trbuhu. Voljela bih da je zauvijek ostala unutra, da smo zauvijek jedno. Dok je bila u meni, znala sam se brinuti za nju. Sada je tu, pored mene, ima ruke, noge, glavu, kosu, lice, oči, sve ima, a ja ništa ne prepoznajem.
Na krevetu do prozora leži Ruskinja. Ne znam kako se zove. Doji bebu koja još nema imena. Ruskinji je važno da znam kako njezin partner nije njezin muž.
"On živi u Stuttgartu", kaže. "Imamo vezu na daljinu. Ustvari se ne znamo baš dobro," govori. "On će doći sutra." Beba bez imena plače. Njegova mama ne želi da njegov tata dođe sutra.
Ako ja ne poznajem svoju bebu, a ja sam njezina mama, ima li ona uopće ikoga na svijetu?
Mislim da spavam i mislim da se budim. Poslijepodne je i opet je, u sobi koju dijelim s Ruskinjom koja mi nije rekla svoje ime i bebom koja nema imena, neka medicinska sestra. Stoji preda mnom, zaklanja mi pogled na prozor, visoka je i široka toliko da se na trenutak uplašim da neće proći kroz vrata. Ali nekako je već ušla, mislim, valjda će istim putem van. Mjeri mi tlak. Brzim potezima zapisuje: broj, kosa crta, broj. Ne govori ništa. Moj tlak mene se ne tiče. Beba spava. Ja tiho plačem jer ne želim biti tu. Ne želim da me dira velika sestra lelujavih nadlaktica, u bijeloj majici kratkih rukava. Ona se pravi da ne vidi i kaže mi, usput, prije nego što ode mjeriti još tlakova, da joj dovedem bebu bilo kad između ponoći i četiri ujutro.
“Zašto?” pitam. Zašto joj usred noći treba moja beba?
“Moramo je vagati.”
“Navit ću si alarm,” kažem, a ona se od srca nasmije.
Pokušavam dojiti. U mraku bolničke sobe sjedim na krevetu u poziciji koja me najmanje boli i držim bebu koja je do prije nekoliko sati bila u meni. Majke iz časopisa smiješe se svojoj djeci na grudima, pokušavam se i ja nasmiješiti, ali ta beba koju držim izgleda mi kao stranac, i ja joj umjesto osmijeha nudim suzdržavanje od plača. To je najviše što joj sada mogu dati. Ruskinja i njezina beba spavaju. Nju ne mogu pitati prepoznaje li svoju bebu. To se nikoga ne može pitati, osjećam.
Najbolja prijateljica šalje poruku s drugog kraja svijeta. Pita kako sam i kako je beba. Gledam uspavano tjelešce pored sebe. “Jako je ružna. Lice joj je zbrčkano,” odgovaram, a onda osjećam krivnju. “Šalim se,” šaljem još jednu poruku, kao da će to sve popraviti.
Nepoznata se životinja na mojim prsima bori za život. Stran mi je i odbojan osjećaj njezinih mokrih usta i tvrdog zubnog mesa na osjetljivim bradavicama. Nemam strpljenja za njezine pokušaje da dođe do hrane, nervozna sam, sve radim krivo, sigurno sve radim krivo. Ona plače. Obje smo bespomoćne.
U dva ujutro guram krevetić na gumenim kotačima niz hodnik rodilišta. Velika medicinska sestra podiže bebu, poliježe je na vagu.
“Izgubila je na kilaži, jeste dojili?”
“Pokušala sam, ali ne…”
“Da vidim, kako vi to radite?” Brzom rukom poteže s mene spavaćicu, grabi mi i stišće grudi. Svatko me ovdje dira kada god im dođe, bez najave, bez molbe, nemam više dostojanstva. Gleda me kako pokušavam namjestiti bebu, dok je pokušavam nagovoriti da primi moju bradavicu. Bojim se da beba osjeća da je ne želim blizu.
