KORALJKA MEŠTROVIĆ: Sloboda! (2022.)

Lapis Histriae 2022: finale

KORALJKA MEŠTROVIĆ

Sloboda!

Svi su znali da se Zoki boji malih prostora. Neki klinci pokušali su ga u drugom osnovne za vrijeme velikog odmora zatvoriti u ormar za pomagala u nastavi, ali je cijela stvar završila rasječenom usnicom, natučenom glavom i otkrhnutim zubom napadača. Uvijek je bilo tako; kad bi se u njemu probudio strah, inače miran i šutljiv klinac pretvorio bi se u pobješnjelu zvijer.

Zokijeva borba za prostor bila je instinktivna, primitivna i animalna, poput borbe za preživljavanjem ili želje za životom. Kad bi se osjetio stisnutim, ugroženim, zgrabila bi ga slijepa, luđačka panika i bio je u stanju gristi, grepsti, udariti, razbiti i rastrgati. Nedostatak prostora za njega je značio isto što i smrt. Iako je još bio premlad da bi uopće mogao pojmiti umiranje, u svojoj je glavi donekle izjednačavao ta dva osjećaja; u malim prostorima osjećao se kao da je zatvoren živ u lijesu. S osam-devet godina neprestano je očajnički ispitivao majku je li moguće da nekoga pokopaju živog, što bi se tada dogodilo, koliko bi netko preživio zatvoren u sanduk, što bi mu prvo otkazalo i koliko bi se dugo mučio prije nego što bi konačno zaista i definitivno umro. Govorio je kako želi da mu, kada ga jednom budu pokapali, u lijes za svaki slučaj stave zvono za bicikl jer nije htio umrijeti u sanduku, gušeći se u panici, nego vani, na otvorenom, „na zraku“. Zokijeva majka bi se tada, iz Zokiju nerazumljivih razloga, uvijek rasplakala, i kroz suze ga uvjeravala da će ga u lijes zatvoriti samo i jedino kada zaista umre.

Po kvartu je neko vrijeme kružila priča o Zokiju i njegovoj fobiji; krenula je od susjede Zokijevih roditelja, koja je iz prve ruke znala što se dogodilo.   Čula je iz susjednog stana očajne dječje vriskove, plač i pozive upomoć koji nikako nisu prestajali. Budući da nije znala gdje su Zokijevi roditelji, i kako da do njih dođe, nagovorila je muža da provale u stan. Ovaj je to i učinio, ljut što žena nikako da nauči gledati svoja posla, mrmljajući sebi u bradu „pomozi sirotu na svoju sramotu“ i gunđajući da će na kraju, kao i uvijek, on najebati zbog svega. Susjedi su ušli u stan i shvatili da plač i vrištanje dolaze iz špajze pa su razvalili i ta vrata. U špajzi su našli Zokija, tada starog oko četiri godina, izbezumljenog, uplakanog, popišane trenirke, u stanju tupe, nijeme histerije. Susjeda je donijela iz sobe nekakvu deku i pokušala u nju umotati klinca, a ovaj se, čim mu se približila, počeo batrgati, udarati je rukama i nogama, i gristi. Dok su se susjedi natezali koji je telefonski broj policije, a koji hitne, i treba li pozvati i jedne i druge i koje prvo, Zokijeva se majka vratila s posla. Kad je vidjela razvaljenu bravu na vratima, pomislila je da su joj provalili u stan i prva joj je misao bila „samo da je mali dobro“. A onda je ušla u stan i ugledala sina kako stoji nasred kuhinje i trese se kao šiba, očiju iskolačenih do veličine ping-pong loptica. Čim bi mu pogled pao na špajzu, počeo bi cviljeti, mahati rukama i udarati nogama po nevidljivim vratima, sve dok nije prepoznao majku, koja ga je uzela u ruke i jako zagrlila, i tek se onda konačno počeo smirivati.