“Ne, to nije dobro. Pozovite nekoga da vam pokaže kako dojiti.”
“Možete mi vi pokazati?”
“Ne mogu sad. Svi čekaju, niste jedina žena koja je rodila. Evo vam bočica, dijete vam je gladno, mora jesti.”
Držim bočicu, držim bebu koja ne razumije da mora otvoriti usta. Kako da joj ponudim piti? Velika sestra mi nestrpljivo otima bočicu iz ruke, zabija je mojoj bebi u usta. Želim se požaliti kako je to pregrubo i prenaglo napravila, želim zaštiti bebu, ali nije beba ta koja je povrijeđena. Ona halapljivo guta. Bila je gladna. Ja je nisam uspjela nahraniti.
Moj muž ujutro dolazi u posjet. Prvo se zajedno divimo bebi, vidi joj prstiće, vidi obraščiće, onda je on malo drži i nosi po sobi dok ja ležim, ali ona spava i uskoro ne znamo što bismo s njom.
“Pričuvaj ga desetak minuta, moram po pelene do dućana preko puta,” zamolila me susjeda. Bio je utorak poslijepodne, i baš sam legla poslije ručka, i nije mi se dalo čuvati nečiju bebu.
“Ne znam kako da ga primim, nisam nikad u životu držala bebu.” Nadala sam se da će reći da ništa onda, uzet će ga ona sa sobom, ipak je to njezino dijete.
“Pa moraš vježbati,” nasmijala se. “Za nekoliko ćeš tjedana držati svoju.” Smjestila je plavokoso klupko u moje nespretno ispružene ruke, povrh ogromnog trudničkog trbuha, i otišla. Stala sam uz prozor koji je gledao prema dućanu. Nisam se micala.
“Za nekoliko ću tjedana držati svoju bebu,” shvatila sam. Susjedin je sin zaplakao u mojim smrznutim rukama, zvučao je kao ranjena mačka. Pokušala sam ga malo ljuljati, ali nije mu se to svidjelo, onda smo plakali zajedno.
Izlazimo na hodnik. Stružem papučama po linoleumu, svaki je korak bolan. Muž me pokušava pridržavati, ali ja sam sada nečija mama, ne mogu ga držati za ruku, imam zadatak, pred sobom guram krevetić u kojem spava životinjica. Provodim muža kroz različite bolničke prostorije. Važno mi je da mu pokažem ono što znam o bolnici jer premalo znam o bebi, pa zajedno razgledavamo mjesto na kojem sam provela ili posljednja dva dana ili cijelu vječnost.
Tjedan dana prije termina na krevetu slažem odjeću u kojoj ću bebu dovesti kući iz rodilišta. Sva mi se odjeća čini premalena. Sigurno sam zabunom kupila odjeću za lutku.
"Ovdje je soba za vaganje beba,” pokazujem lijevo.
“Postoji soba samo za vaganje beba?” Pita moj muž. Njemu je sve to još novo.
“Da, tu doneseš bebu usred noći da vide dobiva li uredno na težini.”
“Zašto usred noći?”
“Ne znam. Ovdje je soba za izdajanje,” pokazujem desno.
“Što je soba za izdajanje?”
“Tu imaju električne izdajalice. To je mašina na koju se prikačiš i onda ona cijedi mlijeko.”
“Kao da te netko muze?”
“Da, mašina te muze. Ovdje je soba za goste, tu možemo malo sjesti.”
Nekoliko mjeseci prije termina, muž i ja smo otišli na trudnički tečaj. Prije nego što smo krenuli od kuće, raspravljali smo treba li nam bilježnica. Nismo je ponijeli, sve ćemo zapamtiti. Nakon par sati predavanja koje uglavnom nismo slušali, voditeljica je najavila pauzu. Parovi oko nas izvadili su iz ruksaka zapakirane sendviče, posudice sa salatom i boce vode.
“Vi ste donijeli hranu?” Zbunjeno sam pitala ženu u uskoj trudničkoj haljini koja se pored mene rastezala na prostirki za jogu.
“Pa da, bit ćemo ovdje osam sati danas.”
“Pa da,” ponovila sam zbunjeno. Nije mi ni palo na pamet razmišljati više od sat vremena unaprijed.
“Hoćeš kavu?” U sobi za goste muž stoji pored aparata za kavu, zajedno s još trojicom novopečenih očeva koji svojim suprugama donose piće u plastičnim čašicama.
“Ne smijem kavu.”
Stavlja na stol pred mene metalnu šalicu. “Našao sam čaj od mente, to voliš.” Beba se meškolji, uskoro će se probuditi i bit će gladna. Morat ću je opet pokušati dojiti, možda čak tu u sobi za goste, pred svima.
“Ne smijem čaj od mente,” govorim.
“Zašto ne?”
“Smanjuje produkciju mlijeka.” Glas mi drhti.
“Što ti se pije? Što da ti donesem? Što smiješ piti?” Želi biti koristan.
“Smijem vodu!” Jecam. Beba se budi. Obje glasno plačemo.
U sobi Ruskinja kaže da beba nema imena jer se ona i partner ne mogu dogovoriti. On želi da se dijete zove Tomas, a ona Aleks.
“Tomas je ime za starca,” kaže. “Ne može nam se dijete tako zvati.”
Kimam glavom s razumijevanjem. Nije lako odabrati pravo ime. To je ime u koje upisuješ sebe i svoja očekivanja za nečiji život. Biraš ime za bebu koja će postati dijete, koja će postati odrasla osoba, koja će postati starac.
“A njemu se ne sviđa Aleks?” pitam.
“Ne, to mu zvuči previše ruski. Nije onda trebao biti s Ruskinjom, jel’ tako?” Gorčina probija iz njezinog grlenog smijeha.
“Kako ćete se dogovoriti?” pitam. Možda će bacati novčić. Možda će igrati par-nepar. Možda će izvlačiti papiriće iz šešira. Možda će jedno od njih popustiti. Starac protiv Rusa.
“Reći ću mu da pristajem da se mali zove Tomas. Onda će se on sigurno osjećati krivim jer se uvijek oko svega osjeća krivim, pa će mi reći da i on pristaje na Aleks, i problem riješen.”
“Kako to misliš?”
“Pa zahvalit ću mu što je prihvatio moj prijedlog.” S osmijehom slegne ramenima, kao da ne razumije što je pitam. Baš sam malena i naivna.
Ležim u polumraku i razgovaram s mamom na telefon. Ona mi nabraja tko me sve od obitelji i poznanika pozdravlja, svi čestitaju, svi su jako sretni, javi im se, zahvali na čestitkama. Ja ležim petsto kilometara daleko od svih, u njemačkoj bolnici gdje mi je teško izraziti tko sam i kako sam, i osjećam se usamljenije nego ikad prije.
“Jesi kakala?” pita mama.
“Nisam još,” odgovaram.
“Moraš. Moraš kakati prije nego što odeš doma. Pitaj ih da ti daju neke čepiće,” kaže mama, a ja kažem: “Hoću. Pitat ću. Moram ići sada, mama,” i onda plačem.
Bilo je tri ujutro kad je doktorica rekla da moramo požuriti i uspela se na krevet iznad moje glave. Nagnula se preko mene, mogla sam je namirisati, i deterdžent i sredstvo za dezinfekciju i još neki neodređeni miris, vjerojatno miris nespavanja i brige za druge. Rukama mi je stiskala trbuh, gurala je bebu van, a ja sam ležala mirno jer se nisam mogla pomaknuti. Željela sam ustati, odšetati kući, ajmo zaboraviti da se ovo sve dogodilo, ovo je bila loša ideja, ajmo da nisam nikada bila trudna. Vikali su kako da dišem, kako da tiskam, a sigurno sam sve radila krivo jer moj dah više nije bio moj, moje tijelo nije bilo moje, ni nad čime nisam imala kontrolu, bilo mi je svega dosta, samo sam željela da napokon završi.