Zokijev je otac tog dana, kao i obično, vraćajući se s posla, pokupio maloga iz vrtića i odveo ga kući, jer je majka, kuharica u studentskoj menzi, radila u popodnevnoj smjeni. Otac, koji je između posla i vrtića svratio u birtiju, popio je tog dana nešto više nego obično, iznerviran problemima na poslu, neplaćenim ratama kredita za stan, Zokijevim stalnim žicanjem igračaka koje su imali svi drugi klinci u vrtiću, a on mu ih nije mogao priuštiti, i vječitim spajanjem kraja s krajem. Doveo je Zokija doma, zavalio se u fotelju s novinama, i zadrijemao. Mali ga je cimao za rukav i nogavicu, zivkao i zapitkivao, željan pažnje. Nakon što je otac u polusnu tu i tamo zagunđao neka ga pusti na miru, a onda potpuno utonuo u san, Zoki se, prepušten sam sebi, zaigrao autićima. Oponašao je policijsku sirenu i vikao „držite lopova“, „stani, policija“ „ne možeš mi pobjeći“. Zokijev otac, naglo probuđen, još tup i mamuran od sna i alkohola, skočio je na noge, pun nekontroliranog, neartikuliranog gnjeva, zgrabio iznenađenog klinca za majicu, podigao ga, odnio do smočnice, strpao unutra i zaključao vrata. Mali je u smočnici konačno zašutio, a otac je ponovo sjeo u fotelju da nastavi drijemati, ali je bio previše iznerviran; činilo mu se da će poludjeti ako i sekundu dulje ostane u stanu, među neopeglanim rubljem, razvučenim stalkom za sušenje, razbacanim dječjim autićima, pošaranim tapetama, ofucanim tepihom i neplaćenim računima. Otišao je iz stana i zalupio za sobom vrata.

Zoki je prvo mislio da se igraju skrivača, da je otac konačno popustio pred njegovim navaljivanjima, ostavio se novina i drijemanja i smislio samo za njega novu, napredniju verziju igre. Sjedio je među staklenkama zimnice i rukama pokrio usta da se ne bi čulo kako se smijulji. Kad ga ni otac, niti bilo tko drugi, neko vrijeme nije pronašao, malo se zabrinuo. Počeo je naglas brojati dokle je znao, kako bi ocu dao na znanje da bi ga sad već mogao pronaći.

„Tata, tu sam“, oglasio se. „U špajzi.“

„Pik spas za mene“, rekao je Zoki i pokušao izaći, ali nije mogao otvoriti vrata.

Spoznaja i strah došli su istodobno i odjednom. Zokiju su tiho krenule suze. Bio je gladan i piškilo mu se. Pokušao je uzeti staklenku pekmeza s police, ali bila je previsoko; mogao je dohvatiti samo kisele paprike, a njih nije volio. Rukavom je brisao i nos i gnječio se među nogama. Nije razumio što se događa, ni zašto, samo je znao da je ovo previše za njega. Kao i sva djeca, nije imao osjećaj za vrijeme; iako još nije znao što je smrt ili umiranje, bio je siguran da će ostati zatvoren u špajzi zauvijek, dok ne umre. Nije imao pojma koliko bi to moglo trajati, a nije se želio dugo ovako mučiti i još umrijeti popišan, pa je tada, s pet godina, prvi puta poželio da umre na mjestu, istog trena. Počeo je vrištati, od panike i sažaljenja nad samim sobom. Lupao je po vratima šakama i nogama i grebao noktima, dok ga konačno nije napustila snaga pa je sjeo na pod i skvrčio se kao da je još u majčinoj utrobi, gdje je bilo isto ovako tijesno, ali toplo, mekano i sigurno i barem je netko mislio na njega. Uplašeno je gledao police, staklenke, alat, usisivač i ostalu kramu u smočnici, i sve mu se to odjednom učinilo strašnim, kao da su ga nekakva čudovišta stisnula u kut i uzimaju mu prijeko potreban zrak i prostor. Špajza je postajala sve manja, kao da se zidovi i stropovi miču i stišću ga s očitom namjerom da ga zgnječe na veličinu kocke za „Čovječe ne ljuti se“, ili spljošte kao list papira. Cvilio je tiho i očajno, i buljio u mrak, kao životinjica koja moli da joj netko prikrati muke.

Zokijeva majka uspjela je uvjeriti susjede da je sada sve u redu, da se mali valjda sam zatvorio, da joj je muž otišao samo do dućana i da će se s njim već porazgovarati oko toga. Kasnije je majka šutjela cijelu večer, sve dok nije spremila Zokija u krevet, i nije htjela ni pogledati oca. Kad je Zoki zaspao, rasplakala se, grčevito i nijemo, da ne probudi maloga, i po prvi puta u životu nekoga udarila. Tukla je muža šakama i nogama, po leđima, glavi, rebrima, grebla ga po nadlakticama, do krvi, gdje god je dohvatila, a ovaj je šutke i ne braneći se primao udarce.