Odjednom sam osjetila olakšanje. Babica je prestala vikati naredbe. Izjavila je da je beba vani. Svi smo zašutjeli, gledali smo golo ljubičasto biće u njezinim rukama, prekriveno krvlju i sluzi, i nakon preduge tišine čula sam se kako pitam je li to i inače ovako, je li ovo sve normalno, ne bi li beba trebala plakati? U tom je trenutku beba odmrznula vrijeme i napokon zaplakala. I ja isto. I muž isto.
Ležim u polumraku i pokušavam dojiti životinjicu. Na krevetu pored prozora sjede Ruskinja i njezin partner iz Stuttgarta. Njihov sin bez imena leži među njima, duboko diše. Oni nježno šapuću. Uspavljuju me njihovi prigušeni glasovi. Svjetiljka s noćnog ormarića pretvara zid rodilišta u kazalište sjena. Žao mi je što nisam mogao ranije doći, nije važno, jesi umoran od vožnje, nisam, jesi li ti dobro, boli li te što, daj da ti namjestim jastuk, hoćeš da ti donesem malo vode, pogledaj ga kako je savršen, čini mi se da ima tvoj nos, vidi, a čelo je sigurno tvoje. Ona nježno položi dlan na njegovo bedro i gotovo se neprimjetno nagne.
“Znaš, razmišljala sam malo. Ipak bismo ga mogli nazvati Tomas.”
“A da? Ne misliš više da je to ime samo za starca?”
“Ma nije toliko loše, mogla bih se naučiti,” kaže mazno.
“U redu. Onda je Tomas.” Čujem mu osmijeh u glasu, ljubi je u čelo, a onda ljubi i uspavanog Tomasa.
Ona sjedi, smrznuta, a zatim kaže: “A Aleks? O tome nećemo ni pričati?”
Babica je pitala mojeg muža želi li prerezati pupčanu vrpcu. Od početka poroda sjedio je na stolici pored mene i držao me za ruku, ali kada je nastupila panika, gurnuli su ga u kut prostorije, prema podnožju kreveta. Ostao je stajati tamo, naslonjen na metalni ormarić, još uvijek u šoku.
“Gospodine! Želite li prerezati pupčanu vrpcu?” Ponovila je pitanje i već ispružila ruku prema mojem mužu.
“Pa i ne baš,” promucao je, i ja sam se, iako u bolovima, nasmijala. Iskusna je babica očekivala taj odgovor. U ruke mu je tutnula tupe škare, privukla ga krevetu i rekla: “Bit će vam žao ako to ne napravite.”
“Da, nećeš moći spavati od tuge,” nasmijala sam se.
“Neću moći spavati od šoka zbog svega što sam danas vidio,” nasmijao se i muž.
Najslađe se nasmijala babica: “Nećete moći spavati više nikad, nijedno od vas.”
Poliježemo bebu u auto sjedalicu, namještamo joj ruke i noge. Prije izlaska iz rodilišta, medicinska sestra daje nam upute: “Ovdje vam je vitamin D, potpišite tu, tu i tu, i inicijale tu, i dovedite opet bebu na pregled za tjedan dana.” Pruža mi kutiju tableta, gusto ispisane dokumente, potvrdu da sam rodila, da sad imam bebu, i ilustriranu knjižicu o tome kako se bebu ne smije tresti.
“Sve najbolje!” Ne gleda nas više.
I to je to? Sad vodimo bebu doma i ostajemo sami s njom? Sad nastavljamo život s bebom, sad smo odgovorni za posve bespomoćno ljudsko biće? Ona se ne zna sama ni okrenuti. Ostaje nepomično ležati gdje god je ostaviš!