Zoki se samo mutno sjećao cijelog događaja; tko zna je li ga potisnuo, ili jednostavno zaboravio. Prisjećao se samo nekih slika i slučajnih detalja; bilo je to samo još jedno davno sjećanje na neugodan događa iz djetinjstva, poput vodenih kozica ili pada s bicikla. Ono čega se sjećao jasno i savršeno, bili su osjećaji. U kosti mu se uvukao strah i prigušena, njemu nerazumljiva mržnja prema ocu kojega je do tad obožavao.

Otac se nakon događaja sa špajzom nije više usuđivao pogledati Zokija; kad mu se obraćao, gledao je u strahu nekamo u stranu. Pokušao mu je nadoknaditi pretrpljeni strah igračkama i brižnošću, ali ne i ljubavlju i dodirom. Bojao se dotaknuti sina, kao da toga nije dostojan, kao da će ispasti licemjeran ako ga zagrli. Između oca i sina uvukao se neprirodni, pristojni oprez, nevidljiva barikada kroz koju nisu mogli proći osjećaji i toplina. Otac se bojao svog malog sina kao posljednjeg suda, protiv kojega se jednom strašno i neoprostivo ogriješio i zbog toga će zauvijek gorjeti u paklu. Nije mu se ispričao; činilo mu se da je Zoki još premali da bi shvatio ispriku i nije mislio da bi mu išta značila. Čuvao je to za budućnost, kad Zoki malo poodraste, i kad sam sebe dovoljno kazni. Na kraju sinu nikada nije uspio reći što je želio.

Zokijev je otac umro kad je Zoki imao deset godina, od srčanog udara; srušio se na poslu, i ostao na mjestu mrtav. Iako je majka smatrala da je Zoki premlad da bi išao na sprovod, mali je svakako htio doći. Gledao je lijes i vijenac, i čekao da počne nešto osjećati. Znao je da bi trebao biti tužan, ali nije osjećao ništa i nije mu bilo jasno zašto je uopće htio doći. A onda, kad je zamislio svog oca u lijesu, zatvorenog, stisnutog, bespomoćnog, konačno mu se u grlo počela penjati čudna, slavodobitna zluradost.

„Tako ti i treba!“ provalilo je negdje u njemu, i skoro se naglas nasmijao. „Tako ti i treba. Da vidiš i ti malo kako je to.“

U džepu je stiskao zvono za bicikl od kojega se nikada nije odvajao, i koje je u jednom trenu htio dati majci da ga stave ocu u lijes, ali se predomislio. Majka ga je pogledavala ispod oka, kako stoji s rukom u džepu, kao da se ne može odlučiti bi li bio tužan ili sretan zbog očeve smrti, i brinula se što Zoki ne plače.

Rasplakao se tek nekoliko godina kasnije, kad je vidio kako neki susjed svog malog sina uči po prvi puta voziti bicikl na dva kotača, dok je mali u panici bjesomučno zvonio umjesto da okreće pedale. Komadići napola zaboravljenih slika i događaja konačno su se u Zokijevoj glavi sklopili u priču pa se rasplakao, pred dućanom, pred ljudima, zbog sebe i svog oca, zbog svih igara i zabave koje su propustili, zbog svega što su mogli naučiti jedan drugoga, ali najviše zbog zvona za bicikle koje je sada beskorisno stajalo u ladici u njegovoj sobi, a njegovom bi ocu, ako ništa drugo, značilo da mu je sin oprostio.

Zokijeva se majka, nakon događaja sa špajzom, a osobito nakon očeve smrti, prema sinu počela ponašati pretjerano zaštitnički. Zokiju je to katkad smetalo, ali je sve podnosio s mirnim strpljenjem; slutio je da joj sva ta brižnost treba da bi umirila sebe i svoju savjest.

Kad je počeo rat, majka se gotovo opsesivno bojala da će se Zokiju nešto dogoditi. U blizini je bila vojna kasarna, a u kvartu je živjelo mnogo oficira JNA, pa je živjela u neprestanom strahu od snajpera. Kad god su bile zračne uzbune, gnjavila je sina da sjedi s njom u podrumu, i objema ga rukama grčevito držala za podlakticu, tako jako da su mu katkad ostajale modrice.

Zoki je mrzio biti u podrumu. Podrum je imao niski strop, male prozore pokrivene mutnim, debelim staklom, i uzak prolaz među šupa, u koji je predsjednik kućnog savjeta dovukao sklepane klupe bez naslona, a stanari donijeli stolice na razvlačenje. Neki su doslovno poslušali upute s radija pa su ruksake, putne torbe i plastične vrećice napunili konzervama, suhom hranom i grickalicama, bocama rakije i vina i svime što im je trebalo za preživljavanje ako im bomba sruši zgradu na glavu. Stanari su, iz dosade, ponašajući se kao da su na pikniku, a ne u skloništu, otvarali konzerve i boce, i jeli i pili. Neki su susjedi haklali belu, i glasno komentirali i psovali dok je među njima kružila flaša travarice. Radio je bio navinut na najjače i iz njega su naizmjenično treštale vijesti i domoljubne pjesme. Ionako zagušljivi i tijesni podrum smrdio je po mesnom doručku, čili čipsu, travarici, nervozi i znoju. Zoki je mislio da će iskočiti iz kože; trpio je sve to samo zbog majke, premda bi mu bilo draže da mu snajper skrati muke nego da i sekundu dulje mora sjediti u tom podzemnom zatvoru. Pokušao je izvući ruku iz majčine.

„Kud ćeš?“ pitala je majka.

„Idem malo van“, rekao je Zoki. „Samo gore na stepenice.“

Majka mu je nevoljko pustila ruku i zabrinuto ga pratila pogledom dok je izlazio.

Zoki je brzo utvrdio da u podrumu može izdržati otprilike dvadesetak minuta, ovisno o tome koliko je dolje bilo ljudi i koliko je bilo zagušljivo. Nakon toga počela bi ga hvatati nervoza, koja bi nakon pola sata prešla u napad panike. Tu i tamo bi izašao na stepenice, pred lift, nakon čega bi izdržao još desetak minuta. Pokorno je istrpio sve uzbune, premda su se njemu činile beskrajnima, a zvuk sirene, na koji su svi pokrivali uši rukama, Zoki bi dočekao kao spas.

„Konačno“, mislio je u sebi, dok je zavijala sirena. „Sloboda.“

***

Kad mu je majka ostarjela i nakon što ju je smjestio u starački dom, Zoki je htio prodati stan i kupiti drugi, u drugom dijelu grada, ali mu nešto nije dalo – kao da ta priča, s tim stanom, još uvijek nije bila gotova. Umjesto toga je krenuo u adaptaciju, rušio, gradio i pomicao zidove i negdje u tim tektonskim pomacima smočnica je nestala kao da je nikada nije ni bilo.

Nakon mnogih žena koje su mu prošle kroz stan, zastao je kod jedne za koju mu se činilo da bi s njom mogao provesti ostatak života. Katkad, kad bi se zabio u nju, obavijen i zatvoren toplom, mekom, sluzavom vlažnošću, osjećao se kao u majčinoj utrobi. Taj ga je osjećaj istovremeno uzbuđivao i užasavao. Izluđivao je ženu prvo nekontroliranom i nepredvidivom požudom, kao da ju je htio jebati stalno i biti u njoj bez prestanka, a onda mjesecima nije mogao podnijeti intimnost s njom, kao da će ga njezina utroba koja se grčila u nesvjesnim valovima užitka spržiti, zgnječiti i ugušiti. Također, nije želio djecu jer nije želio još jedno biće ugurati u taj mali, mračni prostor. Zapravo se bojao da će biti užasan otac, da mu je to u genima, da će se djeci, ako ih bude imao, njegovom krivicom sigurno dogoditi nešto strašno.

Da, imao je Zoki sve te godine svoje osobenosti i čudaštva, ali tko ih nema? Nije volio liftove, a i dok je vozio u grlu mu je titrala i stezala ga jedva primjetna nervoza. Ali tko danas ima vremena obraćati pažnju na takve stvari? Mislio je da je njegov život više-manje normalan, kao i bilo čiji, da je promet u ovom gradu užasan, da ljudi voze bez mozga i pameti, pa tko se ne bi uzrujavao i bio živčan? I nema smisla voziti se liftom kad živiš na drugom katu, a ionako se dovoljno ne kreće. Kad bi povremeno, u najneočekivanijim trenucima, imao flashbackove na ormare, špajze ili podrume ignorirao bi ih, izgurao svakodnevnim problemima ili jednostavno zaobilazio kao napornog prosjaka koji mu se našao na putu i bezobrazno mu se unosi u lice. Uostalom, svi imamo traume, ovakve ili onakve, i takve stvari treba zaboraviti i ići dalje, dan po dan.