“Ima li još nešto što bismo morali znati?” pitam. Ne želim još kući.
Medicinska sestra slegne ramenima: “Nemojte tresti bebu.”
Vraćam se u stan s idejom da se vraćam u sigurnost i stabilnost. Muž za mnom unosi auto sjedalicu u kojoj spava životinjica.
“Što ćemo s bebom?” pita. Ja bih trebala biti autoritet, izašla je iz mene, poznajem je već tri dana, ja sam joj mama. Trebamo li je pustiti da spava, trebamo li odnijeti sjedalicu u spavaću, trebamo li bebu izvaditi iz sjedalice, poleći je u krevetić, na kauč, zamračiti sobu? Okrećem se oko sebe, kao da će se rješenje magično ispisati na jednom od zidova. Beba se budi.
Želim odspavati, pojesti nešto, pogledati film, nazvati prijateljice. “Pokušat ću je opet podojiti,” kažem.
Inzistiram sama odvesti psa u šetnju, trebam osjećaj da je život opet normalan. Jedva uspijevam sići s prvog kata, vučem se puteljkom do kraja zgrade, a onda se naslonim na zid i plačem.
Gledam bebu koja spava u kolicima i zamišljam da puštam kolica iz ruku, da izlijeću na cestu, da auto pokušava zakočiti, ali ne uspijeva. Zamišljam udarac, pucanje plastike i vrisku prolaznika. Stojim na vrhu pokretnih stepenica i zamišljam kako se kolica kotrljaju niz stepenice i udaraju u zid ulaza u podzemnu željeznicu. Držim bebu poslije kupanja i zamišljam kako mi iz ruku pada na pločice u kupaoni. Onda je najnježnije poliježem u krevetić i plačem.
Dojim i mijenjam pelene i zapisujem kada je jela i koliko dugo i kada je kakala i kada je piškila i koliko je spavala i koliko puta i presvlačim se iz pidžame u trenirku i nazad i opet u pidžamu i nazad i čak ni tuširanjem ne mogu isprati miris ukiseljenog mlijeka, znoja, iscrpljenosti, želje za normalnošću. Dani prolaze. Tjedni prolaze.
Bude me težina i napetost u grudima. Otvaram oči i isprva ne razumijem što se događa. Blijedo dnevno svjetlo probija se kroz napola spuštene rolete i znam da ležim u svojem krevetu, u svojoj sobi, ali sve se čini drukčije. Potraje trenutak prije nego shvatim: ne budim se u bunilu, omotana gladnim plačem. Ovako sam ranije, s udahom i u tišini, započinjala svaki dan.
Opipljiva tišina. Kako dubok zvuk. Zvuči mi kao podizanje pogleda s izvrsne knjige, kada ništa oko tebe ne postoji. Kao koncentrirano biranje sladoleda. Stajanje ispod mosta nakon što je njime prošao vlak. Gašenje radija poslije kuhanja. Kada svi jedemo bez riječi, a baka kaže: “Znači da vam je fino.” Klupica na trgu u pet ujutro u utorak. Kratka sekunda između javljanja cvrčaka. Drijemanje na livadi u proljeće. Naslanjanje na deblo u gustoj šumi. Terasa kafića prije otvaranja. Prvih pola sata u knjižnici. Glava ispod površine vode. Trenutak prije poljupca.
Moja beba ujednačeno diše u dubokom snu, ručice su joj podignute iznad glave, rukavi bijele pidžame na žute patkice, koju sam odabrala prije nego se rodila, već su joj gotovo prekratki. Primičem lice njezinom vratu i udišem slatkasti miris. Val topline i nježnosti potpuno me potopi i poželim obrazom protrljati njezin mekani obraz, stisnuti njezino maleno tijelo čvrsto uz sebe. Nakon par dugih trenutaka ona se promeškolji, okrene lice prema meni, protegne se uz mrmljanje, i otvori oči. Prepoznajemo se.