„Daj ne drami“, govorile su prijateljice njegovoj ženi. „Bar te jebe više-manje redovito. Više se nitko ne seksa, svi bi samo od jutra do sutra pametovali i trabunjali o politici. I tko uopće više želi rađati djecu u ovakav svijet? Vidiš da sve ide u pičku materinu.“

Korona je na sve to došla kao na šlagvort, kao da su je svi oni koji su vječito kukali zbog svakodnevnih sitnica, a ignorirali prave probleme dozvali da ih nauči pameti. Odjednom, gotovo preko noći, Zoki se našao u izolaciji, zatvoren u stanu s poslom za koji se više nije znalo radno vrijeme, ženom koja ga je pritiskala pičkom, prigovaranjem i zahtjevima te problemima koji su mu se unosili u lice, a više nije bilo mjesta da ih zaobiđe. Kao da je nekakva čudna masa rasla u njegovom grlu poput malignog tumora, i nije mu dala disati. Htio je viknuti „pik spas za mene“, urlati kroz otvoreni prozor, da je zarobljen, da se guši, ali mu je davno potisnuto sjećanje govorilo da spas neće doći samo zato što bi on tako htio, čak ni u igri, a kamoli u stvarnom životu. Panika je u njemu rasla svakodnevno, iz minute u minutu; pritisak se taložio dok nije sto, tisuću, milijun puta nadrastao granice Zokijevog tijela i zidove stana, poput razbijene atomske jezgre koja se nezaustavljivo širi do neizbježne sveuništavajuće eksplozije. Zoki je stiskao zube i trpio, a iznutra je u njemu sve češće rikala ona razjarena zvijer koja se budila kad bi ga pakosni klinci pokušavali zatvoriti u ormar i dok bi ga majčine ruke zadržavale u podrumu zgrade. I ne primijetivši, Zoki se pretvorio u ono čega se najviše bojao – u vlastitog oca.

Zato, kad su se jedne nedjelje rano ujutro zidovi oko njega počeli tresti i ljuljati, bunovni Zoki nije znao ruši li se vanjski svijet ili je to nekakav njegov unutarnji poremećeni psihički proces. U prvi tren mislio je da sanja jedan od onih snova koji su ga proganjali i pritiskali sve ove godine i da je konačno, barem u snu, pronašao izlaz. Kad se na zidu pojavila prvo pukotina, a zatim se dio zida razdvojio i iz njega su počeli padati komadi cigle i žbuke, nije bio siguran pucaju li to zidovi čistom snagom njegove volje. Iz susjednih stanova čuli su se vriskovi, buka razbijenih predmeta i namještaja koji letio sobama i udarao o zidove.

„Potres!“ urlala je njegova žena, izvan sebe od panike, navlačeći čizme i kaput preko pidžame, nasumce grabeći stvari i trpajući ih u torbu. „Potres! Potres!“

Zoki je, u nekom čudnom stanju, kombinaciji euforije i stupora, fascinirano gledao kako se zidovi oko njega osipaju i kako sa stropa pada bijela prašina. Gotovo automatski, bez svjesnog sjećanja, navukao je tenisice i krenuo za ženom iz stana. U haustoru je panično vrištalo neko dijete i ti su ga vriskovi podsjetili na nešto, ali se tog trenutka nije mogao sjetiti na što.

“Sloboda,“ pomislio je iznenada, neočekivano i potpuno neprikladno.

Izašao je iz zgrade na otvoreno. Izbezumljeni ljudi u pidžamama stajali su u malim grupicama, s maskama na licima, a djeca su plakala, zbog zemlje koja se tresla i zbog vlastitih roditelja koje nisu prepoznavali pod maskama pa su im izgledali svi jednaki i kao stranci. Odrasli su držali u rukama vrećice i torbe i stiskali na prsima čudne, nasumične predmete - kutije s lijekovima, komad kruha i konzervu sardina, laptop, dječje igračke, deke, boce s vodom ili alkoholom. Zoki je pogledao vlastitu ruku. U šaci je stezao zvono za bicikl.

„Sloboda!“ vrištao je u njemu mali dječak dok je gledao kako se zgrade oko njega ljuljaju kao da su napravljene od lego-kockica, kao u crtanom filmu.

Zoki je počeo trčati. Negdje iza sebe čuo je, nejasno i nebitno, kako ga žena zove i kako uspaničeni ljudi viču za njim. Što je dalje trčao, daleko od špajzi i ormara, liftova i podruma, daleko od svih mogućih zatvora koje je trpio cijeli život, daleko od roditelja, živih i mrtvih, koji mu nisu dali da diše, panika je sve više popuštala. Maligna masa u njegovom grlu kao da se topila.